11-03-2024
676
5,156
123
PITANJE:
Pred nama su još jedni izbori. Od nas muslimana, kao i svih drugih građana, političke partije traže glasove, nudeći sve i svašta.
Neki od imama različito govore o učešću u svemu tome, pa me zanima kakav je stav vjere u pogledu učestvovanja muslimana u politici ili na izborima?
Da li musliman svojim davanjem glasa određenoj stranci ili političaru saučestvuje u njegovim postupcima, ukoliko su u suprotnosti sa islamom ili interesima muslimana?
ODOVOR:
Pitanje aktivnog učestvovanja u politici je pitanje i dilema koja vrlo često uzrokuje diskusiju među muslimanima i njihovom ulemom. Neki to smatraju nedopustivim jer, navodno, politika jednako je laž i obmana, što musliman sebi ne smije dopustiti, dok drugi smatraju da je bavljenje politikom jedini način da riješite životne probleme koje su uzrokovali političari, kao otklanjanje svakog problema ili kvara koji se može desiti u životu, na bilo kom polju.
Tako neki upoređuju politiku sa kanalizacijom, koja mora postojati i kada normalno funkcioniše sve je u redu, međutim, kada dođe do začepljenja onda je problem – svi trpe negativne posljedice i jedino rješenje jeste da se zasuku rukavi, začepi nos i krene u proces otklanjanja smetnje, popravljanja kvara, kako bi stvari nastavile normalno funkcionisati. Bez obzira na različite stavove po ovom pitanju, usuđujem se reći da je aktivno učešće muslimana u politici, u određenim situacijama, ne samo dozvoljeno već i obavezno.
Obzirom da je cilj bavljenja plitikom učestvovanje u kreiranju lične i kolektivne sadašnjosti i budućnosti, da se obezbijede zakonske osnove i pretpostavke da svako djeluje u skladu sa njegovim vjerskim opredjeljenjima, da se otklone nepravde i poštuje svačije pravo, to se ne može postići bez aktivnog učešća u politici. Zato muslimani moraju imati svoje visokoobrazovane, moralne i karakterne predstavnike, koji će ih predstavljati na svakom, pa i na političkom polju, koji će raditi na zaštiti njihovih vjerskih, kulturnih i nacionalnih prava i posebnosti. U suprotnom, muslimani će biti pasivni članovi zajednice u kojoj žive, o čijoj sudbini će odlučivati drugi, u njihovo ime će govoriti drugi, vrlo često bez stvarne želje i namjere da se muslimanima pomogne i obezbijedi bolja budućnost i osiguraju sva prava.
Najbolji primjer za ovo o čemu govorim jesu decenije koje su iza nas, u kojima su visokoobrazovani, moralni i karakterni muslimani na razne načine kompromitovani i tjerani sa javne scene, pa i iz politike, kada se veoma mali broj mogao zadržati na važnim pozicijama, sa kojih se moglo uticati na život muslimana u ovoj državi, tako da su u ime muslimana vrlo često govorili političari nemuslimani ili muslimani samo po imenu, koji su izvršavali naloge svojih mentora, koji su iz sjenke upravljali njima i njihovim potezima. Posljedice vladavine takvih režima jesu da su muslimanske sredine i gradovi ostali nerazvijeni, bez putne infrastrukture, ili sa veoma slabom infrastrukturom, bez značajnih fabrika koje bi zapošljavale stanovništvo i slično.
Nažalost, takva praksa je nastavljena do današnjih dana, tako da se stanje muslimana po ovom pitanju nije značajno promijenilo. Još uvijek vlast drže oni u čijim se rukama ona našla u jednom momentu, ne zbog toga što je zaslužuju i što su je dostojni, već zato što su bili na pravom mjestu u pravo vrijeme.
Takvi vlast koriste za ostvarivanje svojih ličnih interesa, a sve u „ime naroda“ kojeg su doveli na rub propasti, obračunavajući se sa svima koji drugačije misle, koji traže da se zaustavi pljačka i pustošenje imovine, koji žele i traže da se učini nešto za interes naroda. Svjedoci smo našta je sve spremna takva vlast, šta je spremna uništiti kako bi sebi obezbijedila privremenu dunjalučku korist. Decenije koje su iza nas, a posebno zadnjih šest godina, potvrđuju da nestručni i pokvareni političari žele povesti svoj narod u propast, ukoliko im se odazove. Pokušali su uništiti Islamsku zajednicu iz jednog jedinog razloga, a to je što je njeno rukovodstvo odbilo biti saučesnik u uništavanju sopstvenog naroda zarad ličnog interesa.
Pred nama su još jedni izbori. Od nas muslimana, kao i svih drugih građana, političke partije traže glasove, nudeći sve i svašta.
Neki od imama različito govore o učešću u svemu tome, pa me zanima kakav je stav vjere u pogledu učestvovanja muslimana u politici ili na izborima?
Da li musliman svojim davanjem glasa određenoj stranci ili političaru saučestvuje u njegovim postupcima, ukoliko su u suprotnosti sa islamom ili interesima muslimana?
ODOVOR:
Pitanje aktivnog učestvovanja u politici je pitanje i dilema koja vrlo često uzrokuje diskusiju među muslimanima i njihovom ulemom. Neki to smatraju nedopustivim jer, navodno, politika jednako je laž i obmana, što musliman sebi ne smije dopustiti, dok drugi smatraju da je bavljenje politikom jedini način da riješite životne probleme koje su uzrokovali političari, kao otklanjanje svakog problema ili kvara koji se može desiti u životu, na bilo kom polju.
Tako neki upoređuju politiku sa kanalizacijom, koja mora postojati i kada normalno funkcioniše sve je u redu, međutim, kada dođe do začepljenja onda je problem – svi trpe negativne posljedice i jedino rješenje jeste da se zasuku rukavi, začepi nos i krene u proces otklanjanja smetnje, popravljanja kvara, kako bi stvari nastavile normalno funkcionisati. Bez obzira na različite stavove po ovom pitanju, usuđujem se reći da je aktivno učešće muslimana u politici, u određenim situacijama, ne samo dozvoljeno već i obavezno.
Obzirom da je cilj bavljenja plitikom učestvovanje u kreiranju lične i kolektivne sadašnjosti i budućnosti, da se obezbijede zakonske osnove i pretpostavke da svako djeluje u skladu sa njegovim vjerskim opredjeljenjima, da se otklone nepravde i poštuje svačije pravo, to se ne može postići bez aktivnog učešća u politici. Zato muslimani moraju imati svoje visokoobrazovane, moralne i karakterne predstavnike, koji će ih predstavljati na svakom, pa i na političkom polju, koji će raditi na zaštiti njihovih vjerskih, kulturnih i nacionalnih prava i posebnosti. U suprotnom, muslimani će biti pasivni članovi zajednice u kojoj žive, o čijoj sudbini će odlučivati drugi, u njihovo ime će govoriti drugi, vrlo često bez stvarne želje i namjere da se muslimanima pomogne i obezbijedi bolja budućnost i osiguraju sva prava.
Najbolji primjer za ovo o čemu govorim jesu decenije koje su iza nas, u kojima su visokoobrazovani, moralni i karakterni muslimani na razne načine kompromitovani i tjerani sa javne scene, pa i iz politike, kada se veoma mali broj mogao zadržati na važnim pozicijama, sa kojih se moglo uticati na život muslimana u ovoj državi, tako da su u ime muslimana vrlo često govorili političari nemuslimani ili muslimani samo po imenu, koji su izvršavali naloge svojih mentora, koji su iz sjenke upravljali njima i njihovim potezima. Posljedice vladavine takvih režima jesu da su muslimanske sredine i gradovi ostali nerazvijeni, bez putne infrastrukture, ili sa veoma slabom infrastrukturom, bez značajnih fabrika koje bi zapošljavale stanovništvo i slično.
Nažalost, takva praksa je nastavljena do današnjih dana, tako da se stanje muslimana po ovom pitanju nije značajno promijenilo. Još uvijek vlast drže oni u čijim se rukama ona našla u jednom momentu, ne zbog toga što je zaslužuju i što su je dostojni, već zato što su bili na pravom mjestu u pravo vrijeme.
Takvi vlast koriste za ostvarivanje svojih ličnih interesa, a sve u „ime naroda“ kojeg su doveli na rub propasti, obračunavajući se sa svima koji drugačije misle, koji traže da se zaustavi pljačka i pustošenje imovine, koji žele i traže da se učini nešto za interes naroda. Svjedoci smo našta je sve spremna takva vlast, šta je spremna uništiti kako bi sebi obezbijedila privremenu dunjalučku korist. Decenije koje su iza nas, a posebno zadnjih šest godina, potvrđuju da nestručni i pokvareni političari žele povesti svoj narod u propast, ukoliko im se odazove. Pokušali su uništiti Islamsku zajednicu iz jednog jedinog razloga, a to je što je njeno rukovodstvo odbilo biti saučesnik u uništavanju sopstvenog naroda zarad ličnog interesa.
