Islamske Teme Najbolja uputa je Muhammedova, a.s

Jameel Johnson: Najbolja uputa je Muhammedova, a.s., uputa

Godine 1977. bio sam u srednjoj školi. Moja porodica i ja smo gledali prvu epizodu serije koja će postati najgledaniji televizijski program u američkoj historiji, emisiju „Korijeni“. Sjećam se i danas riječi Levara Burtona koji je glumio lik Kunta Kintea na palubi broda koji je prevozio robove u Ameriku: „Allah, dž.š., Milostivi, Allah, dž.š., Samilosni“. Kao trinaestogodišnjak nisam znao u kojoj mjeri će upravo te riječi kasnije voditi moj život i postati ishodište mojih najvećih nadanja i strahova.


Pošto sam odgojen u katoličkoj porodici koja je redovno posjećivala crkvu, uvijek sam vjerovao u Boga i organiziranu vjersku zajednicu. Čak i nakon gledanja serije Korijeni, još uvijek sam vjerovao da je Božija vjera kršćanstvo i da ću jednog dana i sam biti kršten i uvršten u pripadnike crkve. Ipak, televizija mi je otvorila vidike i pomogla mi da uvidim da i drugi ljudi jednako postojano vjeruju u svoju vjeru kao što je moja porodica vjerovala u svoju. Morao sam također uzeti u razmatranje i okolnosti koje su moju afroameričku porodicu dovele u Ameriku: transkontinentalna prodaja robova iz Afrike. S majčine strane, moji su pradjedovi bili robovi u Virdžiniji.

Kao što danas svi znamo, Afrikancima koji su u ovu zemlju dovođeni kao robovi nije bilo dozvoljeno govoriti vlastiti jezik ili zadržati svoja imena, primjenjivati svoje običaje niti prakticirati vlastitu religiju. Svi su nasilno pokršteni, iako ni taj čin nije imao nekog posebnog učinka u poboljšanju njihovog statusa prema onima koji su ih pokrštavali. Ta historijska situacija je značila nekoliko pitanja na koje ja nisam imao odgovora: „Ako je pleme Kunta Kinte bilo muslimansko, da li je i moje? Da se trgovina robovima nikada nije desila, da li bismo ostali muslimani u Africi?“ Još uvijek vjerujući u vrijednosti kršćanstva, molio sam Allaha, dž.š. (nekad na fakultetu sam počeo koristiti taj izraz za Boga) da me uputi istini, šta god ona bila.

Nakon diplomiranja postao sam ozbiljniji u stvarima vjere. Vrijeme redovnog studiranja bilo je iza mene i sada sam morao naći načina kako da se izdržavam. Bilo je vrijeme i da također preuzmem punu odgovornost za svoje moralno ponašanje. Sjećam se jasno večeri nakon što sam diplomirao na fakultetu. Odveo sam svoju porodicu do hotela i rastao se sa svojim cimerom Kevinom s kojim sa živio četiri godine. Bio sam sam u stanu. Moj drugi cimer koji je skupa sa mnom diplomirao već je bio napustio fakultet sa svojom porodicom ostavivši mi oproštajnu poruku. Kevin, koji je završavao studij sljedećeg semestra rekao mi je: „Sad moraš naći posao.

Onda ćeš se oženiti, dobiti djecu. Čovječe, uskoro ćeš i umrijeti!“. Iako je riječ o nesumnjivo morbidnoj šali, morao sam prihvatiti realnost brzog isteka vremena. Bez obzira na to da li mi bio dosuđen duži ili kraći životni vijek, ipak sam jednog dana morao doći na suđenje. Tog ljeta, možda zbog toga što mi je škola nedostajala, počeo sam čitati bez prestanka. Dvije knjige koje sam pomno pročitao tog ljeta bile su Novi zavjet i Autobiografija Malcolma X-a. Malcolmova autobiografija me potpuno obuzela. Čitao bih je čim se probudim ujutro, dok sam putovao vozom u grad i nazad, kad bih dolazio kući navečer, prije spavanja. I ja sam, kao i mnogi drugi, bio fasciniran Malcolmovim promjenama iz uličnog kriminalca u predstavnika crnih muslimana, a onda u izvornog muslimana i međunarodnu ličnost.

Proveo sam dosta vremena čitajući Novi Zavjet. U srednjoj školi sam pohađao nastavu iz Starog zavjeta i prilično sam se dobro upoznao s Torom. Sada sam htio bolje shvatiti Novi Zavjet koji je Bog poslao svojim sljedbenicima.

Upravo u to vrijeme dvojica prijatelja iz susjedstva su također studirali religije, uključujući i islam. U to vrijeme je jedna „muslimanska“ (ovaj termin koristim uvjetno) organizacija poznata pod nazivom „Ansar Allah“ bila jako utjecajna u okrugu New Yorka. Njihov vođa imao je sedmičnu radioemisiju u kojoj se fokusirao na komparativne religije, posebno na islam i kršćanstvo. Kao nekome ko je odgojen u kršćanskoj vjeri to je za mene bilo od posebnog interesa jer je moje primarno razumijevanje vjere bilo vezano za Bibliju. U to vrijeme već sam nekoliko mjeseci radio za svećenika i kongresmena Floyda H. Flakea, koji je bio pastor crkve Allen A.M.E. u St. Albaniju, u Queensu. Velečasnog Flakea sreo sam radeći na njegovoj kampanji za Kongres, 1986. godine. Nedugo nakon što je pobijedio na novembarskim izborima, šef kluba demokratskih poslanika kojem sam i ja pripadao, Gregory Meeks, ugovorio mi je intervju s Flakeovim šefom kabineta i oni su mi ponudili posao.

U tim okolnostima, radeći za svećenika, počeo sam tragati za upečatljivijom duhovnom uputom, a sve to me je guralo bliže i bliže Crkvi i krštenju. S druge strane, moje komparativne studije religija su me sputavale da budem sasvim odlučan. Siguran sam da će mnogi pripadnici kršćanske vjere reći da je to bio, ustvari, đavo koji mi nije dao mira, posebno kad uzmete u obzir i to da je islamska ulema vođu organizacije „Ansar Allah“ razotkrila kao prevaranta.

Ipak, moje vjerske studije i zaključci nisu bili utemeljeni na djelovanju neke harizmatične ličnosti kao što je to slučaj kod mnogih. Oni nisu bili utemljeni ni na potrebi da razumijem svoju božansku bit kao crnac, kako je to bilo naglašavano u drugim organizacijama poput Nacije islama i Nacije pet posto (Five Percent Nation). Moji zaključci bili su bazirani na intelektualnom ispitivanju judeo-kršćanske doktrine i, Allah, dž.š., najbolje zna, iskrenim molbama upućenim Jedinome da me uputi na Pravi put.​

Što sam više izučavao kršćansku doktrinu, uviđao sam sve veći nesrazmjer između nje i Biblije. S druge strane, što sam više izučavao životopise poslanika, od Adema do Isusa (na sve njih neka je spas i blagoslov), uviđao sam sličnosti s principima koje promovira islamsko učenje. U Bibliji, prva zapovijed je: „Nećete imati drugih božanstva osim Mene“. Kad je jedan učenik upitao Isusa koja je zapovijed najvažnija on mu je odgovorio: „Znaj da je tvoj Gospodar, Jedan Bog. Nikoga osim njega nećete obožavati“. Muhamed, a.s., (neka je mir i blagoslov s njim) je također naučavao: „Nema boga osim Allaha, dž.š.“. I Stari i Novi Zavjet priznaju neophodnost slijeđenja Božijih zakona. Obje knjige govore o dolasku jednog poslanika koji će biti potomak Israelićana, koji će biti nepismen i koji će doći poslije Isusa. Svi znaci čini se da su ukazivali na poslanstvo Muhameda, a.s.

Sve to nije bilo isuviše radosno otkriće za mene. Morao sam se okrenuti od vjere s kojom sam odrastao, vjere koja je bila kamen-temeljac morala moje porodice i znao sam da će to biti jedan težak i bolan poduhvat.

Vremenom su moja razmišljanja i razgovori postali stalno fokusirani na vjeru. Nisam bio spreman raspravljati o svojim islamskim učenjima s članovima uže porodice. Sve to se promijenilo 15. februara, do danas najtužnijeg dana u mom životu, dana kad je moj otac umro.

Šest dana prije toga, dok sam napuštao kuću i kretao na posao, telefon je zazvonio. Bio je to prijatelj mog oca koji nam je javio da je otac primljen u bolnicu u Astoriji, u Queensu s bolom u prsima i da se nalazi na intenzivnoj njezi. Kad sam otišao s majkom da ga posjetim, izgledalo je da će u bolnici ostati najmanje nekoliko sedmica. Tokom te prve sedmice njegovo stanje se toliko popravilo da je doktor rekao da ga već sljedećeg ponedjeljka možemo izvesti kući.

Upravo kad smo se tog ponedjeljka spremali za bolnicu, telefon je ponovo zazvonio. Mogao sam čuti majku kako plače dok mi je iz kuhinje povikala da je otac umro. Doktor je rekao da je otac tog jutra imao snažan srčani udar. Dok sam stajao u kuhinji grleći i tješeći majku i pokušavao istovremeno prihvatiti mentalno našu novonastalu realnost, mislio sam na Allaha, dž.š., na to kako Ga poznajem i kako ću Ga upoznati. Mislio sam u sebi: ovo je ispit, ispit koji su drugi prošli i sada je red na tebe. Kako sam kasnije saznao, Kur'an o sličnoj situaciji govori upravo na taj način: „Da li mislite da ćete biti ostavljeni na miru ako samo kažete mi vjerujemo i da nećete biti iskušavani kao oni prije vas?“

Kad su već sve pripreme izvršene i kad se okupio veliki broj prijatelja i rodbine, bilo mi je jako teško prihvatiti očevu smrt. Tada mi je jedan prijatelj predložio da odem do pogrebne kuće u kojoj mi je otac pripreman za sahranu i da provedem neko vrijeme uz njega. Odlučio sam da upravo to uradim i krenuo sam tamo navečer. Pozdravio sam se posljednji put sa svojim ocem Williamom od koga sam uzeo srednje ime i nadimak i obećao mu (ili obećao sebi, ili obećao Allahu, dž.š., nisam siguran tačno) da ću prestati traćiti vrijeme, da ću uskoro prihvatiti islam i početi se moliti za očevu dušu.

Tokom sljedeća tri mjeseca poduzeo sam neke dodatne mjere na putu prihvatanja islama. Neki od tih koraka bili su više površnog karaktera nego drugi, kao što je nošenje kufi kape s vremena na vrijeme i nošenje bedževa koji su promovirali različite islamske organizacije i udruženja. Počeo sam se snažnije identificirati s muslimanima koje sam sretao na ulici ili u podzemnoj željeznici, pa čak i s onima koji su pripadali nekim upitnim ili neortodoksnim strujama. Čak i prije formalnog donošenja šehadeta, tog javnog prihvatanja uvjerenja u Allaha, dž.š., i Muhammeda, a.s., kao njegovog poslanika, prvi put sam postio cijeli mjesec ramazan. Taj prvi post u mom životu bio je jedan od najtežih i najzahtjevnijih obreda kad je riječ o disciplini koje sam ikada poduzeo u svom životu.

Tek poslije ću shvatiti da je dio koji se u postu odnosi na ustezanje od jela i pića najlakši dio posta. Moja dvojica bliskih prijatelja, Curtis i David, prolazili su kroz istu transformaciju skupa sa mnom. Davida smo viđali dosta rijetko te godine jer je bio zaokupljen otplatom nekih dugova koji su bili preostali iz njegovog bavljenja biznisom u vrijeme prije prihvatanja islama.

Nedugo poslije ramazana, Curtis je došao do mene i rekao mi je da je posjetio mesdžid Et-Takva u Bedfordu, skupa s jednim muslimanom s kojim je radio. Dok je bio tamo odlučio je donijeti šehadet. Rekao sam mu da sam i ja zainteresovan da nekad posjetim tu džamiju i da vidim kako to sve izgleda.

Jedne subote otišao sam s Curtisom (sada se zove Sejfudin) u Mesdžidut-Takva da sredimo neke poslove s pomoćnikom imama.

Pošto pomoćnik imama nije bio tu kad smo stigli, proveli smo neke vrijeme u obližnjem restoranu razgovarajući s nekolicinom braće iz džamije. I danas se sjećam kako su se međusobno zadirkivali nekim vicevima koji su bili protkani islamskim sadržajem. Sejfudin i ja smo se također smijali, više zbog vlastite zbunjenosti nego što smo istinski razumijevali o čemu je riječ. Jedan brat Afroamerikanac po imenu Abdulkerim ukazivao nam je posebnu pažnju. Upravo kad smo se spremali da izađemo začuo se poziv na molitvu, ezan.

Abdulkerim nam je rekao da je molitva koja je trebala uslijediti veoma važna i da možemo ostati ukoliko želimo. Nakon što nam je pokazao kako da uzmemo abdest, okrenuo se prema meni i rekao mi je: „Čini se da si spreman da izgovoriš šehadet“. Složio sam se s tim. Nakon namaza, pred imamom Siradžom Vehadžom izgovorio sam šehadet. Odmah nakon toga jedan brat me u džamiji pitao kako se zovem.

Kad sam rekao da se zovem James, počeo me zvati Jameel. Odlazeći iz kuće toga dana nisam imao namjeru izgovoriti šehadet. Samo sam htio posjetiti džamiju po prvi put u svom životu. Kad sam izašao iz džamije, već bijah ušao u okrilje islama i svi moji prethodni grijesi bili su saprani.​

Sada je bilo vrijeme da naučim život iznova. Jedini problem bio je što sam bio isuviše sviknut na svoj stari način života. Svaki novi musliman misli da su svi drugi muslimani sasvim spokojni i veoma dobro upućeni u stvari vjere. Ustvari, trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da svako prolazi kroz unutrašnje borbe kao i ja. Uvijek sam osjećao posebnu radost da sam islam izučavao i prihvatio s dva svoja najbliža prijatelja. S druge strane, upravo ta činjenica mi je ponekad pričinjavala teškoće jer nisam znao da li sam šehadet izgovorio za sebe ili kao dio neke grupe.

Onda sam se prisjetio da je bilo mnogo stvari koje sam ja radio drukčije nego moji prijatelji, kao što su sportske aktivnosti u srednjoj školi, kao i to što sam otišao da studiram. Iako sam mnogo uživao u njihovom društvu, uvijek sam činio ono što sam smatrao najboljim za sebe. Shvatio sam da moje prihvatanje islama nije neka vježba grupnog razmišljanja. Bila je to moja odluka, bazirana na mom uvjerenju. To što smo se nas trojica sakupili na istovjetnom zadatku bio je blagoslov Allahov, dž.š., jer sam upravo tog dana u džamiji saznao da je Poslanik, a.s., ohrabrivao svoje sljedbenike da stvari rade u grupama po troje. Jedni drugima bili smo utjeha i izvor hrabrosti.

Kad gledam unazad na dane neposredno prije i nakon izgovaranja šehadeta i kad preispitam svoje nedostatke u tom periodu, uvidim da sam bio veoma arogantan prema nemuslimanima. Kad sam se počeo mijenjati i gledati svijet drukčijim očima, fokusirajući se više na duhovno nego na materijalno, nisam mogao shvatiti kako svi drugi nisu mogli vidjeti ono što sam ja vidio. Češće sam se upuštao u rasprave u pogledu vjere i postao izuzetno dogmatičan, moje ocjene prema nemuslimanskim suparnicima često su bile nepotrebno grube.

Bila je to čista obijest rođena iz neznanja začinjenog ponosom, a ne iz nekog islamskog prosvjetljenja, jer Poslanik, a.s., islama je rekao; „Primjer mene i vas je kao primjer čovjeka koji je zapalio vatru pa leptiri i skakavci ulijeću u nju, a on ih tjera od nje. Ja isto tako vas odbijam od vatre, držeći vas za vaše ogrtače, ali se vi izmičete iz mojih ruku“. O tim danima uvijek razmišljam kad u Kur'anu pročitam Allahove riječi upućene Njegovom poslaniku: „Da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine.“ (Kur'an, 3:159) Gordost je đavolska zamka. Neka mi Allah, dž.š., oprosti i sačuva me od toga u budućnosti.

Kasnije te godine imao sam novi posao u neprofitnoj organizaciji za lokalni razvoj. Radio sam tu kao administrator za programe u državi New York koje je ta korporacija izvršavala na terenu. Po prvi put sam tada morao odrediti svoju poziciju, u skladu s islamskim učenjima u odnosu na posao. Iako sam u vrijeme primanja islama i izgovaranja šehadeta radio za ured kongresmena Flakea (gdje ću slučajno jednog dana upoznati Cheryl Hart, s kojom ću se poslije vjenčati), još uvijek sam učio kako da klanjam dnevne namaze i nisam još odlazio na zajedničke molitve petkom.

U vrijeme dok sam radio za kongresmena Flakea nisam odlazio na molitve petkom jer nisam znao ni za jednu džamiju u blizini. Sada kad sam imao novi posao i kad sam već sreo neku muslimansku braću iz Harlema koji su me uputili na obližnju džamiju koja se nalazila nedaleko od mog novog radnog mjesta, bio sam spreman proširiti obim svojih vjerskih obreda. Osjećao sam da je najbolji način za to da već od prvog dana donesem čvrste odluke.

Dok me novi supervizor upoznavao s obavezama u uredu, obavijestio sam ga na učtiv način da sam musliman i da ću trebati petkom, većinom tačno u vrijeme pauze za ručak, prisustvovati molitvi. Trebat će mi također malo privatnosti za molitvu jednom ili dvaput dnevno jer nisam imao svoju kancelariju. Rekao mi je da nijedan zahtjev nije problematičan. Petkom bih se trebao potpisati i navesti gdje odlazim i kad očekujem da ću se vratiti, upravo kako se radi kad je u pitanju ručak ili bilo koja druga obaveza van ureda.

Uvjerio me da neće biti problem da nakratko posudim nečiju kancelariju kad za to ima potrebe. Za cijelih pet godina koliko sam tamo radio nisam nikada imao problema s odlaskom na džumu, mjestom za klanjanje dnevnih namaza, nošenjem kape ili uzimanjem slobodnog dana za muslimanske praznike.

Nekad u to vrijeme kad sam počinjao novi posao pribavio sam poster Malcolma X-a na kome je pisalo „Svim neophodnim sredstvima“. Bila je to dobro poznata slika na kojoj Malcolm X. Drži pušku u ruci i oprezno viri iza zavjese. Bez mnogo razmišljanja postavio sam poster u svoj ured već prve sedmice na poslu. Prema mom mišljenju, bila je to popularna slika poznatog afroameričkog borca za ljudska prava. Nekoliko godina poslije jedna radna kolegica me obavijestila da su neki uposlenici ureda, posebno oni koji su bili najmanje izloženi utjecajima afroameričke kulture, bili zbunjeni i nisu znali kako da pristupe tom mladom crnom muslimanu s radikalnim posterima. Šalila se sa mnom da su rekli kako sam „mlakonja“ nakon što su me bolje upoznali. Odgovorio sam u šali da mi je žao što sam dozvolio da čarolija nestane.​

Na mom sljedećem poslu u sličnoj organizaciji za lokalni razvoj, ovaj put smještenoj u mojoj četvrti u Far Rockaway, radio sam kao zamjenik izvršnog direktora, a potom i kao izvršni direktor, što mi je pružilo mogućnost da pomognem drugim muslimanima koji su trebali posao. Jednog petka dok sam se spremao da krenem na džumu u obližnju džamiju u Far Rockawayu u čijem otvaranju sam i sam imao učešće, upitao sam jednog brata muslimana koji je radio za naš ured da li bi htio ići sa mnom. On je rekao: „Želite reći da je uredu da idemo na džumu?“. Odgovorio sam: „Prije svega, ja sam šef. Znači odmah da je uredu. Osim toga, svakako imaš jedan sat za ručak pa to svakako neće biti problem. I konačno, ako ikad budeš radio negdje gdje sam ja ranije bio, budi siguran da to nikada neće biti problem“.

Kao što nas je Poslanik islama (neka je mir s njim) podučio: oni koji dođu prije nisu isti kao oni koji dođu poslije, u smislu da oni koji se prvi bore da uspostave dobro imaju veći stepen od onih koji dolaze kasnije i koji se tim dobrom koriste. To je samo jedan od razloga zašto su Poslanikovi, a.s., ashabi superiorniji od svih ostalih generacija muslimana do Sudnjeg dana. Kao što Allahove, dž.š., riječi u Kur'anu svjedoče: „Nisu jednaki oni među vama koji su davali priloge prije Pobjede i lično se borili – oni su na višem stupnju od onih koji su poslije davali priloge i lično se borili.“ (Kur'an, 57:10)

Sva moja nastojanja danas samo su blijeda slika u poređenju s borbama i iskušenjima Poslanika, a.s., i njegovih ashaba u prvim godinama islama. To je tačno čak i u slučaju mog sljedećeg zaposlenja – najzanimljivijeg i najizazovnijeg profesionalnog poziva koji sam imao u životu: šef kabineta američkog kongresmena.

Prihvatanje tog posla značilo je da moram seliti iz New Yorka u Vašington. Pošto sam počinjao novi život u novoj državi, odlučio sam da je to dobra prilika da promijenim zakonski ime i uzmem ono kojim me muslimanska zajedinca zvala sve ove godine: Jameel William Aalim-Johnson. Do tog vremena Cheryl i ja smo našoj djeci, Kaifu, Khalaiqu i Naadiri već bili dali prezime Aalim-Johnson. Pošto sam trebao sarađivati sa sasvim novom vrstom ljudi, za mene je to bila dobra prilika da me upoznaju s imenom koje sam već dugo koristio neoficijelno, umjesto da se konfuzija upotrebe dva imena nastavi.

Kršteno ime mi je James William Johnson. Odlučio sam zadržati srednje ime William, jer je to bilo ime moga oca. Odlučio sam također zadržati svoje prezime Johnson, uprkos tendencijama koje su tada bile popularne među afroameričkom populacijom da se „robovska imena“ odbacuju. U skladu s nekim predajama Poslanika islama, svako treba zadržati svoje prezime zbog pitanja nasljedstva i produžetka loze. U islamu čak i kad se žena uda zadržava prezime svoga oca, a ne uzima nužno prezime muža. Mnoge američke žene to smatraju modernim trendom vlastite neovisnosti ne znajući da muslimani to prakticiraju već hiljadu i četristo godina.

Tokom mojih prvih sedmica na Capitol Hillu mislio sam da sam jedini musliman tu. Ni hidžab ni kufi kapa nisu bili nešto što ste mogli tipično vidjeti u hodnicima Kongresa. Nakon mjesec dana službe, kongresmen za koga sam radio pozvan je na večeru koju je spozorisalo Američko muslimansko vijeće. Kao jedini musliman u njegovom uredu, prirodno je da sam išao s njim na taj prijem. Upoznavanje služebenika Vijeća naknadno će mi otvoriti mnoga vrata u svijet dosta utjecajnih muslimana i na Capitol Hilu i drugdje.

Tokom sljedeće posjete Vijeću, službenici su mi dali listu muslimana koji služe u Kongresu i Bijeloj kući. Imao sam priliku upoznati sve te ljude kad je Vrhovno islamsko vijeće iz Kalifornije organiziralo prijem u gradu i pozvalo me da dođem. Preko njih sam saznao da muslimanski službenici obavljaju džumu u krilu jedne zgrade na Capitol Hillu. Do tada sam išao na džumu u Islamski centar na Masačusets aveniji što nije bilo posebno zgodno, imajući u vidu gust saobraćaj u Vašingtonu u to doba dana krajem radne sedmice.

Bilo mi je zadovoljstvo saznati da su na Capitol Hillu radili i drugi muslimani, braća i sestre, koji ne samo da su ponosno prakticirali svoju vjeru, već su činili sve što mogu da poboljšaju uvjete muslimana u Americi. Kroz molitve petkom, gdje sam s vremena na vrijeme držao hutbu, upoznao sam mnoge druge muslimane koji su radili u tom okrugu, bilo u izvršnoj vlasti ili za neke muslimanske organizacije za koje nisam znao ni da su postojale. Ubrzo sam stekao prestižan status kao prvi i jedini musliman šef kabineta nekog kongresmena.

****

Moja iskustva na Capitol Hillu predstavljala su veliko iskušenje za moju vjeru. Na ispitu sam bio kroz nove odnose koje sam uspostavio s domaćim muslimanima koji su pripadali različitim kulturama, međunarodnim obavezama i putovanjima u muslimanske zemlje kao i surovu realnost bavljenja politikom.

Kur'an kazuje: “O ljudi, stvorili smo vas od jedne žene i jednog muškarca i podijelili vas na različita plemena i narode da biste se bolje upoznali. Kod Allaha, dž.š., je najplemenitiji onaj koji je najbogobojazniji. A Allah, dž.š., sve zna i o svemu je obaviješten.” (49:13). Iako mnoge džamije u New Yorku imaju džemate sastavljene od muslimana iz različitih dijelova svijeta, lično nisam imao mnogo iskustva s muslimanima koji nisu bili domaći Amerikanci ili eventualno s Kariba. Sada, radeći u Vašingtonu, počeo sam se susretati i sarađivati s muslimanskim službenicima koji su dolazili iz Azije i Srednjeg Istoka, administrativnim službenicima, advokatima za pitanja ljudskih i građanskih prava i biznismenima. Upoznao sam ih ne samo kao radne kolege i saradnike, već kao svoju braću i sestre s kojima sa dijelio najintimnija uvjerenja. Ipak, često bih mislio da su neka njihova shvatanja i pristup sunetu Poslanika islama bili nekako čudni i za mene strani.​

Moje shvatanja islama, posebno kad je riječ o bogoslužju i društvenim odnosima su, donekle, konzervativna. Nastojim svoje shvatanje uskladiti s praksom generacije muslimana koji su bili najbliže izvoru, ashaba Poslanika islama. Kao što nas je Allahov, dž.š., poslanik podučio, najbolja generacija muslimana je ona koja je živjela u njegovo vrijeme, zatim ona koji ih je naslijedila, a potom i ona koja je zatim uslijedila (tri prve generacije). Naredba da žena pokriva svoju kosu, preporuka da ljudi puštaju bradu, izbjegavanje kontakta između muškaraca i žena koji nisu u braku ili u krvnom srodstvu, pa i pravo (ne neizbježno i praksa) na poligamiju su tradicionalna načela islama za koja sam vjerovao da ih svako prihvata kao činjenicu, čak i ako ih ne provodi u praksi u svom životu. Mnoge moje kolege smatrale su da su te stvari izborne, a u slučaju poligamije čak i nelegalne. Već odavno sam izgubio svoje naivno shvatanje i uvjerenje kao mladi musliman da svi muslimani imaju ujednačeno shvatanje islamskih vjerovanja i prakse. Sada počinjem shvatati u kojoj mjeri je moguće da se razlikujemo u interpretaciji različitih aspekata sunneta koji su mi nekada izgledali sasvim jednostavni.

Otkrio sam također da postoji razlika u ciljevima kad su u pitanju naši napori da poboljšamo uvjete muslimanske zajednice u Americi. Mnogi muslimani – imigranti ili oni koji potječu iz useljeničkih porodica najviše su zainteresovani za asimilaciju u američko društvo. Iz moje perspektive, ciljevi su bili identični ciljevima za koje su se borili pripadnici Pokreta za ljudska prava koji su predvodili Afroamerikanci tokom šezdesetih godina. Moji ciljevi i ciljevi većine afroameričkih muslimana s kojima sam se družio činili su se bliže ostvarenju jedne muslimanske zajednice, kompletirane svim potrebnim institucijama i infrastrukturom koja je neophodna kako bismo mogli živjet svoj život na način koji smo odabrali. Siguran sam da su naše različite vizije rezultat te prvobitne podijeljenosti na domaće i strane muslimane. Kao useljenici iz prve ili druge generacije, muslimani nastoje biti prihvaćeni kao Amerikanci, kao što je to bio slučaj sa svim useljenicima ranije. U svojstvu lokalnog Amerikanca, čija porodica već stoljećima živi u ovoj zemlji, iz perspektive Afroamerikanca koji je posmatrao neprestanu borbu svog naroda za ostvarenje vlastitih prava, mnogo manje me zanima „njihovo priznanje“. Želim da živim svoj život onako kako smatram da trebam, na način koji će rezultirati zadovoljstvom mog Gospodara. Želim okolinu u kojoj mogu prakticirati islam i širiti ga među svima onima koji žele da ga prihvate.

Jedan takav pokušaj širenja islama desio se u toku mjeseca ramazana na Capitol Hillu, u decembru 1998. godine. Bila je to jedna od onih rijetkih godina i prilika kad su se praznici tri velike monoteističke religije poklapali u jednom danu: Ramazan, Hanuka i Božić. Na raspolaganju sam imao sistem elektronskih poruka koji je obuhvatao cijeli Kongres, pa sam odlučio da bi to mogla biti zgodna prilika da umjesno upoznam svoje saradnike u Kongresu s pet temelja islama. Napisao sam kratki uvodni e-mail u kojem sam podsjetio svoje saradnike da će sve tri abrahamovske vjere slaviti svoje velike blagdane u isto vrijeme, te da će njihovi muslimanski saradnici postiti Ramazan, četvrti temelj islama. Potom sam objasnio ostala četiri temelja. Moja pretpostavka je da bi to moglo biti veoma dobro vrijeme za jačanje međusobnog razumijevanja. Tu poruku poslao sam na nekoliko stotina adresa. Neki odgovori bili su veoma pozitivni i ohrabrujući, iskazujući zahvalnost za pokušaj da se predstave različite kulture i vjerske tradicije. Neki drugi su poslali učtivu zahvalnicu na informaciji. Neke poruke bile su, pak, veoma negativne, nekoliko njih čak s komentarima punim mržnje prema islamu. Kako god to moglo izgledati uznemirujuće, shvatio sam da je odmazda koju su morali trpjeti Poslanik islama i njegovi ashabi u prvim godinama širenja islama u Meki bila mnogo žustrija nego nekoliko negativnih e-mail poruka.

Jedna od velikih prednosti ovog posla jesu i česta putovanja unutar i izvan zemlje. Kad ste šef kabineta, posebno kod kongresmena koji je član Komiteta za međunarodne odnose, pozivi za put pristižu jedan za drugim. Prije nego što sam počeo raditi na Capitol Hillu, samo sam nekoliko puta putovao izvan Amerike, obično na Karibe da provedem godišnji odmor sa suprugom. Moj novi posao odveo me u protekle četiri godine u trinaest novih zemalja na pet kontinenata. Sedam zemalja su bile muslimanske zemlje.​

Najteži dio mog poziva jeste sama politika. Uvijek sam govorio da je politika prokletstvo dobre vlade. Bilo bi nepravedno reći da članovi Kongresa nemaju lične moralne vrijednosti kojima se rukovode. Ipak, te vrline su toliko često stavljene u stranu u ime neke politike ili pred snažnim utjecajem lobističkih kuća. Mnogo puta sam razgovarao s članovima Kongresa i službenicima na Capitol Hillu o glasanju za ono što je moralno ispravno i pravedno nasuprot ugađanju nekom posebnom lobiju koji bi mogao odlučiti ishod sljedećih izbora. Oni su često koristili logiku da ponekad neko mora glasati suprotno vlastitoj najboljoj procjeni kako bi mogao zadržati mjesto, jer mu upravo to omogućava da nastavi raditi na drugim pitanjima za opće dobro. Moja logika je da ukoliko nastaviš glasati suprotno vlastitoj najboljoj procjeni, već tada ne činiš nikakvo dobro. Poslanik Muhamed, a.s., nas uči da upravo osoba koja TRAŽI poziciju vođstva ne treba da je dobije. Međusobno dogovaranje, demokratija i saradnja zahtijeva od ljudi da čine kompromise po raznim pitanjima. Međutim, kad nečija želja da bude izabran ponovo bude uzrok tome da on kompromituje sve svoje moralne vrijednosti, on je već žrtvovao isuviše.

Politička nedoraslost muslimanske zajednice u Americi samo pogoršava moju frustriranost kad se kao musliman, uposlenik Kongresa, suočavam sa situacijom da pitanja od interesa za muslimane, kao što je korištenje tajnih dokaza protiv useljenika ili palestinsko-izraelski sukob, dođu na glasanje pred Predstavnički dom. Posljednji primjer za to je i slučaj kad sam poslao eletronsku poruku članovima Kluba afroameričkih predstavnika u Kongresu (CBC) u kome sam izložio pojedinosti o zalaganjima mog šefa za postizanje mira na Bliskom Istoku. Sljedećeg poslijepodneva moj šef me panično nazvao iz New Yorka jer se ispostavilo da je neki član CBC-a navedeni e-mail proslijedio proizraelskoj lobističkoj grupi. Svaka mirovna inicijativa za njih je bila predmet ismijavanja. Naravno, sva osjetljiva pitanja za muslimane su uvećana kao pod lupom od 11. septembra 2001.

****

10. septembar 2001. – Nakon što sam cijeli sat vremena proveo u avionu na pisti vašingtonskog aerodroma zbog loših vremenskih uvjeta, odlučio sam se vratiti na terminal kad je pilot najavio da oni koji to žele mogu izaći. Kontaktirao sam naš ured u New Yorku i oni su mi rekli da ću zakasniti, pa je svejedno, da mogu doći i sutra. Odlučio sam da ću ujutro ustati rano i otići autobusom do aerodroma LaGuardia.

11. septembar 2001. – Odlučio sam da neću raniti, da bih mogao odvesti djecu u školu. Nakon što sam ostavio djecu u školi, požurio sam kući da se presvučem i uhvatim prvi prijevoz za New York. Dok sam se presvlačio, uključio sam televiziju i na vijestima čuo da je putnički avion udario u sjeverni toranj Svjetskog trgovačkog centra na Manhattanu. Gledao sam neko vrijeme i slušao komentatore kako nagađaju da li se radi o nesreći ili nekom terorističkom napadu. Ušao sam u kupatilo. Trenutak kasnije, čuo sam na televiziji da je i drugi avion udario u južni toranj. Bio je to definitivno teroristički napad.

Ne mogu dobiti vašingtonski aerodrom telefonom. Krenuo sam nepromišljeno prema aerodromu. Primijetio sam ambulantna kola i policijske patrole kako me velikom brzinom prestižu čim sam ušao u DC. Pokušao sam stupiti u kontakt sa svojim uredom, ali se niko ne javlja.

U daljini sam vidio dim, ali nisam mogao razaznati odakle dolazi. Da li su udarili i u Capitol Hill? Ne, dim se dizao na velikoj razdaljini od zgrade Capitol Hilla. Dok sam prilazio Pentagonu, zazvonio mi je mobilni telefon. Bila je to moja žena. Rekla mi je: „Ne idi džaba na aerodrom, zatvoren je. Upravo su pogodili Pentagon“. Rekao sam: „Znam, upravo gledam u njega“.

Okrenuo sam auto i krenuo prema svom uredu. Policija je bila posvuda, a svi službenici su stajali ispred zgrade pogleda uperenog u nebo. Napolju, stvari su bile u rasulu: nikakvih jasnih naredbi niti uputa za službenike i članove Kongresa, osim da evakuiraju zgradu. Nabasao sam na svog brata muslimana Halila Alija koji je radio za drugog kongresmena. Rekao sam mu: „Sve što smo pokušavali učiniti upravo je postalo deset puta teže“.

Proteklih osam mjeseci bili su veliko iskušenje za muslimansku zajednicu i izazov i prilika za izgradimo karakter za svakoga. Kao i većina moje braće i sestara u islamu, i ja sam morao birati između vjere i straha. U danima i sedmicama nakon 11. septembra vidjeli smo najbolje i najgore od Amerike. Na muslimane, Arape i Indijce vršeni su neselektivni napadi, dok su u isto vrijeme činjena velika djela dobročinstva i saosjećanja za iste te zajednice. Američki Kongres je izdao rezoluciju u kojoj prihvata i iskazuje poštovanje prema muslimanskoj vjeri, osuđujući djela neselektivnog nasilja, dok je u isto vrijeme usvojio zakone kojima je bilo lahko oduzeti prava muslimanima. Predsjednik se susretao s predstavnicima muslimanskih organizacija i hvalio njihovu toleranciju, dok je njegov ministar pravosuđa zatvarao dobrotvorne organizacije muslimana i zatvarao nevjerovatan broj muslimana i Arapa bez ikakvog vidnog razloga. Primio sam poziv od jednog saradnika koji je radio kao službenik za jednog republikanskog kongresmena. Skupa smo jedne prilike putovali u Maroko. Rekao mi je da je kongresmen za kojeg radi, koji je bio iz Luizijane i koji se kandidovao za Senat, izrekao neke neupućene komentare u vezi s islamom i muslimanima, aludirajući na njihov način odijevanja i kako ih je dozvoljeno profilirati. Saradnik me uvjeravao da on nema ništa s tim i da se stidi svakoga ko bi rekao takvo nešto. Od nekih drugih kongresmena sam dobijao CD-ove na kojima se nipodaštavao islam i vrijeđao Poslanik, a.s.

„Ljudi snuju i planiraju, a Allah, dž.š., određuje“. Od 11. septembra naovamo učinjeno je dosta toga da se smanji broj useljenika iz muslimanskih zemalja. Unatoč tome, u proteklih osam mjeseci 20.000 Amerikanaca je prihvatilo islam. Nakon 11. septembra kongresmen s kojim radim, a koji je član Finansijskog vijeća iskazao je zabrinutost da bi naši napori na razvijanju finansija u skladu sa šerijatskim propisima mogli biti uzaludni neko vrijeme zbog novonastale situacije. Uprkos tome, Freddie Mac je upravo razvio odnose s još jednom finansijskom institucijom koja posluje u skladu sa Šerijatom, a Američki trezor je nedavno organizirao konferenciju u saradnji s univerzitetom Harvard na temu islamskih finansija.

Napisao sam ranije da u ovim vremenima muslimani moraju birati između straha i vjere. Ja sam izabrao vjeru. Kad je Allahov, dž.š., poslanik upitao: „Kad će Božija pomoć stići?“, Allah, dž.š., mu je odgovorio: „Allahova, dž.š., pomoć je uvijek blizu“.

Jameel William Aalim Johnson, SAD, bivši šef kabineta kongresmena Gregoryja Meeksa, sada zaposlen kao pomoćnik potpredsjednika u NASDAQ OMX-u, najvećoj tehnološkoj berzi na svijetu.

Prijevod: Ahmed Zildžić​