- Regist
- 11-03-2024
- Poruka
- 3,411
- Reakcije
- 81
- Bodovi
- 216
Sedam miradžskih poruka
Bismillah, ve-l-hamdu lillah, ve selamun ‘ala resulillah. Cijenjena braćo i poštovane sestre.
Hvalu i zahvalu izričemo Uzvišenom Allahu, Onome Koji je Svoga roba, u jednom dijelu noći, preveo iz Hrama Časnoga u Hram Daleki, a salavat i selam šaljemo Fahr-i ‘alemu, Ponosu i Diki svih svjetova Muhammed-pejgamberu, onome što je na mi'radžu dalje od Sidre-i Munteha-a otišao i u Hadret, blisko Prisustvo svoga Rabba stigao…
Danas ćemo pokušati ta podsjećanja rezimirati tako što ćemo izdvojiti neke pojmove vezane za Isra-i mi'radž i iz njih izvući poruke za naše danas i naše sutra. Pri tome ćemo slijediti izraze koji se navode u, ovih dana tako često citiranom, prvom ajetu sure Isra’.
Preporučivali smo da se ovih dana češće uči tesbih koristeći neke od poznatih rečenica koje počinju sa subhane, onako kako počinje prvi ajet sure Isra’. To mogu biti riječi: Subhanellahi ve bi hamdihi, subhanellahi-l-‘azim (Neka je slavljen i hvaljen Allah, neka je slavljen Allah Uzvišeni…) ili jednostano samo: Subhanellah, subhanellah…
Kada to izgovaramo mi, ustvari, potvrđujemo istinu da je Uzvišeni Allah čist od svake manjkavosti i ograničenosti, neusporediv s bilo kojim od Svojih stvorenja, čist od svih ljudskih pokušaja da Ga se shvati uz pomoć ljudskih ograničenih mjerila.
Kada neko postavi pitanje kako je moguće da je Muhammed, a.s., prevalio put od Mekke do Jerusalema samo za jednu noć, a još u toj istoj noći putovao i u nebeske visine, onda je takvo pitanje samo po sebi odraz ljudskog pokušaja da uz Boga veže logiku prostora i vremena. On sve može. Isra-i mi'radž je mudžiza, nadnaravno djelo, Božije davanje, Njegov čin, a On sve može. Osim toga, netačna je i tako postavljena tvrdnja da je Muhammed, a.s., prevalio cijeli taj put svojom moći. On to sam po sebi nije mogao. Allah ga je preveo cijelim tim putem na pet jahalica: Buraku, miradžskim stepenicama, krilima meleka, Džibrilovim krilima i Refrefu.
Allahovo Biće nije poput ljudskog, Njegova svojstva nisu poput ljudskih i Njegova djela nisu poput ljudskih. Uz Njegovo djelo ne ide pitanje – kako je mogao. On sve može. Subhanellah… On je iznad svake nesavršenosti i nepotpunosti… Ovo je prva pouka: nikada za Allaha ne postavljajmo pitanje kako. On sve Svojom svemoći može. On može bilo koga od nas privući u Svoju Blizinu ako se iskreno nastojimo uspinjati miradžskim stepenicama naših namaza.
Noć (lejl) je tako pogodno vrijeme za to. Posebno kasni noćni sati kada, kako kaže naš dragi Pejgamber, ljudi spavaju (ve-n-nasu nijam). Tada se lakše ulazi u dubinu namaza i jače osjeća prisustvo Rabba Sveprisutnoga. Noć je i simbol zakrivenosti, skrivenosti, intime i bliskosti. U njoj je naš Dragi Pejgamber, skriven od pogleda stvorenja, iza perde vidljivog a ipak povezan s njim, vođen Moći svoga Gospodara, doživio najveličanstvenije trenutke svoga poslaničkog života. Ovo je druga pouka: klanjamo noćni namaz. Kada god smo u njemu prepustimo svoju dušu da je vodi njen Gospodar ka Svojoj Blizini i pokazat će nam On kroz to neka Svoja jasna znamenja kao potvrdu ispravnosti Puta kojim hodimo. Ka Njegovu zadovoljstvu.
Biti Njemu iskreno predan, ponizan i pokoran, biti mu odani rob (‘abd) je način da nas On primi u Svoju Blizinu. Ne voli Rabb roba asiju, onog koji se joguni i buni, onog koji se opire i otima, onog koji se oholi i uznosi. Poniznost je jedini ispravni odnos roba prema Gospodaru. To znači sve postaviti na svoje mjesto. Rob je rob i pokornost je njegova vrijednost a ne, kako neke buntovne duše hoće kazati i prikazati, poništavanje vlastitog dostojanstva. Da, to je tačno samo ukoliko čovjek robuje čovjeku ili stvarima, stvorenom kakav je i sam. Ali ropski odnos prema Gospodaru svega stvorenoga je jedini odnos dostojan i čovjeka i Njegovog Gospodara. Drugačiji odnos je ponižavanje sebe a potcjenjivanje Gospodara. To nipošto neće umanjiti ništa od Rabbove Veličine a čovjeka upropaštava. I što je još pogubnije, često čovjek pri tome odvede u propast još ponekog. Ovo je treća pouka: samo ponizni svome Rabbu možemo stići do praga Njegove milosti i dobiti darove iz Njegove Riznice, Njegove nepregledne Hazne.
Pejgamber je Isra-i mi'radž dobio kad mu je bilo najteže. U svim, a posebno teškim životnim momentima, svoj smiraj potražimo u namazu i saburu. Namaz i sabur su dva krila koja nas mogu uznijeti u više duhovne visine iznad ovovremenog širka, savremene idolatrije, ovisnosti o matrijalnom, i pomoći nam da doživimo slast vlastite vjere i zadovoljstvo Uputom i Vođstvom Onoga Koji nas poznaje bolje od nas samih, Onoga Koji nam je bliži od nas samih, od naše žile kucavice, od naše jake za vratom. Ovo je četvrta pouka: nipošto se ne udaljavajmo od najdragocjenijeg miradžskog dara, od namaza. On je spas. Ono što njime možemo postići ničim drugim postići ne možemo. Svaki oblik našeg ibadeta ima svoju svrhu. Namaz ima svoju. On je naš miradž.
Mesdžid-i Haram. Kaba. Naša Kibla. Naš pravac. Naš orjentir. I mesdžid i harem oko njega je naš orjentir. Da u mesdžidu svoje uznosito čelo ponizno, pred Gospodarom, spustimo na zemnu prašku od koje je stvoreno, spustimo na sedždu. Zajedno s drugima. U džematu. Pri tome su i mesdžid i džemat okrenuti prema Kabi i njenom Haremu. To je peta pouka: dok god u nama duše ima čuvajmo svoju sedždu i ne gubimo svoj orjentir. A i kad duša iz nas izađe opet će nas prema Kibli okrenuti. I kabur naš. Kaba je naš orjentir i u životu i u smrti. On nas štiti od dezorjentiranosti ovovremenog čovjeka. Namaz je miradžski dar. Namaz u džematu ojačava zajedništvo kroz mesdžid. Kaba je zajednički orjentir i nama i mesdžidu. I mezarju. I ono je prema Kibli okrenuto. I u njemu smo džematile a svak u svom kaburu, kao što smo u saffu zajedno a svak u svom namazu.
Bismillah, ve-l-hamdu lillah, ve selamun ‘ala resulillah. Cijenjena braćo i poštovane sestre.
Hvalu i zahvalu izričemo Uzvišenom Allahu, Onome Koji je Svoga roba, u jednom dijelu noći, preveo iz Hrama Časnoga u Hram Daleki, a salavat i selam šaljemo Fahr-i ‘alemu, Ponosu i Diki svih svjetova Muhammed-pejgamberu, onome što je na mi'radžu dalje od Sidre-i Munteha-a otišao i u Hadret, blisko Prisustvo svoga Rabba stigao…
Danas ćemo pokušati ta podsjećanja rezimirati tako što ćemo izdvojiti neke pojmove vezane za Isra-i mi'radž i iz njih izvući poruke za naše danas i naše sutra. Pri tome ćemo slijediti izraze koji se navode u, ovih dana tako često citiranom, prvom ajetu sure Isra’.
Preporučivali smo da se ovih dana češće uči tesbih koristeći neke od poznatih rečenica koje počinju sa subhane, onako kako počinje prvi ajet sure Isra’. To mogu biti riječi: Subhanellahi ve bi hamdihi, subhanellahi-l-‘azim (Neka je slavljen i hvaljen Allah, neka je slavljen Allah Uzvišeni…) ili jednostano samo: Subhanellah, subhanellah…
Kada to izgovaramo mi, ustvari, potvrđujemo istinu da je Uzvišeni Allah čist od svake manjkavosti i ograničenosti, neusporediv s bilo kojim od Svojih stvorenja, čist od svih ljudskih pokušaja da Ga se shvati uz pomoć ljudskih ograničenih mjerila.
Kada neko postavi pitanje kako je moguće da je Muhammed, a.s., prevalio put od Mekke do Jerusalema samo za jednu noć, a još u toj istoj noći putovao i u nebeske visine, onda je takvo pitanje samo po sebi odraz ljudskog pokušaja da uz Boga veže logiku prostora i vremena. On sve može. Isra-i mi'radž je mudžiza, nadnaravno djelo, Božije davanje, Njegov čin, a On sve može. Osim toga, netačna je i tako postavljena tvrdnja da je Muhammed, a.s., prevalio cijeli taj put svojom moći. On to sam po sebi nije mogao. Allah ga je preveo cijelim tim putem na pet jahalica: Buraku, miradžskim stepenicama, krilima meleka, Džibrilovim krilima i Refrefu.
Allahovo Biće nije poput ljudskog, Njegova svojstva nisu poput ljudskih i Njegova djela nisu poput ljudskih. Uz Njegovo djelo ne ide pitanje – kako je mogao. On sve može. Subhanellah… On je iznad svake nesavršenosti i nepotpunosti… Ovo je prva pouka: nikada za Allaha ne postavljajmo pitanje kako. On sve Svojom svemoći može. On može bilo koga od nas privući u Svoju Blizinu ako se iskreno nastojimo uspinjati miradžskim stepenicama naših namaza.
Noć (lejl) je tako pogodno vrijeme za to. Posebno kasni noćni sati kada, kako kaže naš dragi Pejgamber, ljudi spavaju (ve-n-nasu nijam). Tada se lakše ulazi u dubinu namaza i jače osjeća prisustvo Rabba Sveprisutnoga. Noć je i simbol zakrivenosti, skrivenosti, intime i bliskosti. U njoj je naš Dragi Pejgamber, skriven od pogleda stvorenja, iza perde vidljivog a ipak povezan s njim, vođen Moći svoga Gospodara, doživio najveličanstvenije trenutke svoga poslaničkog života. Ovo je druga pouka: klanjamo noćni namaz. Kada god smo u njemu prepustimo svoju dušu da je vodi njen Gospodar ka Svojoj Blizini i pokazat će nam On kroz to neka Svoja jasna znamenja kao potvrdu ispravnosti Puta kojim hodimo. Ka Njegovu zadovoljstvu.
Biti Njemu iskreno predan, ponizan i pokoran, biti mu odani rob (‘abd) je način da nas On primi u Svoju Blizinu. Ne voli Rabb roba asiju, onog koji se joguni i buni, onog koji se opire i otima, onog koji se oholi i uznosi. Poniznost je jedini ispravni odnos roba prema Gospodaru. To znači sve postaviti na svoje mjesto. Rob je rob i pokornost je njegova vrijednost a ne, kako neke buntovne duše hoće kazati i prikazati, poništavanje vlastitog dostojanstva. Da, to je tačno samo ukoliko čovjek robuje čovjeku ili stvarima, stvorenom kakav je i sam. Ali ropski odnos prema Gospodaru svega stvorenoga je jedini odnos dostojan i čovjeka i Njegovog Gospodara. Drugačiji odnos je ponižavanje sebe a potcjenjivanje Gospodara. To nipošto neće umanjiti ništa od Rabbove Veličine a čovjeka upropaštava. I što je još pogubnije, često čovjek pri tome odvede u propast još ponekog. Ovo je treća pouka: samo ponizni svome Rabbu možemo stići do praga Njegove milosti i dobiti darove iz Njegove Riznice, Njegove nepregledne Hazne.
Pejgamber je Isra-i mi'radž dobio kad mu je bilo najteže. U svim, a posebno teškim životnim momentima, svoj smiraj potražimo u namazu i saburu. Namaz i sabur su dva krila koja nas mogu uznijeti u više duhovne visine iznad ovovremenog širka, savremene idolatrije, ovisnosti o matrijalnom, i pomoći nam da doživimo slast vlastite vjere i zadovoljstvo Uputom i Vođstvom Onoga Koji nas poznaje bolje od nas samih, Onoga Koji nam je bliži od nas samih, od naše žile kucavice, od naše jake za vratom. Ovo je četvrta pouka: nipošto se ne udaljavajmo od najdragocjenijeg miradžskog dara, od namaza. On je spas. Ono što njime možemo postići ničim drugim postići ne možemo. Svaki oblik našeg ibadeta ima svoju svrhu. Namaz ima svoju. On je naš miradž.
Mesdžid-i Haram. Kaba. Naša Kibla. Naš pravac. Naš orjentir. I mesdžid i harem oko njega je naš orjentir. Da u mesdžidu svoje uznosito čelo ponizno, pred Gospodarom, spustimo na zemnu prašku od koje je stvoreno, spustimo na sedždu. Zajedno s drugima. U džematu. Pri tome su i mesdžid i džemat okrenuti prema Kabi i njenom Haremu. To je peta pouka: dok god u nama duše ima čuvajmo svoju sedždu i ne gubimo svoj orjentir. A i kad duša iz nas izađe opet će nas prema Kibli okrenuti. I kabur naš. Kaba je naš orjentir i u životu i u smrti. On nas štiti od dezorjentiranosti ovovremenog čovjeka. Namaz je miradžski dar. Namaz u džematu ojačava zajedništvo kroz mesdžid. Kaba je zajednički orjentir i nama i mesdžidu. I mezarju. I ono je prema Kibli okrenuto. I u njemu smo džematile a svak u svom kaburu, kao što smo u saffu zajedno a svak u svom namazu.
