Tefsir Ibn Kesir - Sura El-Araf

"O tim naseljima Mi ti neke događaje njihove kazujemo. Poslanici njihovi jasne su im dokaze donosili, ali oni nisu povjerovali zato što ni prije nisu vjerovali. Eto tako Allah srca nevjernika zapečati", /101/ "a Mi smo znali da se većina njih neće zavjeta držati, i znali smo da će većinom, doista, grješnici biti." /102/

Uzvišeni je kazivao Svome Poslaniku, sallAllahu ‘alejhi we sellem, vijesti o narodima Nuha, Huda, Saliha, Luta, Šuajba, o tome kako je On uništio nevjernike a spasio vjernike i o tome kako je On pravedan prema njima zato što im je prije toga pokazao istinu jasnim dokazima, preko riječi poslanika - neka je Allahov blagoslov i mir na sve njih. Nakon toga, Uzvišeni kaže: "O tim naseljima Mi ti neke događaje njihove kazujemo", tj, Mi ti, o Muhammede, neke vijesti o njima kazujemo.

"Poslanici njihovi jasne su im dokaze donosili", tj. dokaze da je istina ono što su im objavljivali. Tako Uzvišeni kaže: “A Mi ni jedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali!" (17:15)

Allah Uzvišeni kaže: "...ali oni nisu povjerovali zato što ni prije nisu vjerovali." Ovaj je izraz uzročni,[313] odnosno njime se kaže: Oni nisu povjerovali u ono što su im poslanici objavljivali zbog toga što su poricali istinu u prvom momentu, dok im je bila izložena.[314] To je stav Ibn-Atijje - Allah mu se smilovao - i to je lijep stav. Zato Allah Uzvišeni ovdje kaže:

"Eto tako Allah srca nevjernika zapečati, a Mi smo znali da se većina njih", tj. prijašnjih naroda

"...neće zavjeta držati, i znali smo da će većinom, doista, grješnici biti." Tj. oni su zaista bili grješnici, neposlušni i nepokorni i nisu ispunili zavjet koji je On uzeo od njih i prema kojem ih je stvorio. On im je tada, još dok su bili u Ademovoj kičmi, dao do znanja da im je On gospodar i vladar i da nema drugog boga osim Njega. Oni su to potvrdili, posvjedočivši time protiv samih sebe, jer su to poslije zapostavili, napustili i bacili iza svojih leđa i obožavali nekog drugog mimo Allaha, bez ikakvog dokaza i osnove, bilo razumske bilo šerijatske. Zdrava je ljudska priroda protiv toga, a i svi su poslanici odvraćali od toga, kao što stoji u Muslimovom Sahihu da je Allah Uzvišeni rekao: /311/ "Ja sam Svoje robove stvorio pravovjernim, ali im šejtani dolaze i odvraćaju ih od njihove vjere i zabranjuju im ono što sam im Ja dozvolio." Pored toga, i El-Buhari i Muslim u svojim Sahihima navode hadis: "Svako se dijete rađa u islamu, pa ga njegovi roditelji učine jevrejom, kršćaninom ili vatropoklonikom."

"Zatim smo, poslije njih, poslali Musaa sa dokazima Našim Faraonu i glavešinama njegovim, ali oni u njih nisu povjerovali, pa pogledaj kako su skončali oni koji su nered činili." /103/

Uzvišeni kaže: "Zatim smo, poslije njih, poslali", tj. poslije Nuha, Huda, Saliha, Luta i Šuajba - neka je Allahov blagoslov i mir na njih i na sve ostale poslanike, "...Musaa sa dokazima Našim", tj. sa Našim jasnim dokazima i argumentima, "...Faraonu" - to je bio vladar Egipta u Musaovo vrijeme - "...i glavešinama njegovim", tj. njegovom narodu,

"ali oni u njih nisu povjerovali", tj. oni su ih nepravedno i iz inada poricali i nijekali,

"pa pogledaj kako su skončali oni koji su nered činili", tj.: pogledaj, Muhammede, kako smo postupili prema njima i kako smo ih, naočigled Musaa i njegovog naroda, do posljednjeg potopili. Taj je način bio dodatni vid kazne Faraonu i njegovom narodu, a istovremeno dodatni lijek srcima Allahovih prijatelja i vjernika, Musau i njegovom narodu.

"I Musa reče: O Faraone, ja sam poslanik Gospodara svjetova!"/104/ "Dužnost mi je da o Allahu samo istinu kažem. Donio sam vam jasan dokaz od Gospodara vašeg, zato pusti da idu sa mnom sinovi Israilovi!" /105/ "Ako si donio kakav dokaz" - reče - "pokaži ga, ako istinu govoriš."/106/

Ovdje Uzvišeni govori o tome kako je Musa vodio raspravu sa Faraonom i kako ga je ušutkao dokazima, te kako je iznosio jasne dokaze u prisustvu Faraona i njegovog naroda. Tako Uzvišeni kaže:

I Musa reče: "O Faraone, ja sam poslanik Gospodara svjetova! Dužnost mi je da o Allahu samo istinu kažem", tj. moja je dužnost i obaveza da vam o Njemu samo istinito i pravedno govorim, zato što znam Njegovu veličanstvenost i uzvišenost.

"Donio sam vam jasan dokaz od Gospodara vašeg", tj. donio sam vam kategorički dokaz od Allaha kao potvrdu da je istina ono što vam objavljujem, "...zato pusti da idu sa mnom sinovi Israilovi!", tj. oslobodi ih iz tvoga ropstva i tlačenja i pusti ih da obožavaju svoga i tvoga Gospodara. Oni su potomci plemenitog poslanika Israila, odnosno Jakuba sina Ishaka sina Allahovog miljenika Ibrahima.

"Ako si donio kakav dokaz" - reče - "pokaži ga, ako istinu govoriš", tj. ja ti ne vjerujem i neću ti dati ono što tražiš, a ako istinu govoriš, iznesi svoj dokaz i pokaži ga, pa da ga i mi vidimo i povjerujemo u njega.

"I on baci svoj štap - kad on prava zmijurina"; /107/ "i izvadi ruku svoju - ona za prisutne postade bijela." /108/ "Glavešine naroda Faraonova povikaše: ‘Ovaj je, doista, vješt čarobnjak’,/109/ ‘on hoće da vas izvede iz zemlje vaše, pa šta predlažete?’"/110/​

Riječ označava mužjaka zmije. Tako, u vezi sa riječima Uzvišenog: "I on baci svoj štap - kad on prava zmijurina", Es-Suddi kaže: "Riječ označava mužjaka zmije. Ta je zmija otvorila svoja usta. Ona su joj bila tolika da joj je donja vilica bila na zemlji, a gornja na ogradi dvorca. Zatim je krenula prema Faraonu, da bi ga zgrabila. Kada je on to ugledao, uplašio se i skočio, istovremeno izvršivši nuždu od straha - iako mu se to prije nije dešavalo - pa je povikao: ‘O Musa, skloni je pa ću povjerovati u tebe i poslati sa tobom Israilove sinove.’ Musa, alejhi selam, uzme je, pa se ona ponovo pretvori u štap." Predanje slično ovom navodi i Ikrime od Ibn-Abbasa. Zatim Allah Uzvišeni kaže:

"...i izvadi ruku svoju - ona za prisutne postade bijela", tj. on izvadi svoju ruku ispod svoje odjeće, a ona zablista, bez gube ili bilo koje druge bolesti. O tome Uzvišeni također kaže: "Uvuci ruku svoju u njedra svoja, pojavit će se bijela ali neće biti bolesna."(27:12) Ibn- Abbas o ovom kaže: tj. neće biti gubava. Zatim ju je vratio u rukav, pa je ponovo poprimila prvobitnu boju. Allah Uzvišeni kaže:

"Glavešine naroda Faraonova povikaše:", tj. mnoštvo Faraonovog naroda povika, slažući se sa Faraonovim riječima o njemu, nakon što mu se povratila prisebnost, pa je sjeo na prijesto svoga carstva. Nakon toga, on reče glavešinama oko sebe: "Ovaj je, doista, vješt čarobnjak." A oni se složiše s tim i potvrdiše njegove riječi, pa se počeše dogovarati kako će obezvrijediti Musaove riječi i ugasiti njegovo svjetlo. Oni su se bojali da će se narod povesti za njegovim sihrom i da će to biti uzrok njegove pobjede nad njima, te da će ih on istjerati iz njihove zemlje. Međutim, desilo im se upravo ono čega su se i bojali, kao što kaže Uzvišeni:

"...a da Faraonu i Hamanu i vojskama njihovim damo da dožive baš ono zbog čega su od njih strahovali." (28:6) Na kraju, oni se dogovore onako kako Allah Uzvišeni govori o njima Svojim riječima:

"Zadrži njega i brata njegova" - rekoše - "a pošalji u gradove one koji će sakupljati", /111/ "preda te će sve vješte čarobnjake dovesti." /112/

Ibn-Abbas kaže: "...Zadrži njega", tj. pričuvaj ga, "...a pošalji", tj. uputi, "u gradove", tj. u gradove i pokrajine tvoga carstva, "one koji će sakupljati", tj. one koji će iz svih ostalih krajeva sakupiti čarobnjake. Sihr je u to vrijeme bio veoma raširen i upotrebljavan, pa su oni mislili da ono što je Musa uradio spada u sihr koji su izvodili i njihovi čarobnjaci. Zato su oni njih i sakupili, da bi mu se oni suprotstavili istom vještinom koju je i on njima pokazao. Zatim su od njega zatražili da odredi rok, kao što kaže Uzvišeni:

"Neka vam ročište bude na praznik" - reče Musa - "i neka se narod izjutra sakupi." I Faraon ode, sakupi čarobnjake svoje i poslije dođe. (20:59,60) Zatim Uzvišeni nastavlja:

"I Faraonu čarobnjaci dođoše. ‘Da li ćemo, doista, nagradu dobiti ako budemo pobjednici?’ - upitaše." /113/ "Da" - reče - "i bit ćete mi, zaista, bliski." /114/

Ovdje Uzvišeni govori o pogodbi između Faraona i čarobnjaka, koje je on pozvao da bi se suprotstavili Musau, alejhi selam: oni su tražili potvrdu da će ih on obilno nagraditi i darovati ako pobijede Musaa, a on im je usto još obećao i da će ih uvrstiti u svoju svitu i da će mu biti bliski. Kada su uzeli obećanje od Faraona - Allah ga prokleo!

"o Musa" - rekoše onda - "hoćeš li ti, ili ćemo mi baciti?" /115/ "Bacite vi" - reče on. I kad oni baciše, oči ljudima začaraše i jako ih prestrašiše, i vradž -binu veliku prirediše. /116/

Čarobnjaci su započeli natjecanje sa Musaom, alejhi selam, riječima: "...hoćeš li ti, ili ćemo mi baciti?", tj. prije tebe, pa im je Musa, alejhi selam, odgovorio: Bacite vi prvi - kako bi svijet vidio njihovo djelo i razmislio o njemu, te kako bi im se, nakon što čarobnjaci pokažu svoju krivotvorinu, pokazala blistava istina koju su iščekivali i tražili, što bi ostavilo jači dojam na njih. I zaista, tako se i desilo. Zato Uzvišeni kaže:

"I kad oni baciše, oči ljudima začaraše i jako ih pres-trašiše", tj. oni su čarolijom učinili da se očima pričinjavalo da se stvarno dešava ono što su oni činili. Uzvišeni također kaže:

"I odjednom mu se pričini da konopi njihovi i štapovi njihovi, zbog vradžbine njihove, kreću. I Musa u sebi osjeti zebnju. ‘Ne boj se!’ - rekosmo Mi - ‘ti ćeš, doista, pobijediti! Samo baci to što ti je u desnoj ruci, progutat će ono što su oni napravili, jer je ono što su oni napravili samo varka čarobnjaka, a čarobnjak neće, ma gdje došao, uspjeti.’"(20:66-69)

"I kad oni baciše, oči ljudima začaraše i jako ih prestrašiše", jer ugledaše punu dolinu ogromnih, isprepletenih zmijurina. To se desilo kao rezultat sihira kojim su čarobnjaci začarali vid Musaa, Faraona i ostalih ljudi. Zato Uzvišeni kaže: "...i vradžbinu veliku prirediše".

I Mi naredismo Musau: "Baci štap svoj!" - i on odjednom proguta sve ono čime su oni bili obmanu izveli." 117/ "I tako istina navidjelo izbi i pokaza se da je bilo lažno ono što su oni priredili",/118/ "i tu oni bijahu pobijeđeni i ostadoše poniženi", /119/ "a čarobnjaci se licem na tlo baciše." /120/ "Mi vjerujemo u Gospodara svjetova" - povikaše, /121/ "Gospodara Musaova i Harunova!" /122/​

Allah je objavio Svome robu i poslaniku Musau, alejhi selam, da baci svoj štap, "...i on odjednom proguta sve ono čime su oni bili obmanu izveli", tj. taj je štap progutao ono što su oni prikazivali istinom, a u stvari je bila laž. Ibn-Abbas kaže: "Taj je štap počeo gutati sve njihove štapove i užad do kojih bi došao, pa čarobnjaci shvatiše da je to Božije djelo, a ne sihr, te se baciše na sedždu i povikaše: "Mi vjerujemo u Gospodara svjetova - Gospodara Musaova i Harunova!" Prije nego što su podigli svoje glave, oni su vidjeli Džennet i Džehennem i nagradu i kaznu njihovih stanovnika."

"Zar da mu povjerujete prije nego što vam ja dozvolim!" - viknu Faraon. "Ovo je, uistinu, smicalica koju ste u gradu smislili da biste iz njega stanovnike njegove izveli. Zapamtit ćete vi!" /123/ "Izodsijecat ću vam, sigurno, ruke vaše i noge vaše unakrst, a onda ću vas sve razapeti!" /124/ "A oni rekoše: ‘Mi ćemo se, doista, Gospodaru našem vratiti!’" /125/ "Ti nam zamjeraš samo to što smo u dokaze Gospodara našeg povjerovali kad su nam oni došli. Gospodaru naš, daj nam snage da izdržimo i učini da kao vjernici umremo!" /126/

Uzvišeni ovdje govori o tome kako je Faraon - Allah ga prokleo! - zaprijetio čarobnjacima nakon što su povjerovali u Musaa, alejhi selam, i kakvu je spletku i varku izrekao ljudima. Tako Uzvišeni kaže:

"Ovo je, uistinu, smicalica koju ste u gradu smislili da biste iz njega stanovnike njegove izveli", tj. Musaova današnja pobjeda nad vama se desila vašom voljom, jer ste se vi prije o tome dogovorili. A u drugom ajetu Uzvišeni kaže da im je Faraon rekao:

"On je učitelj vaš, on vas je vradžbini naučio!"(20:71), iako su i on a i svaki drugi razuman čovjek znali da je to laž, jer Musa do tada nije poznavao ni jednog čarobnjaka, niti ga je vidio, a niti se susreo sa njim. Faraon je to znao, ali je rekao to što je rekao kako bi zavarao i obmanuo običnu svjetinu i neznalice u svojoj državi. Jer, Uzvišeni kaže: "I on lahkoumnim učini narod svoj, pa mu se pokori."(43:54) A oni koji su vjerovali njegovim riječima: "Ja sam gospodar vaš najveći!"(79:24) među najvećim su neznalicama od Allahovih stvorenja i jedni od onih koji su najviše zalutali. Zatim Uzvišeni kaže:

"...da biste iz njega stanovnike njegove izveli", tj. da biste iz njega izveli njegove poglavare i moćnike, pa da onda Musa i vi upravljate državom. "Zapamtit ćete vi" šta ću uraditi sa vama! Zatim tu svoju prijetnju on objašnjava: "Izodsijecat ću vam, sigurno, ruke vaše i noge vaše unakrst." To znači da će čovjeku odsjeći desnu nogu i lijevu ruku ili obratno. "...a onda ću vas sve razapeti!" A u drugom ajetu još dodaje: "...po stablima palmi" (20:71) odnosno na stablima palmi.

Ibn-Abbas kaže: "Faraon je bio prvi koji je razapinjao ljude i unakrst im odsijecao ruke i noge." A čarobnjaci su rekli: "Mi ćemo se, doista, Gospodaru našem vratiti!", tj. mi smo se uvjerili da ćemo se Njemu vratiti, a Njegova je kazna žešća od tvoje. Zato ćemo se danas strpjeti na tvojoj, kako bismo se spasili Allahove kazne. Zbog toga su oni rekli:

"Gospodaru naš, daj nam snage da izdržimo i učini da kao vjernici umremo!", tj. daj nam da svi ustrajemo na Tvojoj vjeri i usmrti nas kao sljedbenike Tvoga poslanika Musaa, alejhi selam A Faraonu su rekli:

"Pa čini što hoćeš; to možeš učiniti samo u životu na ovom svijetu! Mi vjerujemo u Gospodara našeg, da bi nam grijehe naše oprostio i vradžbine na koje si nas ti primorao. A Allah bolje nagrađuje i kažnjava trajnije. Onoga koji pred Gospodara svoga kao nevjernik iziđe čeka Džehennem, u njemu neće ni umrijeti ni živjeti; a one koji pred Njega iziđu kao vjernici, a koji su dobra djela činili - njih sve čekaju visoki stepeni." (20:72-75) Tako su oni na početku toga dana bili čarobnjaci, a na njegovom kraju - bezgrješni šehidi.

A glavešine naroda Faraonovog rekoše: "Zar ćeš ostaviti Musaa i narod njegov da nered u zemlji pravi i da tebe i božanstva tvoja napusti?" On reče: "Ubijat ćemo mušku djecu njihovu, a žensku ćemo im ostavljati u životu; mi, uistinu, vladamo nad njima." /127/ Musa reče narodu svome: "Molite Allaha da vam pomogne i budite strpljivi, zemlja je Allahova, On je daje u naslijeđe kome On hoće od robova Svojih; a lijep ishod će biti za one koji se budu Allaha bojali." /128/ "Zlostavljani smo" - rekoše oni - "prije nego što si nam došao, a i nakon što si nam došao!" A Musa reče: "Možda će Gospodar vaš neprijatelja vašeg uništiti, a vas nasljednicima na Zemlji učiniti, da bi vidio kako ćete postupiti." /129/​

Ovdje Uzvišeni govori o tome kako se Faraon sa svojim narodom dogovarao protiv Musaa, alejhi selam, i njegovog naroda, te kako su se spremali ispoljiti mržnju protiv njih i nanijeti im zlo:

"A glavešine naroda Faraonovog rekoše", tj. Faraonu: "zar ćeš ostaviti Musaa i narod njegov", tj. zar ćeš ih pustiti da čine nered među tvojim podanicima i da ih pozivaju obožavanju njihovog Gospodara, a ne tebe? Zato su oni rekli: و "...i da tebe i božanstva tvoja napusti?" Es-Suddi kaže: "Prema riječima Ibn-Abbasa, kada bi oni ugledali neku lijepu kravu, Faraon bi naredio da je obožavaju i to su im bila božanstva. Zato im je Samirija izlio tele koje je davalo glas kao da muče. Dakle, ove riječi znače: Zar ćeš pustiti njega i njegov narod da ti prave nered među podanicima, a on je već napustio obožavanje tebe i tvojih božanstava? Na to pitanje Faraon im je odgovorio: ‘Ubijat ćemo im mušku djecu, a žensku ćemo im ostavljati u životu!’ On je njih tako kažnjavao i prije rođenja Musaa, alejhi selam, iz straha od njegovog rođenja. Međutim, suđeno je bilo suprotno Faraonovoj želji. Slično mu se desilo kada je htio poniziti sinove Israilove i pobijediti ih: Allah je njih pomogao, a njega ponizio i pobijedio, te potopio i njega i njegovu vojsku. Nakon što je Faraon isplanirao nanijeti zlo sinovima Israilovim,

‘Musa reče narodu svome: Molite Allaha da vam pomogne i budite strpljivi’, te im obeća da će njima zemlja pripasti, slijedećim riječima:

‘zemlja je Allahova, On je daje u naslijeđe kome On hoće od robova Svojih; a lijep ishod će biti za one koji se budu Allaha bojali.’ - Zlostavljani smo - rekoše oni - prije nego što si nam došao, a i nakon što si nam došao!, tj. i prije a i nakon tvoga dolaska zlostavljani smo, o Musa, kao što si i sam vidio. A on, skrećući im pažnju na njihovo tadašnje stanje i na ono koje će nakon toga uslijediti, reče: ‘Možda će Gospodar vaš neprijatelja vašeg uništiti.’" Na taj način on ih je poticao da budu ustrajni u zahvaljivanju Allahu kada im dođu blagodati, a nestanu patnje.

"I Mi smo kaznili Faraonov narod gladnim godinama i nerodicom, da bi se opametili." /130/ "I kad bi im bilo dobro, oni bi govorili: ‘Ovo smo zaslužili’, a kad bi ih snašla kakva nevolja, tu nevolju bi pripisali Musau i onima koji su s njim vjerovali. Ali ne! Njihova je nevolja od Allaha bila, samo što većina njih nije znala!" /131/

Allah Uzvišeni kaže: "I Mi smo kaznili Faraonov narod", tj. stavili smo ih na kušnju "...gladnim godinama": to su bile godine gladi jer je bilo malo usjeva "...i nerodicom", tako da bi, naprimjer, palma dala samo jedan plod, "...da bi se opametili. I kad bi im bilo dobro", tj. kada bi živjeli u izobilju i sa nafakom, "...oni bi govorili: ‘Ovo smo zaslužili’", tj. ovo je naše jer ga i zaslužujemo, "...a kad bi ih snašla kakva nevolja", tj. suša i neplodnost,

"Musau i onima koji su s njim vjerovali tu nevolju bi pripisali", tj. rekli bi da su oni i njihova vjera uzrok tome.

Ali ne! Njihova je nevolja od Allaha bila", tj. Allah im Uzvišeni je određivao belaje i oni su im od Njega dolazili,

"...samo što većina njih nije znala!"

I govorili su: "Kakav god da nam dokaz doneseš da nas njime opčaraš, mi ti nećemo vjerovati!" /132/ "Zato smo Mi na njih slali i poplave, i skakavce, i krpelje, i žabe, i krv - sve jasna znamenja, ali su se oni oholili, narod zlikovački su bili." /133/ "I kad bi ih zadesila nevolja, govorili bi: ‘O Musa, moli se za nas Gospodaru svome - onako kako ti je On naredio: ako nas oslobodiš nevolje, mi ćemo zaista vjerovati i s tobom sinove Israilove sigurno poslati." /134/ "I pošto bismo ih nevolje oslobodili - do vremena do kog im je bilo određeno da je podnose - oni bi, odjednom, obećanje prekršili." /135/

Ovdje Allah Uzvišeni govori o pobuni, prkosu i protivljenju Faraonovog naroda istini, te o njihovoj ustrajnosti na neistini. Tako oni kažu:

"Kakav god da nam dokaz doneseš da nas njime opčaraš, mi ti nećemo vjerovati!", odnosno: kakav god nam znak, dokaz i argument doneseš, mi ga nećemo od tebe prihvatiti i odbacit ćemo ga, a također nećemo povjerovati ni u tebe ni u ono što ti objavljuješ! Zatim Allah Uzvišeni kaže:​

"Zato smo Mi na njih slali i poplave"; Ibn-Abbas kaže: "To su bile obilne padavine koje su potapale i uništavale usjeve i plodove." "...i skakavce." Poznato je šta su skakavci, a dozvoljeni su za jelo na osnovu hadisa koji navode El-Buhari i Muslim u svojim Sahihima. Ebu-Ja´fur je rekao: Pitao sam Abdullaha ibn Ebi-Evfa o skakavcima, pa mi je rekao:/313/ "Učestvovali smo sa Allahovim Poslanikom, sallAllahu ‘alejhi we sellem, u sedam bitki u kojima smo jeli skakavce." A Eš-Šafi´i, Ahmed i Ibn-Madže prenose od Abdur-Rahmana ibn Zejda ibn Eslema, on od svoga oca, a on od Ibn-Omera, da je Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao:/314/"Dozvoljeno nam je dvoje uginulih: ribe i skakavci, i dvije krvi: jetra i slezena." Pored toga, Ibn Madže prenosi od Enesa i Džabira, a oni od Allahovog Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, /315/ da bi on, kada bi učio dovu protiv skakavaca, govorio: "Allahu moj, uništi njihove odrasle, a pobij njihove mlade! Uništi njihova jajašca i iskorijeni ih, a njihova usta odvrati od naše opskrbe i nafake - Ti si Onaj Koji čuje dovu!" Na to ga Džabir upita: "Allahov Poslaniče, zar učiš dovu protiv jedne od Allahovih vojski, da je potpuno nestane?" A on mu odgovori: "To je poput ribe kada kihne u more." Dakle, skakavci su Allahova vojska koju je On poslao na Faraona i njegov narod, pa su oni jeli čak i željezne čavle na njihovim vratima, pa bi im se njihovi stanovi i kuće rušili. Pored toga, jeli su im i drveće, plodove i usjeve.

"...i krpelje". Allah je protiv njih poslao i krpelje. Ibn-Ishak ibn Jesar, Allah mu se smilovao, kaže: "Čuo sam da je Musau, alejhi selam, naređeno da ode do jedne dine i udari po njoj svojim štapom. On je otišao do jedne veoma velike dine i udario štapom po njoj, pa su na njih krpelji navalili u tolikom broju da su im preplavili i kuće i hranu, pa oni nisu mogli ni spavati niti se smiriti.

"...i žabe". Zatim je Allah na njih poslao žabe, koje su također preplavile njihove kuće, hranu i posude, tako da bi - ko god bi uzeo neku odjeću ili hranu - našao u njoj puno žaba. Štaviše, kada bi neko od njih počeo govoriti, žaba bi mu skočila u usta.

"i krv". Zatim je Allah poslao na njih krv, pa se sva voda Faraonovog naroda pretvorila u krv. Odakle god bi uzimali vodu, bilo iz bunara, rijeke ili neke posude, ona bi se pretvarala u pravu krv.

"...sve jasna znamenja", tj. Allah im je poslao sve te očite znakove da bi povjerovali, ali to oni nisu učinili. Kada god bi im došao neki od tih znakova, oni bi potrčali Musau, govoreći: "Čini dovu svome Gospodaru da ovo otkloni od nas, pa ćemo ti vjerovati i poslat ćemo s tobom Israelićane." Musa bi tada činio dovu svome Gospodaru, pa bi ih On izbavio iz tog stanja. Međutim, oni ništa ne bi ispoštovali: ne bi ni povjerovali, niti bi poslali sa njim Israelićane. I tako bi ostajali u nevjerovanju i prkosu, pa su zaslužili kaznu od Allaha Uzvišenog. On ih je primjereno kaznio i uništio potopivši ih, a zatim je vjernicima dao u naslijeđe svetu zemlju, zato što su bili saburli.

"Zato ih Mi kaznismo i u moru ih potopismo, jer su znamenja Naša poricali i prema njima ravnodušni bili", /137/ "a potlačenom narodu dodadosmo u naslijeđe istočne i zapadne krajeve zemlje koju smo blagoslovili, i lijepo obećanje Gospodara tvoga sinovima Israilovim bilo je ispunjeno - zato što su trpjeli, a sa zemljom sravnismo ono što su Faraon i narod njegov sagradili i ono što su podigli." /137/

Ovdje Uzvišeni govori da je On, nakon što su se oni uporno protivili i bunili i pored mnogobrojnih znakova koji su im kao iskušenje dolazili jedan iza drugog, njih kaznio potopivši ih u moru. To je more Musa rastavio, pa su Israelićani sa njim prošli kroz njega. Zatim je Faraon, slijedeći ih sa svojom vojskom, ušao u procjep u njemu. I kada su svi oni u njega ušli, more se obrušilo na njih, pa su svi do posljednjeg potopljeni, zato što su poricali Allahove znakove. Zatim Uzvišeni govori da je narodu koji je bio potlačen, tj. Israelićanima, dao u naslijeđe i istočne i zapadne krajeve zemlje. U tom smislu Uzvišeni također kaže:

"A Mi smo htjeli da one koji su na Zemlji tlačeni milošću obaspemo i da ih vođama i nasljednicima učinimo, i da im na Zemlji vlast darujemo, a da Faraonu i Hamanu i vojskama njihovim damo da dožive baš ono zbog čega su od njih strahovali."(28:5,6)

El-Hasan el-Basri kaže da se riječi Uzvišenog:

"...istočne i zapadne krajeve zemlje koju smo blagoslovili", odnose na Šam. A o Njegovim riječima:

"...i lijepo obećanje Gospodara tvoga sinovima Israilovim bilo je ispunjeno - zato što su trpjeli", Mudžahid i Ibn-Džerir kažu: "To su obećanje riječi Uzvišenog:

‘A Mi smo htjeli da one koji su na Zemlji tlačeni milošću obaspemo i da ih vođama i nasljednicima učinimo, i da im na Zemlji vlast darujemo, a da Faraonu i Hamanu i vojskama njihovim damo da dožive baš ono zbog čega su od njih strahovali.’ (28:5,6)​

Zatim Uzvišeni kaže:

"...a sa zemljom sravnismo ono što su Faraon i narod njegov sagradili", tj. porušismo zdanja i vrtove koje su Faraon i njegov narod uređivali.

"...i ono što su podigli". Ibn-Abbas i Mudžahid kažu da riječ "podigli" znači: sazidali.

I Mi sinove Israilove preko mora prevedosmo, pa oni naiđoše na narod koji se klanjao kumirima svojim. "O Musa," - rekoše - "napravi i ti nama boga kao što i oni imaju bogove!" - "Vi ste, uistinu, narod koji nema pameti!" - reče on." /138/ "Zaista će biti poništeno ono što ovi ispovijedaju i beskorisno će im biti ono što rade." /139/

Ovdje Uzvišeni govori o onom što su neznalice od Israelićana rekli Musau, alejhi selam, nakon što su prošli kroz more, i pored Allahovih znakova i Njegove veličanstvene moći koju su vidjeli...

"...pa oni naiđoše", tj. dođoše, ugledaše

"...(na) narod koji se klanjao kumirima svojim". Neki mufesiri kažu da su oni bili Ken'anci. Ibn-Džerir kaže: Taj je narod obožavao kipove u obliku krava, pa je to njih poslije potaklo da i oni obožavaju tele. Zato su oni rekli:

"O Musa, napravi i ti nama boga kao što i oni imaju bogove!" - "Vi ste, uistinu, narod koji nema pameti!" - reče on, tj. vi niste svjesni Allahove veličine i moći, kao ni toga da se Njemu ne smije pripisivati drug niti suparnik.

"Zaista će biti poništeno ono što ovi ispovijedaju", tj. ono će biti uništeno, "...i beskorisno će im biti ono što rade". Imam Ebu-Dža'fer ibn Džerir, tumačeći ovaj ajet, navodi[315]: /316/ Kafiri su imali jedno lotosovo drvo kod kojeg su se okupljali i o koje su vješali svoje oružje, a zvali su ga: vješaljka. A muslimani su krenuli iz Meke sa Allahovim Poslanikom, sallAllahu ‘alejhi we sellem, prema Hunejnu, i on /ravija/ kaže: pa smo naišli na jedno veliko zeleno lotosovo drvo i rekli: "O Allahov Poslaniče, daj nam da i mi imamo vješaljku kao što je i oni imaju!" On na to odgovori: "Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, vi ste sada rekli kao što je i Musaov narod rekao Musau: ‘Napravi i ti nama boga kao što i oni imaju bogove!’ A on im je rekao:

‘Vi ste, uistinu, narod koji nema pameti! Zaista će biti poništeno ono što ovi ispovijedaju i beskorisno će im biti ono što rade.’"

On reče: "Zar da vam, pored Allaha, tražim drugog boga, a On vas je iznad ostalog svijeta uzdigao?" /140/ "I pošto smo vas Mi izbavili od Faraonovih ljudi, koji su vas neizmjerno mučili: mušku su djecu vašu ubijali, a žensku vam u životu ostavljali - to je bilo teško iskušenje Gospodara vašeg." /141/

Ovim ih riječima Musa, alejhi selam, podsjeća na blagodati koje im je Allah ukazao: na njihovo spasavanje iz Faraonovog ropstva, tlačenja, poniženja i bijede u kojoj su bili, na snagu koju su poslije imali, na spas od njihovih neprijatelja i na to što su ih imali priliku lično posmatrati u momentu kada su poniženi, potopljeni i uništeni.[316]

"Mi odredismo da čas susreta sa Musaom bude kad se napuni trideset noći, i dopunismo ih još sa deset, pa se vrijeme koje je odredio Gospodar njegov ispuni za četrdeset noći. A Musa je bio rekao bratu svome Harunu: ‘Zastupaj me u narodu mome, i red pravi i ne slijedi puteve onih koji su smutljivci!’" /142/

Nabrajajući Svoja dobročinstva prema Israelićanima, Uzvišeni govori o uputi koju su dobili time što se On obratio Musau, alejhi selam, i objavio mu Tevrat, u kojem su do u detalje sadržani njihovi propisi i odredbe. Uzvišeni tako navodi da je On odredio čas susreta sa Musaom nakon trideset noći. Mufesiri kažu da je on te noći proveo u postu i ibadetu. I kada je došlo određeno vrijeme, očistio je zube korom jednog drveta, pa mu je Uzvišeni naredio da rok upotpuni sa još deset dana i da on tako bude nakon četrdeset dana. Većina mufesira, među kojima su i Ibn-Abbas i još neki, misle da su tih trideset dana bili mjesec zul-ka'de, a deset - deset dana zul-hidžeta. Prema ovom mišljenju, taj je rok upotpunjen na Kurban-bajram i toga je dana Uzvišeni razgovarao sa Musaom, alejhi selam Pored toga, Allah je toga dana upotpunio islam Muhammedu, sallAllahu ‘alejhi we sellem, kao što to On sam kaže:

"Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera."(5:3) Kada je nastupio određeni rok i kada je Musa odlučio da ide na planinu Tur, on je odredio brata Haruna za svoga zamjenika Israelićanima, savjetujući ga da uspostavlja red, a ne nered. On je to uradio da bi ga podsjetio, a i bez toga, Harun, alejhi selam, plemeniti je i poštovani poslanik kod Allaha i on je ugledan i častan - neka je Allahov blagoslov na našeg Poslanika, na Haruna i na sve ostale poslanike.

I kad Nam Musa dođe u određeno vrijeme, i kada mu Gospodar njegov progovori, on reče: "Gospodaru moj, ukaži mi se da Te vidim!" "Nećeš Me vidjeti" - reče - "ali pogledaj u ono brdo, pa ako ono ostane na svome mjestu, vidjet ćeš Me!" I kad se Gospodar njegov onom brdu otkri, On ga sa zemljom sravni, a Musa se onesviješćen strovali. Čim se osvijesti, reče: "Hvaljen neka si! Kajem Ti se, ja sam vjernik prvi!" /143/​

Ovdje Uzvišeni govori kako je Musa, alejhi selam, kada je došao Allahu Uzvišenom u određeno vrijeme i nakon što mu se On obratio, zatražio od Allaha Uzvišenog da Ga vidi, rekavši: "Gospodaru moj, ukaži mi se da Te vidim!" "Ne možeš Me vidjeti" - reče. Ova negacija "Nećeš", predstavljala je problem mnogoj ulemi, jer ona obično negira sve buduće vrijeme. Zato mu'tezilije, uzimajući ovo za dokaz, niječu viđenje Allaha Uzvišenog i na ovom svijetu i na ahiretu, što je najslabije mišljenje. Ispravan stav jeste da se ova negacija odnosi samo na ovaj svijet, jer postoje kategorički dokazi da će vjernici vidjeti Allaha na ahiretu. Njih ćemo iznijeti prilikom tumačenja riječi Uzvišenog:

"Toga dana će neka lica blistava biti, u Gospodara svoga će gledati."(75:22,23) U prethodnim knjigama /objavama/ stoji da je Allah Uzvišeni rekao Musau, alejhi selam: "O Musa, što god Me živo vidi umrijet će, a što Me god neživo vidi srušit će se." Zato Uzvišeni kaže:

"I kad se Gospodar njegov onom brdu otkri, On ga sa zemljom sravni, a Musa se onesviješćen stro-vali." Ibn-Džerir navodi od Enesa: /317/ "Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, proučio je:

‘I kad se Gospodar njegov onom brdu otkri, On ga sa zemljom sravni’, pa je stavio palac pri vrhu malog prsta[317] i rekao: ‘I brdo se sruši.’ Na to Hamid upita Sabita: ‘Je li baš tako rekao?’ A Sabit potapša Hamida po grudima i reče: ‘Tako su rekli i Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, i Enes, pa hoću li to ja sakrivati?’" Ovaj hadis ovako navodi i imam Ahmed, a i Et-Tirmizi, koji za njega kaže: "Ovaj je hadis hasen sahih garib i nama je poznato da ga samo Hammad prenosi." El-Hakim ga također navodi i kaže: On je sahih i ispunjava Muslimove uvjete, iako ga ne navode ni El-Buhari ni Muslim. Pored toga, prenosi ga i Ebu-Muhammed el-Hasan ibn Alijj el-Hilal i kaže: "Lanac mu je prenosilaca vjerodostojan i tu nema nikakve mahane." "On ga sa zemljom sravni", tj. pretvori ga u prašinu.

"...a Musa se onesviješćen strovali". Jedni kažu da je pao onesviješćen, a drugi - mrtav. Prvi je stav ispravan, jer Uzvišeni kaže:

"Čim se osvijesti", a osvješćivanje se može desiti samo iz nesvijesti.

...reče: "Slavljen neka si!", iskazujući uvjerenje da Ga niko ne može na dunjaluku vidjeti a da ne umre. " Kajem Ti se", zato što sam tražio da Te vidim.

"...ja sam vjernik prvi!" Ibn-Abbas kaže: tj. prvi vjernik među Israelićanima. A Ebul-Alije kaže: "I prije njega bilo je vjernika, ali on ovim kaže: ‘Ja sam prvi koji je povjerovao da Te niko od Tvojih stvorenja neće vidjeti prije Kijametskog dana.’"

"O Musa" - reče On - "Ja sam tebe odlikovao nad ostalim svijetom poslanstvom Svojim i govorom Svojim. Ono što ti dajem uzmi i zahvalan budi!" /144/ "I Mi mu na pločama napisasmo pouku za sve, i objašnjenje za svašta. ‘Primi ih svojski, a narodu svom zapovjedi da se pridržava onoga što je u njima ljepše!’ A pokazat ću vam i zemlju grješnika." /145/

Ovdje Uzvišeni govori o tome kako je On rekao Musau da ga je Svojim poslanstvom i govorom oda-brao iznad svih ljudi u njegovo doba. Nema sumnje da je Muhammed, sallAllahu ‘alejhi we sellem, najodabraniji Ademov potomak među svim ljudima. Zato i jeste Allah Uzvišeni baš njega odredio da bude pečat svih poslanika i vjerovjesnika. Nakon njega po vrijednosti i časti jeste Ibrahim, alejhi selam, a iza njega je Musa ibn Imran, Allahov sugovornik, alejhi selam Zato mu je Allah Uzvišeni rekao: "Ono što ti dajem uzmi", tj. Moje riječi i govor "...i zahvalan budi!" na tome i nemoj tražiti ono što ne možeš podnijeti. Zatim Uzvišeni govori da mu je On na tim pločama napisao savjete i objašnjenje za sve, te da mu je detaljno napisao propise koji određuju šta je dozvoljeno a šta zabranjeno. Te su ploče sadržavale Tevrat, o kome Allah Uzvišeni kaže:

"I Mi smo Musau Knjigu dali, nakon što smo drevne narode uništili, da bude svjetlo ljudi-ma." (28:43)

Zatim Uzvišeni kaže: "Primi ih svojski", tj. s odlučnošću na pokornost

"...a narodu svom zapovjedi da se pridržava onoga što je u njima ljepše!", odnosno onoga što je teže u njima.

"A pokazat ću vam i zemlju grješnika", tj.: vidjet ćete kako će skončati oni koji napuste pokornost Meni i koji se Meni suprotstave. Vidjet ćete kako oni idu svojoj propasti i uništenju.

"Odvratit ću od znamenja Svojih one koji se bez ikakva osnova na Zemlji ohole. I kakav god dokaz oni vide, neće ga vjerovati; ako vide pravi put - neće ga kao put prihvatiti, a ako vide stranputicu - kao put će je prihvatiti. To zato što dokaze Naše poriču i što su prema njima ravnodušni." /146/ "A onima koji poriču dokaze Naše i susret na onom svijetu, bit će poništena djela njihova. Zar će biti drukčije kažnjeni nego kako su radili?" /147/

Uzvišeni kaže: "Odvratit ću od znamenja Svojih one koji se bez ikakva osnova na Zemlji ohole", tj. Ja neću dozvoliti srcima onih koji Meni nisu pokorni i onih koji se bespravno uzdižu iznad drugih ljudi, da razumiju argumente i dokaze koji ukazuju na Moju veličinu, Moj Šerijat i Moje propise. Odnosno, Allah ih je ponizio davši im neznanje, zato što su se nepravedno uzoholili. Slično tome, Uzvišeni kaže:

"I zapečatit ćemo srca njihova i oči njihove - kao što ni prije nisu vjerovali." (6:110) Jedan od naših dobrih prethodnika rekao je: Znanje neće postići ni sramežljiv ni ohol čovjek. Zatim Uzvišeni kaže: "I kakav god dokaz oni vide neće ga vjerovati"; što je slično Njegovim riječima:

"A oni na kojima se ispuni Riječ Gospodara tvoga zaista neće vjerovati, makar im došli svi dokazi, sve dok ne dožive patnju nesnosnu." (10:96,97) Zatim Uzvišeni kaže:

"...ako vide pravi put - neće ga kao put prihvatiti", tj. ako im se pojavi put spasa - neće da idu njime, a ako im se pojavi put zablude i propasti - ići će njime. Zatim Uzvišeni navodi razlog njihovog dolaska u takvo stanje, riječima: "To zato što dokaze Naše poriču", tj. zato što ih njihova srca poriču, "...i što su prema njima ravnodušni", tj. ne rade prema njima.​

"A onima koji poriču dokaze Naše i susret na onom svijetu, bit će poništena djela njihova", tj. ko od njih tako radi i ostane takav do smrti, njegova će djela biti poništena.

"Zar će biti drukčije kažnjeni nego kako su radili?", tj. Mi ćemo im suditi prema njihovim djelima koja urade: ako budu dobra - nagradit ćemo ih; a ako budu loša kaznit ćemo ih - odnosno, dobit će ono što zasluže.

"I narod Musaov, poslije odlaska njegova, prihvati od nakita svoga kip teleta koje je rikalo. Zar nisu vidjeli da im ono ne govori i da ih putem pravim ne vodi? Oni ga prihvatiše i prema sebi se ogriješiše." /148/ "I pošto se poslije gorko pokajaše i uvidješe da su zabludjeli, oni rekoše: ‘Ako se Gospodar naš na nas ne sažali i ako nam ne oprosti, doista ćemo biti izgubljeni.’" /149 /

Ovdje Uzvišeni govori o Israelićanima koji su zalutali zato što su obožavali tele. To im je tele od njihovog nakita napravio Samirija, pa je onda u njega ubacio šaku suhe zemlje koju je zahvatio od traga Džibrilovog, alejhi selam, konja, te je ono počelo rikati kao krava. To se desilo nakon što je Musa otišao na razgovor sa Allahom, pa ga je Allah Uzvišeni obavijestio o tome dok je on još bio na planini Tur. O tome Uzvišeni kaže:

"Mi smo narod tvoj poslije tvog odlaska u iskušenje doveli" - reče On - "njega je zaveo Samirija." (20:85) Kaže se da su oni, kada bi tele rikalo, plesali oko njega[318] i govorili: Ovo je vaš bog i Musaov bog. Tako su oni bili njime iskušani. Allah Uzvišeni kaže:

"Zar oni nisu vidjeli da im ono ni riječi ne odgovara i da od njih ne može nikakvu nevolju otkloniti niti im ikakvu korist pribaviti?"( 20: 89) A u ovom časnom ajetu On kaže: "Zar nisu vidjeli da im ono ne govori i da ih putem pravim ne vodi?" Uzvišeni ovim riječima osuđuje njihovu zabludu sa teletom i njihov zaborav na Stvoritelja nebesa i Zemlje. Pored Njega, počeli su obožavati kip teleta koje je rikalo, ali koje nije govorilo, niti ih je upućivalo na dobro. Međutim, sljepilo neznanja prekrilo im je njihovo razumijevanje. Tako Ahmed prenosi od Ebu Ed- Derdaa: "Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao je: /318/ ‘Šta god da voliš, ta ljubav te zasljepljuje i zaglušuje.’"

Zatim Uzvišeni kaže: "I pošto se poslije gorko pokajaše", tj. zbog onoga što su uradili,

"...i uvidješe da su zabludjeli, oni rekoše: ‘Ako se Gospodar naš na nas ne sažali i ako nam ne oprosti, doista ćemo biti izgubljeni.’", tj. uništeni. Time su oni priznali svoj grijeh i potražili utočište kod Allaha Uzvišenog.

A kad se Musa srdit i žalostan narodu svome vrati, povika: "Kako ste tako ružno poslije odlaska moga postupili! Jeste li ubrzali naređenje Gospodara svoga?" - i ploče baci, i brata svoga za kosu dohvati i poče ga vući sebi. "O sine majke moje" - reče Harun - "narod nije nimalo do mene držao i umalo me nije ubio; nemoj da mi se svete dušmani i ne smatraj mene jednim od onih koji su se prema sebi ogriješili." /150/ "Gospodaru moj" - zamoli Musa - "oprosti meni i bratu mome i učini da budemo pod okriljem Tvoje milosti, Ti si od milostivih najmilostiviji!" /151/

Uzvišeni ovdje govori kako Musa, alejhi selam, nakon što se krajnje srdit vrati s razgovora sa svojim Gospodarom Uzvišenim svome narodu,

...povika: "Kako ste tako ružno poslije odlaska moga postupili!", tj. ružno li je to što ste uradili u mom odsustvu! "Jeste li ubrzali naređenje Gospodara svoga?", tj. Allah je Taj Koji je odredio da budem odsutan i da se zadržim.

"...i ploče baci, i brata svoga za kosu dohvati i poče ga vući sebi", tj. on je ploče bacio zato što je bio srdit na svoj narod. Taj je njegov postupak potvrda hadisu: /319/ "Nije isto čuti i - vidjeti!" Zatim je uzeo brata za glavu i počeo ga vući sebi, bojeći se da on nije uložio dovoljno truda da ih odvrati od zla. O tome Uzvišeni u drugom ajetu kaže:

"O Harune" - povika Musa - "šta te je spriječilo, kad si ih vidio da su zalutali, da za mnom nisi pošao? Zar nisi naređenje moje poslušao?" "O sine majke moje" - reče Harun - "ne hvataj me za bradu i za kosu moju! Ja sam se plašio da ti ne rekneš: Razdor si među sinovima Israilovim posijao i nisi postupio onako kako sam ti rekao." (20:92-94) A ovdje Harun odgovara:

"O sine majke moje, narod nije nimalo do mene držao i umalo me nije ubio; nemoj da mi se svete dušmani i ne smatraj mene jednim od onih koji su se prema sebi ogriješili", tj. nemoj me među njih svrstavati i sa njima me poistovjećivati. On ga je nazvao sinom svoje majke da bi ga raznježio i odobrovoljio, a on mu i jeste rođeni brat, od jednog oca i majke. I kada se Musa, alejhi selam, uvjeri da Harun, alejhi selam, nije kriv,​

"Gospodaru moj" - zamoli Musa - "oprosti meni i bratu mome i učini da budemo pod okriljem Tvoje milosti, Ti si od milostivih najmilostiviji!" Ibn Ebi-Hatim navodi od Ibn-Abbasa: Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao je: /320/ "Neka Allah ukaže Svoju milost Musau! Nije isto vidjeti i - čuti. Kada ga je Njegov Gospodar Uzvišeni obavijestio da je njegov narod nakon njega pao u iskušenje, on nije bacio ploče. Međutim, kada ih je ugledao i svojim očima ih vidio, onda je bacio ploče."

"One koji su tele prihvatili stići će doista kazna Gospodara njihova i poniženje još na ovom svijetu; tako Mi kažnjavamo one koji kuju laži." /152/ "A onima koji hrđava djela rade, pa se poslije pokaju i vjernici postanu, Gospodar tvoj će, poslije toga, sigurno oprostiti i milostiv biti." /153/

Kazna Allaha Uzvišenog koja ih je zadesila sastojala se u tome što im On nije htio primiti pokajanje sve dok jedni druge nisu poubijali, kao što je to već navedeno u suri El-Bekare.[319] A što se tiče poniženja, Allah im je nakon tog postupka dao poniženje i bijedu i na ovom svijetu.

"...tako Mi kažnjavamo one koji kuju laži", tj. tako Mi kažnjavamo svakog onog ko izmišlja novotarije: jad njegove novotarije i skretanja sa pravog puta prenosi se iz njegovog srca kao teret na njegova pleća. Zatim Uzvišeni upućuje Svoje robove i skreće im pažnju na to da On prima njihovo pokajanje od svih grijeha, pa čak i od nevjerovanja, širka i dvoličnjaštva. On to izražava slijedećim riječima:

"A onima koji hrđava djela rade, pa se poslije pokaju i vjernici postanu, Gospodar tvoj će, poslije toga", tj. nakon takvog postupka, "sigurno oprostiti i milostiv biti."

"I kada minu srdžba Musaa, on uze ploče na kojima je bilo ispisano uputstvo na pravi put i milost za one koji se Gospodara svoga boje." /154/

Uzvišeni kaže: "I kada minu", tj kada se stiša, "srdžba Musaa", tj. ljutnja na njegov narod, "on uze ploče", tj. ploče koje je bacio zato što se radi Allaha puno rasrdio na svoj narod zbog obožavanja teleta,

"...na kojima je bilo ispisano uputstvo na pravi put i milost za one koji se Gospodara svoga boje." Mnogi mufesiri kažu da su se one razbile kada ih je bacio, pa ih je onda ponovo sakupio. Jer, kako neki prethodni alimi kažu: Zatim je on u njima našao uputu i milost. A što se tiče jasnog dokaza da su se one razbile kada ih je bacio, iako su od dženetske supstance, Uzvišeni kaže da je on, uzevši ih nakon što ih je bio bacio, našao u njima "...uputstvo na pravi put i milost za one koji se Gospodara svoga boje."

I Musa odabra iz naroda svoga sedamdeset ljudi da u određeno vrijeme stanu pred Nas. A kad ih zadesi potres, on reče: "Gospodaru moj, da si htio, mogao si njih i mene uništiti još prije. Zar da nas uništiš zbog onoga što su uradili bezumnici naši? To je samo iskušenje Tvoje kojim Ti, koga hoćeš, u zabludu stavljaš, a kome hoćeš, na pravi put ukazuješ; Ti si Gospodar naš, pa nam oprosti i smiluj nam se! A Ti si najbolji Oprostitelj!" /155/ "I dosudi nam dobro na ovom svijetu, i na onom svijetu - mi se, uistinu, vraćamo Tebi!" - "Kaznom Svojom Ja kažnjavam koga hoću" - reče On - "a milost Moja obuhvata sve; dat ću je onima koji se budu grijeha klonili i zekat davali, i onima koji u dokaze Naše budu vjerovali." /156/

Allah Uzvišeni naredio je Musau, alejhi selam, da iz svoga naroda izabere sedamdeset ljudi. On ih je odabrao između najboljih Israelićana i rekao im: "Otiđite Allahu, pokajte Mu se za obožavanje teleta i zamolite Ga da primi pokajanje i od vaših sunarodnika koji ostanu iza vas. Pri tome postite i čisto držite i svoja tijela i odjeću." Zatim je on sa njima otišao do Sinajske gore u vrijeme koje mu je njegov Gospodar odredio - a i inače on Mu je dolazio samo sa Njegovom dozvolom. Kada su uradili ono što je on od njih tražio i kada su krenuli da se sretnu sa svojim Gospodarom, oni rekoše Musau, alejhi selam: "Zatraži da i mi čujemo govor našeg Gospodara!" On im odgovori: "Hoću." I kada se Musa približi brdu, na to se brdo spusti jedan stup od oblaka, koji ga cijelog prekri. Musa se još više približi, uđe u oblak i reče svojim sunarodnicima: "Primaknite se!" Oni se primaknu, uđu u oblak i padnu na sedždu, tako da su čuli Uzvišenog kako se obraća Musau, naređuje mu i zabranjuje: Radi ovo, a nemoj ovo! Kada je On završio razgovor sa Musaom i kada je oblak otišao od Musaa, on im priđe, a oni mu rekoše:​

"Mi ti nećemo vjerovati dok Allaha ne vidimo!"(2:55)

"Zato ih je munja ošinula" (4: 153) pa su svi pomrli, a Musa se tada poče obraćati svome Gospodaru, moliti Ga i upućivati Mu riječi:

"Gospodaru moj, da si htio, mogao si njih i mene uništiti još prije. Zar da nas uništiš zbog onoga što su uradili bezumnici naši? To je samo iskušenje Tvoje kojim Ti, koga hoćeš, u zabludi ostavljaš, a kome hoćeš, na pravi put ukazuješ." Riječi Musaove, koje Uzvišeni prenosi: "Zar da nas uništiš zbog onoga što su uradili bezumnici naši?", znače: Zar ćeš uništiti ove ljude zato što su bezumnici od nas obožavali tele? Ibn-Abbas, Katade i Ibn-Džerir kažu: "Njih je potres zadesio zato što nisu spriječili svoj narod da ne obožavaju tele, niti su se odvojili od njih."

"Zar da nas uništiš zbog onoga što su uradili bezumnici naši?" Zatim on kaže: "To je samo iskušenje Tvoje", tj. ispitivanje, kušnja i proba. Tako kažu: Ibn-Abbas, Se'id ibn Džubejr i nemali broj alima iz prvih a i iz kasnijih generacija, i te riječi nemaju drugog značenja. On je time rekao: Naređenje pripada samo Tebi, odredba pripada samo Tebi, Ti si Stvoritelj i Naredbodavac.

"Ti si Gospodar naš, pa nam oprosti i smiluj nam se, jer Ti praštaš najviše." Oprostiti znači prekriti grijeh i ne kazniti zbog njega. A kada se uz oprost zatraži i milost, time se želi da se ubuduće ne napravi isti grijeh.

"... Ti si najbolji Oprostitlj", odnosno, samo Ti možeš grijehe oprostiti.

"I dosudi nam dobro na ovom svijetu, i na onom svijetu." Prethodni dio ove dove bio je radi zaštite od grijeha, a ovaj dio:

"I dosudi nam dobro na ovom svijetu, i na onom svijetu" jeste radi ostvarenja cilja, a njime se hoće reći: Odredi i propiši nam dobro i na ovom i na onom svijetu. A što se tiče dobra (el-hasene), ono je već objašnjeno u suri El-Bekare[320] "...mi se, uistinu, vraćamo Tebi!", tj. kajemo se, obraćamo se i vraćamo se Tebi.[321] Zatim Uzvišeni kaže:

"Kaznom Svojom Ja kažnjavam koga hoću" - reče On - "a milost Moja obuhvata sve", tj. Ja radim ono što Ja hoću i Ja određujem ono što Ja hoću, a sve to radim pravedno i mudro - neka je slavljen i uzvišen, nema boga osim Njega.

"...a milost Moja obuhvata sve", tj. ona je velika i sveobuhvatna, kao što nam Uzvišeni prenosi riječi nosioca Arša i onih oko njega: "Gospodaru naš, Ti sve obuhvataš milošću i znanjem." (40: 7) Imam Ahmed navodi od Selmana, da je Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao: /321/ " Allah ima stotinu milosti. Samo sa jednom od njih stvorenja su međusobno samilosna i životinje osjećaju samilost prema svojim mladim, a devedeset devet milosti On je ostavio za Kijametski dan." Ovaj hadis navodi i Muslim. Riječi Uzvišenog: "...dat ću je onima koji se budu grijeha klonili", znače: Obavezat ću se da Moja milost, kao Moj dar i dobročinstvo, pripadne njima, "...onima koji se budu grijeha klonili", tj. širka i ostalih velikih grijeha.

"...i zekat davali". Jedni kažu da se ovim misli na čišćenje duša, a drugi na zekat na imetke. Moguće je ipak da se ovo odnosi na oboje, jer je ovaj ajet objavljen u Meki.

"...i onima koji u dokaze Naše budu vjerovali", tj. budu ih potvrđivali.

"...onima koji će slijediti Poslanika, vjerovjesnika, koji neće znati ni čitati ni pisati, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze, koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati ih, koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti, koji će ih tereta i teškoća koje su oni imali osloboditi. Zato će oni koji u njega budu vjerovali, koji ga budu podržavali i pomagali i svjetlo po njemu poslano slijedili - postići ono što budu željeli." /157/

"...onima koji će slijediti Poslanika, vjerovjesnika, koji neće znati ni čitati ni pisati, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze..." Ovo je opis Muhammeda, sallAllahu ‘alejhi we sellem, u knjigama prethodnih poslanika, koji su svojim narodima navijestili njegovo poslanstvo i naredili im da ga slijede. Njegov se opis i danas nalazi u njihovim knjigama, a poznat je njihovim učenjacima i svećenicima. U tom smislu imam Ahmed navodi od Ebu-Sahra el-Ukajlija: Jedan mi je beduin pričao: /322/ "Jednom sam, za života Allahovog Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, dotjerao u Medinu /devu/ muzaru. I kada sam je prodao, rekoh: Sigurno ću pokušati sresti tog čovjeka i čuti nešto od njega! Zatim sam naišao na njega - išao je sa Ebu-Bekrom i Omerom, a on je bio između njih. Ja sam krenuo za njima i tako smo došli do jednog jevreja koji je ispred sebe imao otvoren Tevrat. On ga je čitao da bi našao utjehu za sebe zbog sina koji mu je bio na samrti, a izgledao je poput najljepšeg i najljupkijeg mladića. Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, reče mu: ‘Zaklinjem te Onim Koji je objavio Tevrat, da li si u toj svojoj knjizi našao moju pojavu i opis?’ On mu od mahnu glavom - da nije našao, ali njegov sin reče: ‘Tako mi Onoga Koji je objavio Tevrat, zaista smo mi našli tvoju pojavu i opis u našoj knjizi i ja vjerujem da nema boga osim Allaha i vjerujem da si ti Allahov poslanik!’ Na to Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, reče: ‘Odvojite ovog jevreja od vašeg brata!’, zatim zamota sina u ćefine i klanja mu /dženazu-namaz/.’" Ovaj je hadis dobrog stepena. U Buharijinom Sahihu od Enesa se navodi drugi, koji ga ojačava /šahid/.

Ibn-Džerir navodi od Ata'a ibn Jesara: Sreo sam Abdullaha ibn Amra i rekao mu: "Kaži mi o opisu Allahovog Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, u Tevratu", a on mi je odgovorio: "Da! Tako mi Allaha, on je opisan u Tev-ratu kao što je opisan i u Kur'anu:

‘O Vjerovjesniče, Mi smo te poslali kao svje-doka i kao donosioca radosnih vijesti i kao poslanika koji opominje’ (33:45), i kao zaštitu slabima. Ti si Moj rob i poslanik, tvoje ime je Mutevekkil.[322] On neće biti osoran i grubog srca. Allah ga neće usmrtiti sve dok preko njega ne uputi narod koji je na krivom putu, pa da kažu: ‘Nema boga osim Allaha!’, i dok preko njega ne izliječi okorjela srca, uši koje ne čuju i oči koje ne vide." Ata' zatim nastavlja: "Nakon toga sam sreo Ka'ba i upitao ga isto pitanje. Njegov odgovor je bio potpuno isti, samo što je riječi: okorjela srca, uši koje ne čuju i oči koje ne vide, izgovorio na svom narječju /sa vrlo malom razlikom u izgovoru/." To navodi i El-Buhari u svom Sahihu, s tim što na riječi: "On neće biti osoran i grubog srca", dodaje: "niti će galamiti po čaršijama, niti će na zlo uzvraćati zlim - nego će praštati i halaljivati."​

Tako je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, opisan u prethodnim objavama, a takav je zaista i bio: naređivao je samo dobro a odvraćao samo od lošeg. Tako Abdullah ibn Mes'ud kaže: "Kada čuješ da Allah kaže:

‘O vjernici’, obrati pažnju na to, jer ti se time ili naređuje dobro ili zabranjuje zlo." Zatim Allah Uzvišeni kaže:

"...koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti", tj. koji će im dozvoliti jela koja su sami sebi zabranili i time sami sebe opteretili, kao što su: behira, saiba, vasila i hama,[323] a zabraniti im ružna jela koja je Allah Uzvišeni zabranio a oni ih sami sebi dozvolili, kao npr. svinjsko meso i kamatu. Neka ulema kaže: Sve što je Allah dozvolio ono je lijepo i korisno i za tijelo i za dušu, a sve što je On zabranio ružno je i štetno i za tijelo i za dušu.[324] Zatim Uzvišeni kaže:

"...koji će ih tereta i teškoća koje su oni imali osloboditi", tj. Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, došao je da olakša i bude tolerantan. U tom smislu postoji hadis sa nekoliko lanaca prenosilaca od njega, da je on rekao: /323/ "Poslan sam sa pravom, tolerantnom vjerom." Pored toga, on, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao je svojoj dvojici emira, Muazu i Ebu-Musau, kada ih je poslao u Jemen: /324/ "Nagovješćujte radost a nemojte rastjerivati, olakšavajte a nemojte otežavati i radite skladno a ne suprotno jedan drugom!" Zatim, od Ebu-Burze el-
Eslemija prenosi se da je on, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao: /325/ " Allah prašta mojim sljedbenicima ono što pomisle u sebi, sve dok to ne izgovore ili urade." On je također rekao: /326/ "Mom je ummetu oproštena nenamjerna greška, zaborav i ono na što budu prisiljeni." U tom smislu on je rekao i: /327/ " Allah je naputio ovaj ummet da izgovaraju:

"Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo! Gospodaru naš, ne tovari na nas breme kao što si ga tovario na one prije nas! Gospodaru naš, ne stavljaj nam u dužnost ono što ne možemo podnijeti, pobriši grijehe naše i oprosti nam, i smiluj se na nas. Ti si Gospodar naš pa nam pomozi protiv naroda koji ne vjeruje!" (2:286) A u Muslimovom Sahihu se navodi /328/ "...da Allah Uzvišeni, nakon svake ove molbe, kaže: ‘Već sam to učinio, već sam to učinio!’" Zatim Uzvišeni kaže:

"Zato će oni koji u njega budu vjerovali, koji ga budu podržavali i pomagali", tj. koji ga budu poštivali i cijenili,

"...i svjetlo po njemu poslano slijedili", tj. Kur'an i sunnet,

"...postići ono što budu željeli", i na dunjaluku i na ahiretu.

Reci: "O ljudi, ja sam svima vama Allahov poslanik, Njegova vlast je i na nebesima i na Zemlji; nema drugog boga osim Njega, On život i smrt daje, i zato vjerujte u Allaha i Poslanika Njegova, vjerovjesnika, koji ne zna čitati i pisati, koji vjeruje u Allaha i riječi Njegove; njega slijedite - da biste bili upućeni!" /158/

Ovdje Allah govori Svome Poslaniku i Vjerovjesniku, Muhammedu, sallAllahu ‘alejhi we sellem: "Reci", o Muhammede: ‘O ljudi’, ovo je obraćanje svima: i crncu i bijelcu, i crvenom, i Arapu i nearapu. "...ja sam svima vama Allahov poslanik". Njegova, sallAllahu ‘alejhi we sellem, čast i ugled se, između ostalog, vide i u tome što je on pečat svih vjerovjesnika i što je poslan svim ljudima. Tako Allah Uzvišeni kaže:

"A onima koji su se protiv njega urotili vatra će boravište biti."(11:17) Pored toga, Uzvišeni kaže: "I reci onima kojima je data Knjiga i neukima: ‘Primite islam!’ Ako prime islam, onda su na pravom putu. A ako odbiju, tvoje je jedino da pozivaš."(3:20) Ajeta o ovoj temi ima puno, a hadisi se ne mogu čak ni izbrojati. To da je on, sallAllahu ‘alejhi we sellem, Allahov poslanik svim ljudima dobro je poznata stvar u islamu.

Imam Ahmed navodi od Amra ibn Šuajba, on od svoga oca, a on od djeda: /329/ One godine kada je bio pohod na Tebuk, Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, jednom je klanjao noćni namaz, a neki ashabi sakupiše se iza njega da ga čuvaju. Kada je završio namaz, on im priđe i reče: "Ove noći dato mi je pet stvari, koje nisu date nikom prije mene: Ja sam poslan svim ljudima, a poslanici prije mene slati su samo svojim narodima; protiv neprijatelja sam potpomognut strahom, tako da se on sav prestraši i na razdaljini od mjesec dana hoda od mene; dozvoljeno mi je jesti iz ratnog plijena, a prije mene su to smatrali grijehom i spaljivali bi ga; zemlja mi je učinjena čistom i prostorom za klanjanje: gdje god me zatekne namaz ja se abdestim i klanjam, a prije mene to nije bilo dozvoljeno, nego su klanjali u hramovima i bogomoljama; a peta stvar jeste to što mi je rečeno:

‘Moli nešto!’ Svi su poslanici već molili, a ja sam svoju molbu odgodio za Kijametski dan i ona će biti za vas i za svakog onog ko povjeruje da nema boga osim Allaha." Lanac prenosilaca ovog hadisa dobar je i jak, ali ga /autori najpoznatijih hadiskih zbirki/ ne navode. Pored toga, Muslim navodi od Ebu-Musa el-Eš'arije, radijAllahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao:/330/ "Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, nema ni jednog čovjeka iz moga ummeta, ni jevreja ni kršćanina, koji čuje za mene pa me ne povjeruje, da neće ući u Vatru!" A imam Ahmed navodi od Ebu-Musa el-Eš'arije, radijAllahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao:/331/ "Koji god jevrej ili kršćanin iz moga ummeta čuje za mene pa me ne povjeruje, neće ući u Džennet!"​

Zatim Uzvišeni kaže: "Njegova vlast je i na nebesima i na Zemlji; nema drugog boga osim Njega, On život i smrt daje." Ovo su riječi Allahovog Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, kojima opisuje Allaha Uzvišenog. Time on kaže: Onaj Koji me je poslao Stvoritelj je, Gospodar i Vladar svega, On je Taj Koji daje i život i smrt i Njemu pripada sva vlast.

"...i zato vjerujte u Allaha i Poslanika Njegova, vjerovjesnika, koji ne zna čitati i pisati." On ih obavještava da je on njima od Allaha poslan i da je on taj kojeg su najavile i nagovijestile prethodne objave. Za njeg je u njima rečeno da ne zna čitati ni pisati, pa se kao takav i ovdje spominje. Zatim Uzvišeni kaže:

"...koji vjeruje u Allaha i riječi Njegove", tj. njegova su djela u skladu sa njegovim riječima i on vjeruje u ono što mu je objavljeno od njegovog Gospodara, "...njega slijedite", tj. idite njegovim putem i njegovim stopama, "...da biste bili upućeni!", tj. da biste bili na pravom putu.

"U narodu Musaovu ima ljudi koji na istinu upućuju i koji prema njoj pravedno sude." /159/

Ovdje Uzvišeni govori o tome da ima Israelićana koji slijede istinu i prema njoj pravedno sude. Tako Uzvišeni kaže: "Ima i sljedbenika Knjige koji vjeruju u Allaha i u ono što se objavljuje vama i u ono što je objavljeno njima, ponizni su prema Allahu, ne zamjenjuju Allahove riječi za nešto što malo vrijedi; oni će nagradu od Gospodara njihova dobiti. - Allah će zaista brzo račune svidjeti." (3:199) Također, Uzvišeni kaže:

"Oni kojima smo dali Knjigu prije Kur'ana, vjeruju u njega, a kada im se kazuje, govore: ‘Mi vjerujemo u njega, on je istina od Gospodara našeg, mi smo i prije bili muslimani.’ Oni će dobiti dvostruku nagradu zato što trpe." (28:52-54) Israelićani su bili podijeljeni u dvanaest plemena. Nakon što su oni poubijali svoje poslanike i postali nevjernici, kaže se da se jedno od tih plemena ogradilo od tih postupaka i zamolilo Allaha Uzvišenog da im oprosti i razdvoji ih od ostalih. /Oni su poslije nastavili slijediti istinu i suditi po njoj. Ima nekih predanja o njima, tj. o toj skupini vjernika, ali ona nisu vjerodostojno prenesena od pouzdanih ljudi, pa ih zato nećemo ni navoditi./[325]

I Mi smo ih na dvanaest rodova podijelili, i Musau smo objavili, kad mu je narod njegov vode zatražio: "Udari štapom svojim po stijeni!" - i iz nje je dvanaest vrela provrelo, svaki rod je znao vrelo iz kog će piti. I Mi smo im od oblaka hlad pravili i manu i prepelice im davali: "Jedite lijepe stvari kojima vas opskrbljujemo!" Oni nisu Nama nepravdu učinili, sami su prema sebi nepravedni bili." /160/ "A kada im je bilo rečeno: ‘Nastanite se u ovom gradu i jedite odakle hoćete i recite: Oprosti!, a na kapiju uđite glava pognutih - oprostit ćemo vam grijehe vaše, a onima koji čine dobra djela dat ćemo i više’",/161/ "onda su oni nepravedni među njima zamijenili drugom riječ koja im je bila rečena, i Mi smo na njih s neba kaznu spustili zato što su stalno nepravedni bili." /162/

Svi su ovi ajeti već protumačeni u suri El-Bekare.[326] Ona je objavljena u Medini, a ovi su ajeti objavljeni u Meki. Zato se o njima ovdje govori u trećem licu, jer Allah Uzvišeni kazuje Svome Poslaniku, sallAllahu ‘alejhi we sellem, kako je postupio sa njima. A u suri El-Bekare, koja je medinska, govor je upućen izravno njima.[327] Tako ovdje Uzvišeni kaže:

"...i iz nje je dvanaest vrela provrelo". Izraz koji je ovdje upotrijebljen označava sami početak izviranja, a u suri El-Bekare upotrijebljen je izraz koji tamo više odgovara, a znači: izviranje. Dakle, i tamo i ovdje su upotrijebljeni odgovarajući izrazi, a Allah opet najbolje zna.

"I upitaj ih o gradu koji se nalazio pored mora kad su propise o suboti kršili: kada su im ribe, na oči njihove, dolazile dok su subotu svetkovali, a kad nisu svetkovali; one im nisu dolazile. Eto, tako smo ih u iskušenje dovodili zato što su stalno griješili." /163/

Ovo je opširnije izlaganje riječi Uzvišenog: "Vama je poznato ono što se dogodilo onima od vas koji su se o subotu ogriješili."(2:65) Uzvišeni kaže Svome Poslaniku, sallAllahu ‘alejhi we sellem: "I upitaj ih", tj. upitaj jevreje koji se nalaze u tvojoj blizini o onom što se desilo njihovim sunarodnicima koji su se suprotstavljali Allahovom naređenju izmišljajući spletke, pa ih je zbog toga iznenada snašla Njegova kazna. Ujedno ih i upozori da ne skrivaju tvoj opis na koji nailaze u svojim knjigama, kako im se ne bi desilo isto ono što se desilo tim njihovim sunarodnicima i precima. Taj se grad zvao Ejla, a bio je na obali mora El-Kulzum. Zatim Uzvišeni kaže:

"...kad su propise o suboti kršili", tj. kada su bili neposlušni i kršili Allahove odredbe: "...kada su im ribe, na oči njihove, dolazile dok su subotu svetkovali", tj. one su im sa svih strana dolazile po vodi, očevidno​

"...a kad nisu svetkovali - one im nisu dolazile. Eto, tako smo ih u iskušenje dovodili", tj. iskušavali smo ih tako što smo odredili da im se ribe pojavljuju onog dana kada im je bilo zabranjeno loviti ih, a da se ne pojavljuju u danima kada im je to bilo dozvoljeno.

"Eto, tako smo ih u iskušenje dovodili", tj. tako smo ih iskušavali, "...zato što su stalno griješili". Ovdje Uzvišeni govori o tome da su oni napustili pokornost Njemu i da su izmišljali razne varke radi kršenja Allahovih zabrana, čineći time ipak djela koja su u suštini zabranjena. Fakih Ibn-Betta, Allah mu se smilovao, prenosi od Ebu-Hurejrea, da je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao: /332/ "Nemojte raditi ono što su radili jevreji, jer ćete tako pomoću najobičnijih varki dozvoljavati ono što je Allah zabranio." Lanac prenosilaca u ovom je hadisu dobar, jer Ahmeda ibn Muhammeda ibn Muslima El-Hatib navodi u svom Tarihu kao pouzdanog prenosioca, a ostali su prenosioci dobro poznati i pouzdani.

A kad neki od njih rekoše: "Zašto opominjete narod koji će Allah uništiti ili ga teškim mukama namučiti?" - oni odgovoriše: "Da bismo se pred Gospodarom vašim opravdali i da bi se oni grijeha klonili." /164/ "I kada zaboraviše ono čime su bili opominjani, Mi izbavismo one koji su od nevaljalih djela odvraćali, a grješnike kaznismo teškom kaznom, zato što su stalno u grijehu bili." /165/ "I pošto su oni bahato odbili da se okane onoga što im se zabranjivalo, Mi smo im rekli: ‘Postanite majmuni prezreni!’" /166/

Ovdje Uzvišeni govori da su bile tri vrste stanovnika toga grada: jedna je grupa činila ono što je bilo zabranjeno, tako što je činila varke da bi lovila ribe subotom - što je već objašnjeno u suri El-Bekare. Druga ih je grupa sprečavala u tome i odvojila se od njih. Treća grupa nije činila grijeh, ali ga nije ni sprečavala, nego je govorila ovoj drugoj:

"Zašto opominjete narod koji će Allah uništiti ili ga teškim mukama namučiti?" A druga im je odgovarala: "Da bismo se pred Gospodarom vašim opravdali", jer nam je On stavio u dužnost da naređujemo dobro i odvraćamo od zla, "...i da bi se oni grijeha klonili", odnosno da bi se pokajali Uzvišenom.

"I kada zaboraviše ono čime su bili opominjani", odnosno kada su oni koji su činili grijeh odbili primiti savjet,

"Mi izbavismo one koji su od nevaljalih djela odvraćali, a grješnike kaznismo", tj. one koji su činili prijestupe "...teškom kaznom". Ovdje je Uzvišeni izričito naveo da su spašeni oni koji su odvraćali od zla i da su uništeni oni koji su činili grijehe, a nije spomenuo one koji su šutjeli, jer su nagrada i kazna adekvatne vrsti djela. Oni nisu zaslužili hvalu pa da budu pohvaljeni, niti su činili prijestupe pa da budu kuđeni. I pored toga, ulema je zauzela dva stava o pitanju da li su oni uništeni ili su spašeni.[328]

"...a grješnike kaznismo teškom kaznom". Iz ovoga se da razumjeti da su ostali spašeni. Riječi Uzvišenog:

"Postanite majmuni prezreni!" - znače da su oni zaista pretvoreni u majmune, a riječ "prezreni", znači: jadni, bijedni i poniženi.

"I Gospodar tvoj obznani da će prepuštati nad njima vlast do Smaka svijeta nekom ko će ih na najgori način tlačiti. Gospodar tvoj , doista, brzo kažnjava, a On i oprašta i milostiv je." /167/

Glagol dolazi od riječi, a znači: obznaniti. To je stav Mudžahida, a neki drugi kažu da ona znači: narediti. Jačina ovog izraza upućuje na zakletvu. Zato je iza njega i došao harf "lam" /za pojačanje značenja/ u riječima Uzvišenog:

"...da će prepuštati nad njima vlast", tj. nad jevrejima

"...do Smaka svijeta nekom ko će ih na najgori način tlačiti", zato što su kršili Allahova naređenja i planirali varke kako bi ih zaobišli. Kaže se da je Musa, alejhi selam, trinaest godina od njih uzimao haradž i da je on bio prvi koji je uveo haradž. Zatim su oni - tj. jevreji - bili pod vlašću Grka, pa Kaldejaca, pa kršćana, pa muslimana, dajući im džizju i haradž. Posljednje što će se sa njima desiti jeste to da će oni biti pomagači Dedžala, pa će ih muslimani, predvođeni Isaom, alejhi selam, pobiti pred Smak svijeta. Zatim Uzvišeni kaže:

"Gospodar tvoj, doista, brzo kažnjava", onog ko Mu je neposlušan,

"...a On i oprašta i milostiv je", prema onom ko se pokaje. Uzvišeni ovako govori, kako bi ljudske duše bile stalno između straha i nade.

"I Mi smo ih po Zemlji kao narode raspodijelili: ima ih dobrih, a i onih koji to nisu; provjeravali smo ih i u dobru i u zlu, da bi se opametili." /168/ "I poslije njih ostala su pokoljenja koja su Knjigu naslijedila i koja su kupila mrvice ovoga prolaznog svijeta, i govorila: ‘Bit će nam oprošteno!’ A ako bi im opet dopalo šaka tako nešto, opet bi to činili. Zar od njih nije uzet zavjet u Knjizi da će o Allahu samo istinu govoriti - a oni čitaju ono što je u njoj. Onaj je svijet bolji za one koji se grijeha klone; pa zar se nećete opametiti?" /169/ "A oni koji se čvrsto drže Knjige i koji obavljaju namaz - pa, Mi doista nećemo dopustiti da propadne nagrada onima koji čine dobra djela." /170/​

Ovdje Uzvišeni govori da ih je On razdijelio na razne grupe i sekte: "...ima ih dobrih, a i onih koji to nisu", tj. među njima ima i dobrih i loših, kao i kod džina:

"...a među nama ima i dobrih i onih koji to nisu, ima nas vrsta različitih". (72:11) "...provjeravali smo ih", tj. iskušavali smo ih, "...i u dobru i u zlu", tj. blagostanjem i neimaštinom, nadom i strahom, te zdravljem i bolešću, "...da bi se opametili". Zatim Uzvišeni kaže:

"I poslije njih ostala su pokoljenja koja su Knjigu naslijedila i koja su kupila mrvice ovoga prolaznog svijeta", tj. tu generaciju u kojoj je bilo i dobrih i loših, naslijedile su druge u kojima nije nikako bilo dobrih. Ta su pokoljenja naslijedila Tevrat, ali "...su kupila mrvice ovoga prolaznog svijeta", tj. umjesto obznanjivanja i širenja istine, oni su trčali za dunjalučkim stvarima, stalno odlažući svoju tevbu. A kad god bi im se ukazala ista prilika, oni bi ponovo pravili istu grešku. Zato Uzvišeni kaže:

"A ako bi im opet dopalo šaka tako nešto, opet bi to činili." Oni su činili grijehe, a onda se obraćali Allahu i tražili oprost od Njega. Međutim, kada bi se ponovo našli u istoj situaciji, opet bi činili iste grijehe. O ovom ajetu Katade kaže: "Tako mi Allaha, ta pokoljenja,

"...koja su Knjigu naslijedila", nakon svojih poslanika i vjerovjesnika, slabi su nasljednici koje je Allah dao i zavjet od njih uzeo." A Allah Uzvišeni u drugom ajetu kaže:

"A njih smijeniše zli potomci, koji namaz napustiše". (19:59) Koje god bi im se jelo na dunjaluku svidjelo, oni bi ga pojeli, ne obraćajući pažnju na to da li je ono halal ili haram. Nakon toga bi tražili oprost od Allaha, iskazujući Mu puste želje i zavaravajući tako sami sebe. Zatim Allah Uzvišeni kaže:

"Zar od njih nije uzet zavjet u Knjizi da će o Allahu samo istinu govoriti." Ibn-Abbas na to dodaje: u pogledu njihovih nada da će im Allah oprostiti grijehe kojima su se neprestano vraćali, ne kajući se zbog njih.

"Onaj je svijet bolji za one koji se grijeha klone; pa zar se nećete opametiti?", tj. zar oni, koji umjesto onog što je kod Mene uzimaju dunjalučke tričarije, nemaju razuma, da bi ih upozorio na bijedu u kojoj se nalaze i na grijehe koje prema Meni čine? Zatim Uzvišeni hvali one koji prihvate Njegovu Knjigu, koja ih upućuje na slijeđenje Njegovog poslanika Muhammeda, sallAllahu ‘alejhi we sellem - a što je i zapisano u njoj. Tako On kaže: "A oni koji se čvrsto drže Knjige", tj. koji je slijede, izvršavajući njena naređenja i kloneći se njenih zabrana,

"...i koji obavljaju namaz - pa, Mi doista nećemo dopustiti da propadne nagrada onima koji čine dobra djela."

"A kada smo iznad njih brdo podigli - činilo se kao oblak - oni su bili uvjereni da će na njih pasti. ‘Prihvatite odlučno ono što smo vam dali, i neka vam je na umu ono što je u njemu - da biste bili pobožni!’" /171/

Uzvišeni kaže: "A kada smo iznad njih brdo podigli", tj. kada smo ga uzdigli - to su riječi Ibn-Abbasa. "...i iznad njih smo brdo digli" (4:154), tj. meleki su ga podigli iznad njihovih glava, zato što su odbili prihvatiti propise Tevrata u cijelosti. Oni su rekli Musau, alejhi selam: "Pokaži nam šta ima u Tevratu - ako to budu lahke obaveze i zabrane, mi ćemo ih se pridržavati!" On im je na to rekao: "Prihvatite ga cijelog, zajedno sa svim što je u njemu!" Međutim, oni su više puta ponavljali svoj zahtjev, kako bi vidjeli šta je u Tevratu. Tada je Allah naredio tom brdu, pa se ono otrglo od zemlje i podiglo uvis. I kada je ono bilo između njihovih glava i neba, Musa im reče: "Zar ne shvatate ono što vam moj Gospodar Uzvišeni govori: Ako ne prihvatite Tevrat i sve ono što je u njemu, On će sigurno na vas baciti ovo brdo!" Tada je svaki od njih učinio sedždu na lijevu obrvu, a desnim je okom posmatrao to brdo, bojeći se da ne padne na njega. Zato danas svaki jevrej na Zemlji koji pada licem na tlo, čini to na svoju lijevu obrvu. Oni kažu: "Zbog ovakve sedžde od nas je otklonjena kazna."​

I kad je Gospodar tvoj od Ademovih sinova iz njihovih kičmi izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: "Zar Ja nisam Gospodar vaš?" - oni su odgovarali: "Jesi, mi svjedočimo" - i zato da na Sudnjem danu ne reknete: "Mi o ovome nismo ništa znali." /172/ "Ili da ne reknete: ‘Naši su preci prije nas druge Allahu ravnim smatrali, a mi smo pokoljenje poslije njih. Zar ćeš nas kazniti za ono što su lažljivci činili?’" /173/ "I tako, eto, Mi opširno iznosimo dokaze, da bi oni došli sebi." /174/

Ovim Uzvišeni govori da je On izveo potomstvo Ademovih sinova iz njihovih kičmi, kako bi oni sami bili svjedoci protiv sebe: da je Allah Uzvišeni njihov Gospodar i Vladar, da nema drugog boga osim Njega, i da ih je On stvorio i opredijelio prema tome. Tako Uzvišeni kaže:

"Ti upravi lice svoje vjerislamu na njemu ustrajavšI. Prihvati se Allahove čiste vjere, prema kojoj je on ljude načinio - ne treba da se mijenja Allahova vjera."(30:30)

A u Sahihima Buharije i Muslima navodi se od Ebu-Hurejrea: Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao je: /333/ "Svako se dijete rađa u islamu" - a prema drugoj verziji: "u ovoj vjeri" - "pa njegovi roditelji učine da ono postane jevrej, kršćanin ili vatropoklonik. Tako i mladunče životinje dođe na svijet potpunog tijela. Da li vi kod njega primjećujete neki nedostatak?" Pored toga, u Muslimovom Sahihu navodi se od Ijada ibn Humara: Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao je:/334/ Allah kaže: "Ja sam stvorio Svoje robove u pravoj vjeri, pa im zatim dolaze šejtani, odvraćaju ih od njihove vjere i zabranjuju im ono što sam im Ja dozvolio." Imam Ebu-Dža'fer ibn Džerir - Allah mu se smilovao - navodi od El-Esveda ibn Seri'a, radijAllahu anhu, iz plemena Benu-Sa'd: /335/ "Učestvovao sam u četiri bitke sa Allahovim Poslanikom, sallAllahu ‘alejhi we sellem Nakon borbe protiv neprijateljskih vojnika naši su ljudi počeli ubijati njihovu djecu. Kada je to čuo Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, teško mu je to palo, pa je rekao: ‘Šta je ljudima, zašto ubijaju djecu?’ Jedan čovjek na to upita: ‘Allahov Poslaniče, pa zar oni nisu sinovi mnogobožaca?’ A on mu odgovori: ‘Sinovi su mnogobožaca jedni od najboljih među vama. Oni se rađaju u islamu i njihovi jezici to potvrde, ali ih njihovi roditelji učine jevrejima i kršćanima.’"

Ima više hadisa koji govore o tome kako je potomstvo izvedeno iz kičme Adema, alejhi selam, i kako su razdvojeni na one na desnoj i one na lijevoj strani. U nekima od njih navodi se kako će oni sami protiv sebe svjedočiti da im je Allah njihov Gospodar. Tako, npr., imam Ahmed navodi od Enesa ibn Malika, radijAllahu anhu, da je Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao:/236/ Džehenemliji će biti rečeno na Kijametskom danu: "Šta misliš, da si imao nešto na Zemlji, bi li to žrtvovao?" On će odgovoriti: "Da." A zatim će mu biti rečeno: "Tražio sam od tebe nešto što ti je bilo lakše od toga: još u Ademovoj kičmi od tebe sam uzeo obećanje da Mi ni u čemu nećeš činiti širk, ali si ti to odbacio i činio Mi širk!"

Tumačeći ovaj ajet, Et-Tirmizi navodi od Ebu-Hurejrea: Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao je:/337/ "Kada je Allah stvorio Adema, pogladio ga je po kičmi, pa je iz njegove kičme izašlo sve čovječanstvo koje će On stvoriti kao njegovo potomstvo sve do Kijametskog dana..."

U navedenim hadisima imamo dokaz da je Allah Uzvišeni izveo Ademovo potomstvo iz njegove kičme. A što se tiče pozivanja njih da svjedoče sami protiv sebe o tome da je Allah njihov Gospodar, time se hoće reći da ih je On stvorio u vjeri u jednog Boga - kao što je već navedeno u hadisima Ebu Hurejrea i Ijada ibn Humara el-Mudžaši'ijja.[329] Zato Uzvišeni kaže

"I kad je Gospodar tvoj od Ademovih sinova...", a nije rekao: od Adema,

"...iz njihovih kičmi", a nije rekao: iz njegove kičme, "...izveo potomstvo", odnosno dao da se to potomstvo pojavljuje s koljena na koljeno, iz generacije u generaciju.

Tako Uzvišeni kaže: "On čini da jedni druge na Zemlji smjenjujete." (6:165) On također kaže:

"...kao što je od potomstva drugih naroda vas stvorio". (6:133) Zatim Uzvišeni kaže:

...i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: "Zar Ja nisam Gospodar vaš?" - oni su odgovarali: "Jesi", tj. On ih je izveo da to posvjedoče, govoreći Mu i svojim stanjem i riječima. Jer, to svjedočenje nekada bude riječima - npr.: Oni će reći: "Mi to priznajemo na svoju štetu." (6:130), a nekada stanjem - npr.:​

"Mnogobošci nisu dostojni Allahove džamije graditi, kad sami priznaju da su nevjernici" (9:17), tj. u ovom slučaju njihovo stanje to svjedoči protiv njih, a ne njihove riječi. U tom su smislu i riječi Uzvišenog: "...i doista je sam on tome svjedok."(100:7) Prema tome, njihove riječi koje Allah navodi:

"Jesi, mi svjedočimo", ustvari su bile svjedočenje stanjem, a ne riječima. Allah je dao da to svjedočenje bude dokaz protiv njih da su činili širk, a to opet ukazuje na to da je prirodna vjera u kojoj su stvoreni, ustvari, priznavanje samo jednog Boga. Zato Uzvišeni kaže: "...i zato da ne reknete", tj. na Kijametskom danu: "mi o ovome", tj. o vjerovanju u jednog Boga,

"...nismo ništa znali". "Ili da ne reknete: ‘Naši su preci prije nas druge Allahu ravnim smatrali, a mi smo pokoljenje poslije njih. Zar ćeš nas kazniti za ono što su lažljivci činili?’"[330] "I tako, eto, Mi opširno iznosimo dokaze, da bi oni došli sebi." [331]

"I kaži im vijest o onome kome smo dokaze Naše dali, ali koji se od njih udaljio pa ga šejtan dostigao, i on je zalutao." /175/. "A da smo htjeli, mogli smo ga s njima uzvisiti, ali se on ovom svijetu priklonio i za svojom strašću krenuo. Njegov je slučaj kao slučaj psa: ako ga potjeraš, on isplažena jezika dahće; a ako ga se okaniš - on opet dahće. Takvi su ljudi koji Naše dokaze smatraju lažnim; zato kazuj događaje da bi oni razmislili." /176/ Loš su primjer ljudi koji ne priznaju Naše dokaze, oni zlo čine sami sebi." /177/

Abdur-Rezzak navodi od Abdullaha ibn Mes'uda, radijAllahu anhu, da je u vezi sa riječima Uzvišenog: "I kaži im vijest o onome kome smo dokaze Naše dali, ali koji se od njih udaljio", rekao: "To je bio jedan od Israelićana, po imenu Bel'am ibn Ba'ura." Isto predanje navodi nekolicina njih od Mensura. Drugi kažu da je to bio Sajfijj ibnu er-Rahib, a treći da je to bio jedan čovjek iz Belke, koji je znao Allahovo najveće ime. Pored toga, neki kažu da je to bio jedan čovjek iz Jemena, da mu je bilo ime Bel'am i da mu je Allah dao Svoje dokaze, pa ih je on napustio. Pleme Sekif kaže: "To je bio Umejje ibn Ebi es-Salt." To se prenosi od Ibn-Amra, a on je vjerovatno time htio reći da Umejje ibn Ebi es-Salt liči na njega.

Jer, Umejje je dobro poznavao prethodne vjerozakone i živio je i u vrijeme Allahovog Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, ali ipak nije povjerovao u njega, iako se susreo sa njim. On je sklopio savez sa mnogobošcima protiv Poslanika i oplakivao je mnogobošce koji su poginuli na Bedru. On je jedan od onih čiji je jezik povjerovao, ali nije srce. Jer, on je napisao lijepe stihove u slavu Boga i mudre izreke, ali mu se srce nije otvorilo prema islamu!

Što se tiče onoga na koga se odnosi ovaj ajet, najpoznatiji je stav da je to bio jedan čovjek koji je živio davno, za vrijeme Israelićana. Tako misle Ibn- Mes'ud i još neki učenjaci iz prvih generacija. Moj je stav[332] da je to bio Bel'am ibn Ba'ura i da on vodi porijeklo od Luta ibn Harana ibn Azera. Ibn-Asakir kaže: "On je poznavao Allahovo najveće ime pa je poslije napustio svoju vjeru, a spominje se i u Kur'anu. Neki čak kažu i to da mu je bilo dato i poslanstvo, pa da ga je napustio. Međutim, te su riječi apsurdne."[333]

Muhammed ibn Ishak ibn Jesar navodi od Salima Ebu en-Nadra da je on kazivao: Kada je Musa, alejhi selam, došao na prostore Ken'anaca u Šamu, Bel'amov narod dođe Bel'amu i reče mu: "Onaj Musa ibn Imran došao je sa Israelićanima da nas pobije i istjera iz naše zemlje i da je da Israelićanima. Mi smo tvoj narod i sada nemamo boravišta, a tvoja dova se prima, pa otiđi i učini dovu Allahu protiv njih!" On im na to odgovori: "Teško vama! On je Allahov poslanik i uz njega su meleki i vjernici, pa kako ću činiti dovu protiv njih, pogotovu što ja znam od Allaha ono što znam?" Međutim, oni su bili uporni, sve dok ga nisu naveli na iskušenje kojem je on podlegao. Tako se on uputio prema brdu Husban, sa kojeg se vidio logor Israelićana.

I, kada se popeo na to brdo i ugledao logor Musaa i Israelićana, počeo je učiti dovu protiv njih. Međutim, kada god bi htio činiti dovu da ih zadesi neko zlo, Allah bi dao da mu jezik izgovara riječi protiv svog naroda. Isto tako, kada god bi htio činiti dovu u korist svoga naroda, On bi dao da mu jezik govori u korist Israelićana. Tada mu njegov narod reče: "Jesi li svjestan, Bel'ame, šta radiš? Pa ti činiš dovu u njihovu korist, a na našu štetu!" On im odgovori: "Ali, ja tu ne mogu ništa!" Dakle, Allah ga je primorao da tako govori.

Zatim je on rekao: "Sada sam izgubio i ovaj i onaj svijet i ostalo mi je još samo da upotrijebim varku i lukavštinu. Zato ću vam predložiti slijedeću varku: Nagizdajte svoje žene i dajte im trgovačke robe, pa ih onda pošaljite u israelićanski logor da je prodaju. Ali, recite im da se bilo koja od njih poda - ukoliko je htjedne neki Israelićanin - jer ćete ih pobijediti ako samo jedan od njih učini blud." Oni tako i urade, pa njihove žene uđu u logor Israelićana. Jedna od tih Ken'anki naiđe pored jednog od israelićanskih velikana. Kada ju je ugledao, ona mu se dopadne, pa on ustane, uzme je za ruku i ode sa njom do Musaa, te mu kaže: "Ja mislim da ćeš ti reći da mi je ovo haram i da joj se ne približavam?" Musa mu odgovori: "Da, ona ti je haram." A on onda kaže Musau: "Tako mi Allaha, u ovome te neću poslušati!" Zatim je uvede u svoj šator i počne činiti blud sa njom. Tada Allah Uzvišeni pošalje kugu na Israelićane. U tom momentu Fenhas ibn Eleazar ibn Harun, koga je Musa odredio za glavnog među njima, bio je odsutan. Kada se on vratio, kuga je već harala među njima.

Tada mu je rečeno šta se desilo, pa on uzme svoje koplje, koje je bilo sve od željeza, uđe u taj šator i zatekne ih kako čine blud. On ih oboje probode kopljem i izađe napolje, noseći ih na koplju i govoreći: "Allahu moj, ovako mi postupamo sa onim ko je Tebi neposlušan!" Zatim je kuge nestalo, a broj onih koji su od nje stradali već je bio sedamdeset hiljada. O tom Bel'amu ibn Ba'ura Allah je objavio :​

"I kaži im vijest o onome kome smo dokaze Naše dali, ali koji se od njih udaljio..." pa sve do Njegovih riječi: "...da bi oni razmislili".

Uzvišeni kaže: "Njegov je slučaj kao slučaj psa: ako ga potjeraš, on isplažena jezika dahće, a ako ga se okaniš - on opet dahće", tj. on je u svojoj zabludi i upornosti u njoj poput psa, jer pas uvijek dahće, bez obzira na to da li ga tjeraš ili ga uopće ne diraš. Tako Bel'amu nije koristilo ni ako se pozove u vjerovanje, ni ako se ne pozove. Dakle, njemu nije koristio ni jedan od ta dva slučaja: bilo da mu se upućuju savjeti i da se poziva u vjeru, bilo da se to uopće ne radi. Tako Uzvišeni kaže:

"...doista je svejedno, opominjao ih ti ili ih ne opominjao - oni neće vjerovati". (2:6)

Zatim Uzvišeni kaže: "...zato kazuj događaje da bi oni", tj. Israelićani i ostali narodi, "...razmislili", tj. da bi oni razmislili o tome šta je uradio Bel'am i kako ga je Allah odveo u zabludu i udaljio od Svoje milosti. On je to uradio zato što je Bel'am Allahovu blagodat koju mu je On dao podučivši ga Svome najvećem imenu - kojim, kada se od Njega zatraži On dadne i kada se od Njega zamoli, On ispuni molbu - iskoristio u neposlušnosti prema svome Gospodaru. Štaviše, on je tim imenom činio dovu protiv robova Milostivog i vjernika, koji su u to vrijeme slijedili Njegovog roba i poslanika Musaa, alejhi selam Zato Uzvišeni kaže:

"...da bi oni razmislili", tj. da bi kurejševićki mnogobošci, kojima je putem Kur'ana saopćen slučaj Bel'ama, pripazili i uzeli pouku iz onoga što se njemu desilo. Jer oni, tj. Arapi mnogobošci i njihovi savremenici jevreji dobro poznaju Muhammeda, sallAllahu ‘alejhi we sellem, kao što poznaju i svoju djecu. Zato su oni najpreči od svih ljudi da ga slijede, pomognu i podrže. A one od njih koji ne povjeruju u Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, te sakriju i ne prihvate njegovu najavu u Tevratu, Allah će poniziti i na ovom svijetu i na ahiretu.

Zatim Uzvišeni kaže:

"Loš su primjer ljudi koji ne priznaju Naše dokaze", tj. loš su primjer ljudi koji poriču Allahove dokaze. Oni se ovdje porede sa psima, kojima je jedina preokupacija jelo i strast. Dakle, onaj ko ne slijedi znanje i uputu a povodi se samo za svojom strašću i prohtjevima, postaje sličan običnom psu - a kako je to loš primjer! Zatim Uzvišeni kaže: "...oni zlo čine sami sebi", tj. nije im Allah učinio zlo, nego su ga oni sami sebi učinili, time što nisu htjeli prihvatiti slijeđenje upute i što su se priklonili svijetu iskušenja, te slijede samo svoju strast.

"Kome Allah ukaže na pravi put - bit će na pravom putu, a koga ostavi u zabludi - taj će izgubljen biti." /178/

Ovdje Uzvišeni kaže: Koga Allah uputi niko ga ne može u zabludu odvesti, a koga On odvede u zabludu, taj je sigurno propao, izgubljen i zalutao. Ono što Uzvišeni hoće - to i bude, a ono što On neće - to ne može ni biti. Zato se kaže u hadisu koji prenosi Ibn-Mes'ud: /338/ "Zahvala pripada samo Allahu. Njega hvalimo i od Njega pomoć, uputu i oprost tražimo. Allahu se utječemo od zla nas samih i od naših loših djela. Koga Allah uputi - niko ga u zabludu ne može odvesti, a koga On u zabludu odvede, niko ga ne može uputiti..." Ovaj hadis u cijelosti navode: Ahmed, autori Sunena /Ebu-Davud, Et-Tirmizi, En-Nesai, Ibn-Madže/ i drugi.

"Mi smo za Džehennem mnoge džine i ljude stvorili; oni srca imaju - a njima ne shvataju, oni oči imaju - a njima ne vide, oni uši imaju - a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori - oni su zaista nemarni." /179/

Uzvišeni kaže: "Mi smo za Džehennem mnoge džine i ljude stvorili", tj. Mi smo ih pripremili za njega, pa oni rade ono što džehenemlije rade. Allah je Uzvišeni prije nego što su oni stvoreni znao šta će oni raditi,[334] pa je to zapisao kod Sebe u Knjigu, pedeset hiljada godina prije nego što je stvorio nebesa i Zemlju. Tako se prenosi u hadisu koji navodi Muslim u svom Sahihu od Abdullaha ibn Amra: Allahov Poslanik sallAllahu ‘alejhi we sellem rekao je: /339/ " Allah je odredio stvorenjima njihove sudbine pedeset hiljada godina prije nego što je stvorio nebesa i Zemlju, a Njegov je Arš tada bio na vodi." Inače, pitanje sudbine opširno je i ovdje nije mjesto da ga izlažemo. Zatim Uzvišeni kaže:

"...oni srca imaju, a njima ne shvaćaju, oni oči imaju, a njima ne vide, oni uši imaju, a njima ne čuju", tj. oni ne koriste kako treba te organe, koje je Allah dao da budu sredstvo upute. U tom smislu, Uzvišeni kaže: "Gluhi, nijemi i slijepi - oni ništa ne shvaćaju."(2:171) Ustvari, oni su bili gluhi, nijemi i slijepi samo za uputu - kao što kaže Uzvišeni:

"ali, oči nisu slijepe, već srca u grudima". (22:46) Zatim On kaže: "oni su kao stoka", tj. oni koji ne čuju i ne shvaćaju istinu i koji ne vide uputu, oni su kao stoka koja luta i koja ta čula koristi samo za zadovoljenje dunjalučkih potreba. Ta stoka čuje glas pastira, ali ne razumije šta joj se govori. Zato On za njih kaže da su oni: "čak i gori" od životinja. Jer, životinje se nekada i odazovu svome pastiru, iako ne razumiju njegov govor. Tako one, bilo same od sebe bilo treniranjem, rade ono zbog čega su stvorene. Za razliku od njih, iako je stvoren da obožava Allaha i vjeruje da je samo On Bog, kafir ne vjeruje u Allaha i čini Mu širk. Zato je čovjek koji je pokoran Allahu bolji od meleka, a onaj ko Ga ne vjeruje gori od životinja. Zbog toga Uzvišeni kaže:​

"oni su kao stoka, čak i gori - oni su zaista nemarni."

" Allah ima najljepša imena i vi Ga zovite njima, a klonite se onih koji iskreću Njegova imena - kako budu radili, onako će biti kažnjeni!" /180/

Od Ebu-Hurejrea, radijAllahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao:/340/ " Allah ima devedeset devet imena; jedno manje od stotinu. Ko ih bude izgovarao (i radio po njima), ući će u Džennet. Allah je neparan i On voli nepar." Ovaj hadis Buharija i Muslim navode u svojim Sahihima, a Buharija ga navodi i u drugoj verziji. Tirmizi ga navodi od Šuajba sa sličnim senedom, s tim što nakon riječi: "i On voli nepar", dodaje: /341/ " Allah je Onaj osim Koga drugog boga nema, Blagi, Svemilosni, Vladar, Sveti, od mahana čisti, Koji potvrđuje obećanje i daje sigurnost, Koji sve pazi i prati, Snažni, Silni, Uzvišeni, Tvorac, Koji divno stvara, Koji likove daje, Koji mnogo prašta, Koji savladava, Koji mnogo poklanja, Koji obilno nafaku daje, Koji rješava i otvara, Koji zna, Koji steže i pruža, Koji spušta i diže, Koji uzdiže i ponižava, Koji čuje, Koji vidi, Sudac, Pravedni, Dobri, o svemu obaviješteni, Blagi, Veliki, Koji prašta, Koji je zahvalan, Visoki,

Veliki, Koji čuva, Koji pazi i izdržava, Koji obračun vodi, Veličanstveni, Plemeniti, Koji pazi na svaku kretnju, Koji molbe prima, Koji milošću i znanjem sve obuhvata, Mudri, Koji voli, Slavljeni, Koji proživljuje, Koji je svemu svjedok, Vrhovna Istina, Koji se stara i brine, Jaki, Čvrsti, Zaštitnik, Hvaljeni, Koji i sitnice obuhvata i broj im zna, Koji iz početka stvara i poslije smrti u život vraća, Koji život i smrt daje, Živi, Koji sve izdržava, Imućni, Slavni, Jedan, Jedini, Kome se svako obraća, Moćni, Koji sve može, Koji unapređuje i zapostavlja, Prvi i Posljednji, Jasni i Skriveni, Koji upravlja, Preuzvišeni, Dobročinitelj, Koji pokajanje mnogo prima, Osvetnik, Koji prašta, Samilosni, Vlasnik svake vlasti i carstva, kome pripada veličanstvo i čast, Koji pravdu dijeli, Koji sakuplja, Bogati, Koji bogatstvo daje, Koji sprečava i otklanja, Koji stvara štetu i korist, Svjetlo, Koji upućuje na pravi put, Besprimjerni Tvorac iz ništa, Vječni, Nasljednik, Koji upućuje na potrebe i koristi, Strpljivi." Zatim Et-Tirmizi kaže: Ovo je garib hadis, a putem nekoliko seneda prenosi se od Ebu-Hurejrea. Koliko mi znamo, samo se u ovoj verziji nabrajaju Allahova lijepa imena. Ibn-Hibban ga, također, navodi u svom Sahihu, preko Safvana.

Zatim, treba znati da Allahovih lijepih imena nije samo devedeset devet. Za to imamo dokaz u hadisu koji prenosi imam Ahmed od Abdullaha ibn Mes'uda, radijAllahu anhu: Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao je: /342/ "Koga god zadesi kakva briga i žalost, pa kaže: Allahu moj, ja sam Tvoj rob, sin roba Tvoga i robinje Tvoje. Moj je život u Tvojoj ruci, Tvoj sud za mene važi i sprovodi se, Tvoja odredba za mene je pravedna, molim Te svakim Tvojim imenom kojim si Sebe nazvao, ili koje si u Svojoj Knjizi objavio, ili kojem si ikoga od Svojih stvorenja naučio, ili koje si u Svom tajnom znanju zadržao, da učiniš veličanstveni Kur'an proljećem srca moga i svjetlom grudi mojih, i da njime odstraniš žalost moju i odbiješ brige moje! - Allah će mu odstraniti žalost i brigu i dati mu izlaz iz te situacije." Na to neko reče: "Allahov Poslaniče, hoćemo li naučiti te riječi?" A on odgovori: "Svakako, ko god ih čuje treba ih naučiti."

Uzvišeni kaže: "a klonite se onih koji iskreću Njegova imena." Katade kaže: tj. koji Mu pripisuju svakakva imena. A riječ u svojoj osnovi u arapskom jeziku znači: skretanje od onog što se naumi i iskrivljavanje.

"A među onima koje stvaramo ima ljudi koji druge upućuju istini i koji prema njoj pravedno sude." /181/ "A one koji Naše riječi poriču Mi ćemo malo - pomalo, a da oni neće ni znati, u propast voditi." /182/ "I davat ću im vremena; obmana je Moja, doista žestoka." /183/ "Pa zašto oni ne razmisle da njima poslani poslanik nije lud; on samo otvoreno opominje." /184/ I zašto oni ne promisle o carstvu nebesa i Zemlje i o svemu onome što je On stvorio, i da im se, možda, kraj njihov primakao? Pa u koje će riječi, ako ne u Kur'an vjerovati?". /185/ "Koga Allah u zabludu stavi, niko ga ne može na pravi put uputiti! On će ih ostaviti da u nevjerstvu svojem lutaju." /186/

Uzvišeni kaže: "A među onima koje stvaramo ima ljudi koji druge upućuju istini i koji prema njoj pravedno sude." Ima više hadisa koji ukazuju na to da se ovdje misli na sljedbenike Muhammeda, sallAllahu ‘alejhi we sellem

"...i koji prema njoj pravedno sude", tj. pravedno rade i donose presude. U Sahihima Buharije i Muslima se navodi se od Muavije ibn Ebi-Sufjana, da je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao:/343/ "Jedna grupa moga ummeta stalno će biti na istini - neće im naštetiti oni koji ih budu ometali i suprotstavljali im se - sve do Smaka svijeta", a u drugoj verziji stoji: "...sve dok ne dođe Allahova odredba oni će biti u tom stanju".

Zatim Uzvišeni kaže: "A one koji Naše riječi poriču Mi ćemo malo - pomalo, a da oni neće ni znati, u propast voditi." To znači: On će njima otvoriti vrata nafake i dati udobnost u životu na dunjaluku, tako da će ih to zavesti, a mislit će da ispravno postupaju. U tom smislu Uzvišeni kaže:

"I kada bi zaboravili ono čime su opominjani, Mi bismo im kapije svega otvorili; a kad bi se onome što im je dato obradovali, iznenada bismo ih kaznili i oni bi odjednom svaku nadu izgubili, i zameo bi se trag narodu koji je činio zlo, i neka je hvaljen Allah, Gospodar svjetova!"(6:44,45) Zato Uzvišeni kaže: "I davat ću im vremena", tj. dat ću da potraje stanje u kojem se nalaze, "obmana je Moja, doista žestoka." odnosno jaka i opasna.​