- Regist
- 11-03-2024
- Poruka
- 676
- Reakcije
- 123
- Bodovi
- 5,156
PITANJE:
Da li je učenje Kur’ana na arapskom jeziku vrjednije od čitanja prijevoda Kur’ana na bosanskom jeziku? Posebno ukoliko se radi o osobama koje ne znaju dobro čitati arapsko pismo.
ODGOVOR:
Učenje (čitanje) Kur’ana predstavlja jedan od Uzvišenom Gospodaru poseb[1]no dragih ibadeta, čije prakticiranje ima pozitivne efekte kako na učača, tako i na osobu koja učenje sluša, jer Uzvišeni kaže: „Pravi vjernici su oni čija se srca strahom ispune kada se Allah spomene, a kada im se riječi Njegove kazuju (kada se Kur’an uči) vjerovanje im učvršćuju i samo se na Gospodara svoga oslanjaju.“ (Enfal, 2).
Dakle, rezultat učenja Kur’ana jeste osjećaj mira, spokoja i sigurnosti u srcu, povećanje imana, osjećaj bliskosti Uzvišenom Allahu i prisustvo Njegove zaštite za čovjeka, njegovu porodicu i dom u kojem se ovaj ibadet čini. Uzvišeni Allah je iz Sebi znanih razloga odabrao da objava Kur’ana bude baš na arapskom jeziku, a ne na nekom drugom svjetskom jeziku.
Oni koji se bave jezicima i makar malo poznaju arapski jezik znaju da je on poseban, precizan, daleko bogatiji od bilo kojeg drugog jezika, zbog čega je odabran da posljednja Allahova objava bude na njemu i da će biti jezik stanovnika Dženneta. Kada se ima na umu sve od spomenutog, ali i mnoge druge stvari koje je ovom prilikom nemoguće pobrojati, jasno je da svaki musliman treba nastojati da nauči pisati i čitati arapsko pismo i stalnom praksom dostići što je moguće viši nivo u kvalitetu čitanja (učenja) arapskog pisma, to jest Kur’ana.
Takođe, rezultat svega spomenutog jeste i zaključak da čitanje Kur’ana na arapskom jeziku, kako je i objavljen od Gospodara svjetova, i čitanje na nekom drugom jeziku, bosanskom na primjer, nije i ne može biti jednako. Nagrada za učenje Kur’ana na arapskom je veća i ibadet potpuniji, bez obzira što se može argumentovati da osoba koja ne razumije arapski jezik ne zna koji je smisao i poruka onoga što uči, jer ukoliko se radi o ovakvoj situaciji to znači da je potrebno da osoba nakon što završi učenje na arapskom jeziku treba iščitati i prijevod značenja onoga što je proučeno kako bi efekat bio upotpunjen.
Međutim, složit će se vjerovatno većina, da i kada se ne zna značenje kur’anske poruke iz dijela koji se uči, posebno kada su učači osobe sa lijepim glasom, naša srca ne ostaju ravnodušna, već se u njima dešava ono što prethodno spomenuti ajet opisuje – ona zatrepere i iman se u njima povećava, kao da u potpunosti razumiju poruku. A kako i ne bi razumjela kad je poruka od Gospodara, Allaha dž.š., koji je u čovjeka udahnuo dio Sebe, to jest Svoga Ruha. Ovom prilikom želim napomenuti da učenje Kur’ana u namazu mora biti na arapskom jeziku, jer kiraet, učenje Kur’ana, predstavlja jedan od ruknova, sastavni dio namaza, za čiju ispravnost se uslovljava da bude na arapskom jeziku.
PITANJE: Da li osoba koja uvakufi određeni imetak ili sagradi određeni hajrat ima pravo raspolagati sa uvakufljenim imetkom u skladu sa svojom voljom?
ODGOVOR: Uvakufljenje imovine predstavlja način obezbjeđivanja trajnog izvora sevaba i koristi za vakifa. Činom uvakufljenja imovine, to jest izgradnjom, završetkom radova i predajom imovine Islamskoj za[1]jednici, koja jedina može biti vlasnik vakufske imovine, odluka vakifa postaje neopoziva, trajna i neotuđiva. Dakle, uvakufljenjem prestaje vlasništvo vakifa, ali i pravo upravljanja i raspolaganja sa uvakufljenom imovinom. To znači da vakif nema pravo raditi bilo šta sa imovinom koju je uvakufio, osim uz konsultacije i dozvolu od strane vlasnika, to jest onoga ko upravlja vakufskom imovinom, a to je Islamska zajednica i njen nadležni organ za ovu oblast.
Ovim se nimalo ne omalovažava niti umanjuje dobro koje je vakif učinio, naprotiv, obezbjeđuje se da to dobro ima trajni karakter i ne bude umanjeno, da služi namjeni i da se njime ne naruši ambijent, posebno kada je riječ o vakufima poput izgrađenih džamija, abdesthana, šadrvana, česama i slično, jer džamijski ambijent je skladan i traži sklad, a ljudi su nekada previše subjektivni i emotivni, što im uskraćuje osjećaj ili mjeru za realnost, tako da je potreban neko drugi ko će biti objektivan u procjeni i rukovoditi se samo činjenicom da se vakufsko dobro zaštiti i da se na bilo koji način ne ugrozi.
PITANJE: Da li muž ima pravo uskratiti ženi mehr ukoliko ona napusti brak zbog negativnog odnosa prema njoj?
ODGOVOR: Prekid bračne veze povlači kao posljedicu obavezu izmirenja mehra, osim ukoliko je supruga prekinula brak bez ikakvog opravdanog razloga, u tom slučaju ona gubi pravo na mehr. Dakle, ukoliko muž otpusti svoju suprugu, ili ukoliko je fizičkim uznemiravanjem ili omalovažavanjem prisili na razvod, on je obavezan svojoj supruzi isplatiti dogovoreni mehr. I ne samo to, njemu je zabranjeno da joj uzme bilo šta od nakita kojeg joj je darovao. Međutim, u praksi se čini velika nepravda prema otpuštenim ženama. Njima se od strane njihovih muževa uskraćuje pravo na mehr, otimaju njihovi darovi i prosto se tjeraju od kuće kao da među njima nije bilo ničega.
Nažalost, za takve postupke muževi, vrlo često, dobiju podršaku svojih roditelja, koji zaboravljaju da su te mlade djevojke, kojima se uništava mladost i otežava život, nečija djeca, čiji će roditelji biti povrijeđeni. Naša je dužnost da u skladu sa našim mogućnostima uložimo maksimalan napor da se zaštite svi oni koji su obespravljeni i da se preuzete obaveze poštuju. Ovo govorim iz razloga što uloga imama, pred kojim se sklapa brak, jeste i da u slučaju razvoda ukaže supružnicima na njihova prava i obaveze te da utiče i traži njihovo poštivanje
Da li je učenje Kur’ana na arapskom jeziku vrjednije od čitanja prijevoda Kur’ana na bosanskom jeziku? Posebno ukoliko se radi o osobama koje ne znaju dobro čitati arapsko pismo.
ODGOVOR:
Učenje (čitanje) Kur’ana predstavlja jedan od Uzvišenom Gospodaru poseb[1]no dragih ibadeta, čije prakticiranje ima pozitivne efekte kako na učača, tako i na osobu koja učenje sluša, jer Uzvišeni kaže: „Pravi vjernici su oni čija se srca strahom ispune kada se Allah spomene, a kada im se riječi Njegove kazuju (kada se Kur’an uči) vjerovanje im učvršćuju i samo se na Gospodara svoga oslanjaju.“ (Enfal, 2).
Dakle, rezultat učenja Kur’ana jeste osjećaj mira, spokoja i sigurnosti u srcu, povećanje imana, osjećaj bliskosti Uzvišenom Allahu i prisustvo Njegove zaštite za čovjeka, njegovu porodicu i dom u kojem se ovaj ibadet čini. Uzvišeni Allah je iz Sebi znanih razloga odabrao da objava Kur’ana bude baš na arapskom jeziku, a ne na nekom drugom svjetskom jeziku.
Oni koji se bave jezicima i makar malo poznaju arapski jezik znaju da je on poseban, precizan, daleko bogatiji od bilo kojeg drugog jezika, zbog čega je odabran da posljednja Allahova objava bude na njemu i da će biti jezik stanovnika Dženneta. Kada se ima na umu sve od spomenutog, ali i mnoge druge stvari koje je ovom prilikom nemoguće pobrojati, jasno je da svaki musliman treba nastojati da nauči pisati i čitati arapsko pismo i stalnom praksom dostići što je moguće viši nivo u kvalitetu čitanja (učenja) arapskog pisma, to jest Kur’ana.
Takođe, rezultat svega spomenutog jeste i zaključak da čitanje Kur’ana na arapskom jeziku, kako je i objavljen od Gospodara svjetova, i čitanje na nekom drugom jeziku, bosanskom na primjer, nije i ne može biti jednako. Nagrada za učenje Kur’ana na arapskom je veća i ibadet potpuniji, bez obzira što se može argumentovati da osoba koja ne razumije arapski jezik ne zna koji je smisao i poruka onoga što uči, jer ukoliko se radi o ovakvoj situaciji to znači da je potrebno da osoba nakon što završi učenje na arapskom jeziku treba iščitati i prijevod značenja onoga što je proučeno kako bi efekat bio upotpunjen.
Međutim, složit će se vjerovatno većina, da i kada se ne zna značenje kur’anske poruke iz dijela koji se uči, posebno kada su učači osobe sa lijepim glasom, naša srca ne ostaju ravnodušna, već se u njima dešava ono što prethodno spomenuti ajet opisuje – ona zatrepere i iman se u njima povećava, kao da u potpunosti razumiju poruku. A kako i ne bi razumjela kad je poruka od Gospodara, Allaha dž.š., koji je u čovjeka udahnuo dio Sebe, to jest Svoga Ruha. Ovom prilikom želim napomenuti da učenje Kur’ana u namazu mora biti na arapskom jeziku, jer kiraet, učenje Kur’ana, predstavlja jedan od ruknova, sastavni dio namaza, za čiju ispravnost se uslovljava da bude na arapskom jeziku.
PITANJE: Da li osoba koja uvakufi određeni imetak ili sagradi određeni hajrat ima pravo raspolagati sa uvakufljenim imetkom u skladu sa svojom voljom?
ODGOVOR: Uvakufljenje imovine predstavlja način obezbjeđivanja trajnog izvora sevaba i koristi za vakifa. Činom uvakufljenja imovine, to jest izgradnjom, završetkom radova i predajom imovine Islamskoj za[1]jednici, koja jedina može biti vlasnik vakufske imovine, odluka vakifa postaje neopoziva, trajna i neotuđiva. Dakle, uvakufljenjem prestaje vlasništvo vakifa, ali i pravo upravljanja i raspolaganja sa uvakufljenom imovinom. To znači da vakif nema pravo raditi bilo šta sa imovinom koju je uvakufio, osim uz konsultacije i dozvolu od strane vlasnika, to jest onoga ko upravlja vakufskom imovinom, a to je Islamska zajednica i njen nadležni organ za ovu oblast.
Ovim se nimalo ne omalovažava niti umanjuje dobro koje je vakif učinio, naprotiv, obezbjeđuje se da to dobro ima trajni karakter i ne bude umanjeno, da služi namjeni i da se njime ne naruši ambijent, posebno kada je riječ o vakufima poput izgrađenih džamija, abdesthana, šadrvana, česama i slično, jer džamijski ambijent je skladan i traži sklad, a ljudi su nekada previše subjektivni i emotivni, što im uskraćuje osjećaj ili mjeru za realnost, tako da je potreban neko drugi ko će biti objektivan u procjeni i rukovoditi se samo činjenicom da se vakufsko dobro zaštiti i da se na bilo koji način ne ugrozi.
PITANJE: Da li muž ima pravo uskratiti ženi mehr ukoliko ona napusti brak zbog negativnog odnosa prema njoj?
ODGOVOR: Prekid bračne veze povlači kao posljedicu obavezu izmirenja mehra, osim ukoliko je supruga prekinula brak bez ikakvog opravdanog razloga, u tom slučaju ona gubi pravo na mehr. Dakle, ukoliko muž otpusti svoju suprugu, ili ukoliko je fizičkim uznemiravanjem ili omalovažavanjem prisili na razvod, on je obavezan svojoj supruzi isplatiti dogovoreni mehr. I ne samo to, njemu je zabranjeno da joj uzme bilo šta od nakita kojeg joj je darovao. Međutim, u praksi se čini velika nepravda prema otpuštenim ženama. Njima se od strane njihovih muževa uskraćuje pravo na mehr, otimaju njihovi darovi i prosto se tjeraju od kuće kao da među njima nije bilo ničega.
Nažalost, za takve postupke muževi, vrlo često, dobiju podršaku svojih roditelja, koji zaboravljaju da su te mlade djevojke, kojima se uništava mladost i otežava život, nečija djeca, čiji će roditelji biti povrijeđeni. Naša je dužnost da u skladu sa našim mogućnostima uložimo maksimalan napor da se zaštite svi oni koji su obespravljeni i da se preuzete obaveze poštuju. Ovo govorim iz razloga što uloga imama, pred kojim se sklapa brak, jeste i da u slučaju razvoda ukaže supružnicima na njihova prava i obaveze te da utiče i traži njihovo poštivanje
