- Regist
- 11-03-2024
- Poruka
- 4,358
- Reakcije
- 278
- Točke
- 216
Bankarske krize u medijskim izvještajima najčešće se prikazuju kao nešto nepredvidivo i neočekivano. Stvara se dojam da su neočekivani ekonomski šokovi glavni krivac za destabilizaciju financijskih sustava koji u normalnim okolnostima funkcioniraju sasvim glatko.
Ljudi obično krive politiku za ishode koji im se ne sviđaju i to s vrlo dobrim razlogom. No, u analizi bankarskih kriza ne primjenjuju istu pristup. S problematičnošću takvog načina promišljanja bankarskih kriza suočavaju nas Charles W. Calomiris i Stephen H. Haber u izvanrednoj knjizi Fragile by Design: The Political Origins of Banking Crises and Scarce Credit.
Baš kao i kultna knjiga Acemoglua i Robinsona Why Nations Fail?, Fragile by Design rezultat je suradnje politologa i ekonomista. Charles W. Calomiris je profesor financija na Columbia Business School dok je Stephen H. Haber politolog sa Sveučilišta Stanford.
Samo šest stabilnih zemalja
Sam naslov sugerira centralno pitanje knjige, koja se proteže na voluminoznih 500 stranica: Ukoliko je stabilan i efikasan bankarski sustav toliko dobar i važan za ekonomski rast, zašto toliko rijetko viđamo takav tip bankarskih sustava? Autori se oslanjaju na podatke MMF-a te na podatke o omjeru bankovnih kredita u odnosu na BDP iz World Bank Financial Structure Database. Haber i Calomiris uzimaju podatke za zemlje koje: postoji barem 14 observacija o omjeru bankovnih kredita i BDP-a u periodu od 1990. – 2010.; imaju više od 250.000 stanovnika i nemaju iskustvo komunističkih režima.
Ukupno 117 zemalja zadovoljilo je ove uvjete. Kada govore o bankarski krizama autori misle isključivo na krize sustava od 1970. – 2010., a ne na situacije povezane s propašću pojedinačnih banaka. S druge strane, efikasan bankarski sustav s izdašnom ponudom kredita definiraju kao onaj čiji omjer bankovnih kredita i BDP-a iznosi jednu standardnu devijaciju iznad prosjeka za 117 zemalja, a to je udio bankovnih kredita u BDP-u od 83%.
Uparivanjem prethodno navedenih definicija i pomnom analizom podataka dolaze do iznenađujućih podataka da je samo šest zemalja imalo stabilan i efikasan bankarski sustav u tome periodu. To su: Australija, Kanada, Novi Zeland, Singapur, Hong Kong i Malta. O detaljnijim faktorima uspjeha tih zemalja bit će riječi nešto kasnije, no prije toga iznimno je važno objasniti temeljni problem sukoba interesa u suvremenom bankarstvu. Upravo objašnjenja na tom tragu omogućavaju sastavljanje teške slagalice o razlikovanju uspješnih od manje uspješnih bankarskih sustava.
Tri sukoba interesa
Ključan problem stabilnog bankovnog sustava predstavlja institucionalno rješenje tri temeljna sukoba interesa. Prvi je da vlade nadziru i reguliraju banke a u isto se vrijeme oslanjaju na njih kao izvor financija. Drugo, vlade osiguravaju zakonsko pridržavanje obveza preuzetih iz ugovora o kreditu radi poticanja financijske discipline dužnika. Ipak, vlade u demokratskim sustavima ovise o političkoj podršci samih dužnika. Treće, u slučaju bankrota banke, vlade su zadužene za alokaciju gubitaka na različite grupe zainteresiranih dionika. Istovremeno, vlade ovise o političkoj podršci depozitara kao najbrojnije skupine vjerovnika.
Sustav vlasničkih prava rezultat je političkih dogovora te ima enorman utjecaj na stupanj efikasnosti rješavanja spomenutih sukoba interesa. Politički dogovori reguliraju koji će zakoni biti doneseni, koja skupina aktera ima dozvolu za sklapanje ugovora s drugim akterima, kakvog karaktera će biti ugovori i koju će svrhu ispunjavati. Dogovori će uvijek biti vođeni primarno logikom politike, a ne logikom efikasnosti.
Igra bankovnih pogodbi
Iako se radi o nečemu što bi trebalo zvučati zdravorazumski, ipak je mnogima to teško shvatiti. Kompleksna tehnička pravila koja definiraju bankarske sustave nisu proizvod robota programiranih da stvore socijalno blagostanje, već rezultat političkog procesa koji sadrži borbu za moć. Haber i Calomiris taj proces nazivaju ‘igrom bankovnih pogodbi’. Sudionici tog procesa, poput vlade, bankara, dioničara, dužnika, depozitara i poreznih obveznika, imaju u dizajnu bankovnog sustava specifične interese. Koalicije određuju: tko će imati mogućnost pružanja financijskih usluga (veličina i konkurentnost bankarskog sektora), kakva će biti kvaliteta i kvantiteta kreditnih tokova, koje će biti dopuštene aktivnosti banaka i kako će se alocirati gubici u slučaju kraha banaka.
Sustavne bankarske krize se događaju uz dvije pretpostavke. Prvo, banke postaju izložene sve većoj akumulaciji rizika u njihovim bilancama. Drugo, ne postoji adekvatna razina kapitala koja bi omogućila apsorpciju gubitaka iz rizičnih zajmova. Istovremeno, ova dva preduvjeta rezultat su političke pogodbe različitih dionika. Esenciju pogodbe čini stvaranje i dijeljenje renti te je neminovno da će ona prije ili kasnije dovesti do krize pod utjecajem srozavanja kreditnih standarda. Odgovor na pitanje kako je moguć nastanak takvog aranžmana treba tražiti u kompliciranoj i netransparentnoj prirodi pogodbe koja uključuje stvaranje neprincipijelne koalicije. U nekim zemljama priroda političkih institucija i koalicija interesa koja proizlazi iz njih rezultira stvaranjem regulatornog okruženja koje poboljšava tržišne ishode. Nasuprot tome, u drugim zemljama disfunkcionalne političke institucije primarno služe specijalnim interesima, često sa katastrofalnim posljedicama po ostatak društva.
Dakle, karakter partnerstva oblikuju institucije koje određuju distribuciju političke moći unutar političkog sustava i to je tema sljedećeg odlomka.
Bankarski sustavi u autokracijama
Prema Calomirisovoj i Haberovoj analizi nije moguće stvoriti bankarski sustav bez partnerstva vlade i bankara. Pri tome su detaljno objašnjeni potencijalni sukobi interesa. Svaka vlada uvjetuje izdavanje bankovne licence poštivanjem određenih obveza poput: plaćanja poreza na dobit ili kapital, zahtjeva da banke drže odgovarajuću količinu fiat novca ili vladinih obveznica te poštuju važeće propise. Zauzvrat, bankari dobivaju set privilegija poput stvaranja kreditnog novca, prava da drže vladine depozite te najvažnije, ograničenu odgovornost za dioničare. Navedena obilježja podjednako prožimaju bankarske sustave u demokracijama i autokracijama. Ključna razlika između uspješnih i manje uspješnih bankarskih sustava sastoji se u kvaliteti i karakteru političkih institucija koje smanjuju ili pojačavaju sukob interesa na relaciji vlada – banke.
Haber i Calomiris to objašnjavaju usporedbom bankarskih sustava u različitim tipovima autokracija i demokracija. Naravno, ne postoji jednostavna distribucija strukture bankarskih sustava koja bi korespondirala ovakvoj podjeli političkih sustava. Nasuprot tome, svaki politički sustav podrazumijeva postojanje specifične koalicije interesa te iz toga proizlazi niz permutacija.
Prvo, u slučaju autokratskog sustava s apsolutnom koncentracijom moći nije moguće sklopiti bilo kakav oblik partnerstva između autokrata i bankara koje bi imalo natruhu kredibiliteta. U tom slučaju nema bankarskog sustava i zemlja se nalazi u zamci siromaštva.
Drugi slučaj autokratskih sustava, poput Meksika od 1930. – 2000., ilustrira uspostavu mreže za stvaranje i alokaciju financijskih renti između vlade i bankara. Rizik eksproprijacije bankara je manji, u odnosu na sustav s apsolutnom koncentracijom moći. No, zbog toga što je to ipak moguće, bankarima se mora omogućiti visok povrat na uloženo putem bankarskog oligopola. Ponuda kredita u tim sustavima je nedovoljna za potrebe rastuće ekonomije i primarno se alocira političkim saveznicima autokrata. Ovakav ekvilibrij podložan je periodičkim šokovima, ali rezultira stabilnom državom.
Treće, slabije centralizirani autokratski sustavi, poput Brazila od 1945. do demokratizacije koncem 1980-ih, suočeni su s izazovom centralizacije političke moći nasuprot brojnih lokalnih oligarhija. Izgradnja jake i centralizirane države zahtjeva financijske resurse koje je potrebno namaknuti oporezivanjem. No, ukoliko je to nemoguće izvesti zbog postojanja lokalnih oligarhija, a koje opet nisu toliko moćne da bi mogle biti veto-igrač u pitanju licenciranja banaka na nacionalnoj razini, tada dolazi do financiranja države oslanjanjem na inflacijski porez, kojega dijeli politička elita na centralnoj razini i bankari s njome u koaliciji. Nakon Drugog svjetskog rata brazilske političke i financijske elite u mnogim su godinama imale zaradu od inflacijskog poreza na razini od 8% BDP-a. To je rezultiralo povlačenjem depozita iz banaka i dodatnim pokušajima još većeg inflacijskog oporezivanja sve manje baze depozita. Banke su odobravale sve manje kredita, a razina investicija se mogla održati isključivo visokim državnim investicijama, upitne kvalitete.
Ljudi obično krive politiku za ishode koji im se ne sviđaju i to s vrlo dobrim razlogom. No, u analizi bankarskih kriza ne primjenjuju istu pristup. S problematičnošću takvog načina promišljanja bankarskih kriza suočavaju nas Charles W. Calomiris i Stephen H. Haber u izvanrednoj knjizi Fragile by Design: The Political Origins of Banking Crises and Scarce Credit.
Baš kao i kultna knjiga Acemoglua i Robinsona Why Nations Fail?, Fragile by Design rezultat je suradnje politologa i ekonomista. Charles W. Calomiris je profesor financija na Columbia Business School dok je Stephen H. Haber politolog sa Sveučilišta Stanford.
Samo šest stabilnih zemalja
Sam naslov sugerira centralno pitanje knjige, koja se proteže na voluminoznih 500 stranica: Ukoliko je stabilan i efikasan bankarski sustav toliko dobar i važan za ekonomski rast, zašto toliko rijetko viđamo takav tip bankarskih sustava? Autori se oslanjaju na podatke MMF-a te na podatke o omjeru bankovnih kredita u odnosu na BDP iz World Bank Financial Structure Database. Haber i Calomiris uzimaju podatke za zemlje koje: postoji barem 14 observacija o omjeru bankovnih kredita i BDP-a u periodu od 1990. – 2010.; imaju više od 250.000 stanovnika i nemaju iskustvo komunističkih režima.
Ukupno 117 zemalja zadovoljilo je ove uvjete. Kada govore o bankarski krizama autori misle isključivo na krize sustava od 1970. – 2010., a ne na situacije povezane s propašću pojedinačnih banaka. S druge strane, efikasan bankarski sustav s izdašnom ponudom kredita definiraju kao onaj čiji omjer bankovnih kredita i BDP-a iznosi jednu standardnu devijaciju iznad prosjeka za 117 zemalja, a to je udio bankovnih kredita u BDP-u od 83%.
Uparivanjem prethodno navedenih definicija i pomnom analizom podataka dolaze do iznenađujućih podataka da je samo šest zemalja imalo stabilan i efikasan bankarski sustav u tome periodu. To su: Australija, Kanada, Novi Zeland, Singapur, Hong Kong i Malta. O detaljnijim faktorima uspjeha tih zemalja bit će riječi nešto kasnije, no prije toga iznimno je važno objasniti temeljni problem sukoba interesa u suvremenom bankarstvu. Upravo objašnjenja na tom tragu omogućavaju sastavljanje teške slagalice o razlikovanju uspješnih od manje uspješnih bankarskih sustava.
Tri sukoba interesa
Ključan problem stabilnog bankovnog sustava predstavlja institucionalno rješenje tri temeljna sukoba interesa. Prvi je da vlade nadziru i reguliraju banke a u isto se vrijeme oslanjaju na njih kao izvor financija. Drugo, vlade osiguravaju zakonsko pridržavanje obveza preuzetih iz ugovora o kreditu radi poticanja financijske discipline dužnika. Ipak, vlade u demokratskim sustavima ovise o političkoj podršci samih dužnika. Treće, u slučaju bankrota banke, vlade su zadužene za alokaciju gubitaka na različite grupe zainteresiranih dionika. Istovremeno, vlade ovise o političkoj podršci depozitara kao najbrojnije skupine vjerovnika.
Sustav vlasničkih prava rezultat je političkih dogovora te ima enorman utjecaj na stupanj efikasnosti rješavanja spomenutih sukoba interesa. Politički dogovori reguliraju koji će zakoni biti doneseni, koja skupina aktera ima dozvolu za sklapanje ugovora s drugim akterima, kakvog karaktera će biti ugovori i koju će svrhu ispunjavati. Dogovori će uvijek biti vođeni primarno logikom politike, a ne logikom efikasnosti.
Igra bankovnih pogodbi
Iako se radi o nečemu što bi trebalo zvučati zdravorazumski, ipak je mnogima to teško shvatiti. Kompleksna tehnička pravila koja definiraju bankarske sustave nisu proizvod robota programiranih da stvore socijalno blagostanje, već rezultat političkog procesa koji sadrži borbu za moć. Haber i Calomiris taj proces nazivaju ‘igrom bankovnih pogodbi’. Sudionici tog procesa, poput vlade, bankara, dioničara, dužnika, depozitara i poreznih obveznika, imaju u dizajnu bankovnog sustava specifične interese. Koalicije određuju: tko će imati mogućnost pružanja financijskih usluga (veličina i konkurentnost bankarskog sektora), kakva će biti kvaliteta i kvantiteta kreditnih tokova, koje će biti dopuštene aktivnosti banaka i kako će se alocirati gubici u slučaju kraha banaka.
Sustavne bankarske krize se događaju uz dvije pretpostavke. Prvo, banke postaju izložene sve većoj akumulaciji rizika u njihovim bilancama. Drugo, ne postoji adekvatna razina kapitala koja bi omogućila apsorpciju gubitaka iz rizičnih zajmova. Istovremeno, ova dva preduvjeta rezultat su političke pogodbe različitih dionika. Esenciju pogodbe čini stvaranje i dijeljenje renti te je neminovno da će ona prije ili kasnije dovesti do krize pod utjecajem srozavanja kreditnih standarda. Odgovor na pitanje kako je moguć nastanak takvog aranžmana treba tražiti u kompliciranoj i netransparentnoj prirodi pogodbe koja uključuje stvaranje neprincipijelne koalicije. U nekim zemljama priroda političkih institucija i koalicija interesa koja proizlazi iz njih rezultira stvaranjem regulatornog okruženja koje poboljšava tržišne ishode. Nasuprot tome, u drugim zemljama disfunkcionalne političke institucije primarno služe specijalnim interesima, često sa katastrofalnim posljedicama po ostatak društva.
Dakle, karakter partnerstva oblikuju institucije koje određuju distribuciju političke moći unutar političkog sustava i to je tema sljedećeg odlomka.
Bankarski sustavi u autokracijama
Prema Calomirisovoj i Haberovoj analizi nije moguće stvoriti bankarski sustav bez partnerstva vlade i bankara. Pri tome su detaljno objašnjeni potencijalni sukobi interesa. Svaka vlada uvjetuje izdavanje bankovne licence poštivanjem određenih obveza poput: plaćanja poreza na dobit ili kapital, zahtjeva da banke drže odgovarajuću količinu fiat novca ili vladinih obveznica te poštuju važeće propise. Zauzvrat, bankari dobivaju set privilegija poput stvaranja kreditnog novca, prava da drže vladine depozite te najvažnije, ograničenu odgovornost za dioničare. Navedena obilježja podjednako prožimaju bankarske sustave u demokracijama i autokracijama. Ključna razlika između uspješnih i manje uspješnih bankarskih sustava sastoji se u kvaliteti i karakteru političkih institucija koje smanjuju ili pojačavaju sukob interesa na relaciji vlada – banke.
Haber i Calomiris to objašnjavaju usporedbom bankarskih sustava u različitim tipovima autokracija i demokracija. Naravno, ne postoji jednostavna distribucija strukture bankarskih sustava koja bi korespondirala ovakvoj podjeli političkih sustava. Nasuprot tome, svaki politički sustav podrazumijeva postojanje specifične koalicije interesa te iz toga proizlazi niz permutacija.
Prvo, u slučaju autokratskog sustava s apsolutnom koncentracijom moći nije moguće sklopiti bilo kakav oblik partnerstva između autokrata i bankara koje bi imalo natruhu kredibiliteta. U tom slučaju nema bankarskog sustava i zemlja se nalazi u zamci siromaštva.
Drugi slučaj autokratskih sustava, poput Meksika od 1930. – 2000., ilustrira uspostavu mreže za stvaranje i alokaciju financijskih renti između vlade i bankara. Rizik eksproprijacije bankara je manji, u odnosu na sustav s apsolutnom koncentracijom moći. No, zbog toga što je to ipak moguće, bankarima se mora omogućiti visok povrat na uloženo putem bankarskog oligopola. Ponuda kredita u tim sustavima je nedovoljna za potrebe rastuće ekonomije i primarno se alocira političkim saveznicima autokrata. Ovakav ekvilibrij podložan je periodičkim šokovima, ali rezultira stabilnom državom.
Treće, slabije centralizirani autokratski sustavi, poput Brazila od 1945. do demokratizacije koncem 1980-ih, suočeni su s izazovom centralizacije političke moći nasuprot brojnih lokalnih oligarhija. Izgradnja jake i centralizirane države zahtjeva financijske resurse koje je potrebno namaknuti oporezivanjem. No, ukoliko je to nemoguće izvesti zbog postojanja lokalnih oligarhija, a koje opet nisu toliko moćne da bi mogle biti veto-igrač u pitanju licenciranja banaka na nacionalnoj razini, tada dolazi do financiranja države oslanjanjem na inflacijski porez, kojega dijeli politička elita na centralnoj razini i bankari s njome u koaliciji. Nakon Drugog svjetskog rata brazilske političke i financijske elite u mnogim su godinama imale zaradu od inflacijskog poreza na razini od 8% BDP-a. To je rezultiralo povlačenjem depozita iz banaka i dodatnim pokušajima još većeg inflacijskog oporezivanja sve manje baze depozita. Banke su odobravale sve manje kredita, a razina investicija se mogla održati isključivo visokim državnim investicijama, upitne kvalitete.