Usporedite poteškoće prvih generacija sa slikom koju predstavljaju tzv. “islamski učenjaci” današnjice, koji obećavaju predivnu državu osnovanu bez straha i borbe, svako ima svoju kuću, izobilje hrane, a gomile nemuslimana prihvataju islam nakon što su vidjeli nas i našu državu.
Kada ljudi govore o džihadu na Allahovom putu, to zvuči tako lijepo. Kako li su predivne riječi: ”džihad na Allahovom putu.” Ali, u stvarnosti, nisu svi rezultati i sva zbivanja džihada tako lijepa.
U džihadu nema uvijek vatrenih govora i propovijedi, nema uvijek trofeja i medalja, i nema uvijek pobjeda, ali tu možemo vidjeti smrt onih koje volimo, patnje ranjenih prijatelja, odvojene dijelove tijela, gubljenje imetka, manjak potpore i podrške.
Uz dodatak na to, u džihadu ima još mnogo drugih neprijatnih prizora: raznolikost ljudi sa razlikama u mišljenjima koje postoje među njima… ovoga je udario onaj, neki drugi je imao diskusiju sa nekim… to je u ljudskoj prirodi (muslimani nisu meleci): greške, mišljenja, pogledi: nešto od toga je dopušteno (u islamu), a nešto nije.
Očita je i velika razlika između ljepote riječi „ponovno uspostavljanje hilafeta“ i cijene da bi se to ostvarilo.
Ako pogledamo u ljudske pretpostavke o islamskoj državi, vidjet ćemo da ljudi zamišljaju svijet snova, svijet pun prelijepih slika, na ivici letećih tepiha, zaneseni briljantnim bojama, sa kišom koja konstanto lije iz nebesa, naši neprijatelji nas se boje, znajući da nas časni meleci potpomažu u toku ratovanja.
Oni zamišljaju islamsku državu u kojoj niko nije ni siromašan ni bolestan, i ako neko nešto zaželi, to se odmah pojavi ispred njega. Ali, ako razmislimo o islamskoj državi koja je postojala u Medini za vrijeme Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, vidjet ćemo da su sljedbenici Poslanika Muhammeda, neka je Allahov mir i bereket na njega, njegovu porodicu i ashabe, pretrpili ništa manje poteškoća nego u Mekki.
Bilo je teških vremena punih straha među ashabima, Allah bio zadovoljan sa njima, kao što se to desilo u bitki na Hendeku.
“Kad su vam došli i odozgo i odozdo, a duša došla do grkljana, i kad ste o Allahu svašta pomišljali.” (Časni Kur’an, Sura 33, “Ahzab”, ajet 10)
Mogao se vidjeti strah u njihovim očima zbog silne opasnosti nametnute od strane neprijatelja islama. To je bio test od Svevišnjeg od kojeg bi se i zemlja zdrobila.
Usporedite poteškoće prvih generacija sa slikom koju predstavljaju tzv. “islamski učenjaci” današnjice, koji obećavaju predivnu državu osnovanu bez straha i borbe, svako ima svoju kuću, izobilje hrane, a gomile nemuslimana prihvataju islam nakon što su vidjeli nas i našu državu.
Bez sumnje, tu bi bilo onih koji bi prihvatili islam svijesno i sa uvjerenjem da su muslimani prava skupina sa kojom treba da budu, tj. zajednica koja garantuje dunjalučka dobra, budući da druge zajednice nisu sposobne za to.
Ali, šta ako vam sada kažem da su trojca od četvorice pravednih halifa, Allah bio zadovoljan sa njima, Omer ibn el Hattab, Osman ibn Affan i Alija ibn ebi Talib, mučenički ubijeni. I sve se to desilo za vrijeme pravednog hilafeta, Najmilostiviji daruje svoju Milost onome kome On hoće. Oni koji ne poznaju suštinu islama, žive u prividnom, iluzornom svijetu i čim dođe do situacije da se trebaju suočiti sa svojim iskušenjima oni traže utočište na pogrešnim mjestima, zatim odustanu i priznaju da su nesposobni da istraju u poteškoćama ovog života i ništa sem kazne neće biti njihova “nagrada” na Ahiretu, dok će ustrajan musliman tražiti pomoć i utočište samo kod Allaha, neka je Slavljen On, a na Ahiretu, Allahovom milošću, ući će u Džennet – konačno boravište ustrajnih vjernika.
Zaista, život ograničen knjigama, razmišljanjima, olovkom i papirom nije islam. Islam je ljudski život sa svim svojim usponima i padovima. Ispravna djela potkrepljuju i podupiru stav, dok greške pomažu da naučimo nešto novo, da prepoznamo grešku i izbjegavamo da je ponovimo.
Kada ljudi govore o džihadu na Allahovom putu, to zvuči tako lijepo. Kako li su predivne riječi: ”džihad na Allahovom putu.” Ali, u stvarnosti, nisu svi rezultati i sva zbivanja džihada tako lijepa.
U džihadu nema uvijek vatrenih govora i propovijedi, nema uvijek trofeja i medalja, i nema uvijek pobjeda, ali tu možemo vidjeti smrt onih koje volimo, patnje ranjenih prijatelja, odvojene dijelove tijela, gubljenje imetka, manjak potpore i podrške.
Uz dodatak na to, u džihadu ima još mnogo drugih neprijatnih prizora: raznolikost ljudi sa razlikama u mišljenjima koje postoje među njima… ovoga je udario onaj, neki drugi je imao diskusiju sa nekim… to je u ljudskoj prirodi (muslimani nisu meleci): greške, mišljenja, pogledi: nešto od toga je dopušteno (u islamu), a nešto nije.
Očita je i velika razlika između ljepote riječi „ponovno uspostavljanje hilafeta“ i cijene da bi se to ostvarilo.
Ako pogledamo u ljudske pretpostavke o islamskoj državi, vidjet ćemo da ljudi zamišljaju svijet snova, svijet pun prelijepih slika, na ivici letećih tepiha, zaneseni briljantnim bojama, sa kišom koja konstanto lije iz nebesa, naši neprijatelji nas se boje, znajući da nas časni meleci potpomažu u toku ratovanja.
Oni zamišljaju islamsku državu u kojoj niko nije ni siromašan ni bolestan, i ako neko nešto zaželi, to se odmah pojavi ispred njega. Ali, ako razmislimo o islamskoj državi koja je postojala u Medini za vrijeme Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, vidjet ćemo da su sljedbenici Poslanika Muhammeda, neka je Allahov mir i bereket na njega, njegovu porodicu i ashabe, pretrpili ništa manje poteškoća nego u Mekki.
Bilo je teških vremena punih straha među ashabima, Allah bio zadovoljan sa njima, kao što se to desilo u bitki na Hendeku.
“Kad su vam došli i odozgo i odozdo, a duša došla do grkljana, i kad ste o Allahu svašta pomišljali.” (Časni Kur’an, Sura 33, “Ahzab”, ajet 10)
Mogao se vidjeti strah u njihovim očima zbog silne opasnosti nametnute od strane neprijatelja islama. To je bio test od Svevišnjeg od kojeg bi se i zemlja zdrobila.
Usporedite poteškoće prvih generacija sa slikom koju predstavljaju tzv. “islamski učenjaci” današnjice, koji obećavaju predivnu državu osnovanu bez straha i borbe, svako ima svoju kuću, izobilje hrane, a gomile nemuslimana prihvataju islam nakon što su vidjeli nas i našu državu.
Bez sumnje, tu bi bilo onih koji bi prihvatili islam svijesno i sa uvjerenjem da su muslimani prava skupina sa kojom treba da budu, tj. zajednica koja garantuje dunjalučka dobra, budući da druge zajednice nisu sposobne za to.
Ali, šta ako vam sada kažem da su trojca od četvorice pravednih halifa, Allah bio zadovoljan sa njima, Omer ibn el Hattab, Osman ibn Affan i Alija ibn ebi Talib, mučenički ubijeni. I sve se to desilo za vrijeme pravednog hilafeta, Najmilostiviji daruje svoju Milost onome kome On hoće. Oni koji ne poznaju suštinu islama, žive u prividnom, iluzornom svijetu i čim dođe do situacije da se trebaju suočiti sa svojim iskušenjima oni traže utočište na pogrešnim mjestima, zatim odustanu i priznaju da su nesposobni da istraju u poteškoćama ovog života i ništa sem kazne neće biti njihova “nagrada” na Ahiretu, dok će ustrajan musliman tražiti pomoć i utočište samo kod Allaha, neka je Slavljen On, a na Ahiretu, Allahovom milošću, ući će u Džennet – konačno boravište ustrajnih vjernika.
Zaista, život ograničen knjigama, razmišljanjima, olovkom i papirom nije islam. Islam je ljudski život sa svim svojim usponima i padovima. Ispravna djela potkrepljuju i podupiru stav, dok greške pomažu da naučimo nešto novo, da prepoznamo grešku i izbjegavamo da je ponovimo.
