Besprijekorni svemirski sklad i harmonično kretanje nebeskih tijela naše galaksije omogućeno nam je posmatrati pomoću svjetlosti koja direktno potiče od njenog izvora (Sunca) ili pak one reflektirane. Ta svjetlost biva uzrokom da naša srca ne ostanu nepomična pred svom tom ljepotom, izazivajući u njima blaga pulsiranja, koja postaju svjedokom svog tog blaženstva koje nam je (bez)uslovno darovano. Da li život na Zemlji počiva i opstoji na sličnim principima koji su zastupljeni u svemiru? Da li trebamo neki vid svjetlosti u vidu upute, s tendencijom uspostavljanja mira među ljudima? Da li koordinate pravde mogu biti projektirane bez nje?
Naši unutrašnji vapaji za srećom i zadovoljstvom kao primatima ljudske težnje oblikuju od nas bića koja stalno postavljaju pitanja, crpeći iz njih najveće pošasti ili pak gorčine onoga što se zove život. Život je neumorno traganje za istinom uz smjelost da prihvatimo da to što se zove istina iznova i iznova dobija novu definiciju, skladno našim predstavama o svijetu oko nas.
Pred istinom usklikne ravnodušnost. Empirizam je neumorno brani, dok usađeni instinkt odašilje potrebom za njom. U njoj traže smiraj i utočiste duše naše koje, napivši se s tog vrela, dobijaju krila kojima uzlijeću iznad kolosjeka, ostavljajući svakodnevnicu tamo negdje daleko ispod sebe. Napivši se s tog vrela postajemo svjetionici koji upućuju ljude i zvijezde koje u punom sjaju otjelovljuju izvrsnost kreaciji. Pred njom srca zatrepere, šaljući tako signale svim organima da su oni predodređeni za dobro.
Diskurs istine čini da je zavolimo, iz razloga što ne možemo voljeti nešto ukoliko ga temeljito ne poznajemo. Stepen naše ljubavi i želje srazmjeran je mjeri spoznaje. A laž je destruktivna, nagoni na devijaciju i umrtvljuje dušu. A život je aktivna borba protiv funkcije umiranja, čija je tačka kulminacije smrt.
Istina je toliko jak stimulans da su milioni života žrtvovani zarad njene proklamacije. To je nepobitan dokaz da je najjači poriv u čovjeku težnja za njom.
Kao i u nauci, gdje sve dublje poniranje u materiju zahtijeva sve veću energiju (podjela atoma npr.), tako i dostizanje do latentnih slojeva istine traži izuzetno veliki napor, disciplinu i posvećenost. Oni koji nisu shvatili ovaj fenomen, izvjesno je, bivaju labilnim osobama.
Tužna je činjenica da su se naši životi počeli svoditi na usplahireno iščekivanje nekih grandioznih trenutaka, kojih je u životu vrlo malo. Tako protežnost naših života umjesto na intervale, posmatramo na nivou iznuđenih momenata.
Zašto uvijek iščekujemo ono „najljepše“, a samo iščekivanje je užitak sam po sebi?
Težimo za onim dječijim ruhom i rado ga se sjećamo, a živimo okovani sebičnošću. Žudimo za srećom, a umrli su nam principi. Veličamo čednost, a nemoral nam je prezime. Želimo promjene, a umire nam iskrenost prema sebi i drugima. Umrli su i naši osjećaji, ali nisu oživjeli ništa do elegičnost za minulim “dobrim” vremenima i veći procenat bora sa što manje godina.
Ne možemo nazvati živahanost djela koja dovode do mrtvila, pa makar ona izgledala vesela i ceremonijalna.
Neumorno nas razvlače i prisvajaju dvije dimenzije – prošlost i budućnost, i čine da se opiremo zakonu života čiji sat uvijek kuca naprijed, čiji vjetrovi uvijek pušu pravo, a čak se ni karavana ne osvrće iza se.
O ti koja u čovjeku kolaš, koja nas činiš ljudima, zašto si prepreka da se uzdignemo na pijedestal čovječjeg digniteta? Zašto si dunjaluk za svoje stanište prozvala? Zašto nam kradeš sadašnjost, predajući nas (ne)ostvarenoj prošlosti i upuštaš nas u maštanja o budućnosti, a sve što imamo je sadašnji trenutak?
Zašto u duhu kamile učmale koja umire od žeđi, a sama vodu nosi, u duhu Koelja diriguješ da tragamo za najvećim slastima, a u nama su najveća bogatstva?
A šta ako te ukrotimo i počnemo živjeti u sadašnjosti? Šta ako počnemo cijeniti svaki trenutak od kojeg smo satkani i ako nam bude stalo da izmamimo osmjeh drugih – sada, u ovom trenutku? Šta ako pronađemo ključ od trezora zvani „lijepa riječ”, koja približava naša srca, otklanja sve vidove zlobe, ljubomore, zavisti, a širi naše grudi i ispunjava nas osjećajem brige i pažnje prema drugima?
Šta ako dokučimo vrijednosti počasti da smo mi ti koji smo odabrani i stvoreni da uradimo nešto od tog dara koji nam je (bes)povratno darovan?
Šta ako ukrotimo svoje nagone, svoje strastvene prohtjeve, svoju zlobu koja nas izgoni iz našeg stvarnog prirodnog stanja?
Šta ako počnemo posmatrati dobro koje zrači u ljudima, ali ono ne dopire do naših srca na kojima su koprene razapete? Šta ako počnemo druge kuditi i suditi im kada dotjeramo sve svoje manire i popravimo sve svoje mahane – a to nikada neće biti!?
Šta ako djevojčica sa parčetom hljeba u ruci bude svjedočila da nije bila igračka ona gvozdena stvar od čijeg je praska upala u trajnu zasjenjenost, bez mogućnosti da ikad više ugleda svjetlo dana, da živi, da diše? Šta ako taj zlobni pregovarač utuče svoju kob i šta da nije svoj podli ugovor potpisao mastilom koje je krv miliona nevinih? Pa nada li se on?
Ali moje traganje prati odjek glasa koji se zaklinje da će pravda biti zadovoljena. Jer pravda je težnja sviju nas, koja nam, a da nismo svjesni, kroji živote.
Gledajući oko sebe i vraćajući se u sebe, samo takvom koherentnošću pristupa možemo spoznati istinu. Osvrnuvši se oko sebe gledamo posljedice manjka istine, pa se vraćamo na princip da se sve razumije suprotnošću. A opet, vrativši se u sebe, nailazimo na ispisanu ploču istina. Zdravom sintezom onda djelajmo, živimo i utičimo pozitivno na svijet oko sebe. Okretanjem prema sebi pronaći ćemo put koji je iznad smrti. A istina… Istina prkosi nagrizanju zuba vremena, postoji kao nepovrediva, vječna i utilitarna.
Naši unutrašnji vapaji za srećom i zadovoljstvom kao primatima ljudske težnje oblikuju od nas bića koja stalno postavljaju pitanja, crpeći iz njih najveće pošasti ili pak gorčine onoga što se zove život. Život je neumorno traganje za istinom uz smjelost da prihvatimo da to što se zove istina iznova i iznova dobija novu definiciju, skladno našim predstavama o svijetu oko nas.
Pred istinom usklikne ravnodušnost. Empirizam je neumorno brani, dok usađeni instinkt odašilje potrebom za njom. U njoj traže smiraj i utočiste duše naše koje, napivši se s tog vrela, dobijaju krila kojima uzlijeću iznad kolosjeka, ostavljajući svakodnevnicu tamo negdje daleko ispod sebe. Napivši se s tog vrela postajemo svjetionici koji upućuju ljude i zvijezde koje u punom sjaju otjelovljuju izvrsnost kreaciji. Pred njom srca zatrepere, šaljući tako signale svim organima da su oni predodređeni za dobro.
Diskurs istine čini da je zavolimo, iz razloga što ne možemo voljeti nešto ukoliko ga temeljito ne poznajemo. Stepen naše ljubavi i želje srazmjeran je mjeri spoznaje. A laž je destruktivna, nagoni na devijaciju i umrtvljuje dušu. A život je aktivna borba protiv funkcije umiranja, čija je tačka kulminacije smrt.
Istina je toliko jak stimulans da su milioni života žrtvovani zarad njene proklamacije. To je nepobitan dokaz da je najjači poriv u čovjeku težnja za njom.
Kao i u nauci, gdje sve dublje poniranje u materiju zahtijeva sve veću energiju (podjela atoma npr.), tako i dostizanje do latentnih slojeva istine traži izuzetno veliki napor, disciplinu i posvećenost. Oni koji nisu shvatili ovaj fenomen, izvjesno je, bivaju labilnim osobama.
Tužna je činjenica da su se naši životi počeli svoditi na usplahireno iščekivanje nekih grandioznih trenutaka, kojih je u životu vrlo malo. Tako protežnost naših života umjesto na intervale, posmatramo na nivou iznuđenih momenata.
Zašto uvijek iščekujemo ono „najljepše“, a samo iščekivanje je užitak sam po sebi?
Težimo za onim dječijim ruhom i rado ga se sjećamo, a živimo okovani sebičnošću. Žudimo za srećom, a umrli su nam principi. Veličamo čednost, a nemoral nam je prezime. Želimo promjene, a umire nam iskrenost prema sebi i drugima. Umrli su i naši osjećaji, ali nisu oživjeli ništa do elegičnost za minulim “dobrim” vremenima i veći procenat bora sa što manje godina.
Ne možemo nazvati živahanost djela koja dovode do mrtvila, pa makar ona izgledala vesela i ceremonijalna.
Neumorno nas razvlače i prisvajaju dvije dimenzije – prošlost i budućnost, i čine da se opiremo zakonu života čiji sat uvijek kuca naprijed, čiji vjetrovi uvijek pušu pravo, a čak se ni karavana ne osvrće iza se.
O ti koja u čovjeku kolaš, koja nas činiš ljudima, zašto si prepreka da se uzdignemo na pijedestal čovječjeg digniteta? Zašto si dunjaluk za svoje stanište prozvala? Zašto nam kradeš sadašnjost, predajući nas (ne)ostvarenoj prošlosti i upuštaš nas u maštanja o budućnosti, a sve što imamo je sadašnji trenutak?
Zašto u duhu kamile učmale koja umire od žeđi, a sama vodu nosi, u duhu Koelja diriguješ da tragamo za najvećim slastima, a u nama su najveća bogatstva?
A šta ako te ukrotimo i počnemo živjeti u sadašnjosti? Šta ako počnemo cijeniti svaki trenutak od kojeg smo satkani i ako nam bude stalo da izmamimo osmjeh drugih – sada, u ovom trenutku? Šta ako pronađemo ključ od trezora zvani „lijepa riječ”, koja približava naša srca, otklanja sve vidove zlobe, ljubomore, zavisti, a širi naše grudi i ispunjava nas osjećajem brige i pažnje prema drugima?
Šta ako dokučimo vrijednosti počasti da smo mi ti koji smo odabrani i stvoreni da uradimo nešto od tog dara koji nam je (bes)povratno darovan?
Šta ako ukrotimo svoje nagone, svoje strastvene prohtjeve, svoju zlobu koja nas izgoni iz našeg stvarnog prirodnog stanja?
Šta ako počnemo posmatrati dobro koje zrači u ljudima, ali ono ne dopire do naših srca na kojima su koprene razapete? Šta ako počnemo druge kuditi i suditi im kada dotjeramo sve svoje manire i popravimo sve svoje mahane – a to nikada neće biti!?
Šta ako djevojčica sa parčetom hljeba u ruci bude svjedočila da nije bila igračka ona gvozdena stvar od čijeg je praska upala u trajnu zasjenjenost, bez mogućnosti da ikad više ugleda svjetlo dana, da živi, da diše? Šta ako taj zlobni pregovarač utuče svoju kob i šta da nije svoj podli ugovor potpisao mastilom koje je krv miliona nevinih? Pa nada li se on?
Ali moje traganje prati odjek glasa koji se zaklinje da će pravda biti zadovoljena. Jer pravda je težnja sviju nas, koja nam, a da nismo svjesni, kroji živote.
Gledajući oko sebe i vraćajući se u sebe, samo takvom koherentnošću pristupa možemo spoznati istinu. Osvrnuvši se oko sebe gledamo posljedice manjka istine, pa se vraćamo na princip da se sve razumije suprotnošću. A opet, vrativši se u sebe, nailazimo na ispisanu ploču istina. Zdravom sintezom onda djelajmo, živimo i utičimo pozitivno na svijet oko sebe. Okretanjem prema sebi pronaći ćemo put koji je iznad smrti. A istina… Istina prkosi nagrizanju zuba vremena, postoji kao nepovrediva, vječna i utilitarna.
