- Regist
- 11-03-2024
- Poruka
- 3,445
- Reakcije
- 83
- Bodovi
- 216
Podrazumijeva li se pod trajnom milostinjom ono što čovjek udijeli za svog života ili ono što njegova porodica udijeli u njegovo ime nakon što on preseli na ahiret?
Pitanje:
Podrazumijeva li se pod trajnom milostinjom ono što čovjek udijeli za svog života ili ono što njegova porodica udijeli u njegovo ime nakon što on preseli na ahiret?
Odgovor:
Iz vanjskog značenja hadisa: “Kad čovjek umre, prestaju mu teći sevapi za djela, izuzev u tri slučaja: trajne milostinje, korisnog znanja i dobrog djeteta koje za njega uči dovu” (Muslim, 1631) slijedi da će čovjek imati korist od onog dobra koje je za života lično učinio, a ne od onog koje u njegovo ime učine njegova djeca. Naime, dobro koje se odnosi na dijete spomenuto je na kraju hadisa koji smo naveli. Prema tome, ako čovjek oporuči da se nakon njegove smrti uradi kakvo trajno dobro ili nešto zavješta, a od čega će ljudi imati koristi, odnosno ako ostavi iza sebe korisno znanje, odnosno ako njegovo dijete moli Allaha za njega – sve to ubraja se u trajnu milostinju.
Ako bi nam neko postavio ovo pitanje: “Je li bolje da obavim dva rekata dobrovoljnog namaza i sevape poklonim roditelju ili je bolje da klanjam zarad svog dobra, a da za roditelja molim u namazu?”, mi bismo odgovorili da je bolje da klanja zarad svog dobra, a da moli za roditelja dok klanja, utoliko prije što je upravo to Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, preporučio rekavši: “…i dobrog djeteta koje za njega uči dovu.” Nije rekao: “…i dobrog djeteta koje klanja dobrovoljni namaz i njemu pokloni sevape”, niti je pak kazao: “…i dobrog djeteta koje čini kakvo drugo dobro djelo i njemu pokloni sevape.”
Šejh Muhammed b. Usejmin
Pitanje:
Podrazumijeva li se pod trajnom milostinjom ono što čovjek udijeli za svog života ili ono što njegova porodica udijeli u njegovo ime nakon što on preseli na ahiret?
Odgovor:
Iz vanjskog značenja hadisa: “Kad čovjek umre, prestaju mu teći sevapi za djela, izuzev u tri slučaja: trajne milostinje, korisnog znanja i dobrog djeteta koje za njega uči dovu” (Muslim, 1631) slijedi da će čovjek imati korist od onog dobra koje je za života lično učinio, a ne od onog koje u njegovo ime učine njegova djeca. Naime, dobro koje se odnosi na dijete spomenuto je na kraju hadisa koji smo naveli. Prema tome, ako čovjek oporuči da se nakon njegove smrti uradi kakvo trajno dobro ili nešto zavješta, a od čega će ljudi imati koristi, odnosno ako ostavi iza sebe korisno znanje, odnosno ako njegovo dijete moli Allaha za njega – sve to ubraja se u trajnu milostinju.
Ako bi nam neko postavio ovo pitanje: “Je li bolje da obavim dva rekata dobrovoljnog namaza i sevape poklonim roditelju ili je bolje da klanjam zarad svog dobra, a da za roditelja molim u namazu?”, mi bismo odgovorili da je bolje da klanja zarad svog dobra, a da moli za roditelja dok klanja, utoliko prije što je upravo to Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, preporučio rekavši: “…i dobrog djeteta koje za njega uči dovu.” Nije rekao: “…i dobrog djeteta koje klanja dobrovoljni namaz i njemu pokloni sevape”, niti je pak kazao: “…i dobrog djeteta koje čini kakvo drugo dobro djelo i njemu pokloni sevape.”
Šejh Muhammed b. Usejmin
