Ruski genocid na Kavkazu
Iskorijenjeno 90% muslimana Čerkeza
Opisan kao najveći genocid u 19. stoljeću, ruski genocid nad Čerkezima poslužio je kao uzor zločincima koji zadnjih 150 godina vrše genocide nad muslimanima širom svijeta.
Opisan kao najveći genocid u 19. stoljeću, ruski genocid nad Čerkezima poslužio je kao uzor zločincima koji zadnjih 150 godina vrše genocide nad muslimanima širom svijeta.
Prema zvaničnim ruskim statistikama, u ovom genocidu Rusi su ubili 400 000 muslimana, dok drugi izvori navode da je ubijeno 1 500 000 (milion i po) muslimana, dok je isto toliko protjerano sa svojih ognjišta na kojima su živjeli 4 000 godina. Od ukupnog broja stanovništva, samo oko 10% Čerkeza je ostalo na svojim milenijumskim ognjištima, poniženi od strane krstaškog okupatora.
Čerkezi su u kronikama opisani kao ratoborni i agresivni, izuzetno ponosni, iskusni i hrabri ratnici. Svega 10 posto Čerkeza preživjelo je (raseljeno) unutar Ruskog carstva, a 90 posto iskorijenjeno je što masakrima, bolestima, glađu i smrzavanjem, što deportacijama. Krajem 18. stoljeća Rusi su izvršili invaziju na njihovu domovinu. Unatoč snažnom i dugotrajnom otporu, Čerkezi su do 1864. poraženi i uključeni u Rusko Carstvo te prisilno raseljeni na šire područje. Pritom je poginulo i prognano na stotine hiljada Čerkeza, prema nekim procjenama čak 1,5 milijuna, tj. tri četvrtine ukupnog stanovništva što je okarakterisano kao genocid.
Čerkezi su etnička grupa sastavljena od više plemena koja su naseljavala sjeverozapadno područje Kavkaza i sjeveroistočnu obalu Crnog mora skoro četiri milenija u kontinuitetu. Plemena su bila malo poznata vanjskom svijetu prije 19. stoljeća. Na ruskim je mapama iz ovog stoljeća samo najveće obilježavano imenom – Kabardinci, dok je sintagma “slobodna plemena” korištena za ostala. Feudalno-patrijarhalno su društvo koje se ponašalo u skladu s etičkim kodom uporedivim sa samurajskim Bušido kodeksom. Pod utjecajem Bizantije Čerkezi su primili kršćanstvo tokom petog i šestog stoljeća. Kasnije, u petnaestom i osamnaestom stoljeću, prelaze na islam.
Najtvrđi orah među kavkaskim narodima
Želja za teritorijom bez ljudi koji na njoj žive neminovno vodi nepočinstvima, zločinima protiv humanosti i/ili genocidima. Želja je Ruskog carstva da osvoji i kolonizira Kavkaz upravo takva, klasični slučaj. Amerikanac Georg Leighton Ditson, koji je 1847. putovao kroz Čerkeziju i kavkaske oblasti, u knjizi Circassia; or Tour to the Caucasus piše „da bi Amerikanci prepoznali mnoge besramne i okrutne karakteristike naših ratova s Lošim ljudima (Bed Men u originalu – odnosi se, naravno, na američke indijance) kako smo ih protjerivali pleme po pleme iz njihovih domova, s njihove zemlje i svetih grobova predaka.“ U istom dahu Ditson priznaje „prosvjetiteljsku i civilizatorsku ulogu“ ruske Crkve i Carstva glede kavkaskog originalnog stanovništva – klasično orijentalističko-rasističko pranje savjesti, ali danas takve relativizacije zvuče šuplje.
Naročito zvuče šuplje kada znamo da je svega 10% Čerkeza preživjelo (raseljeno) unutar Carstva, a 90% iskorijenjeno, što masakrima, bolestima, glađu i smrzavanjem, što deportacijama. Tragedija Čerkeza sastoji se od više od sto godina otpora ruskom imperijalizmu i mizerije koju je slom tog otpora 1864. godine donio. Čerkezi su narod koji se najduže opirao Ruskom carstvu. Etički je Bušido kodeks sigurno doprinio tome da budu najtvrđi orah od svih kavkaskih naroda. U svakom je slučaju doprinio nerazumijevanju između osvajača i branilaca, odnosno ruskom uvjerenju da vazalski odnos nije moguć te da Čerkezi moraju biti iskorijenjeni s tih prostora po svaku cijenu.
Ta je percepcija direktno bila u sukobu s povijesnim iskustvom jer su od sredine 16. stoljeća Kabardinci, najveće čerkesko pleme, bili ruski saveznici s kojim su imali dobrosusjedske odnose. Kako piše Walter Richmond u knjizi Genocid nad Čerkezima (The Circassian Genocide): „Od momenta kada je Petar Veliki bacio oko na osvajanje Irana, ruski vladari prestali su da gledaju na narode sjevernog Kavkaza kao na susjede i počeli su da ih tretiraju kao subjekte koji čekaju da budu pokoreni.“ Druga strana te medalje jeste da su ruski oficiri-karijeristi činili sve da se stekne dojam da u prijestolnici pokoravanje Čerkeza nije moguće. Stoga, aktivno su sabotirali mirovne inicijative čerkeskih lidera, a naročito pokušaje da se plemena ujedine i stvore neko centralno rukovodstvo. To drugo jeste najviše korišteni alat imperijalizma (zavadi pa vladaj), samo u ovom slučaju to nije bila svjesna politika Carstva, nego produkt intriga i manipulacija oficirskog kora u nastojanju da svoje karijere učine što važnijim.
Otpor malog naroda na obodu ogromne, snažne imperije nije bio slijepa samoubilačka misija pod parolom „bolje grob nego rob,“ nego iznudica. Intrige koje spominjem podrazumijevale su podrivanje ličnosti kakva je bio Izmail-Bey Atazhukin, kabardinski aristokrat i ruski oficir. Godine 1795. on i njegov brat Adil-Girey, također ruski oficir, bivaju uhapšeni i optuženi za nelojalnost. Do hapšenja su obojica pokušavali posredovati u mirovnim pregovorima i ubijediti svoj narod da provokacija ruske carevine nije u njegovom interesu. Adil-Girey je tri godine kasnije pobjegao i postao vođa otpora. Izmail-Beya je Aleksandar I amnestirao 1801., a 1803. mu je dao čin pukovnika. Izmail-Bey je nastavio sa svojim (neuspješnim) mirovnim inicijativama do smrti pod misterioznim okolnostima 1811.
Skoro identične sudbine imali su kasnije drugi čerkeski mirotvorci Krym-Girey (ubijen od strane čerkeskih antiruskih elemenata) i sin mu Khan-Girey, otrovan 1842. Khan-Girey je napisao jedinu antropološku studiju o Čerkezima, pripremajući posjetu cara Nikole Kavkazu 1837. godine. Istovremeno je to priča o pijunima velikih sila u Velikoj igri, kako se eufemistički nazivalo strateško rivalstvo ruskog i britanskog carstva – naziv koji ako ne baš da daje veseo prizvuk potezima kojima stradaju milioni, a ono bar (uspješno) zaklanja te tragedije.
Iskorijenjeno 90% muslimana Čerkeza
Opisan kao najveći genocid u 19. stoljeću, ruski genocid nad Čerkezima poslužio je kao uzor zločincima koji zadnjih 150 godina vrše genocide nad muslimanima širom svijeta.
Opisan kao najveći genocid u 19. stoljeću, ruski genocid nad Čerkezima poslužio je kao uzor zločincima koji zadnjih 150 godina vrše genocide nad muslimanima širom svijeta.
Prema zvaničnim ruskim statistikama, u ovom genocidu Rusi su ubili 400 000 muslimana, dok drugi izvori navode da je ubijeno 1 500 000 (milion i po) muslimana, dok je isto toliko protjerano sa svojih ognjišta na kojima su živjeli 4 000 godina. Od ukupnog broja stanovništva, samo oko 10% Čerkeza je ostalo na svojim milenijumskim ognjištima, poniženi od strane krstaškog okupatora.
Čerkezi su u kronikama opisani kao ratoborni i agresivni, izuzetno ponosni, iskusni i hrabri ratnici. Svega 10 posto Čerkeza preživjelo je (raseljeno) unutar Ruskog carstva, a 90 posto iskorijenjeno je što masakrima, bolestima, glađu i smrzavanjem, što deportacijama. Krajem 18. stoljeća Rusi su izvršili invaziju na njihovu domovinu. Unatoč snažnom i dugotrajnom otporu, Čerkezi su do 1864. poraženi i uključeni u Rusko Carstvo te prisilno raseljeni na šire područje. Pritom je poginulo i prognano na stotine hiljada Čerkeza, prema nekim procjenama čak 1,5 milijuna, tj. tri četvrtine ukupnog stanovništva što je okarakterisano kao genocid.
Čerkezi su etnička grupa sastavljena od više plemena koja su naseljavala sjeverozapadno područje Kavkaza i sjeveroistočnu obalu Crnog mora skoro četiri milenija u kontinuitetu. Plemena su bila malo poznata vanjskom svijetu prije 19. stoljeća. Na ruskim je mapama iz ovog stoljeća samo najveće obilježavano imenom – Kabardinci, dok je sintagma “slobodna plemena” korištena za ostala. Feudalno-patrijarhalno su društvo koje se ponašalo u skladu s etičkim kodom uporedivim sa samurajskim Bušido kodeksom. Pod utjecajem Bizantije Čerkezi su primili kršćanstvo tokom petog i šestog stoljeća. Kasnije, u petnaestom i osamnaestom stoljeću, prelaze na islam.
Najtvrđi orah među kavkaskim narodima
Želja za teritorijom bez ljudi koji na njoj žive neminovno vodi nepočinstvima, zločinima protiv humanosti i/ili genocidima. Želja je Ruskog carstva da osvoji i kolonizira Kavkaz upravo takva, klasični slučaj. Amerikanac Georg Leighton Ditson, koji je 1847. putovao kroz Čerkeziju i kavkaske oblasti, u knjizi Circassia; or Tour to the Caucasus piše „da bi Amerikanci prepoznali mnoge besramne i okrutne karakteristike naših ratova s Lošim ljudima (Bed Men u originalu – odnosi se, naravno, na američke indijance) kako smo ih protjerivali pleme po pleme iz njihovih domova, s njihove zemlje i svetih grobova predaka.“ U istom dahu Ditson priznaje „prosvjetiteljsku i civilizatorsku ulogu“ ruske Crkve i Carstva glede kavkaskog originalnog stanovništva – klasično orijentalističko-rasističko pranje savjesti, ali danas takve relativizacije zvuče šuplje.
Naročito zvuče šuplje kada znamo da je svega 10% Čerkeza preživjelo (raseljeno) unutar Carstva, a 90% iskorijenjeno, što masakrima, bolestima, glađu i smrzavanjem, što deportacijama. Tragedija Čerkeza sastoji se od više od sto godina otpora ruskom imperijalizmu i mizerije koju je slom tog otpora 1864. godine donio. Čerkezi su narod koji se najduže opirao Ruskom carstvu. Etički je Bušido kodeks sigurno doprinio tome da budu najtvrđi orah od svih kavkaskih naroda. U svakom je slučaju doprinio nerazumijevanju između osvajača i branilaca, odnosno ruskom uvjerenju da vazalski odnos nije moguć te da Čerkezi moraju biti iskorijenjeni s tih prostora po svaku cijenu.
Ta je percepcija direktno bila u sukobu s povijesnim iskustvom jer su od sredine 16. stoljeća Kabardinci, najveće čerkesko pleme, bili ruski saveznici s kojim su imali dobrosusjedske odnose. Kako piše Walter Richmond u knjizi Genocid nad Čerkezima (The Circassian Genocide): „Od momenta kada je Petar Veliki bacio oko na osvajanje Irana, ruski vladari prestali su da gledaju na narode sjevernog Kavkaza kao na susjede i počeli su da ih tretiraju kao subjekte koji čekaju da budu pokoreni.“ Druga strana te medalje jeste da su ruski oficiri-karijeristi činili sve da se stekne dojam da u prijestolnici pokoravanje Čerkeza nije moguće. Stoga, aktivno su sabotirali mirovne inicijative čerkeskih lidera, a naročito pokušaje da se plemena ujedine i stvore neko centralno rukovodstvo. To drugo jeste najviše korišteni alat imperijalizma (zavadi pa vladaj), samo u ovom slučaju to nije bila svjesna politika Carstva, nego produkt intriga i manipulacija oficirskog kora u nastojanju da svoje karijere učine što važnijim.
Otpor malog naroda na obodu ogromne, snažne imperije nije bio slijepa samoubilačka misija pod parolom „bolje grob nego rob,“ nego iznudica. Intrige koje spominjem podrazumijevale su podrivanje ličnosti kakva je bio Izmail-Bey Atazhukin, kabardinski aristokrat i ruski oficir. Godine 1795. on i njegov brat Adil-Girey, također ruski oficir, bivaju uhapšeni i optuženi za nelojalnost. Do hapšenja su obojica pokušavali posredovati u mirovnim pregovorima i ubijediti svoj narod da provokacija ruske carevine nije u njegovom interesu. Adil-Girey je tri godine kasnije pobjegao i postao vođa otpora. Izmail-Beya je Aleksandar I amnestirao 1801., a 1803. mu je dao čin pukovnika. Izmail-Bey je nastavio sa svojim (neuspješnim) mirovnim inicijativama do smrti pod misterioznim okolnostima 1811.
Skoro identične sudbine imali su kasnije drugi čerkeski mirotvorci Krym-Girey (ubijen od strane čerkeskih antiruskih elemenata) i sin mu Khan-Girey, otrovan 1842. Khan-Girey je napisao jedinu antropološku studiju o Čerkezima, pripremajući posjetu cara Nikole Kavkazu 1837. godine. Istovremeno je to priča o pijunima velikih sila u Velikoj igri, kako se eufemistički nazivalo strateško rivalstvo ruskog i britanskog carstva – naziv koji ako ne baš da daje veseo prizvuk potezima kojima stradaju milioni, a ono bar (uspješno) zaklanja te tragedije.
