Broj muslimana u Ukrajini je, u izvjesnoj mjeri, podložan spekulacijama. Muslimanske vođe i druge zainteresirane strane ustrajavaju u tome da u zemlji ima 1,5‑2 miliona muslimana, mada je državnim popisom iz 2001. evidentirano samo 436.000 muslimana po rođenju (0,9% ukupnog stanovništva). Postoji 40 etničkih grupa koje tradicijski prakticiraju islam, među kojima su najbrojniji krimski Tatari (248.000), povološko-uralski Tatari (73.000) i Azerbejdžanci (45.000). Krimski Tatari čine oko 57% svih ukrajinskih muslimana. Oni su jedini autohtoni muslimanski narod Ukrajine, koji se naselio na teritoriji današnje Autonomne Republike Krim još početkom 15. stoljeća.
Današnji krimski Tatari žive uglavnom u regijama Krima, Hersona i Zaporožja. Ukrajinske zajednice povološko-uralskih Tatara pojavile su se tokom industrijalizacije Donbasa (Donjeckog basena) krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Oni danas žive uglavnom u regijama Donjecka, Luganska i Hersona. Većina Azerbejdžanaca nastanjena je u istočnim područjima zemlje – Donjecku, Harkovu i Dnjepropetrovsku.
Historija islama u Ukrajini povezana je sa historijom širenja i razvoja ove religije na Krimskom poluotoku. Islam je na Krim stigao sa muslimanskim trgovcima i sufijskim misionarima iz Male Azije između devetog i jedanaestog stoljeća. Za vrijeme Krimskog kanata (1443-1783) islam je postao državna religija. Tokom nekoliko stoljeća Krim je bio centar muslimanske kulture u regionu: izgrađen je ogroman broj džamija, medresa, mekteba (osnovnih škola) i mauzoleja. Do kraja 18. stoljeća na Krimu je bilo 1.600 džamija, 25 medresa i veći broj mekteba. Pripajanje Krima Ruskom carstvu krajem 18. stoljeća bilo je jak udarac neovisnom i konzistentnom razvoju islama.
Masovna iseljavanja sa Krima rezultirala su mnogim opustjelim selima, a džamije, medrese i mektebi su zatvarani. Do 1914. na Krimu je ostalo samo 729 džamija, a broj imama opao na 942. Sovjetska vlast zadala je konačni udarac razvoju islama na Krimu. Do 1940. nijedna džamija na poluotoku nije radila; mnoge su zatvorene pod izgovorom da su u lošem stanju, pa su pretvarane u klubove, trgovine, škole itd. U maju 1944. preostalo muslimansko stanovništvo Krima (oko 200.000 ljudi) deportirano je iz domovine u centralnoazijske republike. Povratak krimskih Tatara i raspad SSSR‑a doprinio je trenutnom oživljavanju islama na Krimu.
Ukrajina je sekularna država; religija je odvojena od države i obrazovnog sistema. U skladu sa relativno liberalnim zakonom “O slobodi savjesti i religijskih organizacija”, usvojenim 1991. godine, religijske zajednice se mogu registrirati ako imaju minimalno članstvo od deset osoba iznad 18 godina. Na temelju ovog zakona, u Ukrajini je početkom 2009. bila registrirana 521 muslimanska zajednica. Među zakonima o religiji su i dva akta uputstava religijskim organizacijama kako da povrate svoju imovinu, koju im je sovjetski režim oduzeo. To su predsjednički ukazi: prvi, “O mjerama povrata imovine religijskim organizacijama”, izdat 1992, i drugi, “O hitnim mjerama konačnog rješavanja negativnih posljedica totalitarne politike bivšeg SSSR‑a prema religijama i povrat prekršenih prava crkava i religijskih organizacija”, izdat 2002. godine. U skladu sa ovim propisima, ukrajinski muslimani su uspjeli povratiti dio posjeda svojih religijskih institucija.
Državnu politiku prema religijama muslimani pozitivno ocjenjuju, ali nisu zadovoljni politikom lokalnih vlasti. Naprimjer, krimski Tatari se žale da krimske vlasti diskriminiraju muslimansku zajednicu: optužuju ih, između ostalog, da sabotiraju spomenute predsjedničke ukaze, da nejednako tretiraju predstavnike pravoslavlja i islama u pogledu učešća u događajima državnog i regionalnog nivoa, da odgađaju dodjelu zemlje za izgradnju centralne džamije u Simferopolju, te da ne daju zvanični status muslimanskim vjerskim praznicima Oraza-bajramu (Ramazanski bajram) i Kurban-bajramu.
Današnji krimski Tatari žive uglavnom u regijama Krima, Hersona i Zaporožja. Ukrajinske zajednice povološko-uralskih Tatara pojavile su se tokom industrijalizacije Donbasa (Donjeckog basena) krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Oni danas žive uglavnom u regijama Donjecka, Luganska i Hersona. Većina Azerbejdžanaca nastanjena je u istočnim područjima zemlje – Donjecku, Harkovu i Dnjepropetrovsku.
Historija islama u Ukrajini povezana je sa historijom širenja i razvoja ove religije na Krimskom poluotoku. Islam je na Krim stigao sa muslimanskim trgovcima i sufijskim misionarima iz Male Azije između devetog i jedanaestog stoljeća. Za vrijeme Krimskog kanata (1443-1783) islam je postao državna religija. Tokom nekoliko stoljeća Krim je bio centar muslimanske kulture u regionu: izgrađen je ogroman broj džamija, medresa, mekteba (osnovnih škola) i mauzoleja. Do kraja 18. stoljeća na Krimu je bilo 1.600 džamija, 25 medresa i veći broj mekteba. Pripajanje Krima Ruskom carstvu krajem 18. stoljeća bilo je jak udarac neovisnom i konzistentnom razvoju islama.
Masovna iseljavanja sa Krima rezultirala su mnogim opustjelim selima, a džamije, medrese i mektebi su zatvarani. Do 1914. na Krimu je ostalo samo 729 džamija, a broj imama opao na 942. Sovjetska vlast zadala je konačni udarac razvoju islama na Krimu. Do 1940. nijedna džamija na poluotoku nije radila; mnoge su zatvorene pod izgovorom da su u lošem stanju, pa su pretvarane u klubove, trgovine, škole itd. U maju 1944. preostalo muslimansko stanovništvo Krima (oko 200.000 ljudi) deportirano je iz domovine u centralnoazijske republike. Povratak krimskih Tatara i raspad SSSR‑a doprinio je trenutnom oživljavanju islama na Krimu.
Ukrajina je sekularna država; religija je odvojena od države i obrazovnog sistema. U skladu sa relativno liberalnim zakonom “O slobodi savjesti i religijskih organizacija”, usvojenim 1991. godine, religijske zajednice se mogu registrirati ako imaju minimalno članstvo od deset osoba iznad 18 godina. Na temelju ovog zakona, u Ukrajini je početkom 2009. bila registrirana 521 muslimanska zajednica. Među zakonima o religiji su i dva akta uputstava religijskim organizacijama kako da povrate svoju imovinu, koju im je sovjetski režim oduzeo. To su predsjednički ukazi: prvi, “O mjerama povrata imovine religijskim organizacijama”, izdat 1992, i drugi, “O hitnim mjerama konačnog rješavanja negativnih posljedica totalitarne politike bivšeg SSSR‑a prema religijama i povrat prekršenih prava crkava i religijskih organizacija”, izdat 2002. godine. U skladu sa ovim propisima, ukrajinski muslimani su uspjeli povratiti dio posjeda svojih religijskih institucija.
Državnu politiku prema religijama muslimani pozitivno ocjenjuju, ali nisu zadovoljni politikom lokalnih vlasti. Naprimjer, krimski Tatari se žale da krimske vlasti diskriminiraju muslimansku zajednicu: optužuju ih, između ostalog, da sabotiraju spomenute predsjedničke ukaze, da nejednako tretiraju predstavnike pravoslavlja i islama u pogledu učešća u događajima državnog i regionalnog nivoa, da odgađaju dodjelu zemlje za izgradnju centralne džamije u Simferopolju, te da ne daju zvanični status muslimanskim vjerskim praznicima Oraza-bajramu (Ramazanski bajram) i Kurban-bajramu.
