Zejd, “posinak” Muḥammeda, a.s.

Muhammed, s.a.v.s., uzeo je Zejda za posnika, prije nego što su objavljeni kurʼanski ajeti kojim je to zabranjeno i poništeno: Zovite ih po očevima njihovim, to je kod Allaha ispravnije. A ako ne znate imena očeva njihovih, pa, braća su vaša po vjeri i štićenici su vaši. Nije grijeh ako u tome pogriješite, grijeh je ako to namjerno učinite; a Allah prašta i samilostan je. (El-Aḥzāb, 5.) Muhammed nije roditelj nijednom od vaših ljudi, nego je Allahov poslanik i posljednji vjerovjesnik – a Allah sve dobro zna. (El-Aḥzāb, 40.)

Zejd, sin Ḥārise, je sve do objave gornjih ajeta nosio nadimak Zejd, sin Muhammeda (Zejd ibn Muhammed).

Nesumljivo je da je Zejd bio među prvima koji su prigrlili islam. Odrastao je u kući iz koje se razlilo svjetlo upute i blistavosti vjere Uzvišenog Allaha, u kući Muhammeda, s.a.v.s., Allahovog poslanika čitavom čovječanstvu. Poslanik, s.a.v.s., mnogo je volio Zejda zbog njegove neviđene odanosti, velikodušnosti, savjesti, iskrenosti i pouzdanosti. Sve ove i mnoge druge vrline doprinijele su da Zejd, sin Ḥārise ili Zejd Voljeni, kako su ga zvali ashabi, zauzme posebno mjesto u srcu Božijeg Poslanika, s.a.v.s. ‘Āʼiša, supruga Muhammeda, s.a.v.s., rekla je: “Poslanik je Zejda slao u pohode samo kao vojskovođu i da njegov život nije tako kratko trajao, on bi bio njegov nasljednik.”

Muhammed, s.a.v.s., predložio je Zejdu brak sa Zejneb, kćerkom Džaḥša. Čini se da je Zejneb prihvatila taj brak jer je bilo stid odbiti Poslanikovo, a.s., posredovanje. Nažalost, jaz između njih dvoje, Zejda i Zejneb, svakim je danom bio sve veći i na kraju je taj brak, koji je trajao nešto manje od dvije godine, propao. Poslanik, s.a.v.s., je možda osjećao da je na neki način on odgovoran za ovaj brak, koji je završen razvodom. Za Zejda je izabrao drugu ženu, Ummi Kulsūm, kćerku ‘Uqbe. Na kraju je Poslanik, s.a.v.s., oženio Zejneb, kćerku Džaḥša. Na taj način je Poslanik lično svojim primjerom dokinuo predislamski običaj po kojem nije bilo dozvoljeno čovjeku da se oženi ranijom ženom svoga posinka. Svakako da su licemjeri ovaj događaj iskoristili i počeli o tome izmišljati priče i praviti spletke, koje nisu ništa drugo do obične laži i izmišljotine na časnog Poslanika Muhammeda, s.a.v.s.

Ibn Džuzejj el-Kilbī el-Endelūsī, čuveni komentator Kurʼana, u djelu Olakšani komentar Kur’ana (Et-Teshīlu li ‘ulūmi-l-Qur’ān)ovako pojašnjava kur’anske ajete koji tretiraju ovo pitanje: ”A kad ti reče onome kome je Allah bio blagodaran, a kome si i ti bio blagodaran – a on je Zejd b. Harise el-Kelbi. Allah, dž.š., je bio blagodaran prema njemu jer mu je darovao islam i druge ljepote, a Vjerovjesnik, s.a.v.s, je bio blagodaran prema njemu time što ga je oslobodio ropstva. Kod Zejda je bila njegova žena Zejneb bint Džahš, a ona je kćerka Umejme. Zejd se žalio Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., na njeno loše ponašanje u braku i uzvisivanje nad njim, zbog čega je želio da se razvede od nje.

Tada mu je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: ‘Zadrži ženu svoju i boj se Allaha!’ – boj se Allaha u pogledu riječi da se ona loše ponaša u braku i boj se Allaha i ne puštaj je, a što je zabrana razvoda u značenju odvraćanja, kao što je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: ‘Najmrža dozvoljena stvar kod Allaha je razvod braka!’; a u sebi si skrivao ono što će Allah objelodaniti – Ono što je Allahov Poslanik, s.a.v.s., skrivao je dozvoljena stvar, u kojoj nema nikakva grijeha niti zaslužuje bilo kakav prijekor, međutim, on se bojao da Allah ne obruši jezike ljudi na njega pa da ga izvrijeđaju. Ono što je u sebi skrivao je bilo iz stida i čuvajući svoj ugled, jer se prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s.,, htio da Zejd pusti Zejnebu da bi se on oženio s njom.

Rekao je: ‘Zadrži…!’ jer je ona bila Zejdu žena, a skrivao je težnju prema njoj bojeći se govora ljudi koji bi sigurno govorili: ‘Oženio se sa ženom svoga sina’ obzirom da mu je Zejd bio posinak. Dakle, ono što je skrivao je njegova želja da se sa Zejnebom oženi, pa je Allah to objelodanio time što je odredio da će se s njome oženiti. Aiša, r.a., je rekla: ‘Da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., sakrio išta od Objave, sakrio bi ovaj ajet jer mu je bio težak.’ Veli se: Allah je objavio Poslaniku, s.a.v.s., da će se oženiti sa Zejnebom nakon što se Zejd od nje razvede, pa je ono što je Allahov Poslanik,s.a.v.s., skrivao upravo ono što ga je Allah poučio u vezi sa ženidbom koja će se desiti; i bojao si se ljudi, a preče je da se Allaha bojiš – pošto se Zejd od nje razveo, Mi smo jē za tebe udali – Niko od ashaba nije spomenut imenom u Kur'anu osim Zejda b. Harisea. Vetarun je potreba, tj. kada Zejd više nije imao potrebe kod Zejnebe (pošto se Zejd od nje razveo), Allah ju je udao za Svoga

Poslanika, s.a.v.s.. Allah, dž.š., je čin udaje vezao za Sebe u čemu se ogleda velika počast za hazreti Zejnebu. Zbog toga se ona hvalisala pred ostalim Poslanikovim, s.a.v.s., ženama govoreći: ‘ Allah me je udao za Vjerovjesnika iznad sedam nebesa, a vas su dale vaše porodice’; kako se vjernici ne bi ustručavali da se žene sa ženama posinaka svojih kad se oni od njih razvedu. – Allah je vjenčao Zejnebu, bivšu ženu Zejdovu, za Vjerovjesnika, s.a.v.s., kako bi poučio vjernike da im je dozvoljeno ženiti se sa ženama njihovih posinaka kad se oni od njih razvedu, jer oni nisu njihovi pravi sinovi. A Allahova odredba je izvršna.”​

Zejd je učestvovao u mnogim vojnim pohodima. Neki historičari preciziraju da je predvodio sedam vojnih ekspedicija. Bio je jedan od ashaba koji su se borili u bitkama na Bedru i na Uhudu. Učestvovao je u odbrani Medine od saveznika (Bitka na Hendeku) i u pohodu na Hajber.

U mjesecu septembru 629. godine (8. godine po Hidžri), Muhammed, s.a.v.s., odlučio je pokrenuti vojni pohod protiv Bizantinaca i njihovih saveznika među arapskim kršćanskim plemenima. Povod za ovo je bilo ubistvo Poslanikovog, s.a.v.s., izaslanika Ḥārisa, sina ‘Umejra, od strane plemena Gassān. Ḥāris je trebao dostaviti pismo vladaru Busre u Siriji. Ubistvo izaslanika se u tom vremenu smatralo direktnom prijetnjom i objavom rata, velikim zločinom i najgnusnijom povredom dostojanstva i časti. Saznavši za pokretanje kaznene vojne ekspedicije, pleme Gassān traži zaštitu od svojih saveznika. Do bitke će doći kraj sela Mu'ta istočno od rijeke Jordan i Kereka (Jordan). Na čelo te vojske Muhammed, s.a.v.s., postavio je Zejda i tom prilikom je dao zapovijed da, ako Zejd pogine, komandu preuzme Dža'fer, sin Ebū Ṭāliba, a ako i on pogine, ljude će voditi ‘Abdullāh, sin Revāḥe.

Suočeni sa znatno brojnijom vojskom, muslimani su se otisnuli na bojno polje bez obzira na posljedice i opasnost. Njihov vojskovođa Zejd nosio je Poslanikov, s.a.v.s., bajrak i boreći se probijao put kroz more strijela i sablji neprijateljskih vojnika, sve dok nije iskrvario pod udarcima neprijatelja. Zatim je zastavu uzeo Dža'fer. I on je poginuo. ‘Abdullāh borio se hrabro, ali je i on pao kao šehid. Muslimansku vojsku koja je brojala 3.000 boraca od velikog gubitka spasio je Ḫālid, sin Velīda, koji je uspješno zavarao Bizantince da muslimanima dolaze pojačanja iz Medine.

Tako je život okončao Zejd, ostavivši iza sebe veličanstvene uspjehe i prelijepe uspomene.

Kada vijest o pogibiji trojice muslimanskih vojskovođa stigla do Muhammeda, s.a.v.s., mnogo je bio pogođen i ožalošćen. Kaže se da nikad nije bio tužniji. Poslanik, s.a.v.s., je obišao porodice poginulih, a kad je došao do kuće Zejda, dočekala ga je njegova kćerkica. Poslanik je toliko plakao da su mnogi čuli njegov glas. Upitao ga je Sa'd, sin Ubāde: “Šta je to, o Allahov Poslaniče?!” A on, s.a.v.s., mu je odgovorio: “Ovo je plač prijatelja za prijateljem.”​