Kratka historija laganja
Stoljećima gutamo lažne vijesti i teorije zavjere koje iskorištavaju naše pristranosti i predrasude. Ali postoji dobra vijest: nismo tako lakovjerni kao što se činimo
Uzmimo, na primjer, Persijsko Carstvo. Kir Veliki osnovao je carstvo u šestom stoljeću p, n.e. i imenovao Kambiza za svog nasljednika. Kada je Kambiz krenuo u pohod na Egipat, odlučio je ubiti svog brata Bardiju i prikriti njegovu smrt. Cilj: spriječiti potonjeg da iskoristi njegovu odsutnost za uzurpiranje prijestolja.
Ali dok je Kambiz bio u Egiptu, pojavio se neočekivani pretendent na vlast: Bardija, koji je uspio sebe proglasiti carem umjesto svog brata, koji je počinio samoubistvo. Grupa lojalnih vojnika predvođenih Darijem znala je da je Bardija mrtav i da je u to umiješan varalica, mađioničar Gaumata. Darije ga je ubio i preuzeo prijestolje umjesto njega 521. pr. n.e.
Problem je, kako Natasha Tidd primjećuje u „Historija svijeta u 50 laži“, u tome što je ova priča, po svoj prilici, lažna. Ono što se dogodilo bilo je jednostavnije: niko nije ubio Bardiju, koji je preuzeo vlast od Kambiza. Darije je vidio priliku da osvoji carstvo, ali mu je bila potrebna dobra priča da legitimizira ono što nije ništa više od državnog udara i odlučio je izmisliti Gaumatu, sgtoji na početku članka koji je objavio El Pais.
Nekih 2500 godina kasnije, drugi je car pokušao nešto slično: Donald Trump. Kad je izgubio izbore 2020., odlučio je da želi ostati predsjednik, pa je skovao apsurdnu zavjeru — krađu izbora — i pokušao pobunu koja je njegove najnekontrolisanije sljedbenike navela na juriš na Kapitol.
Mnogi od njih vjerovali su u teoriju zavjere QAnon, koja je išla toliko daleko da je sugerisala da je predsjednik Joe Biden zapravo glumac s hiperrealističnim maskama. Pravi predsjednik je uhapšen i čeka suđenje zahvaljujući Trumpovim operacijama protiv duboke države.
Ništa od ovoga nije bilo točno, naravno: Trump je izgubio izbore 2020. godine, a Joe Biden je bio Joe Biden. Trumpov pokušaj nije uspio jer, iako se ponekad ne čini tako, zaštićeniji smo od laži nego prije nekoliko tisućljeća: naš politički sistem ne ovisi samo o tome ko ima više saveznika u palači, nego o političkoj, pravosudnoj i medijskoj kontroli.
Ali ne trebamo biti previše optimistični: Trumpova velika laž nije mu pomogla da ostane na vlasti 2020. godine, ali mu je možda pomogla da pobijedi na izborima 2024.
U proljeće 1144. tijelo dječaka po imenu William otkriveno je u Norwichu u Engleskoj. Thomas od Monmoutha, lokalni redovnik, optužio je Jevreje da su ga ubili tokom obredne rekonstrukcije Kristove muke. Kao što Paul Johnson pripovijeda u „Historiji Jevreja“, slične su se priče pojavile u Engleskoj tokom slijedećih nekoliko godina, što je dovelo do takozvanih "krvnih kleveta" - kleveta kojima se Jevreje optužuje za ubistvo djece, što je dovelo do progona i masakra diljem Evrope.
Antisemitizam nije rođen u Norwichu: bilo je pogroma prije i poslije, kao i optužbi da Jevreji truju bunare (što je objašnjavalo epidemije) i teorija zavjere koje uključuju tajne sastanke i rituale. Na primjer, početkom 20. stoljeća kružio je čudan pamflet pod nazivom „Protokoli sionskih mudraca“, koji je detaljno opisivao jevrejski plan za svjetsku dominaciju. Iako se brzo otkrilo da su falsifikat, Protokole se još uvijek koristi kao opravdanje za antisemitizam.
Kao što psiholog Hugo Mercier piše u knjizi „Nismo se prevarili“, glasine o nekim zločinima "uvertira su u etničke napade". Ali dodaje važnu nijansu: te nas glasine ne pretvaraju u rasiste, već je obrnuto, rasizam nas tjera da vjerujemo u te glasine, bilo da su klevete ili protokoli.
I zato su demagozi uspješni (mislimo na Brexit ili proces osamostaljenja): ne zato što su vrlo spretni u propagandi, već zato što odgovaraju na zahtjeve koji već postoje u društvu, koliko god nam se činili pogrešnima. I zato i dalje uzimaju maha varijante antisemitskih zavjera u kojima se više ne spominju eksplicitno Jevreji, već globalisti ili George Soros. I naravno, zato elemente slične ovim pričama vidimo i u optužbama protiv imigranata koji su postali novi žrtveni jarac za sve probleme Evrope.
Mercier objašnjava da nismo ni tako lakovjerni niti lako manipulirani kao što se činimo. Naprotiv, imamo niz kognitivnih mehanizama koji procjenjuju informacije koje primamo i koji nam omogućuju da budemo otvoreni i budni. Ali ti mehanizmi zakažu kada se susrećemo sa složenim i kontraintuitivnim informacijama, što nas ponekad tjera da vjerujemo u jednostavna rješenja temeljena na predrasudama.
Ipak, dodaje, kad smo u krivu, možemo to ispraviti, prije svega zahvaljujući razgovoru. Otvoreni smo za nove ideje i gledišta, sve dok sugovorniku vjerujemo i on nam daje argumentovane informacije. Ali to je skupo i često oduzima vrijeme. Zato se, pod jednakim uslovima, lakše uvjeriti sami nego na Twitteru.
U 17. i 18. stoljeću nešto poput društvene mreže postalo je popularno u Evropi: novinar Tom Standage piše u „Writing on the Wall“ da su evropske kafane imale sličnu funkciju kao današnje mreže: zabavljati i informisati. Bili su to "centri za razmjenu informacija u kojima su se čitali najnoviji pamfleti, leci, glasila i bilteni". I, naravno, bilo je glasina i lažnih vijesti.
Stoljećima gutamo lažne vijesti i teorije zavjere koje iskorištavaju naše pristranosti i predrasude. Ali postoji dobra vijest: nismo tako lakovjerni kao što se činimo
Uzmimo, na primjer, Persijsko Carstvo. Kir Veliki osnovao je carstvo u šestom stoljeću p, n.e. i imenovao Kambiza za svog nasljednika. Kada je Kambiz krenuo u pohod na Egipat, odlučio je ubiti svog brata Bardiju i prikriti njegovu smrt. Cilj: spriječiti potonjeg da iskoristi njegovu odsutnost za uzurpiranje prijestolja.
Ali dok je Kambiz bio u Egiptu, pojavio se neočekivani pretendent na vlast: Bardija, koji je uspio sebe proglasiti carem umjesto svog brata, koji je počinio samoubistvo. Grupa lojalnih vojnika predvođenih Darijem znala je da je Bardija mrtav i da je u to umiješan varalica, mađioničar Gaumata. Darije ga je ubio i preuzeo prijestolje umjesto njega 521. pr. n.e.
Problem je, kako Natasha Tidd primjećuje u „Historija svijeta u 50 laži“, u tome što je ova priča, po svoj prilici, lažna. Ono što se dogodilo bilo je jednostavnije: niko nije ubio Bardiju, koji je preuzeo vlast od Kambiza. Darije je vidio priliku da osvoji carstvo, ali mu je bila potrebna dobra priča da legitimizira ono što nije ništa više od državnog udara i odlučio je izmisliti Gaumatu, sgtoji na početku članka koji je objavio El Pais.
Nekih 2500 godina kasnije, drugi je car pokušao nešto slično: Donald Trump. Kad je izgubio izbore 2020., odlučio je da želi ostati predsjednik, pa je skovao apsurdnu zavjeru — krađu izbora — i pokušao pobunu koja je njegove najnekontrolisanije sljedbenike navela na juriš na Kapitol.
Mnogi od njih vjerovali su u teoriju zavjere QAnon, koja je išla toliko daleko da je sugerisala da je predsjednik Joe Biden zapravo glumac s hiperrealističnim maskama. Pravi predsjednik je uhapšen i čeka suđenje zahvaljujući Trumpovim operacijama protiv duboke države.
Ništa od ovoga nije bilo točno, naravno: Trump je izgubio izbore 2020. godine, a Joe Biden je bio Joe Biden. Trumpov pokušaj nije uspio jer, iako se ponekad ne čini tako, zaštićeniji smo od laži nego prije nekoliko tisućljeća: naš politički sistem ne ovisi samo o tome ko ima više saveznika u palači, nego o političkoj, pravosudnoj i medijskoj kontroli.
Ali ne trebamo biti previše optimistični: Trumpova velika laž nije mu pomogla da ostane na vlasti 2020. godine, ali mu je možda pomogla da pobijedi na izborima 2024.
U proljeće 1144. tijelo dječaka po imenu William otkriveno je u Norwichu u Engleskoj. Thomas od Monmoutha, lokalni redovnik, optužio je Jevreje da su ga ubili tokom obredne rekonstrukcije Kristove muke. Kao što Paul Johnson pripovijeda u „Historiji Jevreja“, slične su se priče pojavile u Engleskoj tokom slijedećih nekoliko godina, što je dovelo do takozvanih "krvnih kleveta" - kleveta kojima se Jevreje optužuje za ubistvo djece, što je dovelo do progona i masakra diljem Evrope.
Antisemitizam nije rođen u Norwichu: bilo je pogroma prije i poslije, kao i optužbi da Jevreji truju bunare (što je objašnjavalo epidemije) i teorija zavjere koje uključuju tajne sastanke i rituale. Na primjer, početkom 20. stoljeća kružio je čudan pamflet pod nazivom „Protokoli sionskih mudraca“, koji je detaljno opisivao jevrejski plan za svjetsku dominaciju. Iako se brzo otkrilo da su falsifikat, Protokole se još uvijek koristi kao opravdanje za antisemitizam.
Kao što psiholog Hugo Mercier piše u knjizi „Nismo se prevarili“, glasine o nekim zločinima "uvertira su u etničke napade". Ali dodaje važnu nijansu: te nas glasine ne pretvaraju u rasiste, već je obrnuto, rasizam nas tjera da vjerujemo u te glasine, bilo da su klevete ili protokoli.
I zato su demagozi uspješni (mislimo na Brexit ili proces osamostaljenja): ne zato što su vrlo spretni u propagandi, već zato što odgovaraju na zahtjeve koji već postoje u društvu, koliko god nam se činili pogrešnima. I zato i dalje uzimaju maha varijante antisemitskih zavjera u kojima se više ne spominju eksplicitno Jevreji, već globalisti ili George Soros. I naravno, zato elemente slične ovim pričama vidimo i u optužbama protiv imigranata koji su postali novi žrtveni jarac za sve probleme Evrope.
Mercier objašnjava da nismo ni tako lakovjerni niti lako manipulirani kao što se činimo. Naprotiv, imamo niz kognitivnih mehanizama koji procjenjuju informacije koje primamo i koji nam omogućuju da budemo otvoreni i budni. Ali ti mehanizmi zakažu kada se susrećemo sa složenim i kontraintuitivnim informacijama, što nas ponekad tjera da vjerujemo u jednostavna rješenja temeljena na predrasudama.
Ipak, dodaje, kad smo u krivu, možemo to ispraviti, prije svega zahvaljujući razgovoru. Otvoreni smo za nove ideje i gledišta, sve dok sugovorniku vjerujemo i on nam daje argumentovane informacije. Ali to je skupo i često oduzima vrijeme. Zato se, pod jednakim uslovima, lakše uvjeriti sami nego na Twitteru.
U 17. i 18. stoljeću nešto poput društvene mreže postalo je popularno u Evropi: novinar Tom Standage piše u „Writing on the Wall“ da su evropske kafane imale sličnu funkciju kao današnje mreže: zabavljati i informisati. Bili su to "centri za razmjenu informacija u kojima su se čitali najnoviji pamfleti, leci, glasila i bilteni". I, naravno, bilo je glasina i lažnih vijesti.
