Islamske Teme Isa a.s (Isus)

Rodjenje Isaovo, alejhisselam

Osim što hazreti Merjema (Marija) spada u najbolje žene, ikad stvorene, ona kod Allaha, Svemilosnog, Samilosnog ima još jednu posebnu po?ast koja se oživotvorila u Odredbi Njegovoj da upravo ona bude majka Mesiha Isa⬠alejhisselam, (Isusa)poslanika koji je jedan od dragom Allahu najdražih i najbližih stvorenja.

Jedne prilike, dok je Merjema bila u ibadetu, iznenada je unutar svoga boravišta ugledala, prelijepog nepoznatog mladi?a i to ju je, kao i svaku ?estitu i ?ednu djevojku, prepalo, jer se pobojala da nije došao sa nemoralnim namjerama. Me?utim, njezin strah kratko je trajao, jer je on požurio da se predstavi, pa je tako ona saznala da je to Džibril, plemeniti melek, dragog Allaha izaslanik koji joj je došao u obliku savršeno stvorenog mladi?a.

Njezin po?etni strah se pretvorio u za?u?enost kada joj je Džibril prenio poruku od Gospodara njezinog da je svrha njegovog dolaska u tome da ona, Allahovom odredbom, treba da dobije mubarek sina: “I spomeni u Knjizi Merjemu: kada se od uku?ana svojih na isto?nu stranu povukla, i jedan zastor da se od njih zakloni uzela, Mi smo k njoj meleka Džibrila poslali i on joj se prikazao u liku savršeno stvorena muškarca. “Utje?em se Milostivom od tebe, ako se Njega bojiš!”, uzviknu ona. “A ja sam upravo izaslanik Gospodara tvoga”, re?e on, “da ti poklonim dje?aka ?ista!” “Kako ?u imati dje?aka”, re?e ona, “kad me nijedan muškarac dodirnuo nije, a ja nisam nevaljalica!” “To je tako!”, re?e on. “Gospodar tvoj je rekao: ‘To je Meni lahko’, i zato da ga u?inimo znamenjem ljudima i znakom milosti Naše. Tako je unaprijed odre?eno!” I ona zanese i bremenita se skloni daleko negdje. (Kur’an 19:16-22)

Tada je, dakle, Allahovom voljom, Merjema ostala u drugom stanju, a da u njezinoj utrobi nije bilo prisutno ni?ije sjeme, osim njezina vlastitog (njezine jajne ?elije), tako da je i njoj postalo jasno da ?e njezin sin biti samo od njezinog sjemena i da niko ne?e biti njegov otac. Jasno joj je bilo i to da može još jedno ograni?eno vrijeme biti sa svojom rodbinom i da mora da ode u potpunu izolaciju, prije nego li njezina trudno?a postane vidljivom, tako da je, neko vrijeme nakon dolaska Džibrilovog, ona otišla u prirodu da tamo ?eka ro?enje svog sina.

?ekala je u prirodi, opskrbljena od svoga Gospodara sa svim što joj je trebalo, da se ispuni devet mjeseci do ro?enja. Kada je dobila trudove, osjetila je veliku bol i bila je prisiljena da do?e do stabla jedne palme. Tu je njezina plemenita kušnja doživjela svoj vrhunac, kada joj se u jednom trenu slabosti oteo bolni uzvik.

I tada se još jednom potvrdila drevna mudrost da baš u momentu kada Allahova kušnja nad robovima Njegovim dosegne svoj vrhunac, baš tada stižu pomo? i olakšanje od Njega, tako da je Merjema za?ula glas meleka koji joj je doviknuo da natrese sebi hurmi sa palme i da se napije vode, koja je upravo provrla niže nje.

Hurme i voda su joj olakšale trudove pa je zatim sa olakšanjem rodila svoga plemenitog sina. Na prve trenutke maj?inske radosti nad svojim novoro?en?etom, nadovezala se i briga kako da rodbini svojoj objasni ovaj slu?aj, kako da izbjegne optužbe za nemoral, ali je sve ve? bilo unaprijed predodre?eno, pa ona nije stigla ?estito ni da se zabrine, a ve? je stigla uputa kako da postupi kroz glas meleka koji joj je naredio da nikome tog dana niti jednu jedinu rije? ne progovori.

I poro?ajni bolovi prisiliše je da do?e da stabla jedne palme. “Kamo sre?e da sam ranije umrla i da sam potpuno u zaborav pala!”, uzviknu ona. I melek je, koji je bio niže nje, zovnu: “Ne žalosti se, Gospodar tvoj je dao da niže tebe potok pote?e. Zatresi palmino stablo, posu?e po tebi datule svježe, pa jedi i pij i budi vesela! A ako vidiš ?ovjeka kakva, ti reci: “Ja sam se zavjetovala Milostivom da ?u šutjeti, i danas ni s kim ne?u govoriti.” (Kur’an, 19:23-26)

Kada se vratila svojoj rodbini nose?i u naru?ju bebu, me?u njima je zavladala velika pometnja i nevjerica. ?u?enju nije bilo kraja. Zbog toga što je njezina vjera i ?estitost svima bila poznata, potpuno ih je šokirala pojava njezine bebe. Zapo?ele su grdnje sa svih strana, a ona je sabrano, mirno i hladnokrvno, bez ijedne izgovorene rije?i, samo rukom pokazala prema novoro?en?etu.

Tada se desilo ?udo, prva od veli?anstvenih mu’džiza kojima je Allah, Milostivi obasuo njezina mubarek sina:
“I do?e ona s njim porodici svojoj, nose?i ga. “O Merjemo”, rekoše oni, “u?inila si nešto ne?uveno! Ej ti, koja u ?ednosti li?iš Harunu, otac ti nije bio nevaljao, a ni mati tvoja nije bila nevaljalica.” A ona im na njega pokaza. “Kako da govorimo djetetu u bešici?”; rekoše. “Ja sam Allahov rob”, ono re?e, “meni ?e On Knjigu dati i vjerovjesnikom me u?initi; i u?ini?e me, gdje god budem, blagoslovljenim, i naredi?e mi da dok sam živ molitvu obavljam i milostinju udjeljujem, i da majci svojoj budem dobar, a ne?e mi dopustiti da budem drzak i nepristojan. I neka je mir nada mnom na dan kada sam se rodio i na dan kada budem umro i na dan kada budem iz mrtvih ustajao!” (19:27-33)

Kada su se osvjedo?ili ovom velikom ?udu govora tek ro?ene bebe, svima od njezine porodice postalo je jasno da je rije? o Allahovoj Odredbi i po?etku zemaljskog života jednog od najve?ih Njegovih vjerovjesnika i poslanika. Ovo je unijelo mir u njihova srca i još više pove?alo veliku ljubav i poštovanje koju su ina?e gajili prema svojoj rodici Merjemi.

Takvo za?udno ro?enje Merjemina sina nije uticalo samo na njihova srca, ono je uticalo, a i dan danas uti?e, na srca mnogih ljudi. Nažalost, djelovanjem vojski prokletog Iblisa, mnogi ljudi su i zbog ovakvog njegovog ro?enja i zbog velikih mu’džiza kojima je Isa, alejhisselam, obdaren, zapali u o?evidnu zabludu smatraju?i ga Allahovim sinom.

To je veoma teška zabluda koja je izazvala veliki nered na Zemlji, pa Allah dragi upozorava ?ovje?anstvo na tu zabludu nekih šest stotina i više godina nakon Isaovog, alejhisselam, ro?enja ajetima ?asnoga Kur’ana, koji se nadovezuju na one naprijed citirane: “To je Isa, sin Merjemin, to je prava istina o njemu, onaj u koga oni sumnjaju. Nezamislivo je da Allah ima dijete, hvaljen neka je On! Kad nešto odlu?i, On za to rekne samo: “Budi!”, i ono bude.” (19:34,35)

Poslala sestra Adda

Autor: Hasan Cengic​

Mesih Isa (Isus), sin Merjemin, alejhisSelam (neka je Allahova milost s njim), navrši tri decenije zemaljskoga života i Allahovom milošću bi poslat kao Njegov poslanik i kao Riječ i Duh od Njega Benu Israilu (Israelcanima), da ih uputi, i izliječi njihova srca od grijeha, licemjerstva i materijalizma.

Kako bi Mesih Isa, sin Merjemin, alejhisselam, mogao biti očevidno prepoznat kao istinski Allahov poslanik, voljom Milostivog su mu date velike mu’džize (cuda): mogao je da oživljava mrtve, vraća vid slijepima i zdravlje gubavima, mogao je da od blata stvori pticu i da govori ljudima o tome gdje im se nalaze skrivene dragocijenosti što su ih oni brižljivo pohranjivali na tajnim mjestima.

Kaze Allah swt : “O Isa, sine Merjemin, sjeti se blagodati Moje prema tebi i majci tvojoj: kada sam te Ruhul-Qudusom (Džibrilom) pomogao pa si s ljudima, u bešici i kao zreo muž, razgovarao; i kada sam te pismenosti i mudrosti, i Tevratu i Indžilu naučio; i kada si, voljom Mojom, od blata nešto poput ptice napravio i u nju udahnuo, i kada je ona, voljom Mojom, postala ptica; i kada si, voljom Mojom, od rođenja slijepa i gubavca iscijelio; i kada si, voljom Mojom, mrtve dizao; i kada Sam od tebe sinove Israilove odbio, kad si im ti jasne dokaze donio, pa su oni među njima koji nisu vjerovali povikali: ‘Ovo nije ništa drugo do prava vradžbina!’ ( Kur’an, 5:110)

Sva ta čuda su bili sasvim jasni i očevidni Allahovi znakovi i dokazi istinitosti Isaovih, alejhisselam, riječi, ali su mnogi među Israilćanima, i pored svega toga, ostali gluhi na njegove poruke. Dočekali su Isaâ, alejhisselam, koji je jasno ukazivao na njihove grijehe i nevaljalštine i upućivao im jasne upute kako da se izliječe i poprave, i da tako steknu Allahovo zadovoljstvo i spas na ahiretu, a i zadrže svoje zemaljske ugodnosti.

Tvrdoća i teška bolest njihovih srca vidjela se i u tome što oni, iako su vidjeli jasne i nedvosmislene znakove i znamenja da je Isa, alejhisselam, Allahov poslanik i miljenik koga se mora slijediti, nisu htjeli obuzdati vlastitu oholost i uobraženost, te su odbijali ovu Allahovu milost i šansu za izliječenje i spas, i postupali upravo suprotno onome kako su trebali postupati. Umjesto da vole, slušaju i slijede Isaâ, alejhisselam, i narodu u tom smislu govore, oni su mrzili Isaâ, alejhisselam, i narod odvraćali od njega.

Pošto su njegove mu’džize bile vidljive i opće poznate, nisu ih mogli zanemarivati, pa su ih prikazivali kao sihr i vradžbine, Allahu se utječemo od ovih laži, prljavština i opačina. I ovdje se, nažalost, potvrdila stara mudrost koja kaže: ”Kakav je narod, takve i vođe ima”; pa je većina Israilćana stajala uz svoje vjerske predvodnike i odbijala da prihvati Isaâ, alejhisselam.

Naravno, Allahovom milošću, bio je među Israilćanima i jedan broj čestitih ljudi čija srca, očišćena i ozdravljena njihovom iskrenom vjerom, jasno prepoznaše Allahovog poslanika. Neki od njih su zanemarili sve drugo u svojim životima i potpuno se posvetili druženju sa Isaom, alejhisselam, i primanju njegovih pouka. Oni su poznati pod imenom havarijjuni (apostoli).

Slijedili su Isaâ, alejhisselam, po Judeji, Samariji, Galileji, svuda kuda je on išao na svome putu pozivanja Allahu, zajedno sa njim noćivali i osvitali, zajedno sa njim, na Allahovom putu, trpili vrućinu, napor, glad, žeđ, uvrede nevjernika i sve ostalo: “A kada se Isa uvjerio da oni neće da vjeruju, uzviknuo je: “Koji će biti pomagači moji na Allahovom putu?” “Mi”, rekoše havarijjuni, “mi ćemo biti pomagači Allahove vjere, mi u Allaha vjerujemo, a ti budi svjedok da smo mi poslušni Njemu. Gospodaru naš, mi u ono što Ti objavljuješ vjerujemo i mi poslanika slijedimo, zato nas upiši među vjernike!” (Kur’an, 3:52,53)

Narednih, kako se prenosi, tri godine Isa, alejhisselam, je zajedno sa havarijjunima prolazio sva područja gdje su živjeli Benu Israil od Galileje na sjeveru do Judeje na jugu. Gdje god je boravio on je pozivao na Allahov put, poučavao ispravnom tumačenju i prakticiranju Tevrata, Zebura i Indžila, donosio radosne vijesti o ahiretskoj nagradi, ali i dunjalučkoj pomoći iskrenim vjernicima, donosio opomene o Allahovoj kazni onima koji leđa okrenu i ustrajni u grijehu ostanu.

Njegove riječi su itekako uticale na ljudska srca, kod jednih su razvijale najljepše osjećaje i davale plemenite plodove, dok su druga, od prljavštine već otvrdnula, srca primala njegove riječi sa još izraženijom mržnjom. On je mu’džize koje mu je Gospodar njegov podario pokazivao svugdje gdje je to bilo potrebno i gdje je to moglo polučiti neko dobro ili učiniti da se neka srca probude iz gafleta. U više navrata je, Allahovom dozvolom, oživljavao tek umrle osobe, vraćao vid slijepcima, ozdravljivao gubave, oduzete, opsihrene i bolesne.

Zna se da je od blata, Allahovom dozvolom, pticu stvorio, a prenosi se takođe i da je, Allahovom dozvolom, hranio i pojio veliki broj ljudi sa malim količinama hrane i vode, hodao po vodi Galilejskog jezera, zaustavio oluju na istom jezeru, zaustavio sunce iznad Jerusalema i Judeje u vremenu od dvanaest sati, na jednoj svadbi pretvorio vodu u vino …

Vezano za ovaj period Isaovog, alejhisselam, života potrebno je još da spomenemo jedan veoma značajan događaj, još jednu njegovu veličanstvenu mu’džizu:
“A kada učenici rekoše: “O Isa, sine Merjemin, može li nam Gospodar tvoj trpezu s neba spustiti?”; on reče: “Bojte se Allaha ako ste vjernici.” “Mi želimo”, rekoše oni, “da s nje jedemo i da naša srca budu smirena i da se uvjerimo da si nam istinu govorio, i da o njoj budemo svjedoci.” Isa, sin Merjemin , reče: “O Allahu, Gospodaru naš, spusti nam s neba trpezu da nam bude blagdan, i prvima od nas i onima kasnijim, i čudo Tvoje, i nahrani nas, a Ti si hranitelj najbolji!” “Ja ću vam je spustiti”, reče Allah, “ali ću one među vama koji i poslije ne budu vjerovali kazniti kaznom kakvom nikoga na svijetu neću kazniti.” ( Kur’an, 5:112-115)

Trpeza je tada spuštena sa neba, na očevid svih prisutnih, i prenosi se da su svi iz nje jeli. Iz navedenih ajeta vidimo da su i havarijjuni, iako su stalno bili u društvu Mesiha Isaâ, alejhisselam, i konstantno bili svjedoci njegovih velikih mu’džiza, ipak imali izvjesne trenutke slabosti, pa im je bila potrebno da im se smire srca u još jednom očevidnom Allahovom dokazu.

Poslala sestra Adda

Autor: Hasan Cengic​