Historija i Nauka Znamenite muslimanke al-Andalusa

Boots

Urednik
Urednik Foruma
Regist
11-03-2024
Poruka
3,375
Reakcije
81
Bodovi
216
Sljedeće biografije srednjovjekovnih muslimanki iz Andalusa preuzete su iz djela Kitāb al-Ṣilah Ibn Bashkuwala (u. 1183), zatim Takmilat Kitāb al-Ṣilah Ibn al-Abbara (u. 1260) i Kitāb Ṣilat al-Ṣila Ibn al-Zubayra (u. 1308). Uključuju žene iz raznih društvenih skupina i različitih regija Andalusa, a koje su sudjelovale u intelektualnom stvaralaštvu između devetog i trinaestog stoljeća. Ovi biografski radovi i izviješća pružaju važan uvid u društvenu i intelektualnu historiju Andalusa i dopuštaju savremenim znanstvenicima bolje razumijevanje uloga žena Andalusa u prenošenju znanja tokom srednjeg vijeka.

Fāṭima bint Yahya ibn Yūsuf al-Maghāmī. Bila je sestra velikog pravnika Yūsufa ibn Yahye al-Maghāmīja. Spada u red najraznovrsnijih, najsjajnijih i najmudrijim osoba iz njenog perioda. Živjela je u Kordobi i tamo je umrla oko 319. po H. Ukopana je u predgrađu grada, a njezina dženaza bila je među najvećima dženazama ikada nekoj ženi u grada.

‘Ā'isha bint Ahmad ibn Muhammed ibn Qādim . Bila je također iz Kordobe. Poznati historičar [Abū Marwān Ḥayyān ibn Khalaf] Ibn Hayyān [d. 469/1075] govori je o njoj: “Na cijelom Iberijskom poluotoku nije bilo nikoga ko bi se mogao porediti s njom u smislu znanja, vještina, književnom umijeću, pjesničkoj sposobnosti, rječitosti, vrlinama, čistoći, velikodušnosti i mudrosti. Često bi pisala spjevove vladarima njezine ere i držala govore na sudu. Bila je vrlo vješt kaligraf i prepisala je mnoge rukopise Kur'ana i drugih knjiga. Bila je strastven kolekcionar knjiga i posjedovala je ogromnu biblioteku, i bila je predana u stjecanju znanja. Bila je također vrlo bogata i živjela je čestito. Nikada se nije udavala. Umrla je 400. godine po H.

Khadījah bint Ja'far ibn Nusayr ibn Tammār al-Tamīmī . Bila je supruga poznatog pravnika Abd Allāha ibn Asada i od njega je prenijela Muwattu’ al-Qa'nabija . Nakon što ju je naučila, čak je lično načinila prijepis te knjige u godini 394. po H. [1003]. Ovo sam čuo od svog šejha Abū al-Ḥasana ibn al-Mughīth (da mu se Allah smiluje). Također, spomenuo je da je ova knjiga bila u njegovom posjedu, a kasnije sam to lično vidio.

Rāḍiyah. Bila je robinja halife Abd al-Rahmān III [r. 300 / 912-350 / 961], koji je bio je poznat kao Najm. Halifa al-Ḥakam ju je oslobodio ropstva nakon čega se udala za slugu po imenu Labīb. Zajedno, Labīb i Rāḍiya su obavili hodočašće u Mekku 353 godine po Hidžri [964]. Oboje su se isticali po čitanju i pisanju, a Abū Muhammad ibn Khazraj prenosi i hadis od nje. Kazivao je da posjeduje nekoliko njezinih knjiga i da je umrla 423. godine po H. u dubokoj starosti i imala je skoro 100 godina.

Fāṭima bint Zakariyya ibn ‘Abd Allah al-Kātib al-Shiblārī . Bila je ugledna službenica i živjela veoma dugo, više od 94 godine, a većinu tog vremena provela je u pisanju dugih poslanica i knjiga. Dobro je pisala i bila je vrlo rječita govornica. Ibn Hayyān je spominje i navodi da je umrla u 427. po H.

Maryam bint Abī Ya'qūb al-Faysūlī al-Shalabī . Bila je poznata i eminentna pjesnikinja i književnica koja je poučavala žene književnosti. Bila je veoma predana vjeri. Pjesmu koju je napisao Asbagh ibn Abī Sayyid al-Ishbīli opisuje je kao ženu koja “posjeduje pobožnost i asketizam čestite Merjeme i svu vještinu i pjesničku umijeće al-Khanse”.

Khadījah bint Abī Muhammed ‘Abd Allah Allāh ibn Sa'īd al-Shantajiyālī. Zajedno sa svojim ocem naučila je Sahīh Bukhārī pred slavnim učenjakom Abū Dharrom ‘Abd Allāhom ibn Ahmadom al-Harawījem, ali ne samo Sahīh Bukhārī nego i mnoge druge knjige. Također, stjecala je znanje kod nekoliko drugih slavnih učenjaka u Mekki. Putovala je u Andalus sa ocem i tamo je i umrla, da joj se Allah smiluje.

Wallāda bint al-Mustakfī billāh Muhammad ibn ‘Abd al-Rahman ibn ‘Ubayd Allāh ibn Abd al-Rahmān III. Bila je velika književnica i pjesnikinja, vrlo rječita u govoru, vješta u stihu, i veoma cijenjena među ostalim književnicima i pjesnicima. Čuo sam jednog od mojih šejhova, Abū ‘Abd Allāh ibn Makkīja (da mu se Allah smiluje), kako hvali njezino umijeće i znanje. Rekao mi je: U časti joj nema ravne. Također je spomenuo da je umrla u srijedu 2. Safara 484. po H. [26. marta 1091], istog dana kada je Al-Fath ibn Muhammed ibn ‘Abbad ubijen [i isti dan u kojem su Almoravidi osvojili Kordobu].

Ṭawiyah bint ‘Abd al-Azīz ibn Mūsa ibn Ṭāhir ibn Mana . Bila je poznata kao Habībah i bila je žena Abū al-Qāsima ibn Mudīra, učenjaka i stručnjaka iz oblasti kiraeta. Naučila je i prenosila mnoga djela i knjige eminentnog učenjaka Abu ‘Umara ibn ‘Abd al-Barra [u. 463/1071] direktno od njega. Također je naučila i prenosila mnoga djela Abū al-‘Abbāsa Ahmada ibn ‘Umara al-Udhrīja al-Dalā'īja [u. 478/1085]. Rođena je u 437. godine po H. i umrla je 506. po H. To mi je rekao njen sin Abū Bakr, da joj se Allah smiluje.​
 
[Izvor: Ibn Bashkuwal, Kitāb al-Ṣilah (Kairo, 2008), sv. 2, str. 323-327]

Al-Shifā’, robinja emira ‘Abd al-Raḥmāna [II] ibn al-Ḥakama [r. 206/822-238/852]. Oslobodio ju je i oženio je. Bila je među najinteligentnijim, najljepšim, pobožnijim, milosrdnijim i plemenitijim ženama. Izgradila je džamiju koja se nalazi u središtu zapadnog predgrađa Kordobe. Podigla je i brinula o njegovom sinu, budućem emiru – Muḥammadu ibn ‘Abd al-Raḥmānu [r. 238/852-273/886], koji je još kao dijete ostao bez majke Tahtaz. Tokom jedne od svojih vojnih pohoda razboljelase, tako da je emir ‘Abd al-Raḥmān naredio da ju pošalju u al-Maniyyu, smještenu u brdima oko Toleda. Umrla je i tamo je pokopana. Zbog velike pažnje i privrženosti njenom grobu, stanovnici tog sela su ga stalno obnavljali, emir Muḥammad ih je oslobodio svih poreza.

Al-Bahā bint ‘Abd al-Raḥmān [II] ibn al-Ḥakam ibn Hishām ibn ‘Abd al-Raḥmān ibn Mu'āwiyah. Bila je izvrsna žena, veoma pobožna, asketa i čestita. Napisala je mnoge rukopise Kur'ana, koje je zatim darovala džamijama i vakufskim institucijama. Bila je oličenje gracioznosti i ljubaznosti. Prema Ibn Ḥayyānu i [Aḥmadu ibn Muḥammadu] al-Rāzīju [u. 344/955], izgradila je al-Bahā džamiju koja je bila smještena u Rusafah predgrađu Kordobe. Čitao sam u Tārīkhu ‘Arība ibn Sa‘īda [u. 370/980] da je umrla u mjesecu Rajabu 305. godine po H. [917] na samom početku vladavine [‘Abd al-Raḥmāna III] al-Nāṣira. Njezinoj dženazi su prisustvovali svi.

Umm al-Ḥasan bint Abī Liwā ‘Sulaymān ibn Asbagh ibn ‘Abd Allah Allāh ibn Wānsūs ibn Yarbū ‘al-Miknāsī, štićenica (mawla) [Umayyadskog halife] Sulaymāna ibn ‘Abd al-Malika [r. 96/715-99/717]. Bila je jedna od pratioca i učenika Baqīja ibn Makhlada [u. 276/889], kojemu je pripovijedala i čitala hadise iz knjige Kitāb al-Duhūr i recitirala je u njegovom prisustvu. Njegov sin, Abū al-Qāsim Aḥmad ibn Baqī [u. 324/936], prisustvovao je čitanjima hadisa i imao je sa sobom knjigu (kako bi se osiguralo da ispravno čita). Na putu stjecanja znanja hodočastila je u Mekku (hadždž).

Bila je pravedna, umna, asketa i milostiva žena. Spomenuta je u Knjizi vrlina Baqīja ibn Makhlada (Kitāb Faÿā'il Baqī ibn Makhlad). Također ju spominje al-Rāzī, koji kaže: “Obavila je hadždž i povećala znanje iz sudstva i hadisa, a Baqī ibn Makhlad prenosi neke hadise od nje. Toekom svog drugog hadžskog putovanja, umrla je u Mekki i tamo je i ukopana.” Ovo je njegovo kazivanje o njenom životu, ali smatram da je pogriješio u tvrdnji da je Baqī prenosio hadise od nje; jer je dokazano da je ona bila njegova studentica, tako da je ta tvrdnja ništavna.

Emir ‘Abd Allāh ibn ‘Abd al-Raḥmān [III] al-Nāṣir ibn Muḥammad je kazao u al-Muskitahu: “Pobožna šejha, kći Abī Liwā’, svakoga petka prisustvovala je halkama (predavanjima) Baqīja ibn Makhlada u kući Abī ‘Abd al-Raḥmāna. Bila je izuzetna učenjakinja. ‘Abd Allah, njen pradjed, bio je plemenita i milostiva osoba. Također, obavila je hadždž tokom svojih putovanja. Na Dan pogroma [202/818], koji se dogodio u petak, napravio je hvale vrijedan gest dopuštajući velikom broju ljudi koji su bježali od nasilja da se sklone u njegovu džamiju. Potom je pisao emiru al-Ḥakamu [vladao od 180/796-206/822 da ih poštedi [kaznenog gonjenja i kažnjavanja], govoreći mu da su tražili zaštitu unutar svetog prostora. Emir je potvrdio imunitet i dao garanciju u pismu koje mu je napisao”.

Al-Rāzī je rekao: “Porodica Banū Wānsūs bila je poznata po odgajanju mnogih umnih, pobožnih, plemenitih i odličnih žena. Šest od njih je obavilo hadždž: Umm al-Ḥasan bt. Abī Liwā’, Kulaybah, supruga Asbagha ibn ‘Abd Allāha ibn Wāsūsa, Ummah al-Raḥman i Ummah al-Raḥīm, kćerke Asbaghove; Ruqayyah bint Muḥammad ibn Asbagh i ‘Ā’ishah bint ‘Umar ibn Muḥammad ibn Asbagh.”

Prema Ibn Ḥayyān, Umm al-Ḥasan je bila sestra glavnog suca Mundhira ibn Sa‘īd al-Kuznīja al-Ballūṭīja [u. 355/966], ali nisam siguran u njezino ime. Živjela je u kordobskoj četvrti Faḥṣ al-Ballūṭ i bila jedna od najboljih žena. Često bi vrijeme provodila u molitvi u džamiji koju je izgradila u blizini svoje kuće. Često bi joj se pridružile starije i druge čestite žene iz njezine porodice. Zajedno su provodile vrijeme sjećanjem na Allaha, proučavajući biografije pobožnjaka i uvećavale znanje o vjeri. Bila je vrlo cijenjena i poznata u svojoj zemlji.

Ruqayyah bint Tammām ibn ‘Āmir ibn Aḥmad ibn Ghālib bibnTammām ibn ‘Alqamah, štićenica Abd al-Raḥmāna ibn Umm al-Ḥakama al-Thaqafīja. Bila je zaposlena u kraljevskoj palači u Kordobi kao sekretarica kćeri emira Mundhira ibn Muḥammada [vladao od 273/886-275/888].

Lubna, sekretarica palače halife al-Hakama [ibn ‘Abd al-Rahmāna] al-Mustanṣir Billāha. Također je bila i jedna od pomoćnika Muzna, sekretara palače [halife ‘Abd al-Raḥmāna] al-Nāṣira. Odlikovala se umijećem pisanja, gramatike i poezije. Njeno znanje o matematici bila je također izvrsno, a bila je stručna i u drugim znanostima. U palači Umayyada nije bilo plemenite osobe poput nje. Umrla je oko 376. godine po H. [986].

Nizām, sekretarica. Živjela je u halifinoj palači u Kordobi tokom vladavine Hishāma al-Mu’ayyada ibn al-Ḥakama al-Mustanṣir billāha [vladao od 366/976-399/1009 i od 400/1010-403/1013]. Bila je vrlo učena, rječita i osobito vješta u pisanju poslanica. Jedan od službenih dokumenata koje je ona napisala u ime al-Muẓaffara ‘Abd al-Malika ibn al-Manṣūra ibn Muḥammada Abī ‘Āmira [ vladao od 392/1002-399/1008] je bila elegija o njegovom ocu [al-Manṣūru]. Ovo se desilo u mjesecu shawwalu 392. po H. [augusta 1002]. Spomenuo ga je Ibn Ḥayyān u svom djelu Tārīkh al-Kabīr i iz tog sam djela preuzeo njenu biografiju.

Piše: Mohamad Ballan​
 

Brza Prijava

Morate biti član da biste učestvovali u diskusiji

Registracija

Kreirajte svoj nalog

Prijava

Prijavite se ovdje

Best Teme

Istaknute Teme

Best Resursi

Nazad
Top Bottom