Uzimanje duga radi klanja kurbana

Drugi stav je da je klanje kurbana vadžib na čemu je hanefijski mezheb ili preciznije Ebu Hanife i njegovih učenika Muhammed ibn Hasana Eš-Šejbanija, Zufera i rivajet od Ebu Jusufa. Takođe, na ovom stavu su Rebi'a, Lejs ibn S'ad, Evza'i, Sufjan Sevri i Malik u jednom rivajetu.

Oni dokazuju obavezu klanja kurbana sljedećim dokazima:

Prvi – riječima Uzvišenog: “I klanjaj svome Gospodaru i kolji (kurban)” (El-Kevser, 2), a Tefsir ajeta je: Klanjaj bajram pa zakolji kurban, a naredba Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, je naredba i čitavom Ummetu.

Međutim, ovome se može prigovoriti da ajet govori o tome da se kurban kolje nakon klanjanja bajrama.

Drugi – hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Onaj ko je u mogućnosti a ne zakolje kurban neka se ne približava našoj musalli”. Hadis bilježe Ahmed, Ibn Madže i Hakim koji ga ocjenjuje vjerodostojnim. Prenosi Bejheki da je Tirmizi ovaj hadis ocijenio kao mevkuf, tj. da su to riječi Ebu Hurejre, takođe na istom stavu je bio Ibn Abdulhadi. U senedu ovog hadisa je Abdullah ibn Ajjaš koji je slab te zbog toga i poremećaja u senedu Šuajb Arnaut ga ocjenjuje slabim i kaže da je šejh Albani kada ga je ocijenio dobrim pogriješio. Oni koji dokazuju sa ovim hadisom kažu da prijetnja nepribližavanja musalli ukazuje na obavezu klanja.

Treći – hadis od Džundub ibn Sufjana, radijallahu anhu, kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nakon što je klanjao namaz i ugledao ovce koje su već bile zaklane rekao: “Onaj ko je zaklao prije namaza neka zakolje ovcu umjesto nje, a onaj ko nije zaklao neka zakolje spominjući Allahovo ime”.

Kažu: u hadisu je došla naredba da se ponovo zakolje kurban onima koji su zaklali prije namaza a što ukazuje da je klanje kurbana vadžib jer inače im ne bi naredio da ponovo zakolju. Međutim, ovom dokazivanju se može prigovoriti da hadis govori o vremenu klanja kurbana a ne o općem propisu.

Nakon izloženih stavova učenjaka i argumenata sa kojima podupiru iste, odabrano mišljenje je stav većine učenjaka a to je da je klanje kurbana potvrđeni sunnet a ne stroga obaveza zbog čijeg izostavljanja čovjek biva griješan. A od jasnih i nedvosmislenih dokaza koji ukazuju na ovo je hadis “Kada nastupi deset (dana Zul-hidždžeta), pa neko od vas htjedne da zakolje kurban …”, jer da je vadžib zaklati kurban ne bi nam se dao izbor ako neko od nas hoće da kolje, nego bi došlo: Kada nastupi deset dana (Zul-hidžeta) ne dirajte ništa od dlaka i noktiju jer ćete klati kurban.

Takođe, razumijevanje ashaba po ovom pitanju je preče od drugih, a oni nisu smatrali da je vadžib. Sa druge strane, nema vjerdostojnog hadisa koji ukazuje na obavezu, a oni koji su vjerodostojni ne govore direktno o temi propisa klanja.

Zaduživanje radi klanja kurbana
A što se tiče uzimanja duga radi klanja kurbana, to u osnovi nije propisano, međutim onaj ko je u stanju da posuđeni novac za kupovinu kurbana vrati u dogovoreno vrijeme nema smetnje u tome. Nije dozvoljeno posuđivanje u tom cilju onome ko sigurno zna da neće biti u stnju vratiti dug.

A onaj ko je već zadužen, ako mu je vrijeme vraćanja duga isteklo ili će isteći prije Kurban-bajrama, on je obavezan da da prednost vraćanju duga. A ako vrijeme vraćanja duga nije isteklo, onda nema smetnje da zakolje kurban ako je u mogućnosti i da zakolje kurban i da obezbijedi srestva za vraćanje duga prije isteka roka za vraćanje.

Što znači da ako sa klanjem kurbana ne bi bio u mogućnosti da na vrijeme vrati dug u tom slučaju je obavezan dati prednost vraćanju duga, pogotovo ako imamo u vidu da propis klanja kurbana nije stroga obaveza (vadžib). Ve billahi tevfik.​