Kalendar Događaja Razvoj Kalendara

Razvoj Kalendara

Kalendar (kasnolat. calendarium: knjiga rokova, knjiga dospijevanja, od lat. Kalendae: prvi dan u mjesecu /na koji su se morale plaćati dažbine/).

1. Skup pravila kojima se određuje odnos između različitih vremenskih razdoblja: dana, tjedna, mjeseca i godine; popis dana, tjedana i mjeseci u pojedinoj godini, odn. tablica rasporeda dana u godini. – Osnovni vremenski razmak u svih naroda bio je uvijek dan, tj. razdoblje jedne promjene svjetlosti (»dana« u užem smislu) i tame (noći), ali početak dana nije bio svagdje jednak. Tjedan (sedmica, nedjelja), tj. razdoblje od 7 dana, poznavali su Babilonci, koji su dane u tjednu nazivali po svojim bogovima (nebeskim tijelima). Egipatski je tjedan imao 10, a rimski 8 dana. Za duža razdoblja služio je i u najstarije doba slijed Mjesečevih mijena. Potpuna izmjena Mjesečevih faza (za epohu 2000,0 iznosi 29 d, 12 h, 44 min i 2,9 s) sinodički je mjesec od 29,53059 dana. Kako je ravnanje po danima bilo uvijek osnovno u praktičnoj vremenskoj orijentaciji, a sinodički mjesec ima preko pola dana više od 29 cijelih dana, trebalo je uskladiti te dvije veličine, i to je osnova mjesečeva ili lunarnoga kalendara.

Usklađivanje se postizalo mijenjanjem broja dana u mjesecu. Za praktičnu vremensku orijentaciju važna je i izmjena godišnjih doba, koja su u vezi s položajem Sunca. Sunce prividno obiđe ekliptiku za jedne tzv. tropske godine, koja traje 365 d, 5 h, 48 min i 45,2 s. Kako ni tropska godina nema cijeli broj dana, morala se građanska godina sa cijelim brojem dana što bolje prilagoditi duljini tropske (sunčani ili solarni kalendar). To se postiglo mijenjanjem cijeloga broja dana u građanskoj godini prema različitim pravilima, pa odatle i različiti kalendari. Godine su se brojile od različitih početaka-epoha, obično od nekoga značajnijeg događaja, pa se prema tome razlikuju različite ere.

Razvoj kalendara. Najstariji egipatski kalendar bio je lunarni. Dvanaest mjeseci po 30 dana činilo je 360 dana, a preostalih 5 dana dodavalo se na kraju godine. Mjeseci su bili raspoređeni u 3 godišnja doba, zapravo tri poljoprivredna ciklusa: vrijeme poplave, sjetve i žetve. Kalendar se svake četvrte godine razlikovao od Sunčeve godine za 1 dan, pa se više nije podudarao s godišnjim razdobljima. Tek nakon 1461 godinu po 365 dana ponovno bi nova godina počela u pravo doba. (→ sotisov period)

Grčki kalendar razlikovao se od ostalih jer je bio lunisolaran. Godina je počinjala kada je Sunce došlo u određen položaj (solsticij ili ekvinokcij), a svaki mjesec počinjao je s mlađakom. Ali kako se solarna godina ne može dijeliti na lunarne mjesece, morali su se neprekidno obavljati ispravci. Nije poznato kada su uvedene oktaeteride (skupine od 8 godina), ali je sigurno da potječu iz davnine. Kako 8 Sunčevih godina od po 365,25 dana ima 2922 dana, a osam Mjesečevih godina (8 × 12 lunarnih mjeseci × 29,50 dana) 2832 dana, razlika od 90 dana (približno 3 lunarna mjeseca) umetala se u različito doba u osmoljeću.

Pa ipak, zbog preostale male razlike, svaki mjesec nije mogao početi s mlađakom. Značajnu reformu kalendara proveo je atenski astronom Meton. Po njemu su godine od 432. pr. Kr. počinjale potkraj lipnja i bile svrstavane u cikluse od 19 godina (Metonov ciklus) sa 7 dodatnih mjeseci, s time da je 110 mjeseci imalo po 29 dana, a 125 mjeseci po 30 dana. Mjeseci su se dijelili u tjedne, ali i u dekade (desetodnevlja). Dani su se brojali do 20. redovito, a nakon 20. obratno, tj. do kraja mjeseca, i to od zalaza do zalaza Sunca.

Rimski kalendar bio je u početku jednak najstarijemu grčkom; poslije su uvedena neka poboljšanja. Godina se sastojala od 10 mjeseci (Martius, Aprilis, Maius, Junius, Quintilis, Sextilis, September, October, November, December), pa joj je nedostajalo oko 60 dana. Takva se nepotpuna godina često nalazi, osobito kod starih naroda (u doba najveće zime dva su mjeseca »mrtva«), pa se smatra da su takav kalendar donijeli barbarski narodi sa sjevera, gdje je podneblje oštrije. Poslije su dodana još dva mjeseca (Januarius i Februarius). Godina je tada završavala 23. Februariusa (Feminalia), trajala je 355 dana, dakle bila je prekratka. Zato su svake druge godine nakon 23. veljače dodavana po 22 dana, a svake četvrte još po jedan, ukupno 23 dana.

Razdoblje od 4 godine trajalo je 4 × 355 + 22 + 23 = 1465 dana, pa je prosječno godina trajala 1465 : 4 = 366,25 dana. Bila je, dakle, jedan dan dulja od stvarne godine, a razlika je na stoljeće iznosila oko tri mjeseca. Mjeseci Martius, Maius, Quintilis i October imali su po 31 dan, a Februarius 28 dana. Svojevoljnim umetanjem ili izostavljanjem mjeseci često su se provodili različiti politički manevri (npr. skraćivanje ili produživanje magistratskih službenih godina), pa je potkraj Republike u računanju vremena nastala potpuna zbrka. Da bi ju dokrajčio, Gaj Julije Cezar reformirao je kalendar.​

Julijanski kalendar. Po zamisli egipatskog astronoma Sozigena, Gaj Julije Cezar odredio je da se u godini 46. pr. Kr. ispravi nastala razlika dodavanjem dvaju umetaka: nakon 23. veljače (po rimskom kalendaru) dodana su 23 dana, a između studenog i prosinca dodano je 67 dana (dva mjeseca). Ukupno je 46. godina pr. Kr. trajala 355 + 90 = 445 dana. Tim umetcima prilagodio je civilnu godinu tropskoj. Prvi dan ožujka 45. god. pr. Kr. bio je obilježen kao 1. siječnja 1. godine julijanskoga kalendara. Godina je trajala 365 dana, a svake četvrte godine dodavao se po jedan dan nakon 23. veljače.

Otad počinje vrijediti julijanski kalendar, koji se uz male promjene održao do gregorijanske reforme. Isprva su u julijanskom kalendaru nazivi mjeseci ostali nepromijenjeni, a umetanje se provodilo ponavljanjem dana 23. Februariusa. Dan 23. februara zvan je sexto Kalendas Martias (šest dana prije kalenda) pa je umetak zvan bissexto Kalendas Martias a takva godina (annus) bisextilis (bisextus). Nazivan je i punctum temporis, a događaji koji su se zbili datirani su sa 23. veljače. No rimski svećenici umetali su dodatni dan svake treće godine, pa je za 36 godina nastala razlika od 12 dana viška. Zato je car Oktavijan (August) uveo korekciju, tako da nisu umetani dodatni dani između 8. i 4. godine pr. Kr. Točnije, julijanski kalendar ušao je u opću upotrebu tek 48 godina nakon 45. god. pr. Kr., što pri datiranju događaja treba imati na umu. Nešto poslije mjeseci Quintilis i Sextilis nazvani su Julius i Augustus.

Datum (nadnevak) se određivao prema trima orijentacijskim danima u mjesecu: kalendama, nonama i idama. Kalende (Kalendae) su padale uvijek na prvi dan u mjesecu; ide (Idus) polovinom mjeseca, i to na 15. dan u ožujku, svibnju, srpnju i listopadu, a na 13. dan u svim ostalim mjesecima; za none (Nonae) je uzet deveti dan prije ida, tako da su padale na 7. dan u ožujku, svibnju, srpnju i listopadu, a na 5. dan u ostalim mjesecima. Dani su se kazivali unatraške, rednim brojem koji je izražavao razmak od idućeg orijentacijskoga dana, tj. koliko još ima dana do idućih kalenda, nona ili ida; pritom se u redni broj uračunavao i datumski i orijentacijski dan (tako je npr. 20. marta bio »trinaesti dan prije aprilskih kalenda«).

Gregorijanski kalendar. Stari se kalendar temeljio na dvije pogrješne pretpostavke: da godina ima 365 1/4 dana i da 235 lunarnih mjeseci čini točno 19 solarnih godina. Zato taj kalendar nije mogao trajno sačuvati jednak odnos prema mijeni godišnjih doba, ni prikazati dane mlađaka s jednakom točnošću. U doba julijanske reforme držalo se da nadnevak proljetnog ekvinokcija pada između 25. i 26. ožujka. Nicejski koncil, koji je utvrdio kao nadnevak proljetnog ekvinokcija 21. ožujka, zadržao je onu duljinu godine koja je vrijedila u julijanskom kalendaru. Međutim, točniji su računi pokazali da je tropska godina kraća, i ekvinokcij (istonoćje, ravnodnevica) se u kalendaru pomicao unatrag. Nikola Kopernik je dokazao da se duljina tropske godine mijenja između maksimuma od 365,2472 i minimuma od 365,2381 dana, zbog utjecaja privlačne sile velikih planeta na gibanje Zemlje oko Sunca.

Ekvinokcij je, dakle, potkraj XIII. st. padao oko 13., a potkraj XVI. st. oko 11. ožujka. U želji da ispravi kalendar, papa Grgur XIII. uveo je (bulom Inter gravissimas od 22. II. 1582) u svojoj državi novi kalendar, koji je izradio Aloisius Lilius (Luigi Lilio Ghiraldi), astronom i fizičar iz Napulja. Proljetni je ekvinokcij (ravnodnevica) u to doba padao 11. ožujka i pomicao se, prema računu tropske godine, za 3 dana svakih 400 godina. Kako je Nicejski koncil odredio nadnevak za taj ekvinokcij 21. ožujka,

Grgur XIII. naredio je da se izostavi 10 dana, tj. da dan nakon 4. listopada bude 15. listopada 1582. Kako se ekvinokcij opet ne bi pomaknuo od 21. ožujka, naredio je da svaka četvrta godina bude prijestupna (tj. da broji 366 dana), ali da se prijestupnom godinom ne računa ona stoljetna godina (iako je djeljiva sa 4) koja nije djeljiva sa 400. – Gregorijanski kalendar prihvatile su odmah gotovo sve katoličke države. Austrija ga je prihvatila 1584., a Ugarska, pa i banska Hrvatska, 1587. Protestantske su ga zemlje počele uvoditi od 1700., a u ostalim je zemljama njegovo prihvaćanje bilo vezano uz političke i institucionalne promjene (Japan 1873., Egipat 1875., Kina 1912., Rusija 1918., Turska 1924).​

Kalendari različitih naroda. Stari Slaveni držali su se u računanju vremena i lunarnih i solarnih pravila. Lunarni kalendar ravnao se prema Mjesečevim mijenama, a solarni prema godišnjem dobu, od ljeta do ljeta. Odatle i potječu različita imena za godinu: rok ili ljeto. Ostatak lunarnoga kalendara očituje se u imenu dvanaestoga dijela godine, koji se i danas zove jednako kao i Zemljin satelit, tj. mjesec.

Godinu od 12 mjeseci Slaveni su prihvatili zajedno s kršćanstvom; pritom su neki slavenski narodi preuzeli nazive latinsko-bizantskog podrijetla; drugi su zadržali svoja stara slavenska imena kojima su temelj značajne pojave u prirodi ili poljski radovi. Razlike u podneblju stvorile su i razlike u imenima mjeseci; hrvatski mjesec lipanj (kada cvate lipa), kod Ukrajinaca (липень, lypen’) i Poljaka (lipiec) je zapravo srpanj, jer kod njih lipa cvate mjesec dana kasnije.

Muslimanski kalendar. U doba kada se pojavio islam upotrebljavao se u središnjem dijelu zapadne Arabije kalendar od 12 lunarnih mjeseci, koji je poslije, umetanjem trinaestoga mjeseca, pretvoren u lunisolarni. Nakon Muhameda islamski se kalendar temelji na lunarnoj godini od 354 dana, 8 sati i 48 min, koja je za samo 6 sek kraća od astronomske lunarne godine od 12 mjeseci. Kako su se u građanskom kalendaru morali izostaviti dijelovi dana, godina je imala 354 dana; zato je svakih 30 godina zaostajala za 11 dana. Kako bi se ispravila ta krupna razlika, muslimanski kalendar određuje da se u ciklusu od 30 godina jedanaest njih produži na 355 dana.

Duže su (»prijestupne«) godine: 2., 5., 7., 10., 13., 16., 18., 21., 24., 26. i 29. u svakom tridesetljeću. Dodatni se dan dodaje uvijek na kraju godine. Mjeseci imaju naizmjence 30 i 29 dana. Arapske godine nisu bile u vezi s nekom erom i tek u 16. ili 17. godini hidžre (637. ili 638) kalif Omer odredio je da se za početak muslimanske ere uzme datum Muhamedova bijega iz Meke u Medinu (hidžra), koji po našem kalendaru pada u petak 16. VII. 622.

Hebrejski kalendar potječe od lunarnog izraelskoga kalendara, prema kojem je godina počinjala u proljeće. Mjeseci su imali 29 i 30 dana, a tjedni su tekli neovisno o mjesecima. Osim godina, brojila su se i sedmoljeća i skupine od 7 sedmoljeća s pedesetom jubilarnom godinom. Podudarnost sa solarnom godinom postizala se dodavanjem jednoga mjeseca (nakon redovitog adara dodavao se drugi adar). Kalendar se ispravljao na osnovi astronomskih motrenja. Hebrejski se kalendar ustalio tek oko sredine X. st. Novi je hebrejski kalendar, koji vrijedi i danas, lunisolaran. Dan se dijeli na 24 jednaka sata (od kojih svaki ima 1080 halakima po 76 regaima), a počinje u 18 sati građanskog vremena.

Mjesec se ravna po Mjesečevim fazama i traje 29 dana, 12 sati i 793 halakima. U građanskom kalendaru uzimaju se naizmjence mjeseci od 30 i 29 dana, a katkad 2 mjeseca uzastopce imaju po 29 dana (kratka godina) ili 30 dana (duga godina). Embolizmičke su godine (sa 2 mjeseca adara): 3., 6., 8., 11., 14., 17. i 19. u ciklusu od 19 godina. Prvi adar ima tada 30, a drugi 29 dana. Obične godine, prema tome, imaju 353 do 355 dana. Srednja duljina hebrejske godine iznosi 365 dana, 5 sati, 997 halakima i 48 regaima, pa je duža od prave godine oko 7 minuta. Početak je hebrejske ere 1. tišri gregorijanske godine 3761. pr. Kr.

Kalendar Francuske revolucije (Calendrier républicain) bio je uveden odlukom Konventa 5. X. 1793; ukinuo ga je Napoleon I. Bonaparte 2. IX. 1805. Temelji se na sunčanoj godini od 12 mjeseci, koji imaju po 30 dana, odn. po 3 dekade (3 tjedna od 10 dana). Mjeseci se dijele na jesenske (vendémiaire, brumaire, frimaire), zimske (nivôse, pluviôse, ventôse), proljetne (germinal, floréal, prairial) i ljetne (messidor, thermidor, fructidor). Da bi se takva godina od 360 dana uskladila s astronomskom, dodavalo joj se na kraju 5 svečanih dopunskih dana, tzv. sansculottides (dan vrline, genija, rada, uvjerenja i nagrade).

Osim toga, svaka četvrta, tzv. sekstilna godina, dobivala je još jedan dopunski dan (dan Revolucije). Samo razdoblje od 4 godine nazivalo se francijadom (franciade). Obični dani u dekadi zvali su se po brojevima: primidi, duodi, tridi, quartidi, quintidi, sextidi, septidi, octidi, nonidi, décadi. Za početak računanja nove ere uzet je dan jesenskog ekvinokcija 22. IX. 1792 (to je bio 1. vendémiaire).​

Svjetski kalendar. Nejednakost mjeseci i neprekidno mijenjanje dana u tjednu s obzirom na datume uzrokuje mnoge poteškoće u planiranju i ekonomici, pa je u XX. st. između dva svjetska rata pokrenuto u Ligi naroda pitanje reforme sadašnjega kalendara.

Od velikog broja prijedloga preostao je samo jedan. Po njemu bi se godina podijelila u 4 jednaka kvartala po 3 mjeseca. U svakom bi kvartalu prvi mjesec imao 31 dan, a druga dva mjeseca po 30 dana. Na iste datume u svakom kvartalu padali bi svake godine isti dani u tjednu. Izvan kvartala i tjedana dodavao bi se u običnoj godini jedan dan na kraju posljednjega kvartala, tj. nakon 30. prosinca, kao opći svjetski praznik. U prijestupnoj bi se godini dodavao još jedan dan nakon 30. lipnja, opet kao opći praznik.

Svaki bi prvi dan prvoga mjeseca u kvartalu bio nedjelja, drugoga mjeseca srijeda, a trećega mjeseca petak. Takav bi kalendar bio neke vrste »vječni kalendar« i dovoljno bi bilo imati pregled dana u tjednu za datume jednoga kvartala da bi se znalo koji tjedni dani padaju na neki nadnevak bilo koje godine. Nakon II. svjetskog rata ponovno je pokrenuto pitanje reforme kalendara u sklopu Ujedinjenih naroda i predloženo je da se prihvati taj prijedlog kao svjetski kalendar, ali reforma nije prihvaćena.

2. Serijska publikacija, najčešće godišnjak, koja uz raznorodne tekstove donosi pregled dana, tjedana i mjeseci u godini; prema namjeni i sadržaju mogu se izdvojiti narodni (pučki, tzv. kućnici ili praktike), stoljetni te različiti strukovni kalendari. U Hrvata su se tiskani kalendari pojavili nakon Tridentskoga koncila (1582), tj. nakon uvođenja gregorijanskoga kalendara (Matija Divković je kalendar tiskao u Nauku karstjanskom za narod slovinski, 1611., a Ivan Bandulavić uz Pištole i evanđelja, 1613).

Najstariji je hrvatski sačuvani tiskani kalendar datiran za jednu godinu Novi kalendarium od Kristuševoga poroda računavši na leto 1653 (s narodnim nazivima mjeseci i uputama o zdravlju, prehrani i poljoprivredi). Pavao Vitezović Ritter objavljivao je od 1698. kalendar Zoroašt hervacki, a poslije Miszečnik hervacki, s prikupljenim narodnim uzrečicama, poslovicama i izrekama. U 1740-ima pojavili su se u Hrvata kalendari koji su donosili vozni red, popis sajmova, popis knjiga na prodaju i sl. Od 1745. do 1806. izlazio je Calendarium Zagrabiense, namijenjen svećenstvu, plemstvu i činovništvu. Maksimilijan Vrhovac objavljivao je od 1796. Deutscher Militär- und ökonomischer Schreibkalender für die Königreiche Croatien,

Dalmatien und Slavonien, a karlovački tiskar Ivan Nepomuk Prettner Neuer Karlstäder Schreib- und Wirtschafts-Kalender (1827–50). Posebnu su popularnost stekli pučki kalendari pokrenuti za pouku i zabavu, s književnim, likovnim i zabavnim prilozima namijenjenima seljacima, domaćicama i ostalomu puku. Katkad su bili jedino štivo iz kojega se učilo čitati i koje je sačuvalo narodni jezik i govor; u doba narodnog preporoda nastojali su pobuditi domoljubne osjećaje. Javili su se tek potkraj XVIII. i početkom XIX. st., a takvim pučkim kalendarom mogu se smatrati već Hižna knjižica (1743) i Kućnik što svakoga miseca priko godine: u polju, u berdu, u bašči, oko marve i živadi, oko kuće, i u kući činiti, i kako zdravlje razložno uzderžati ima, koji je izdao Josip Stjepan Relković (Osijek, 1790).

U Zagrebu su izlazile dvije serije malih kalendara: Novi kalendar Josipa Karla Kotschea (sačuvan za godinu 1786., 1789., 1803., 1804. i 1806) te istoimeni kalendar Antuna Novosela (u kojem je objavljena pjesma Horvat Horvatom horvatzki govori). U Budimu je 1766. izašao prvi, sačuvani, slavonski kalendar – Kalendar ili uređeno prikazanje nediljah i svetkovinah, kakono i pripovidka s pismama od viteza Gjure Kastriotića iliti Skanderbega, s godišnjimi događaji i vašari na razgovor Ilirah; gradišćanski Hrvati objavili su 1805. Novi horvacki kalendar, s prijevodima iz svjetske književnosti na gradišćanskohrvatski.

U Osijeku je Divaldova tiskara 1792–1862. objavljivala Novi i stari svetodavnik iliti kalendar ilirički; Johann Thomas von Trattner tiskao je u Pešti Novi i stari kalendar horvacki (1813); godine 1834–50. izlazio je Gajev kalendar Danica zagrebečka ili dnevnik, s narodnim i »gerčim« nazivima mjeseci; Lavoslav Župan u Občem zagrebačkom kolendaru (1846–53) tiskao je novi i stari kalendar, dok je Ivan Nepomuk Prettner u Illustrierter Agramer Haus-Wirtschafts- und Unterhaltungs-Kalender auf das Jahr 1850. objavio gregorijanski i julijanski te židovski i muslimanski kalendar (pod nešto promijenjenim nazivom izlazio do 1898).

Prvi stoljetni kalendar, Horvatski stoletni kalendar, tiskan je 1818. u Novoselovoj tiskari po narudžbi Maksimilijana Vrhovca; prema njemačkim uzorima uredio ga je Anton Rusich. Već 1819. Tomaš Mikloušić uređivao je sadržajniji i bolji Stoletni kolendar iliti Dnevnik stoletni horvatski do leta 1901 kažuči, u kojem je naveo sve narodne nazive mjeseci; njegov je rad ostavio traga na kajkavskim kalendarima do najnovijih. U drugoj polovici XIX. st. došlo je do porasta broja kalendara te do njihova stilskog i staleškoga razdvajanja. Kalendari s književnim prilozima domaćih i stranih autora:

Hrvatski kalendar (uređivao Ante Starčević, tiskao Dragutin Albrecht 1858); Dragoljub (1862–1907), Zagrebački pučki kalendar (od 1896), Danica (od 1870), Zvonimir (1884–1924), Strossmayer (1907–12) i mnogi drugi, imali su značajnu ulogu u popularizaciji književnosti. Izlazili su i kalendari u kojima je humor imao didaktičku funkciju: Kalendar »Jurek Cmok« (1912–24), odnosno Šaljivi kalendar »Jurek Cmok« (1925–34); Koprive (Zagreb, 1920–22; 1924–29); istarski kalendar Jurina i Franina (s prekidima izlazio od 1922) i dr. Mnogobrojna stručna društva također su objavljivala kalendare: u Zagrebu je Dragutin Rakovac uređivao Kolendar za puk (1847–50) sa zadaćom propagiranja Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva i unapređenja poljoprivrede i stočarstva, a čitao se u cijeloj sjevernoj Hrvatskoj; izlazili su i Hrvatski pravnički kalendar, Hrvatski šumarski kalendar,

Planinarski kalendar, Poštanski kalendar, Tipografski kalendar, Učiteljski kalendar i dr.; bilo je niz kalendara s crkveno-vjerskim obilježjima, a uoči I. svjetskog rata javljali su se radnički i socijalistički kalendari, od kojih je najznačajniji bio Crveni kalendar (1908–15., pa s prekidima do 1935). Nakon II. svjetskog rata broj se kalendara smanjuje; potisnuti širenjem sredstava javnog priopćavanja, izgubili su nekadašnju prosvjetno-kulturnu ulogu. Oblik pučkoga kalendara zadržao se u iseljeničkim krugovima.

Tekst preuzet sa kalendar. Hrvatska enciklopedija​