Od Allaha u Časnom Kur'anu izdata dozvola mogućnosti poligamije pod određenim uslovima I okolnostima, često se ne shvata i dovodi do neosnovane kritike ili pogrešnih predstava o braku u islamu.
Kako bi se razumijela Božija mudrost u pitanju ove mogućnosti, nužno je da se veoma pomno ispitaju uslovi, predispozicije i okolnosti koje islam čvrsto vezuje za moguću poligamiju.
Poligamija (višeženstvo) prije pojave islama
Prije pojave islama kod Arapa je vladao običaj neograničene poligamije. Pored toga poznato nam je iz Starog zavjeta da su poslanici i drugi vjernici u Bibliji smijeli također da se ožene neograničenim brojem žena.
Tako je Jakob, prema tim izvorima, bio u braku sa dvijemasestrama Rahel i Lea, Abraham bio je u braku sa Hagar i Sarah, David je također imao više žena istovremeno i Solomon je navodno istovremeno imao čak 700 supruga i 300 konkubina.
Jedino ograničenje koje se u Starom zavjetu može naći u pitanju poligamije odnosilo se na zabranu braka sa dvije sestre , Tora s druge strane savjetuje brak sa maksimalno četiri žene.
Ali i u Novom zavjetu se ne može naći “izričita zapovijed na život u monogamiji niti izričita zabrana poligamije”.
Tako ni Isus nije rekao ništa protiv poligamije iako je bila praktikovana među njegovim jevrejskim sunarodnjacima. Najzad je crkva ukinula poligamiju kako bi se usaglasila sa grčko-rimskom kulturom (koja je dozvoljavala jednu zakonsku suprugu, ali su zato postojale konkubine i prostitutke). Augustin je na to rekao:
“U našem vremenu sada, shodno rimskim običajima, nije više dozvoljeno biti u braku sa više od jedne žene.”
Islamska pravila
Islam ograničava broj žena na četiri s kojima jedan musliman može istovremeno zasnovati brak. Međutim, ovakva poligamija mora poštovati stroga pravila. Ajet u Časnom Kur'anu koji obrađuje temu poligamije je četvrti ajet sure An-Nisa. Sura An-Nisa počinje sljedećim ajetom:
“O ljudi! Bojte se Gospodara svoga, koji vas je stvorio od jedne duše i od nje stvorio njenog partnera,…”
Ovdje se nedvosmisleno ukazuje na to da muškarac i žena obrazuju jednu cijelinu i da par po pravilu čine jedan muškarac i jedna žena (jednina: “supruga”). Ovaj ajet stoji upravo prije ajeta koji tretira temu poligamije. Dakle ovdje postoji jedna poveznost: Sura počinje sa pravilom, sa onim što je uobičajeno, a potom prelazi na izuzetke, posebnosti i neuobičajenosti. Onda četvrti ajet glasi:
“A ako se bojite da nećete postupati pravedno prema siročadima, onda oženite žene koje želite, po dvije, i po tri, i po četiri. A ako se bojite da nećete postupati pravedno, onda samo jedna (je dosta), ili one koje vaše desne ruke posjeduju. To je najbliži (način) za vas da se čuvate od nepravednosti.”
Čak i ovdje postoji nedvojben kontekst s kojim ajet započinje. Uvod u dozvolu poligamije se započinje riječima: “ako se bojite da nećete postupati pravedno prema siročadima”, to znači da se ovdje radi o zaštiti siročadi. Siročad se nalaze u ratnim vremenima.
U ratnom dobu je poligamija data jer u tim vremenima mnogi muškarci poginu i nastaje velika neravnoteža i jaz između broja muškaraca i žena. Da bi se održao društveni mir, sredstvo može biti i poligamija. Uz to se ne savjetuje život u poligamiji kako bi se “čuvalo od nepravednosti”. Dakle jasno je da važi pravilo monogamije. Na to tako gleda i četvrti halifa ahmedija muslimaskog džemata koji još uz to logičnim argumetnima obrazlaže:
“Kratki odgovor koji sam mu poslao, ima sadržaj da ova ponuda u islamu, višeženstva, nije vid generalizacije. Kako bi se to uopće moglo primjeniti, odnosi se na određene situacije, u kojima je za obje strane nužnost ovakvog postupka vidljiva- za održivost zdravlja zajednice kao i prava žena. (…) Bog je muškarce i žene stvorio u gotovo istom broju sa manje- više različitim procentualnim udjelom kako gdje. Kako bi jedna razumna religija poput islama (…) mogla propovijedati nešto tako očito neprirodno i strano ukoliko je prilikom primjene izazvalo sumnjive okolnosti neravnoteže, nepremostive probleme i razočarenja? (…)”
Dakle za društveno izuzetne situacije, poligamija ima smisla. I pojedinačni slučajevi mogu voditi ka tome da je muškarcu dozvoljeno oženiti još jednu ženu kod neplodnosti svoje supruge. Ipak je bogobojaznost uslov za svaki poligamni brak.
Činjenica da islam u slučaju poligamije propisuje jednako postupanje i zaštitu svih supruga prouzrokuje da su rijetko muslimani u stanju da ožene drugu ženu pa i kad zakon zemlje u kojoj žive nudi legalne mogućnosti.
Kako bi se razumijela Božija mudrost u pitanju ove mogućnosti, nužno je da se veoma pomno ispitaju uslovi, predispozicije i okolnosti koje islam čvrsto vezuje za moguću poligamiju.
Poligamija (višeženstvo) prije pojave islama
Prije pojave islama kod Arapa je vladao običaj neograničene poligamije. Pored toga poznato nam je iz Starog zavjeta da su poslanici i drugi vjernici u Bibliji smijeli također da se ožene neograničenim brojem žena.
Tako je Jakob, prema tim izvorima, bio u braku sa dvijemasestrama Rahel i Lea, Abraham bio je u braku sa Hagar i Sarah, David je također imao više žena istovremeno i Solomon je navodno istovremeno imao čak 700 supruga i 300 konkubina.
Jedino ograničenje koje se u Starom zavjetu može naći u pitanju poligamije odnosilo se na zabranu braka sa dvije sestre , Tora s druge strane savjetuje brak sa maksimalno četiri žene.
Ali i u Novom zavjetu se ne može naći “izričita zapovijed na život u monogamiji niti izričita zabrana poligamije”.
Tako ni Isus nije rekao ništa protiv poligamije iako je bila praktikovana među njegovim jevrejskim sunarodnjacima. Najzad je crkva ukinula poligamiju kako bi se usaglasila sa grčko-rimskom kulturom (koja je dozvoljavala jednu zakonsku suprugu, ali su zato postojale konkubine i prostitutke). Augustin je na to rekao:
“U našem vremenu sada, shodno rimskim običajima, nije više dozvoljeno biti u braku sa više od jedne žene.”
Islamska pravila
Islam ograničava broj žena na četiri s kojima jedan musliman može istovremeno zasnovati brak. Međutim, ovakva poligamija mora poštovati stroga pravila. Ajet u Časnom Kur'anu koji obrađuje temu poligamije je četvrti ajet sure An-Nisa. Sura An-Nisa počinje sljedećim ajetom:
“O ljudi! Bojte se Gospodara svoga, koji vas je stvorio od jedne duše i od nje stvorio njenog partnera,…”
Ovdje se nedvosmisleno ukazuje na to da muškarac i žena obrazuju jednu cijelinu i da par po pravilu čine jedan muškarac i jedna žena (jednina: “supruga”). Ovaj ajet stoji upravo prije ajeta koji tretira temu poligamije. Dakle ovdje postoji jedna poveznost: Sura počinje sa pravilom, sa onim što je uobičajeno, a potom prelazi na izuzetke, posebnosti i neuobičajenosti. Onda četvrti ajet glasi:
“A ako se bojite da nećete postupati pravedno prema siročadima, onda oženite žene koje želite, po dvije, i po tri, i po četiri. A ako se bojite da nećete postupati pravedno, onda samo jedna (je dosta), ili one koje vaše desne ruke posjeduju. To je najbliži (način) za vas da se čuvate od nepravednosti.”
Čak i ovdje postoji nedvojben kontekst s kojim ajet započinje. Uvod u dozvolu poligamije se započinje riječima: “ako se bojite da nećete postupati pravedno prema siročadima”, to znači da se ovdje radi o zaštiti siročadi. Siročad se nalaze u ratnim vremenima.
U ratnom dobu je poligamija data jer u tim vremenima mnogi muškarci poginu i nastaje velika neravnoteža i jaz između broja muškaraca i žena. Da bi se održao društveni mir, sredstvo može biti i poligamija. Uz to se ne savjetuje život u poligamiji kako bi se “čuvalo od nepravednosti”. Dakle jasno je da važi pravilo monogamije. Na to tako gleda i četvrti halifa ahmedija muslimaskog džemata koji još uz to logičnim argumetnima obrazlaže:
“Kratki odgovor koji sam mu poslao, ima sadržaj da ova ponuda u islamu, višeženstva, nije vid generalizacije. Kako bi se to uopće moglo primjeniti, odnosi se na određene situacije, u kojima je za obje strane nužnost ovakvog postupka vidljiva- za održivost zdravlja zajednice kao i prava žena. (…) Bog je muškarce i žene stvorio u gotovo istom broju sa manje- više različitim procentualnim udjelom kako gdje. Kako bi jedna razumna religija poput islama (…) mogla propovijedati nešto tako očito neprirodno i strano ukoliko je prilikom primjene izazvalo sumnjive okolnosti neravnoteže, nepremostive probleme i razočarenja? (…)”
Dakle za društveno izuzetne situacije, poligamija ima smisla. I pojedinačni slučajevi mogu voditi ka tome da je muškarcu dozvoljeno oženiti još jednu ženu kod neplodnosti svoje supruge. Ipak je bogobojaznost uslov za svaki poligamni brak.
Činjenica da islam u slučaju poligamije propisuje jednako postupanje i zaštitu svih supruga prouzrokuje da su rijetko muslimani u stanju da ožene drugu ženu pa i kad zakon zemlje u kojoj žive nudi legalne mogućnosti.
