- Regist
- 11-03-2024
- Poruka
- 3,375
- Reakcije
- 81
- Bodovi
- 216
Piše: Aiša Pašić
“Od Allaha je svaka blagodat koju uživate, a čim vas kakva nevolja zadesi, opet od Njega glasno pomoć tražite.” (En-Nahl, 53)
Jednog hladnog, zimskog jutra, vozeći se u tramvaju, neobavezno, da ne kažem iz dosade, čitala sam obavijesti na nekoj od društvenih mreža, ne imajući na umu da me u tom trenutku među svim tim porukama i objavama čeka dio milosti Gospodara prema meni. A nisam ni slutila kako će baš ti trenuci dosade preći u dane dubokog razmišljanja, analiziranja i samoosvješćivanja. Nedugo zatim, počelo je a da nisam ni primijetila.
Pročitala sam predivnu dovu uz koju je pisalo da se uči kada kod nekoga vidimo neko iskušenje i onda će Allah sačuvati nas tog iskušenja. Spremila sam dovu kao podsjetnik za neke buduće dane. Nije prošlo mnogo, u tramvaj je ušao mladić sa invaliditetom, ono što se kod nas zovu posebne potrebe. Ali zar svi nemamo neke posebne potrebe?
Pogledi su nam se susreli i ja, postiđena svojom nezahvalnošću, potražila sam onu dovu u nekom od foldera i prošaputala je u sebi. Nastavljam se voziti u prepunom tramvaju, a ne znam da sam ikad ušla u njega a da nisam vidjela nešto od čega sam poželjela da me Allah sačuva. Listanje obavijesti ubrzo sam zamijenila gledanjem kroz prozor. Među mnogobrojnim prolaznicima koji žure na posao, u školu, za oko mi je zapela jedna starica koja prilazi ovim užurbanim ljudima i prosi. Oni je odbijaju i ne primjećuju dovoljno jer su zauzeti trčanjem za životom. Opet brže-bolje potražim onu dovu i zamolim Allaha da me sačuva iskušenja da budem u mogućnosti nekome pomoći, a ne pomognem, i da me sačuva iskušenja siromaštva. Tu je otprilike došlo vrijeme da i ja izađem. Sva sretna što je konačno moja stanica, izlazim iz tramvaja.
Prvo što sam vidjela pri izlasku bila je skupina ljudi, mahom su promrzli, pretučeni i narušenog zdravlja. Često se mogu vidjeti zamotani u dekama i sa ekstremitetima u zavojima. Nemaju sigurnost u pogledu toplog doma, obroka, odgovarajuće odjeće. Sa bolom u duši koja se mogla vidjeti u njihovim očima, i sa bolom i iscrpljenošću u rukama i nogama, lutaju od jedne do druge stanice tragajući za ciljem. Odmaknem se dva-tri koraka od ove grupe, sjetim se one dove i nespretno sa rukavicama na rukama potražim mobitel u džepu i proučim dovu treći put u nepunih sat vremena, sve vrijeme spoznajući kod drugih iskušenja, a kod sebe blagodati.
U tome sam došla pred bolnicu, tog jutra imala sam nastavu na jednom od odjeljenja intenzivne njege, a kad sam tu, ne bih trebala prestajati učiti dove. Čim su se časovi završili, otišla sam pravo po mobitel da tražim dovu. Ostatak dana protekao je u učenju dove: idući ulicom, vozeći se tramvajem, gledajući vijesti ili neke druge emisije, gledajući ljude oko mene kako čine grijehe i ne trude se da ih sakriju, slušajući ih kako olako izgovaraju ružne riječi, ogovaraju, ismijavaju se sa vjerom… I na kraju mi nije ostalo ništa drugo nego da dovu zapamtim, jer nakon toliko ponavljanja jednostavno se smjestila negdje u memoriji, zbližile smo se kao majka i mladunče, postale smo nerazdvojne.
Trebala sam pisati o svim lijepim stvarima koje nas okružuju, a evo, ja samo što prestanem pisati o jednom iskušenju, odmah počnem o drugom.
Istina je i da nerijetko spoznajemo blagodati upravo kroz iskušenja, svoja ili tuđa. Tako je meni trebalo da cijeli dan poredim iskušenja drugih sa svojim blagodatima, kako bih shvatila koliko sam zapravo blagoslovljena.
Ovaj svijet je kuća iskušenja, a što je strpljenje u iskušenju veće, to je i nagrada veća. A znamo i da nas Allah neće iskušati onim što ne možemo podnijeti.
Jednom prilikom Allahov Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, sjedio je sa svojim ashabima pa se nasmijao, a onda je upitao svoje ashabe: “Zar me nećete pitati zašto sam se nasmijao.” Oni upitaše: “Zašto si se nasmijao, Allahov Poslaniče?”, a on reče: “Čudan li je primjer vjernika! U kakvoj se god situaciji nađe, on je na dobitku i takav slučaj nije ni sa kim drugim osim s vjernikom: ako ga zadesi kakvo dobro, on zahvali Allahu i bude nagrađen zbog toga, a ako ga zadesi šta loše, on se strpi, pa mu i to donese nagradu od Allaha.” (Muslim, br. 2999)
Gledajući bolesne, spoznala sam blagodat zdravlja. Gledajući gladne i promrzle, spoznala sam blagodat opskrbe i toplog doma. I vjerovatno sam, prvi put, istinski spoznala značenje hadisa: “Ko osvane zdrav, siguran, i ko ima nafaku za taj dan, kao da mu je dato sve bogatstvo ovog svijeta” (Buhari, Edebul-mufred). I osjećala sam se kao da mi je dato sve blago ovog svijeta. Bilo mi je svejedno da li je za večeru moje omiljeno jelo ili neko jelo koje manje volim. Uviđajući nedaće drugih nabrajala sam blagodati: blagodat islama, imana, Kur’ana, ramazana, namaza, hidžaba, spokoja i zadovoljstva. Sve je to Allahova milost prema nama.
“Allah je vama milost podario time što vas je u pravu vjeru uputio.” (El-Hudžurat,17)
Blagodati su se nizale jedna za drugom: porodica, prijatelji, obrazovanje, mir, sloboda, od najvećih blagodati do “sitnica”, a nisu to sitnice, to mi samo tako mislimo. Koliko smo samo u krivu kad pojedinim blagodatima ne pridajemo značaj i smatramo ih nečim što se podrazumijeva, a ne podrazumijeva se ništa. To je isključivo milost Najmilostivijeg prema nama. Svakog jutra otvorimo oči i gledamo snijeg, ili kišu koja se spušta kao milost nama, ili sunce što obasjava svijet oko nas. Allah nam je dao sluh da čujemo učenje Njegovih riječi koje u srce unose smiraj, da čujemo žubor vode, cvrkut ptica ili zujanje insekata. Da čujemo kako nam kažu da nas vole, kako im značimo, kako smo najbolje sestre, kćerke, prijateljice.
I ova dova je bila blagodat od Allaha, milost za mene: “El-hamdu lillāhil-lezī ‘āfānī mimmenib-telā ve feddalenī ‘alā kesīrin mimmen haleкa tefdīlā! – Hvala Allahu, Koji me nije iskušao kao što je njega iskušao i što me je odlikovao nad mnogim Svojim stvorenjima.” (Tirmizi; šejh Albani ocijenio je hadis dobrim.)
“Pa, koju blagodat Gospodara Svoga poričete!” (Er-Rahman, 13)
Gospodaru, podari da budemo Tvoji zahvalni robovi! Ti si nama mnogo blagodati dao, a mi nismo bili dovoljno zahvalni. Koliko je mala naša zahvalnost u usporedbi sa Tvojom milošću, kako smo malo strpljivi u iskušenjima, a Ti nas ipak ne napuštaš, Ti mnogo praštaš i voliš praštanje, pa oprosti nam! O Ti Koji mnogo daruješ, daruj nam zahvalnost. Daruj nam zahvalnost prema Svojoj odredbi, nemoj nas iskušati onim što ne možemo podnijeti!
Gospodaru, uvedi nas u skupovima u Kuću mira, mjesto iskrenosti, sigurnosti i uživanja, među Svoje odabrane robove, podari nam Džennet i blagodati u njemu kao naše konačno odredište i vječno boravište!
Blagoslovi Muhammeda i njegovu porodicu i plemenite ashabe, sastavi nas s njima ondje gdje neće biti ni tuge, ni bolesti, ni obaveza, ni umora, ni prazne besjede, ni zavisti, ni zlobe. Amin, ja Rabbel-alemin!
(Napomena: Ovaj rad je izabran i nagrađen, između 32 druga rada, kao najbolji literarni rad u organizaciji škole Kur’ana “Bistri izvor” u Sarajevu.)
El-Asr
“Od Allaha je svaka blagodat koju uživate, a čim vas kakva nevolja zadesi, opet od Njega glasno pomoć tražite.” (En-Nahl, 53)
Jednog hladnog, zimskog jutra, vozeći se u tramvaju, neobavezno, da ne kažem iz dosade, čitala sam obavijesti na nekoj od društvenih mreža, ne imajući na umu da me u tom trenutku među svim tim porukama i objavama čeka dio milosti Gospodara prema meni. A nisam ni slutila kako će baš ti trenuci dosade preći u dane dubokog razmišljanja, analiziranja i samoosvješćivanja. Nedugo zatim, počelo je a da nisam ni primijetila.
Pročitala sam predivnu dovu uz koju je pisalo da se uči kada kod nekoga vidimo neko iskušenje i onda će Allah sačuvati nas tog iskušenja. Spremila sam dovu kao podsjetnik za neke buduće dane. Nije prošlo mnogo, u tramvaj je ušao mladić sa invaliditetom, ono što se kod nas zovu posebne potrebe. Ali zar svi nemamo neke posebne potrebe?
Pogledi su nam se susreli i ja, postiđena svojom nezahvalnošću, potražila sam onu dovu u nekom od foldera i prošaputala je u sebi. Nastavljam se voziti u prepunom tramvaju, a ne znam da sam ikad ušla u njega a da nisam vidjela nešto od čega sam poželjela da me Allah sačuva. Listanje obavijesti ubrzo sam zamijenila gledanjem kroz prozor. Među mnogobrojnim prolaznicima koji žure na posao, u školu, za oko mi je zapela jedna starica koja prilazi ovim užurbanim ljudima i prosi. Oni je odbijaju i ne primjećuju dovoljno jer su zauzeti trčanjem za životom. Opet brže-bolje potražim onu dovu i zamolim Allaha da me sačuva iskušenja da budem u mogućnosti nekome pomoći, a ne pomognem, i da me sačuva iskušenja siromaštva. Tu je otprilike došlo vrijeme da i ja izađem. Sva sretna što je konačno moja stanica, izlazim iz tramvaja.
Prvo što sam vidjela pri izlasku bila je skupina ljudi, mahom su promrzli, pretučeni i narušenog zdravlja. Često se mogu vidjeti zamotani u dekama i sa ekstremitetima u zavojima. Nemaju sigurnost u pogledu toplog doma, obroka, odgovarajuće odjeće. Sa bolom u duši koja se mogla vidjeti u njihovim očima, i sa bolom i iscrpljenošću u rukama i nogama, lutaju od jedne do druge stanice tragajući za ciljem. Odmaknem se dva-tri koraka od ove grupe, sjetim se one dove i nespretno sa rukavicama na rukama potražim mobitel u džepu i proučim dovu treći put u nepunih sat vremena, sve vrijeme spoznajući kod drugih iskušenja, a kod sebe blagodati.
U tome sam došla pred bolnicu, tog jutra imala sam nastavu na jednom od odjeljenja intenzivne njege, a kad sam tu, ne bih trebala prestajati učiti dove. Čim su se časovi završili, otišla sam pravo po mobitel da tražim dovu. Ostatak dana protekao je u učenju dove: idući ulicom, vozeći se tramvajem, gledajući vijesti ili neke druge emisije, gledajući ljude oko mene kako čine grijehe i ne trude se da ih sakriju, slušajući ih kako olako izgovaraju ružne riječi, ogovaraju, ismijavaju se sa vjerom… I na kraju mi nije ostalo ništa drugo nego da dovu zapamtim, jer nakon toliko ponavljanja jednostavno se smjestila negdje u memoriji, zbližile smo se kao majka i mladunče, postale smo nerazdvojne.
Trebala sam pisati o svim lijepim stvarima koje nas okružuju, a evo, ja samo što prestanem pisati o jednom iskušenju, odmah počnem o drugom.
Istina je i da nerijetko spoznajemo blagodati upravo kroz iskušenja, svoja ili tuđa. Tako je meni trebalo da cijeli dan poredim iskušenja drugih sa svojim blagodatima, kako bih shvatila koliko sam zapravo blagoslovljena.
Ovaj svijet je kuća iskušenja, a što je strpljenje u iskušenju veće, to je i nagrada veća. A znamo i da nas Allah neće iskušati onim što ne možemo podnijeti.
Jednom prilikom Allahov Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, sjedio je sa svojim ashabima pa se nasmijao, a onda je upitao svoje ashabe: “Zar me nećete pitati zašto sam se nasmijao.” Oni upitaše: “Zašto si se nasmijao, Allahov Poslaniče?”, a on reče: “Čudan li je primjer vjernika! U kakvoj se god situaciji nađe, on je na dobitku i takav slučaj nije ni sa kim drugim osim s vjernikom: ako ga zadesi kakvo dobro, on zahvali Allahu i bude nagrađen zbog toga, a ako ga zadesi šta loše, on se strpi, pa mu i to donese nagradu od Allaha.” (Muslim, br. 2999)
Gledajući bolesne, spoznala sam blagodat zdravlja. Gledajući gladne i promrzle, spoznala sam blagodat opskrbe i toplog doma. I vjerovatno sam, prvi put, istinski spoznala značenje hadisa: “Ko osvane zdrav, siguran, i ko ima nafaku za taj dan, kao da mu je dato sve bogatstvo ovog svijeta” (Buhari, Edebul-mufred). I osjećala sam se kao da mi je dato sve blago ovog svijeta. Bilo mi je svejedno da li je za večeru moje omiljeno jelo ili neko jelo koje manje volim. Uviđajući nedaće drugih nabrajala sam blagodati: blagodat islama, imana, Kur’ana, ramazana, namaza, hidžaba, spokoja i zadovoljstva. Sve je to Allahova milost prema nama.
“Allah je vama milost podario time što vas je u pravu vjeru uputio.” (El-Hudžurat,17)
Blagodati su se nizale jedna za drugom: porodica, prijatelji, obrazovanje, mir, sloboda, od najvećih blagodati do “sitnica”, a nisu to sitnice, to mi samo tako mislimo. Koliko smo samo u krivu kad pojedinim blagodatima ne pridajemo značaj i smatramo ih nečim što se podrazumijeva, a ne podrazumijeva se ništa. To je isključivo milost Najmilostivijeg prema nama. Svakog jutra otvorimo oči i gledamo snijeg, ili kišu koja se spušta kao milost nama, ili sunce što obasjava svijet oko nas. Allah nam je dao sluh da čujemo učenje Njegovih riječi koje u srce unose smiraj, da čujemo žubor vode, cvrkut ptica ili zujanje insekata. Da čujemo kako nam kažu da nas vole, kako im značimo, kako smo najbolje sestre, kćerke, prijateljice.
I ova dova je bila blagodat od Allaha, milost za mene: “El-hamdu lillāhil-lezī ‘āfānī mimmenib-telā ve feddalenī ‘alā kesīrin mimmen haleкa tefdīlā! – Hvala Allahu, Koji me nije iskušao kao što je njega iskušao i što me je odlikovao nad mnogim Svojim stvorenjima.” (Tirmizi; šejh Albani ocijenio je hadis dobrim.)
“Pa, koju blagodat Gospodara Svoga poričete!” (Er-Rahman, 13)
Gospodaru, podari da budemo Tvoji zahvalni robovi! Ti si nama mnogo blagodati dao, a mi nismo bili dovoljno zahvalni. Koliko je mala naša zahvalnost u usporedbi sa Tvojom milošću, kako smo malo strpljivi u iskušenjima, a Ti nas ipak ne napuštaš, Ti mnogo praštaš i voliš praštanje, pa oprosti nam! O Ti Koji mnogo daruješ, daruj nam zahvalnost. Daruj nam zahvalnost prema Svojoj odredbi, nemoj nas iskušati onim što ne možemo podnijeti!
Gospodaru, uvedi nas u skupovima u Kuću mira, mjesto iskrenosti, sigurnosti i uživanja, među Svoje odabrane robove, podari nam Džennet i blagodati u njemu kao naše konačno odredište i vječno boravište!
Blagoslovi Muhammeda i njegovu porodicu i plemenite ashabe, sastavi nas s njima ondje gdje neće biti ni tuge, ni bolesti, ni obaveza, ni umora, ni prazne besjede, ni zavisti, ni zlobe. Amin, ja Rabbel-alemin!
(Napomena: Ovaj rad je izabran i nagrađen, između 32 druga rada, kao najbolji literarni rad u organizaciji škole Kur’ana “Bistri izvor” u Sarajevu.)
El-Asr
