Kuran i Kerim Tefsir Ibn Kesir - Sura El-Maida

Hafiz Ebu-Bekr ibn Merdevejh prilikom tumačenja ovog ajeta navodi predanje od Ebu-Hurejrea da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao /140/: "Neće se osamiti neki jevrejin sa muslimanom , a da neće /jevrej/ pomisliti da ga ubije." Allah Uzvišeni kaže: "...i svakako ćeš naći da su vjernicima najbliži prijatelji oni koji govore: Mi smo kršćani", tj. oni koji tvrde da su kršćani, sljedbenici Mesiha na putu njegova Indžila, u njima je ljubav prema islamu i njegovim pripadnicima općenito. To je stoga što oni u svojim srcima, ako su u Mesihovoj vjeri, imaju nježnost i blagost, kako kaže Uzvišeni: "...a u srca sljedbenika njegovih blagost smo i samilost ulili, dok su monaštvo..." (57:27), a i u njihovoj Knjizi je napisano: "Onom ko te udari po desnom obrazu okreni svoj lijevi obraz." Ubijanje nije bilo ozakonjeno u njihovoj vjeri, pa zbog toga Uzvišeni kaže: "...zato što među njima ima svećenika i monaha i što se oni ne ohole"; ovaj njihov opis sadrži znanje, pobožnost i poniznost, a zatim ih je Allah opisao kao pokorne i nepristrasne sljedebenike Istine: "Kada slušaju ono što se objavljuje Poslaniku, vidiš kako im liju suze iz očiju, jer znaju da je to Istina", tj. zbog radosnog navještanja o poslanstvu Muhammeda, sallAllahu alejhi we sellem, koje su imali

"...pa govore: Gospodaru naš, mi vjerujemo, pa upiši i nas među one koji su posvjedočili", tj. one koji svjedoče ispravnost ovog i vjeruju u to. En-Nesai prenosi od Abdullaha ibn Zubejra da je rekao: "Ovaj ajet objavljen je povodom Negusa i njegovih drugova."

Et-Taberani prenosi od Ibn-Abbasa da je o riječima Uzvišenog: "Kada slušaju ono što se objavljuje Poslaniku, vidiš kako im liju suze iz očiju", rekao /141/: "To su bili neki zemljoradnici, koji su došli sa Dža¢ferom ibn Ebi-Talibom iz Abesinije i nakon što im je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, učio Kur'an, oni su postali pravovjernici i suze su im potekle. Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao je: "Vjerovatno ćete se vi, kad se vratite u svoju zemlju, povratiti na vašu vjeru." Odgovorili su: "Ovo je naša vjera i mi nećemo napustiti svoju vjeru", pa je Uzvišeni Allah objavio to što su oni rekli:

"Zašto da ne vjerujemo u Allaha i u Istinu koja nam dolazi, kada jedva čekamo da i nas Gospodar naš uvede s ljudima dobrim." Ovo je jedna vrsta kršćana spomenuta u riječima Uzvišenog: "Ima i sljedbenika Knjige koji vjeruju u Allaha i u ono što se objavljuje vama i u ono što je objavljeno njima, ponizni su prema Allahu" (3:199) i to su oni za koje Allah Uzvišeni kaže: do Njegovih riječi "...a kad im se kazuje, govore: Mi vjerujemo u nj, on je istina od Gospodara našeg, mi smo i prije bili muslimani" - do Njegovih riječi - "Mi ne želimo društvo neukih." (28:53, 55) Zato Uzvišeni Allah kaže ovdje:

"I Allah će im, zbog onoga što govore, kao nagradu dženetske bašče dati, kroz koje rijeke teku, u kojima će vječno boraviti...", tj. ostat će u njemu vječno, nikud se ne premještajući niti preseljavajući, "...a to će biti nagrada za sve one koji dobra djela čine", tj. slijedeći i prihvatajući Istinu kad god, gdje god i u kog god ona bila. Zatim Uzvišeni obavještava o stanju nesretnih, pa kaže: "A oni koji ne budu vjerovali i dokaze Naše budu poricali...", tj. budu ih osporavali i suprotstavljali im se, "...bit će stanovnici u Džehennemu", tj. oni su njegovi stanovnici, koji će se u njemu nastaniti.

"O vjernici, ne uskraćujte sebi lijepe stvari koje vam je Allah dozvolio, samo ne prelazite mjeru, jer Allah ne voli one koji pretjeruju."/87/ "I jedite ono što vam Allah daje, što je dozvoljeno i lijepo; i bojte se Allaha, u Kojeg vjerujete." /88/

El-Buhari i Muslim prenijeli su od Aiše, radijAllahu anhu, /142/ da su neki drugovi Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, pitali njegove žene o njegovom privatnom životu, pa je poslije jedan rekao: "Ja neću jesti meso", drugi: "Ja se neću ženiti", a treći: "Ja neću spavati na postelji", pa je to čuo Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem, i rekao: "Šta je tim ljudima, da neko od njih govori to i to, jer ja i postim i mrsim se, i spavam i ustajem /noću/, jedem meso i ženim se. Onaj ko ne voli moju praksu i ne pripada meni."

Alijj ibn Ebi-Talha kaže da je Ibn-Abbas rekao /143/: Ovaj ajet: "O vjernici, ne uskraćujte sebi lijepe stvari koje vam je Allah dozvolio..." objavljen je o jednoj grupi drugova Vjerovjesnika, sallAllahu alejhi we sellem, koji su rekli: "Prekinut ćemo naša sijela, ostavit ćemo dunjalučke prohtjeve i putovat ćemo po Zemlji, kako to rade monasi." To je čuo Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem, pa je poslao po njih i, kad im je to spomenuo, odgovorili su: "Da", pa je Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao: "Ja postim i mrsim se, ja klanjam i spavam i ja se ženim. Onaj ko postupi po moj praksi moj je, a onaj ko ne postupi po mojoj praksi nije moj." Prenosi ga Ibn Ebi-Hatim.

Prenosi El-E'ameš od Amr ibn Šurahbila da je rekao: Došao je Ma'kil ibn Mukrin Abdullahu ibn Mesudu i rekao: "Ja sam se sustegao od spavanja u postelji." On mu je naveo ajet: "O vjernici, ne uskraćujte sebi lijepe stvari koje vam je Allah dozvolio."

Prenosi Es-Sevri od Mesruka /144/ da je rekao: Bio sam kod Abdullaha ibn Mesuda, pa je doneseno vime od ovce. Jedan od prisutnih izmaknuo se ustranu. Abdullah mu je rekao: "Primakni se." Odgovorio je: "Ja sam to sebi učinio zabranjenim za jelo." Abdullah mu je rekao: "Primakni se i jedi, pa se iskupi za svoju zakletvu", i naveo je ovaj ajet: "O vjernici, ne uskraćujte sebi lijepe stvari koje vam je Allah dozvolio." Prenosi ga El-Hakim u svome Mustedreku i kaže: "Ispunjava uvjete Buharije i Muslima, premda ga oni ne navode."​

Neki učenjaci, kao Eš-Šafii i drugi, smatraju da čovjeku nije zabranjeno da sam sebi učini zabranjenim neko jelo, ili neku odjeću, ili bilo šta osim žena /svojih/ i da mu nije potreban za to ikakav iskup (keffaret), na osnovu riječi Allaha Uzvišenog: "O vjernici, ne uskraćujte sebi lijepe stvari koje vam je Allah dozvolio", a i na osnovu toga što Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem, nije naredio iskup čovjeku koji je sebi zabranio meso, kako je navedeno u hadisu koji je prethodio. Drugi, među kojima i imam Ahmed ibn Hanbel, smatraju da je onaj koji sebi uskrati neko jelo, ili pilo, ili odjeću, ili bilo koju stvar /koju nije Allah i Njegov Poslanik zabranio/, za to dužan iskupiti se kao za prekršaj zakletve, kao da se obavezao zakletvom da će se toga kloniti, pa mu se ne oprašta samim tim što je on to sebi zabranio, jer je odgovoran za ono što je sebi stavio u dužnost, kako se o tome i Ibn-Abbas izjasnio, a i kako kaže Allah Uzvišeni: "O Vjerovjesniče, zašto sebi uskraćuješ ono što ti je Allah dozvolio - u nastojanju da žene svoje zadovoljiš? A Allah prašta i milostiv je" (56:1), a zatim Uzvišeni kaže: "Allah vam je propisao kako da svoje zakletve iskupite." (56:2) Tako i ovdje, nakon što je spomenut ovaj propis, odmah iza njega dolazi ajet koji objašnjava način otkupa za zakletvu, pa nam to ukazuje da je ovo objavljeno u rangu zakletve koja iziskuje otkup, a Allah nabolje zna.[260]

Allah Uzvišeni kaže: "...samo ne prelazite mjeru", tj. ne otežavajte sami sebi zab-ranjujući ono što vam je dozvoljeno, kao što je rekao neko iz prvih generacija (selef). Moguće je da se željelo reći: kao što ne smijete zabranjivati ono što je dozvoljeno, tako isto ne smijete pretjerivati u uzimanju dozvoljenog, niti prelaziti granicu u tome, kako kaže Uzvišeni: "I jedite i pijte, samo ne pretjerujte." (7:31) Allah je propisao umjerenost: između onog koji pretjeruje u tom i onoga koji je prestrog u tome. Zato Uzvišeni kaže: "...ne uskraćujte sebi lijepe stvari koje vam je Allah dozvolio, samo ne prelazite mjeru, jer Allah ne voli one koji pretjeruju." Zatim Allah Uzvišeni kaže: "I jedite ono što vam Allah daje, što je dozvoljeno i lijepo" "...i bojte se Allaha", tj. u svim stvarima i slijedite Njegovu pokornost i Njegovo zadovoljstvo, a napustite suprotstavljanje i neposlušnost Onom "u Kojeg vjerujete".

"Allah vas neće kazniti ako se zakunete nenamjerno, ali će vas kazniti ako se zakunete namjerno. Otkup za prekršenu zakletvu je: da deset siromaha običnom hranom kojom hranite čeljad svoju nahranite, ili da ih odjenete, ili da roba ropstva oslobodite. A onaj ko ne bude mogao - neka tri dana posti. Tako se za zakletve vaše otkupljujte kada se zakunete; a o zakletvama svojim brinite se! Eto, tako vam Allah objašnjava propise Svoje, da biste bili zahvalni."/89/

Već je ranije bilo govora o nepromišljenoj i nenamjernoj zakletvi u suri El-Bekare, što nam je dovoljno to da ne ponavljamo ovdje,[261] a Allahu pripada zahvala. To je kad čovjek kaže u govoru bez ikakve namjere: "ne, tako mi Allaha, ili svakako, tako mi Allaha"...Ovo je mišljenje Šafije, a ima i mnogo drugih mišljenja... Ispravno je da je to nenamjerna zakletva, što potvrđuju riječi Uzvišenog: "...ali će vas kazniti ako se zakunete namjerno", tj. ako ste se odlučili na nešto iz zakletvi i namjeravali ih /ostvariti/.

"Otkup za prekršenu zakletvu je: da deset siromaha nahranite", znači sirotinju i one koji nemaju dovoljno. Allah Uzvišeni kaže: "...običnom hranom kojom hranite čeljad svoju", tj. i kad su u oskudici, a i kad su u izobilju, kao: hljeb i meso, hljeb i maslo, hljeb i mlijeko, hljeb i ulje, hljeb i sirće, i to jedan obrok, tako da se najedu. Drugi su mišljenja da svakom od deseterice treba dati pola sa'a (jedna mjerica od 1,666 kg) pšenice, ili hurmi ili nečeg sličnog. Ovo je mišljenje Omera, Alije, Aiše, Mudžahida, Eš-Ša'bijja, Se'ida ibn Džubejra, Ibrahima En-Nehaija i drugih. Prenosi Ebu-Bekr ibn Merdevejh od Ibn-Abbasa /145/ da se Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, otkupljivao sâom (3,332 kg) hurmi i da je to naredio ljudima - a ko nije imao, onda sa pola sa'a pšenice.

Allah Uzvišeni kaže: "...ili da ih odjenete". Eš-Šafi'i, Allah mu se smilovao, kaže: "Ako bi svakom od ovih deset dao nešto za što se može kazati da je odjeća, kao neka košulja, ili hlače, ili ogrtač, ili turban, ili veo, bilo bi mu to dovoljno /za otkup/." Malik i Ahmed kažu: "Neophodno je da svakom od ovih deset da odjeću u kojoj može namaz obaviti, ako je muškarac ili žena - prema onom što im odgovara, a Allah najbolje zna." Ibn-Abbas kaže: "Ogrtač svakome siromahu, ili neki komad platna." Mudžahid kaže: "Najniže je jedno odijelo, a najviše koliko ti hoćeš."

Allah Uzvišeni kaže: "...ili da roba ropstva oslobodite". Imam Eš-Šafi'i kaže: "Svakako to mora biti vjernik." Uspostavljanje suodnosa između (otkupa) zakletvi i otkupa za ubistvo dolazi zbog istovjetne posljedice, iako je uzrok različit. U hadisu Muavije ibn El-Hakema, Es-Sulemija, koji je zabilježen u Malikovom Muvettau, Šafijinom Musnedu i Muslimovu Sahihu /143/, on spominje da je bio dužan roba ropstva osloboditi, a sa njim je došla jedna crna robinja, pa ju je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, upitao: "Gdje je Allah?" Odgovorila je: "Na nebu." Pitao je: "Ko sam ja?" Odgovorila je: "Allahov Poslanik." "Oslobodi je. Ona je vjernica", rekao je /Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem/. Ovo je jedan duži hadis... Ovo su tri stvari vezane za iskup zakletve i koju god učini prekršitelj, iskupio se, na osnovu konsenzusa, a počinje onim što lakše je: davanje hrane lakše i jednostavnije od odijevanja, kao što je odijevanje je lakše od oslobađanja roba, tako da postoji uspinjanje od manjeg ka većem. Međutim, ako obaveznik ne može ispuniti ni jednu od ove tri stvari, iskupit će se postom tri dana, kao što kaže Allah Uzvišeni:​

"A onaj ko ne bude mogao - neka tri dana posti." Učenjaci se razilaze: da li to treba biti uzastopno, ili je samo poželjno, ali ne i obavezno, pa ih je dozvoljeno razdvojiti? - na dva mišljenja. Po jednom to uopće nije obavezno. Riječi Uzvišenog: "...neka tri dana posti", mogu značiti i skupa, a i rastavljeno, kao u slučaju napuštanja ramazana. Po drugom mišljenju to je obavezno, jer je preneseno od Ubejj ibn Ka'ba i drugih da su oni ovaj dio ajeta čitali: "... neka tri dana, uzastopno, posti". Također, to se prenosi i od Ibn-Mesuda. Ako nije utvrđeno da je ovo mutevatir kiraet, nije manje od toga da je to predanje jedne osobe ili tumačenje ashaba i ima stepen merfua /predanje pripisano Vjerovjesniku, sallAllahu alejhi we sellem, od ashaba ili tabi¢ina/.[262] Allah Uzvišeni kaže: "Tako se za zakletve vaše otkupljujte kada se zakunete"; tj. ovo je zakonski otkup za zakletvu "...a o zakletvama svojim brinite se!" Ibn-Džerir kaže: "Značenje je: ne ostavljajte ih bez iskupljenja.""Eto, tako vam Allah objašnjava propise svoje", tj. pojašnjava, "... da biste bili zahvalni."

"O vjernici, vino i kocka i kumiri i strjelice za gatanje odvratne su stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite, da biste postigli što želite."/90/ "Šejtan želi pomoću vina i kocke unijeti među vas neprijateljstvo i mržnju i od sjećanja na Allaha i obavljanja molitve odvratiti vas. Pa, hoćete li se okaniti?"/91/ "I budite poslušni Allahu i budite poslušni Poslaniku i oprezni budite! A ako glave okrenete, onda znajte da je Poslanik Naš dužan samo da jasno obznani."/92/ "Onima koji vjeruju i dobra djela čine nema nikakva grijeha u onome što su oni pojeli i popili (prije zabrane) kad se klone onoga što im je zabranjeno i kad vjeruju i dobra djela čine, zatim se Allaha boje i vjeruju i onda se grijeha klone i dobro čine. A Allah voli one koji drugima dobro čine."/93/

Allah Uzvišeni govori zabranjujući Svojim robovima upotrebu vina i kockanje, tj. hazardne igre. Preneseno je od vladara pravovjernih, Alije ibn Ebi-Taliba, radijAllahu anhu, da je rekao: "Šah se ubraja u kocku /mejsir/." To prenosi Ibn Ebi-Hatim od njegova oca - da je Alija to rekao. Prenosi se od Rašida ibn Seida i Dumre ibn Habiba da su slično izjavili: "Čak i kockice, i orasi, i jaja kojim se igraju dječaci." Musa ibn Ukbe prenosi od Nafi'a da je Ibn-Umer rekao: "Kockanje je hazardna igra." Dahhak to slično prenosi od Ibn-Abbasa i kaže: "Bili su se kockali u predislamskom periodu /džahilijet/ do dolaska islama, pa im je Allah zabranio ove ružne stvari."

Prenosi Ibn Ebi-Hatim od Ebu Musaa El-Ešarija da je Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao /147/: "Klonite se ovih obilježenih kockica kojima se proriče, jer se one ubrajaju u kocku /mejsir/." Hadis je garib /usamljena predanja/. Kao da se ovim hadisom mislilo na kocku o kojoj je zabilježen hadis u Muslimovom Sahihu od Burejde ibn El-Hasiba El-Eslemija, koji kaže da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao /148/: "Onaj ko se igra kockom za igru /nerdešir/ kao da je zagnjurio svoju ruku u svinjsko meso i krv."

U Malikovom Muvettau zabilježeno je od Ebu-Musaa el-Ešarija da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao /149/: "Onaj ko se bavi kockom za igru /nerd/ neposlušan je Allahu i Njegovu Poslaniku." Prenosi imam Ahmed Abdur-Rahman od svoga babe da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao /150/: "Primjer onog koji kocka, a zatim ustane pa klanja, jeste kao neko ko se abdesti gnojem i svinjskom krvlju, pa ustane i klanja." Kad je u pitanju šah, Abdullah ibn Umer je rekao: "On je gori od kocke." Već je navedeno da je Alija rekao: "On se (šah) ubraja u kocku (mejsir)." Trojica imama definisali su ga zabranjenim (haram), a imam Eš-Šafi'i, Allah mu se smilovao, smatra ga pokuđenim (mekruh). Kad su u pitanju kumiri, Ibn-Abbas i grupa tabiina kažu: "To je kamenje kod kojeg su oni klali svoje kurbane." Za strjelice, također, kažu: "To su strjelice /kidah/ kojim su bili gatali." [263] Prenosi ga Ibn Ebi-Hatim.

Allah Uzvišeni kaže: "... odvratne stvari, šejtanovo djelo"; tj. prezrene svari, šejtanovo djelo, smatra Ibn-Abbas, "... zato se toga klonite" : zamjenica se odnosi na riječ (odvratne stvari), tj. napustite ih "...da biste postigli što želite"; ovo je poticanje.

Zatim Allah Uzvišeni kaže: "Šejtan želi pomoću vina i kocke unijeti među vas neprijateljstvo i mržnju i odvratiti vas od sjećanja na Allaha i obavljanja namaza. Pa, hoćete li se okaniti", a ovo je prijetnja i zastrašivanje.​

HADISI U KOJIM JE OBJAŠNJENO ZABRANJIVANJE VINA

Bilježi imam Ahmed od Ebu-Hurejrea da je rekao /151/: "Vino je zabranjivano tri puta. Kada je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, došao u Medinu, ljudi su pili vino i koristili zaradu od kockanja, pa su upitali Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, o tome. Allah Uzvišeni je /kao odgovor/ objavio: "Pitaju te o vinu i kocki. Reci: oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima," (2:219) do kraja ajeta. Ljudi su zaključili: Nije nam zabranjeno, samo je Uzvišeni rekao: "...oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima" i tako su i dalje pili vino sve dok jednog dana neki čovjek od muhadžira, koji je predvodio svoje drugove u akšam-namazu, nije pomiješao u svom učenju /riječi/, pa je Allah Uzvišeni objavio ajet koji je više ograničavao od prvog: “O vjernici, pijani nikako namaz ne obavljajte, sve dok ne budete znali šta izgovarate.' (4:43) Ljudi su i dalje pili, tako da bi poneko došao mahmuran na namaz, a zatim je Allah Uzvišeni objavio: "O vjernici, vino i kocka i kumiri i strjelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite, da biste postigli što želite." Ljudi su tada rekli: 'Prolazimo se, naš Gospodaru' i pitali su: 'Allahov Poslaniče, neki ljudi su poginuli na Allahovom putu, umrli su sa navikom da piju vino i troše zaradu od kockanja, a Allah je to učinio odvratnim stvarima koje su šejtansko djelo?' Allah Uzvišeni je objavio: "Onima koji vjeruju i dobra djela čine nema nikakva grijeha u onome što su oni pojeli i popili (prije zabrane)", i do kraja ajeta, pa je Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao: "Da je i njima bilo zabranjeno, oni bi to ostavili, kao što ste i vi ostavili." Ahmed se izdvaja sa ovim predanjem.

Utvrđeno je kod Buharije i Muslima da je Omer ibn Hattab rekao u svome govoru (hutbi) sa minbera Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem /152/: "Ljudi, uistinu, objavljena je zabrana upotrebe vina, a ono se dobija od pet proizvoda: grožđa, hurmi, meda, pšenice i ječma. Vino je sve ono što opija razum."

El-Buhari i Muslim, također, bilježe da je Enes rekao /153/: "Točio sam ljudima na dan zabrane vina u kući Ebu-Talhe. Pili su samo piće od nezrelih datula i suhih hurmi. Kad je neki telal zavikao, Ebu-Talha mi reče: "Izađi i pogledaj." Telal je vikao: "Vino je zabranjeno." Proliveno je po ulicama Medine. Ebu-Talha mi je rekao: "Izađi i prolij ga", pa sam to učinio. Neki ljudi su govorili: "Taj i taj je poginuo sa vinom u svom stomaku", pa je Allah Uzvišeni objavio: "Onima koji vjeruju i dobra djela čine nema nikakva grijeha u onome što su oni pojeli i popili (prije zabrane)." Prenosi imam Ahmed od Kajs ibn Sa'da ibn Ubade da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao /154/: "Moj Gospodar, Slavljeni i Uzvišeni, zabranio je vino, kubu i kinnin, a čuvajte se gubejrae , jer ona predstavlja jednu trećinu svjetskog vina."[264]

Prenosi imam Ahmed od Ibn-Omera da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao /155/: "Vino je prokleto na deset načina: prokleto je samo po sebi, proklet je onaj ko ga pije, i ko ga toči, i ko ga prodaje, i ko ga kupuje, i ko ga cijedi, i kom se cijedi, i ko ga nosi, i kom se nosi i onaj ko se izdržava od njega."

Zabilježio je Abdullah ibn Vehb od Sabita, on od Ibn-Omera, da je rekao: Bio sam sa Allahovim Poslanikom, sallAllahu alejhi we sellem, u džamiji, i dok je on sjedio podvijenih nogu, podbacivši kraj svog turbana pod njih da bi dobio neku vrstu naslona rekao je /156/: "Ko ima kod sebe bilo šta od ovog vina neka ga nama donese." Počeli su dolaziti. Jedan je rekao da ima jedan mijeh, drugi da ima jednu mješinu ili koliko je Allah htio da ima. Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao je: "Sakupite ga na tom i tom mjestu, a zatim me obavijestite." Tako su i uradili, pa su ga izvijestili. Ustao je, i ja sa njim. Išao sam s njegove desne strane, a on je bio oslonjen na mene. Sreli smo Ebu-Bekra, radijAllahu anhu, pa me je pomaknuo unazad, a Ebu-Bekra postavio na moje mjesto. Zatim smo sreli Omera ibn El-Hattaba, radijAllahu anhu, pa me je pomaknuo unazad, a njega postavio sa svoje lijeve strane i tako je išao među njima dok nije stigao do vina, gdje je ljudima rekao: "Znate li šta je ovo?" Odgovorili su: "Da, Allahov Poslaniče, ovo je vino." Rekao je: "Istinu ste rekli", a zatim je nastavio: "Uistinu, Allah je prokleo vino, i onog ko ga cijedi, i kom se cijedi, i ko ga pije, i ko ga toči, i ko ga nosi, i kom se nosi, i ko ga prodaje, i ko ga kupuje i ko se izdržava od njeg." Onda je zatražio nož i rekao: "Naoštrite ga." To su učinili, pa je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, počeo njim bušiti mješine. Ljudi su povikali: "U ovim mješinama ima i neka korist?" Odgovorio je: "Da, ali ja to radim iz srdžbe radi Allaha Uzvišenog, jer je u njima ono što On prezire." Tada je Omer rekao: "Ja ću to umjesto tebe učiniti, Allahov Poslaniče." Odgovorio je: "Ne." Ibn-Vehb kaže da jedni ravije dodaju nešto za razliku od drugih u kazivanju ovog hadisa. Bilježi ga El-Bejheki.

Hafiz Ebu-Jala El-Mosuli bilježi od Džabira ibn Abdullaha da je rekao /157/: Neki čovjek je donosio vino iz Hajbera u Medinu i prodavao ga muslimanima zarađujući tako na njemu. Kad je došao u Medinu, sreo ga je neki musliman i rekao mu da je vino zabranjeno. On ga je ostavio na nekom brežuljku gdje je stigao, pokrio ga nekom odjećom, a zatim otišao Vjerovjesniku, sallAllahu alejhi we sellem, i upitao: "Allahov Poslaniče, čuo sam da je vino zabranjeno?" Odgovorio je: "Da. Ja imam pravo da ga vratim onom od koga sam ga kupio?", pitao je. Odgovorio mu je: "Nije ispravno da ga vratiš. Mogu li ga pokloniti nekom ko će mi to istom mjerom nadoknaditi?", pitao je. Odgovorio mu je: "Ne." "U to je uložen imetak siročadi koja su pod mojom zaštitom?", pitao je. Odgovorio mu je: "Kad nam stigne bogatstvo Bahrejna, dođi nam, pa ćemo dati zamjenu tvojim siročadima za njihov imetak." Zatim je to obznanjeno u Medini. Neki čovjek je pitao: "Allahov Poslaniče, možemo li se poslužiti mješinama /u kojima je bilo vino/?" Odgovorio je: "Odvežite njihove uzice." Vino je prolijevano tako da je sve završilo na dnu doline." Ovo je hadis garib /usamljeno predanje/.​

Prenosi imam Ahmed od Enesa ibn Malika /158/ da je Ebu-Talha pitao Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, o siročićima koji su bili pod njegovom zaštitom i koji su naslijedili vino. Odgovorio mu je: "Prolij ga." "A zar da ne napravim od njega sirće?", pitao je. Odgovorio mu je: "Ne." Prenose ga i Muslim, Ebu-Davud i Et-Tirmizi.

Ebu-Davud prenosi od Abdullaha ibn Abbasa da je Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao /159/: "Sve što je fermentirano vino je, sve što opija zabranjeno je. Ko popije nešto što opija njegov namaz je okrnjen za četrdeset jutara, a ako se pokaje, Allah će mu oprostiti. Međutim, ako se povrati četvrti put, Allahova obaveza je da ga napoji tinetul-habala." Neko je upitao: "Šta je to tinetul-habal, Allahov Poslaniče?" Odgovorio je: "To je sukrvica i gnoj stanovnika Vatre, a ko ga se napije malo, ne znajući da li mu je to dozvoljeno ili zabranjeno, Allahova obaveza je da i njega napoji gnojem stanovnika Vatre." Ebu-Davud izdvaja se ovim predanjem.

Muslim bilježi od Ibn-Umera da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao /160/: "Sve što se kiseli vino je, a sve što opija zabranjeno je. Onaj ko bude pio vino, pa umre ustrajan na tome, ne učiniviši pokajanje, neće ga piti na onom svijetu."

El-Buhari i Muslim bilježe da je Allahov Poslanik, s.a.v.s ., rekao /161/: "Ne učini niko blud, a da je u momentu tog čina vjernik, niti iko ukrade, a da je u trenutku krađe vjernik, niti ko pije vino, a da je, dok to čini, vjernik."

El-E'ameš ibn Abdullah ibn Mesud kaže da je Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem, nakon što je objavljeno: "Onima koji vjeruju i dobra djela čine nema nikakva grijeha u onome što su oni pojeli i popili (prije zabrane) kad se klone onoga što im je zabranjeno i kad vjeruju...", rekao /162/: "Rečeno mi je: Ti si od njih."

Prenosi Abdullah, sin imama Ahmeda: "Čitao sam pred svojim babom predanje od Abdullaha ibn Mesuda da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao /163/: "Čuvajte se ove dvije obilježene kockice kojima se proriče, jer se one ubrajaju u kocku /mejsir/ nearapa."

"O vjernici, Allah će vas dovoditi u iskušenje sa divljači koja će biti nadohvat ruku vaših i kopalja vaših - da Allah ukaže na onoga koji Ga se boji kad ga niko ne vidi. A onoga ko i poslije toga nasilje učini čeka bolna patnja."/94/ "O vjernici, ne ubijajte divljač dok ste u ihramima! Onome od vas ko je hotimično ubije kazna je da jednu domaću životinju, čiju će vrijednost procijeniti dvojica vaših pravednih ljudi, kao kurban zakolje kod Kabe, ili da se iskupi time što će, ravno tome, nahraniti siromahe ili postiti, da bi osjetio pogubnost postupka svoga. A Allah je već oprostio ono što je bilo. Onoga ko to opet uradi - Allah će kazniti. Allah je silan i strog."/95/

Ibni-Abbas o riječima Uzvišenog: "Allah će vas dovoditi u iskušenje sa divljači koja će biti nadohvat ruku vaših i kopalja vaših" kaže: "To je nešto malo i slabo, koje - kad bi htjeli - oni bi mogli uloviti, a da bi Allah iskušao Svoje robove, vjernike dok su u ihramima, On im je zabranio da mu se /lovini/ ikako približavaju." Mukatil ibn Hajjan kaže da je ovaj ajet objavljen o umri i primirju sklopljenom na Hudejbiji.

"...da Allah ukaže na onoga koji Ga se boji kad ga niko ne vidi", znači da ih Allah iskušava lovinom, koja dolazi u blizinu njih i njihovog prtljaga, tako da je mogu uzeti rukama ili pogoditi strijelama kriomice i javno, da bi se pokazala pokornost onih koji su među njima pokorni i tajno i javno, kao što kaže Uzvišeni Allah: "Onim koji se Gospodara svoga boje i kada ih niko ne vidi - oprost i nagrada velika!" (67:12) Riječi Uzvišenog Allaha ovdje kazane: "A onoga ko i poslije toga nasilje učini" znače, poslije ovog obavještenja i opomene

"...čeka bolna patnja", tj. zbog njegova protivljenja Allahovoj odredbi i Njegovu zakonu. Zatim Uzvišeni Allah kaže: "O vjernici, ne ubijajte divljač dok ste u ihrami-ma!" Ovo je zabrana od Uzvišenog da se vjernici bave lovom dok su u ihramima /muhrim/. Muhrimu nije dozvoljeno uloviti ili ubiti bilo koju životinju osim onog što je izuzeo Mudri Zakonodavac. Bilježe El-Buhari i Muslim od Aiše, majke vjernika, da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao /164/: "Pet štetočina se ubijaju i van Harema (pojasa oko Meke), a i u pojasu oko Meke: gavran, lunja (vrsta sokola), škorpion, miš i pas koji ujeda."

En-Nesai prenosi od Aiše da je Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao /164/: "Čovjek koji je u ihramu /muhrim/ može ubiti petero: zmiju, miša, lunju, pirgavog gavrana i psa koji ujeda." Većina smatra da to ima općenitije značenje, jer je utvrđeno kod El-Buharije i Muslima uopćavanje njegovih riječi. Prenosi Hašim od Ebu-Seida da je Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem, upitan /165/ o tome šta može ubiti hodočasnik, odgovorio: "Zmiju, škorpiona, miša, gavrana može gađati, ali ne ubiti, psa koji ujeda, lunju i divlju zvijer koja napada." Prenosi ga Ebu-Davud od Ahmeda ibn Hanbela, a prenosi ga i Et-Tirmizi i ocjenjuje kao dobar (hasen) hadis.

Zejd ibn Eslem i Sufjan ibn Ujejne kažu: "Pas koji ujeda podrazumijeva svaku divlju životinju koja napada." Blisko je ovom mišljenju i predanje /167/ da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, prilikom proklinjanja Utbe ibn Ebi-Leheba rekao: "Allahu moj, prepusti ga Tvom psu", pa ga je rastrgla divlja zvjerka u Zerkau. Ako bi hodočasnik ubio nešto osim spomenutoga, dužan je platiti otkupninu za to, izuzev ako ga napadne pa je ubije - onda nije obavezan ni na kakvu otkupninu.​

Allah Uzvišeni kaže: "Onome od vas ko je hotimično ubije kazna je jednu domaću životinju..." Većina smatra da su onaj koji to namjerno učini i onaj koji u to učini za-boravu jednaki u pogledu obaveznosti izvršenja sankcije, jer Allahova Knjiga dokazuje grješnost namjernog počinitelja, kao što kaže Uzvišeni: "...da bi osjetio pogubnost postupka svoga. A Allah je već oprostio ono što je bilo. Onoga ko to opet uradi - Allah će kazniti", a praksa (sunnet) Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, u pravnim propisima, kao i njegovih drugova, ukazuje na obaveznost izvršenja sankcije, čak i ako se radi o nehotici.

Allah Uzvišeni kaže: "...kazna je da jednu domaću životinju." Većina smatra da to treba biti slična životinja, ako bude takva među domaćim životinjama, za razliku od Ebu-Hanife, Allah mu se smilovao, koji uvjetuje protuvrijednost, svejedno da li ubijena lovina ima sličnu /među domaćim/ ili ne. On kaže: "On može birati, ako hoće kupiti kurban za njega /ubijenu lovinu/ ili podijeliti sadaku njegove vrijednosti." Međutim, ono što su presudili ashabi o sličnosti preče je da se slijedi. Oni su presudili da se za noja dâ ugojena deva ili krava, za divlju kravu krava, za gazelu gazela. Zaključci ashaba i predanja o njima potvrđena su u djelima koja govore o pavnim propisima. Ibni-Abbas je dosudio da se protuvrijednost za ubijenu lovinu koja nema sličnu među domaćim životinjama odnese u Meku. To je zabilježio El-Bejheki.

Allah Uzvišeni kaže: "...čiju će vrijednost procijeniti dvojica vaših pravednih ljudi", tj. odredit će naknadu, ako je u pitanju životinja slična domaćoj ili protuvrijednost, ako nije slična domaćoj, dvojica pravednih muslimana. Učeni se razilaze o pitanju prekršitelja - da li je dozvoljeno da on bude jedan od presuditelja - na dva mišljenja. Po jednom nije, i to je Malikov stav, jer sudija ne može biti i osuđenik u istoj parnici. Drugo je mišljenje suprotno zbog općenitosti ajeta i to je stav Šafije i Ahmeda.

Ibni-Džerir bilježi od Tarika da je rekao: "Erbed je zajahao neku divokozu (gazelu) kao konja i tako je ubio dok je bio hodočasnik, pa je otišao Omeru da mu presudi. Omer je rekao: "Presudi ti zajedno sa mnom." Presudili su da to bude jarac koji je već donosio vodu i drva, zatim je Omer citirao:

"...čiju će vrijednost procijeniti dvojica vaših pravednih ljudi." U ovom je argument da prekršitelj može biti jedan od dvojice presuditelja, kako su rekli Šafija i Ahmed, Allah im se smilovao. Također, razilaze se da li će se zadovoljiti presudom ashaba u istovjetnoj situaciji, ili će se obratiti dvojici pravednih muslimana, bila presuda ashaba identična ili ne. Šafija i Ahmed smatraju raniju presudu ashaba kao definisan zakon od kojeg nema odstupanja, a u situaciji o kojoj se nisu izjasnili ashabi obratit će se dvojici pravednih muslimana. Malik i Ebu-Hanife kažu: Obavezna je presuda za svaki slučaj pojedinačno, svejedno da li su ashabi dali neki sud o sličnoj situaciji ili ne, zbog riječi Uzvišenog: "...čiju će vrijednost procijeniti dvojica vaših pravednih ljudi."

Allah Uzvišeni kaže: "...kao kurban zakolje kod Kabe", tj. dovede je do Kabe, a misli se na dovođenje u Meku i njenu okolicu /Harem/, kako bi je tamo zaklao i podijelio njeno meso siromasima Harema. Ovo je nešto oko čega postoji suglasnost da se obavi na ovaj način.

Allah Uzvišeni kaže: "...ili da se iskupi time što će, ravno tome, nahraniti siromahe ili postiti", tj. ako hodočasnik ne bude u mogućnosti naći domaću životinju sličnu onoj koju je ubio, ili ako toj ubijenoj životinji ne bude bilo slične, ili kako smo naveli da ima mogućnost izbora u ovoj situaciji između naknade, davanja hrane, ili posta, po mišljenju Malika, Ebu-Hanife, Ebu-Jusufa, Muhammeda ibn El-Hasana, po jednom mišljenju Šafije, a taj je stav poznat i kod Ahmeda, Allah im se svima smilovao, jer čestica: أو"ili" jasno ukazuje na mogućnost izbora između tog da zakolje domaću životinju sličnu ubijenoj, ili da svakom siromahu dadne po dva pregršta (mudd) hrane. Njihov broj treba da bude šest, jer je Zakonodavac, sallAllahu alejhi we sellem, naredio Kab ibn Udžretu da podijeli jednu mjericu /ferk/ između šesterice, ili da posti tri dana, za svaki sa' jedan dan. "Ferek" su tri sa'a i mjesto davanja hrane u Meki i u pojasu oko Meke /Harem/.

Alijj ibn Ebi-Talha prenosi od Ibni-Abbasa komentar ovog ajeta: "Ako hodočasnik ubije neku lovinu, sudit će mu se. Tako, ako ubije divokozu ili slično, dužan je zaklati ovcu u Meki; ako ne mogne, dužan je nahraniti šest siromaha, a ako ni to ne mogne, dužan je tri dana postiti. Ako ubije divojarca ili slično, dužan je kravu; a ako ne može, dužan je nahraniti dvadeset siromaha, a ako ni to ne može - dužan je dvadeset dana postiti. Ako ubije noja, ili divljeg magarca, ili slično, dužan je ugojenu devu; a ako ne može, dužan je trideset siromaha nahraniti, a ako ni to ne može - dužan je trideset dana postiti. Ovo prenosi Ibn Ebi-Hatim i Ibn-Džerir.[265] Od Ibn-Abbasa se prenosi davanje izbora između tri mogućnosti i to odabire Ibni Džerir, Uzvišeni Allah mu se smilovao. Allah Uzvišeni kaže: "...da bi osjetio pogubnost postupka svoga", tj. kaznu za svoj postupak u kojem je počinio prijestup.​

"A Allah je već oprostio ono što je bilo", tj. ono što je bilo u predislamskom periodu /džahilijet/ i to onom ko se usavršio u islamu, prihvativši Allahov zakon i ne bivajući nepokoran. Zatim Uzvišeni kaže: "Onoga ko to opet uradi Allah će kazniti", tj. ko to počini nakon što ga je islam zabranio i nakon što je do njega došao vjerozakonski propis.

"Onoga ko to opet uradi - Allah će kazniti. Allah je silan i strog!" Nema nikakve sankcije za onog ko to opet uradi, jer je to onda grijeh između njega i Allaha. Međutim treba da se kloni toga, jer mu se kaže: Allah će te kazniti, kako je rekao Slavljeni i Uzvišeni. Bilježi Ibn Ebi-Hatim od Hasana El-Basrija da je neki čovjek nešto ulovio /u pojasu oko Meke/, pa mu je oprošteno, zatim je to ponovo učinio, pa se spustila "Onoga ko to opet uradi - Allah će kazniti." Ibni Džerir o riječima Uzvišenog:"Allah je silan i strog", kaže: Onaj čiji je spomen visoko kaže: "Allah je nedostižan u Svojoj svevlasti. Njega apsolutno niko ne može potčiniti, niti spriječiti da se osveti onom kome se On sveti, niti Ga iko može spriječiti da kazni onog koga hoće kazniti, jer je On sve stvorio i sve je Njemu apsolutno potčinjeno. Njemu pripada veličina i nedostižnost i On kažnjava onog ko Mu je neposlušan."

"Vama se dopušta da u moru lovite i ulov jedete, da se njime vi i putnici koristite, a zabranjuje vam se da na kopnu lovite dok obrede hadža obavljate. I bojte se Allaha, pred Kojim ćete se sabrati."/96/ "Allah je učinio da Kaba, Sveti hram, bude preporod za ljude, a tako i sveti mjesec i kurbani, naročito oni ogrlicama označeni, zato da znate da je Allahu poznato ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji, da Allah, zaista, sve zna."/97/ "Neka znate da Allah strogo kažnjava, ali i da prašta i da je milostiv."/98/ "Poslaniku je jedino dužnost objaviti, a Allah zna i ono što javno činite i ono što sakrijete."/99/

U poznatom predanju Ibn-Abbas kaže: "Morski ulov je ono što se živo iz njeg uzme; a ...njegova hrana je ono što more izbaci kao uginulo." Ovako se prenosi i od Ebu-Bekra, Es-Siddika, Zejda ibn Sabita, Abdullaha ibn Amra, Ebu-Ejjuba el-Ensarijje, Allah bio zadovoljan njima, a i od jedne grupe tabiina. Ibni-Džerir kaže: "O tome ima jedno predanje, koje neki prenose kao mevkuf hadis /riječi i djela koja se prenose od nekog ashaba /preko Hennada od Ebu-Hurejrea, da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, citirao /168/: "Vama se dopušta da u moru lovite i ulov jedete", a zatim rekao: "Njegova je hrana ono što more izbaci kao uginulo." Ibni-Džerir zaključuje: "Neki ovaj hadis smatraju Ebu-Hurejrenim riječima."

Allah Uzvišeni kaže: "...da se njime vi i putnici koristite", tj. da vam bude korist i hrana. Riječ "i putnici" množina je riječi: putnik. Ikrime kaže: "Onim koji stanuju u blizini mora i onim koji su na proputovanju." Drugi kažu: "Svježa hrana onim koji stanuju na obali mora i love, a obična hrana kad ugine u moru, ili se ulovi, pa usoli tako da može biti hrana putnicima i onim koji su daleko od mora." Slično ovom prenosi se i od Ibn-Abbasa, Mudžahida i Es-Suddija. Većina argumentuje ovim časnim ajetom dozvoljenost morske strvi, a i predanjem imama Malika od Džabira ibn Abdullaha: "Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, poslao je jednu vojnu u pravcu obale. Za zapovjednika odredio im je Ubejde ibn El-Džerraha. Bilo ih je tri stotine, a ja sam bio među njima. Krenuli smo. Negdje na putu nam je nestalo hrane, pa je Ubejde naredio da ta vojska sakupi svoju popudbinu. Sve što je sakupljeno bila su dva ranca hurmi, a on nam je svaki dan davao pomalo dok se i to nije smanjilo, pa nam je davao samo po jednu hurmu. Kad je i to nestalo, osjetili smo to. Zatim smo stigli na more, gdje smo na obali našli neku ribu veličine malog brdašceta. Vojska se njome hranila osamanaest noći. Ebu-Ubejde je naredio da se njena dva rebra uzmu i usprave, zatim je naredio da se osedla neka deva, što je i učinjeno. Ona je prošla ispod njih ne dotakavši ih." Ovaj hadis navode El-Buhari i Muslim, a postoji više lanaca njegova prenošenja od Džabira.

U Muslimovu Sahihu, Ebu Ez-Zubejrov rivajet ovog hadisa od Džabira glasi /169/: "...a mi smo uzeli za popudbinu osušene komade mesa koji su prethodno skuhani. Nakon što smo stigli u Medinu, otišli smo Allahovu Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem, i to mu ispričali. Rekao je: 'To je opskrba koju vam je Allah dao. Imate li nešto tog mesa, da i nama date?' Poslali smo Allahovu Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem, jedan komad i on ga je jeo."

Prenosi Malik ibn Safvan ibn Selim ibn Seid ibn Seleme...od Ebu-Hurejrea da je rekao /170/: "Neki čovjek je upitao Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem: 'Allahov Poslaniče, kad plovimo morem, nosimo malo vode sa sobom i ako bi se njome abdestili ne bismo imali dovoljno za piće. Možemo li se abdestiti morskom vodom?' Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, odgovorio je: 'Morska je voda čista, a morska strv je dozvoljena.'" Prenose ga i dva imama, Šafija i Ahmed, kao i autori čeitri "Sunena", dok ga El-Buhari, Et-Tirmizi, Ibn-Huzejme, Ibn-Hibban i drugi potvrđuju kao vjerodostojan hadis. Također je slično preneseno i od jedne grupe ashaba koja prenosi od Vjerovjesnika, sallAllahu alejhi we sellem

Bilježi imam Abdullah eš-Šafija od Ibn-Umera da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem rekao /171/: "Dozvoljene su nam dvije strvi i dvije krvi: dvije su strvi ribe i skakavci, a dvije su krvi jetra i slezena." Prenosi ga i Ahmed, Ibn-Madže i Ed-Darekutni. Postoje i druga predanja, koja ga osnažuju, a prenesen je kao mevkuf hadis.

Allah Uzvišeni kaže: "...a zabranjuje vam se da na kopnu lovite dok obrede hadža obavljate", tj. dok obrede hadža obavljate zabranjuje vam se lov, i to je argument za zabranu lova. Tako, ako hadžija namjerno nešto ulovi, grješan je i dužan je to nadoknaditi; ili greškom, dužan je nadoknadu i zabranjeno mu ga je jesti, jer je to u odnosu na njega kao i strvina.

Postoji razmimoilaženje oko toga da li je taj ulov dozvoljen nekom drugom. Tako, jedni to zabranjuju, dok drugi smatraju da je to dozvoljeno onom ko ga nije ubio, svejedno bio hadžija ili ne, zbog hadisa /172/: "Ono što je ulovljeno na kopnu dozvoljeno vam je, ako ga vi niste ulovili, ili ako to nije za vas ulovljeno." Imam Ahmed ga prenosi od Džabira, a Ebu-Davud, Et-Tirmizi i En-Nesai ga prenose od Kutejbe.​

Ako bi neko ko nije u ihramima nešto ulovio poradi samog hadžije, pa mu to poklonio, ovaj to ne smije jesti zbog hadisa Sa'ba ibn Džusame /173/, koji je poklonio Vjerovjesniku, sallAllahu alejhi we sellem, divljeg magarca za vrijeme boravka u Ebvau ili Veddanu, pa ga je odbio. Međutim, nakon što je vidio da mu je to teško palo, rekao je: "Zaista, odbili smo ga samo zato što smo u ihramima." Ovaj hadis bilježe El-Buhari i Muslim i on je na više načina interpretiran. Neki kažu: "Izgleda da je Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem, mislio da ga je ovaj ulovio samo poradi njega, pa ga je odbio."

Međutim, ako ga nije namjeravao uloviti hadžiji, onda mu ga je dozvoljeno jesti zbog hadisa Ebu-Katade /174/, kad je ulovio divljeg magarca, a bio je slobodan od obaveza hadžije, jer nije obukao ihrame /odjeću propisanu za hadžije/. Njegovi su drugovi to već učinili i suzdržali se od jela, a zatim su pitali Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem Upitao ih je: "Da li je iko od vas pokazao na njega ili pomogao u njegovu ubijanju?" Odgovorili su: "Ne." Rekao im je: "Jedite", a i Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, nešto je od njega pojeo. Ovo je kazivanje također potvrđeno kod El-Buharije i Muslima u mnogobrojnim interpretacijama.

Malik prenosi od Abdullaha ibn Amira ibn Rebia: Vidio sam Osmana ibn Affana na Ardžu, jednog vrućeg ljetnog dana, dok je bio hadžija. Prekrio se po licu kadifom crvenoljubičaste boje, a zatim mu je doneseno meso ulova. Rekao je svojim drugovima: "Jedite." Upitali su ga: "Zar ti nećeš jesti?" Odgovorio je: "Ja nisam u vašem položaju, jer je to ulovljeno radi mene."

"Reci: 'Nije isto ono što je zabranjeno i ono što je dozvoljeno, makar što te iznenađuje mnoštvo onoga što je zabranjeno. Zato se Allaha bojte, o vi koji ste razumom obdareni, da biste ono što želite postigli.'"/100/ "O vjernici, ne zapitkujte o onome što će vam pričiniti neprijatnosti ako vam se objasni; a ako budete pitali za to dok se Kur'an objavljuje, objasnit će vam se; ono ranije Allah vam je već oprostio. - A Allah prašta i blag je."/101/ "Neki su ljudi prije vas pitali za to, pa poslije u to nisu povjerovali."/102/

Allah Uzvišeni kaže Svom Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem: "Reci", Muhammede, "nije isto ono što je zabranjeno i ono što je dozvoljeno, makar što te iznenađuje", tj. o čovječe, "...mnoštvo onoga što je zabranjeno", znači da i ono što je malo, a dozvoljeno i korisno, bolje je od onog čega je mnogo, a što je zabranjeno i štetno, kako je navedeno u hadisu /175/: "Malo i dostatno bolje je od mnogobrojnog koje zaokuplja."

"Zato se Allaha bojte, o vi koji ste razumom obdareni", tj. vi zdravih i ispravnih umova, klonite se zabranjenog i ostavite ga, a zadovoljite se dozvoljenim i neka vam je to dovoljno, "...da biste ono što želite postigli". Zatim Uzvišeni kaže: "O vjernici, ne zapitkujte o onome što će vam pričiniti neprijatnosti ako vam se objasni!" Ovo je od Uzvišenog Allaha poučavanje Njegovih robova, vjernika, i zabrana da pitaju o stvarima od kojih nemaju nikakve koristi, osim što će, ako se otkriju, ozlojediti ih i teško će im pasti slušanje o njima, kako je navedeno u hadisu - da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao /176/: "Neka mi niko od vas ne govori ništa o nekom drugom, jer želim među vas izići čista srca." El-Buhari prenosi od Enesa ibn Malika da je rekao /177/: Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, održao je govor kakav nikad nisam čuo. U njemu je, između ostalog, rekao: "Da vi znate ono što ja znam, malo biste se smijali, a mnogo biste plakali." Drugovi Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, prekrili su svoja lica, cvileći, puni tuge i sjete, a neki je čovjek upitao: "Ko je moj babo?" Odgovorio je: "Taj i taj", pa je objavljen ovaj ajet: "ne zapitkujte o onome..." Prenose ga Muslim, Ahmed, Et-Tirmizi i En-Nesai.

Prenosi Ibn-Džerir od Enesa ibn Malika /178/: Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, toliko su pitali tako da su mu dosadili pitanjima. Jednog dana je izašao, a zatim se ispeo na minber i rekao: "Nećete me danas ništa upitati, a da vam ja to neću objasniti." Drugovi Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, prepali su se da mu se nije primakao čas preseljenja. Počeo sam se okretati desno i lijevo i svakog koga sam vidio umotao je svoju glavu u odjeću i plakao je. Ustao je jedan čovjek koji bi se svađao pa bi ga zvali po drugom a ne po njegovom ocu, pa je upitao: "Allahov Vjerovjesniče, ko je moj babo?" Odgovorio je: "Huzafa." Zatim je ustao Omer i rekao: "Zadovoljni smo sa Allahom Gospodarom, islamom vjerom i Muhammedom Poslanikom. Utječem se Allahu", ili je rekao: "Tražim zaštitu od Allaha od zla smutnji i iskušenja."

Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, nastavio je: "Nikad kao danas nisam vidio ni dobra ni zla. Prikazani su mi Džennet i Vatra, tako da sam ih vidio bez pregrade." Navode ga El-Buhari i Muslim, a prenosi ga Ma'mer od Ez-Zuhrija, a on od Enesa slično tome. Ez-Zuhri dodaje da je majka Abdullaha, sina Huzafinog, rekla: "Nisam nikad vidjela neposlušnijeg djeteta od tebe. Jesi li ti bio siguran da se tvoja mati odala grijehu, kao što su to činili neznabošci u predislamskom periodu, pa da je osramotiš pred ljudima?" Odgovorio je: "Tako mi Allaha, da mi je rekao da mi je babo crni rob, ja bih ga prihvatio." Iz ajeta je jasna zabrana pitanja o stvarima koje će ozlojediti čovjeka kad ih sazna, pa je podesnije okrenuti se od pitanja i odustati od njega.​

Allah Uzvišeni kaže: "...a ako budete pitali za to dok se Kur'an objavljuje, objasnit će vam se", tj. ako vi budete pitali o ovim stvarima za koje vam je zabranjeno da pitate dok Objava silazi Allahovu Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem, objasnit će vam se: "...a to je Allahu lahko" (64:7). Zatim Uzvišeni kaže: "...ono ranije Allah vam je već oprostio", tj. ono što je bilo od vas prije toga.

"A Allah prašta i blag je." U hadisu je navedeno /180/: "Najgrješniji je onaj musliman koji upita o nečemu što nije bilo zabranjeno, pa to bude zabranjeno zbog njegova pitanja." Međutim, ako se objavi kur'anski tekst koji je nejasan, pa upitate za njegovo objašnjenje, objasnit će vam se tada, zbog vaše potrebe za njim.

Vjerodostojan hadis od Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, glasi /179/: "Poštedite me /pitanja/ koja sam ja izostavio radi vas, jer je one prije vas samo upropastilo mnogobrojno postavljanje pitanja i razmimoilaženje sa njihovim vjerovjesnicima." Također, u vjerodostojnom se hadisu kaže /181/: "Uzvišeni Allah je propisao dužnosti /feraid/, pa ih ne zapostavljajte; odredio je granice, pa ih ne prekoračujte; zabranio je neke stvari, pa to ne omalovažavajte; i neke stvari je prešutio iz milosti prema vama, ne iz zaborava, pa ne pitajte o njima."

Zatim Allah Uzvišeni kaže: "Neki ljudi su prije vas pitali za to, pa poslije u to nisu povjerovali", tj. ova pitanja koja su zabranjena postavljali su ljudi prije vas i odgovoreno im je, ali oni nisu u to povjerovali i postali su nevjernici zbog tih pitanja, jer nakon što su im objašnjena oni se nisu okoristili njima, pošto oni nisu pitali da bi se po tome ravnali, već samo da bi se izrugivali i inadili. El-
-Avfi prenosi od Ibn- Abbasa, u vezi s ovim ajetom /182/: Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, oglasio se među ljudima: "O narode, propisan vam je hadž." Neki čovjek iz plemena Benu-Esed ustao je i upitao: "Allahov Poslaniče, je li svake godine?" To je žestoko rasrdilo Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, pa je rekao: 'Tako mi Onog u Čijoj je ruci moj život, da sam odgovorio: Da, bilo bi obavezno; a da vam je obaveza, vi to ne biste mogli iznijeti, a tada biste postali nevjernici. Poštedite me onog čega ja vas poštedim; a kad vam nešto naredim, to i učinite, i kad vam nešto zabranim, toga se ustegnite'. Tad je objavljen ovaj ajet. Zabranio im je da pitaju slično kako su kršćani pitali o "trpezi", pa poslije nisu u to povjerovali. Allah je to zabranio i kaže: "Ne pitajte o stvarima koje će vas pogoditi, ako Kur'an o njima objavi nešto teško i oštro, nego sačekajte da se Kur'an objavi i tada nećete ni o čemu upitati, a da nećete naći objašnjenje." To prenosi Ibn-Džerir.

"Allah nije propisao ni behÎru ni sâibu ni vâsilu a ni hâma; to oni koji ne vjeruju govore o Allahu laži, i većina njih nema pameti."/103/ A kada im se kaže: "Pristupite onome što Allah objavljuje, i Poslaniku!", oni odgovaraju: "Dovoljno nam je ono što smo od predaka naših zapamtili." - Zar i ako preci njihovi nisu ništa znali i ako nisu na pravom putu bili?!/104/

El-Buhari prenosi od Seid ibn Musejjeba da je rekao /183/: "Behîra je kamila čije se mlijeko čuva idolima i niko je od ljudi ne muze. Sãiba je kamila koju su oni prepuštali svojim bogovima i na nju se nije ništa tovarilo. Ebu-Hurejre kaže da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao: 'Vidio sam Amr ibn Amira El-Huzaijju kako vuče svoja crijeva u Vatri, jer je bio prvi koji je pustio deve da se slobodno kreću (saiba).' Vãsila je mlada kamila koja je prvi put otelila žensko, a poslije telila po dvoje ženskih devčadi. Oni su je ostavljali svojim idolima, ako bi tako stizale jedna iza druge, a da među njima nema muške devčadi. Hãm je mužjak deve koji je služio za rasplod i kad bi dobio određeni broj potomaka, ostavljali su ga svojim idolima, poštedjevši ga od nošenja, tako da se na njega nije ništa tovarilo. Dali su mu ime hãm." Tako ga prenose Muslim i En-Nesai.

Ovaj je Amr sin Luhaj ibn Kum'a, jednog od poglavara plemena Huza'a, kojem je povjerena Kaba nakon plemena Džurhum. On je bio prvi koji je promijenio vjeru Ibrahima El-Halila, sallAllahu alejhi we sellem, unijevši kipove u Hidžaz. Pozvao je ološ i svjetinu da ih obožavaju i preko njih se približavaju. Uzakonio im je ove neznabožačke propise o stoci, ali i drugim stvarima, kako kaže Uzvišeni Allah u suri El-Enam: "Oni određuju za Allaha dio ljetine i dio stoke koju je On stvorio" (6:136), a i u drugim ajetima o tome.

Prenosi Ibn Ebi-Hatim od Malika ibn Nadla /184/: Otišao sam Vjerovjesniku, sallAllahu alejhi we sellem, u nekoj iznošenoj odjeći. Upitao me je: "Imaš li nekog imetka?" Odgovorio sam: "Da." Pitao je: "Koji je to imetak?" Odgovorio sam: "Imam svakog imetka: kamile, brave, konje i robove." Rekao je: "Onda ti je Allah dao mnogo imetka." Upitao je: "Tele li ti se kamile zdravih ušiju?" Odgovori sam: "Da, a zar kamile mogu biti drugačije oteljene?" Nastavio je: "Možda ti uzmeš britvu, pa nasiječeš uši nekih govoreći da su ove behira, a drugima probušiš uši govoreći da su ove zabranjene (hurum)?" Odgovorio sam: "Da." Rekao mi je: "Ne čini to. Sve što ti je Allah dao dozvoljeno ti je." A zatim je citirao: "Allah nije propisao ni behîru, ni sãibu, ni vãsilu, a ni hãma." Behira je deva ili ovca čije uho razrežu, pa se ni njegova žena, ni kćeri, niti iko iz njegove kuće ne može koristiti njenom vunom, kos-trijeti, dlakom ili mlijekom, a kada ugine - svi suosjećaju za njom.​

Sãiba je ona koju su oni ostavljali svojim božanstvima. Oni su išli svojim božanstvima i ostavljali je /tamo/. Vãsila je ona koja se šest puta ojanji, a kad se sedmi put ojanji, razrežu joj uho i odbiju rog govoreći da je ona postigla, pa je ne kolju, niti udaraju, niti se ona sprečava da ide na bilo koje pojilište. Ovako se navodi tumačenje toga izvedeno iz hadisa. Allah Uzvišeni kaže: "...to oni koji ne vjeruju govore o Allahu laži, i većina njih nema pameti", tj. Allah nije uzakonio ove stvari, niti one Njemu približavaju, već su to izmislili idolopoklonici i postavili kao zakon, pa će snositi posljedice.

“A kada im se kaže: "Pristupite onome što Allah objavljuje, i Poslaniku!", oni odgovaraju: "Dovoljno nam je ono što smo od predaka naših zapamtili", tj. kad se pozovu u Allahovu vjeru, na Njegov zakon, na izvršenje onog što je On učinio obaveznim i ostavljanje onog što je On zabranio, kažu: dovoljni su nam pravci i postupci koje smo zapamtili od naših očeva i djedova. Allah Uzvišeni kaže: "Zar i ako preci njihovi nisu ništa znali i ako nisu na pravom putu bili?!", tj. oni ne razumiju Istinu, niti je spoznaju, niti se prema njoj upućuju, pa kako ih mogu slijediti, a činjenice su ovakve. Njih slijedi samo onaj ko je veća neznalica od njih i ko je još više zalutao.

"O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na pravom putu, neće vam nauditi onaj koji je zalutao! Allahu ćete se svi vratiti i On će vas obavijestiti o onome što ste radili."/105/

Uzvišeni Allah naređuje Svojim robovima, vjernicima, da se popravljaju i da čine hajr ulažući svoj trud i svoje mogućnosti, ujedno ih obavještavajući da onome ko popravi svoje stanje neće nauditi onaj ko nered čini među ljudima. El-'Avfi prenosi od Ibn-Abbasa o tumačenju ovog ajeta da Uzvišeni kaže."Kad mi je rob pokoran u onome što sam mu naredio od dozvoljenog i u onom što sam mu zabranio od zabranjenog, neće mu nauditi onaj koji je zalutao pored njega, ako bude radio ono što sam mu Ja naredio." Riječi Allaha Uzvišenog: "O vjernici, brinite se o sebi", upućene su kao podsticaj, "...ako ste na pravom putu, neće vam nauditi onaj koji je zalutao! Allahu ćete se svi vratiti i On će vas obavijestiti o onome što ste radili", tj. svakom će prema njegovu poslu isplatiti. Ako je radio dobro, imat će dobro, ako je činio zlo, imat će zlo. U ovom ajetu nema nikakva argumenta da se izostavi naređivanje pozitivnog i sprečavanje negativnog, ako ima mogućnost da se to učini.

Imam Ahmed, Allah mu se smilovao, prenosi od Kajsa da je rekao /185/: Ustao je Ebu-Bekr, Allah bio zadovoljan sa njim, zahvalio se Allahu, donio pohvalu na Njega, a zatim rekao: "Ljudi, vi učite ajet: O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na pravom putu, neće vam nauditi onaj koji je zalutao!, ali ga postavljate na pogrešno mjesto, jer ja sam čuo Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, da kaže: Zaista će ljude koji vide /jedni kod drugih/ nešto pokuđeno i negativno, pa to ne promijene, Allah brzo kazniti sve skupa. I čuo sam Ebu-Bekra gdje kaže: Ljudi, čuvajte se laži, jer je laž, uistinu, daleko od vjerovanja (iman)."Ovaj hadis prenijela su i četverica autora Sunena, Ibni-Hibban u svom Sahihu i mnogi drugi mnogobrojnim predanjima od Ismaila ibn Ebi-Halida, koji ga je prenio kao muttesil / hadis čiji je lanac spojen/ i merfu hadis.

Ebu-Isa Et-Tirmizi prenosi od Ebu-Umejje Eš-Ša'banija da je rekao /186/: Otišao sam kod Ebu-Sa'leba El-Hašinija, pa sam ga upitao: "Kako ti tumačiš ovaj ajet?" Rekao je: "Koji ajet?" Odgovorio sam: "Riječi Allaha Uzvišenog: O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na pravom putu, neće vam nauditi onaj koji je zalutao!'" Nastavio je: "Tako mi Allaha, upitao sam o njemu dobro znanog, upitao sam Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, pa mi je odgovorio: 'Vi međusobno naređujte dobro i pozitivno i međusobno zabranjujte pokuđeno i zabranjeno sve dok ti ne vidiš da se je pokorno pohlepi, da se strast slijedi, da je data prednost dunjaluku i da se svako uznosi sa svojim mišljenjem i stavom, onda se brini samo za sebe i kloni se svjetine, jer su iza vas dani u kojima će strpljivi biti kao onaj ko je stegnuo žar u šaci, ali će onaj koji bude radio /i praktikovao islam/ imati nagradu pedeseterice koji rade kao što vi radite /sad/." Abdullah ibn El-Mubarek /jedan od prenosilaca iz ovog lanca/ kaže da neko drugi, pored Utbe, u predanju dodaje da je neko upitao: "Allahov Poslaniče, nagradu pedeseterice ljudi od nas ili od njih?" Odgovorio je: "Nagradu pedeseterice od vas." Et-Tirmizi ga ocjenjuje kao hasen garib sahih.​

Seid ibn El-Musejjeb kaže: "Kad naređuješ dobro i zabranjuješ zlo, neće ti nauditi onaj ko je zalutao, ako si ti na pravom putu."

"O vjernici, kada vam se približi smrt, prilikom davanja oporuke neka vam posvjedoče dvojica pravednih od vas ili neka druga dvojica, koji nisu vaši - ako ste na putu, a pojave se znaci smrti. A ako posumnjate, zadržite ih poslije obavljenog namaza i neka se Allahom zakunu: Mi zakletvu ni za kakvu cijenu nećemo prodati makar se radilo i o kakvu rođaku i svjedočenje koje je Allah propisao nećemo uskratiti, jer bismo tada bili, doista, grješnici."/106/ "A ako se dozna da su njih dvojica zgriješila, onda će njih zamijeniti druga dvojica od onih kojima je šteta nanesena, i neka se Allahom zakunu: Naše su zakletve vjerodostojnije od zakletvi njihovih, mi se nismo krivo zakleli, jer bismo tada, zaista, nepravedni bili."/107/ "Najlakše tako oni mogu izvršiti svjedočenje svoje onako kako treba, i da se ne plaše da će njihove zakletve drugim zakletvama biti pobijene. - I bojte se Allaha i slušajte! A Allah neće ukazati na pravi put ljudima koji su veliki grješnici."/108/

Ovaj ajet sadrži jedan važan propis. Postoji mišljenje da je derogiran, a prenosi ga El-'Avfi od Ibn-Abbasa i drugih. Drugi, koji su u većini, smatraju da je njegov propis važeći, a oni koji govore o njegovoj derogaciji dužni su to objasniti. Riječi Allaha Uzvišenog: "O vjernici, kada vam se približi smrt, prilikom davanja oporuke neka vam posvjedoče dvojica", predikat su Njegovim riječima, neka je Uzvišen: "...neka vam posvjedoče", tj. neka dvojica posvjedoče davanje oporuke, "...pravednih od vas", tj. od muslimana, prema mišljenju većine, a prenosi se i od Ibn-Abbasa i drugih. Neki kažu: "Iz porodice opručitelja." To se prenosi od Ikrime, Ubejde i nekih drugih. Allah Uzvišeni kaže: "...ili neka druga dvojica", tj. nemuslimana, od sljedbenika Knjige. To smatraju Ibn-Abbas i jedna grupa tabiina. Ima mišljenje /da znači/ da nisu iz porodice oporučitelja, a to zagovaraju Ikrima i drugi. Prvo je mišljenje očevidno, a Allah najbolje zna.

Allah Uzvišeni kaže: "...ako ste na putu", tj. ako putujete, "...a pojave se znaci smrti". Ovo su dva uvjeta uzimanja za svjedoke štićenika islamske države koji su nemuslimani, ako nema pravovjernih: da to bude na putovanju i da se radi o oporuci. To prenosi Ibn-Džerir od Šurejha, a slično se prenosi i od imama Ahmeda. To je samo njegovo mišljenje. Trojica imaju suprotan stav i kažu: "Nije dozvoljeno da štićenici, nemuslimani, svjedoče muslimanima." Ebu-Hanifa to dozvoljava njima međusobno.

Postoji razmimoilaženje oko riječi Uzvišenog: "...kada vam se približi smrt, prilikom davanja oporuke neka vam posvjedoče dvojica pravednih od vas ili neka druga dvojica", da li se misli da im oporuči ili da ih uzme za svjedoke. Najispravnije je da oni budu svjedoci. To je i očito iz konteksta časnog ajeta. Međutim, ako nije oporučeno nekome trećem sa njima, onda je u njima sjedinjeno: i opručivanje i svjedočenje, kao u kazivanju o Temimu Ed-Darijju i Adijj ibn Bidau, koje će biti spomenuto, ako Bog da, a od Allaha je uputa.

Allah Uzvišeni kaže: "...zadržite ih poslije obavljenog namaza", tj. poslije ikindije, smatraju Ibn-Abbas i grupa tabiina. Ez-Zuhri kaže: "Poslije namaza muslimana." Time se željelo da ova dva svjedoka ozvaniče poslije namaza na kojem su se okupili ljudi u prisustvu njih dvojice "...i neka se Allahom zakunu", tj. neka se zakunu Uzvišenim. "A ako posumnjate", tj. ako se pojavi sumnja da su njih dvojica iznevjerili ili sakrili, neka se tada zakunu Allahom; "Mi zakletvu nećemo prodati", tj. naše zakletve "...ni za kakvu cijenu", tj. nećemo je zamijeniti ni za što od prolaznog i prezrenog dunjaluka, "...makar se radilo i o kakvu rođaku", tj. makar onaj na kog se odnosi svjedočenje bio i naš rođak, mi mu nećemo dati prednost, "...i svjedočenje koje je Allah propisao nećemo uskratiti", pridodano je Allahu kao počast svjedočenju i radi davanja važnosti samom činu,

"...jer bismo tada bili, doista, grješnici", tj. ako bismo nešto učinili od toga, iskrivljujući oporuku, mijenjajući je ili potpuno je sakrivši. Zatim Uzvišeni Allah kaže: "A ako se dozna da su njih dvojica zgriješila", ako se dozna, pokaže i ustanovi da su svjedoci oporuke pronevjerili ili sakrili nešto od imetka koji je njima oporučen, "...onda će njih zamijeniti druga dvojica od onih kojima je šteta nanesena". Ovo je čitanje /kiraet/ većine i prema ovom načinu čitanja to bi značilo da kada se ustanovi njihova pronevjera, a na osnovu autentične informacije, dvojica od nasljednika koji imaju pravo na ostavštinu i koji su najpreči da naslijede taj imetak zauzet će njihovo mjesto.​

"...i neka se Allahom zakunu: Naše su zakletve vjerodostojnije od zakletvi njihovih", tj. zbog našeg stava da su njih dvojica pronevjerili vjerodostojnije su, ispravnije i pouzdanije od njihovog prethodnog svjedočenja "...mi se nismo krivo zakleli", tj. u onom što smo rekli o njima u pogledu pronevjere, "...jer bismo tada, zaista, nepravedni bili", tj. ako bismo slagali na njih dvojicu. Ovo je zakletva za nasljednike i vraćanje na njihove riječi u ovim okolnostima. Sunnet govori istovjetno o onom na što ukazuje ovaj časni ajet. Ibn Ebi- Hatim prenosi od Ibni-Abbasa, a on od Temima Ed-Darijja da je o ovom ajetu: "O vjernici, kada vam se približi smrt, neka vam posvjedoče" rekao/187/:

"Ljudi su nemaju ništa u pogledu ovog ajeta izuzev mene i Adijj ibn Bedaa." Njih dvojica su kao kršćani često putovali u Siriju, prije islama, a poradi trgovine. Sa njima je išao i štićenik plemena Benu-Sehm, koji se zvao Bedil ibn Ebi-Merjem s nekom trgovačkom robom. Sa sobom je imao srebrenu čašu, na kojoj je želio zaraditi i ona mu je bila najveći ulog u trgovini. Međutim, razbolio se, pa je njima nešto oporučio i naredio im da ostatak dostave njegovoj porodici. Temim kaže: "Nakon što je umro, uzeli smo tu čašu i prodali je za hiljadu dirhema, koje smo podijelili ja i Adijj. Kad smo stigli do njegove porodice, mi smo im predali ono što je bilo kod nas, ali su primijetili da čaše nema pa su nas pitali za nju. Mi smo odgovorili:

"Nije ostavio ništa izuzev ovog i nije nam ništa drugo predao." Kada sam primio islam, nakon dolaska Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, u Medinu, suzdržavao sam se od grijeha, pa sam otišao do njegove porodice i obavijestio ih šta se desilo. Isplatio sam im petsto dirhema i rekao da kod mog druga ima isto. Oni su se digli protiv njega, pa im je Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem, naredio da traže od njega da se zakune onim što mu je najveće u njegovoj vjeri. On je to učinio, pa je objavljeno: do "O vjernici, neka vam posvjedoče i neka se Allahom zakunu: Naše su zakletve vjerodostojnije od zakletvi njihovih." Tada su ustali Amr ibn

El-As i jedan drugi čovjek među njima i zakleli se, pa je uzeto pet stotina dirhema od Adijj ibn Bedaa." Ovako ga prenose Et-Tirmizi i Ibn-Džerir, a Et-Tirmizi ga ocjenjuje kao hadis garib čiji lanac prenošenja nije autentičan. Ebu en-Nadr, od kojeg ovaj hadis prenosi Muhammed ibn Ishak kod mene je Muhammed ibn Es-Saib El-Kelbi, s nadimkom Ebu En-Nadr. Njega su izostavili muhadisi, a on je autor jednog komentara Kur'ana /tefsir/. Ja sam čuo Muhammeda ibn Ismaila da kaže: "Muhammed ibn Es-Saib El-Kelbi nosi nadimak Ebu En-Nadr. Mi ne znamo da on ima neko predanje od Ebu-Saliha, oslobođenog roba Ummi-Hane, a prenio je nešto u vezi sa ovim od Ibn-Abbasa sažeto i ne na ovaj način.

" On kaže (188): Neki čovjek iz plemena Benu-Sehm otputovao je sa Temim Ed-Darijem i Adijj ibn Bedaom. Umro je /na putu/ u nekoj neislamskoj zemlji. Kad su se njih dvojica vratili s njegovom ostavštinom, zabacili su čašu od srebra koja je bila ukrašena zlatnim lišćem, pa je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, tražio od njih da se zakunu. Međutim, neki su našli čašu u Meki i rečeno je da su je kupili od Temima i Adijja. Tada su postavljena dvojica prijatelja umrlog pripadnika plemena Benu-Sehm kao svjedoci i zakleli su se: Naše su zakletve vjerodostojnije od njihovih, i da čaša pripada njihovom prijatelju, pa je objavljen ajet:

"O vjernici, neka vam posvjedoče." Tako ga prenosi i Ebu-Davud, a Et-Tirmizi ga ocjenjuje kao hadis hasen garib. To je i hadis iz predanja Ibn Ebu-Zaida i Muhammeda ibn Ebul-Kasima El-Kufijja. Postoji mišljenje da je on dobar prenosilac hadisa. Ovo kazivanje spominju mnogi tabiini kao mursel hadis u čijem lancu prenosilaca nedostaje sahibija, pa se hadis završava sa tabiinom (predaju, među njima Ikrime, Muhammed ibn Sirin i Katade, i navode da je davanje zakletve bilo poslije ikindije). Prenosi ga i Ibn-Džerir, a kao mursel predanje spominje ga i Mudžahid, El-Hasan i Ed-Dahhak. Sve ovo ukazuje na raširenost ovog kazivanja među prvim generacijama i na njenu autentičnost. Među onim što je potvrđuje je, također, i ono što prenosi

Ebu-Džafer ibn Džerir od Eš-Šabijja /189/, da je nekom muslimanu samrt nastupila u ovoj Dekukai. On kaže: Bio je na samrti, a nije našao nikog od muslimana da mu bude svjedok prilikom oporuke, pa je uzeo dvojicu sljedbenika Knjige za svjedoke. Poslije su oni stigli u Kufu i otišli do Ebu-Musaa el-Eš'arijja, neka je Allah zadovoljan njime, i obavijestili ga, donijevši sa sobom njegovu ostavštinu i oporuku. El-Eš¢ari im je rekao: "Ova se stvar nije desila još od vremena Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem" Tražio je od njih da se poslije ikindije zakunu Allahom da nisu pronevjerili, niti promijenili, niti zatajili i da je to čovjekova oporuka i njegova ostavština, pa je on primio njihovo svjedočenje. Zatim ga prenosi Ibn-Džerir od Omera ibn Alija El-Kallasa, od Ebu-Davuda Et-Tajalisija, od Šu'be, od Mugire El-Erzeka, od Eš-Ša'bijja da je Ebu-Musa to učinio.

Ova su dva lanca prenošenja do Eš-Ša'bijja od Ebu-Musaa el-Eš'arijja vjerodostojna, a njegove riječi: "Ova se stvar nije desila još od vremena Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem", jasno ukazuju, a Allah najbolje zna, da je mislio na kazivanje o Temimu Ed-Darijju i Adijj ibn Bedau. Navode da je Temim Ed-Dari, Allah neka je zadovoljan njime, primio islam devete hidžretske godine, pa je prema ovom ovaj propis došao kasnije tako da zagovornici njegove derogacije trebaju imati mjerodavan argument na ovom mjestu. Allah najbolje zna.

Ibni-Džerir prenosi od Ibrahima i Seida da su o ovom ajetu: "O vjernici, neka vam posvjedoče" rekli: "Kada zadesi samrt čovjeka na putovanju, neka uzme za svjedoke dvojicu muslimana; a ako ne nađe, onda dvojicu sljedbenika Knjige. Ako im, kada donesu ostavštinu, povjeruju nasljednici, njihoveće se riječi prihvatiti. Međutim, ako ih budu sumnjičili, njih dvojica će se zakleti poslije ikindije: Tako nam Allaha, mi nismo sakrili, ni slagali, ni pronevjerili, niti izmijenili." Alijj ibn Talha prenosi od Ibni-Abbasa o komentaru ovog ajeta: "Ako postoji sumnja u njihovo svjedočenje, od njih će se tražiti da se zakunu poslije ikindije: Mi zakletvu ni za kakvu cijenu nećemo prodati. Međutim, ako bi prijatelji otkrili da su dvojica nevjernika slagala u svome svjedočenju, postavit će se dvojica ljudi od prijatelja /umrlog/ i zakleti se: Tako nam Allaha, svjedočenje dvojice nevjernika neispravno je i mi nismo nepravedni. To su riječi Uzvišenog: A ako se dozna da su njih dvojica zgriješila, gdje On kaže: Ako se otkrije da su dvojica nevjernika slagala

...onda će njih zamijeniti druga dvojica, tj. od prijatelja /umrlog/ pa će se zakleti da je svjedočenje dvojice nevjernika neispravno i da su oni pravedni, tako da će se svjedočenje dvojice nevjernika odbaciti, a prihvatit će se svjedočenje prijatelja." Ovako je to prenio El-Avfi od Ibn-Abbasa. Ibn-Džerir prenosi oba predanja. Ovako su postavili ovaj propis, prema zahtjevu ovog ajeta imami tabiina i prvih generacija, neka je Allah zadovoljan njima. To je i stav imama Ahmeda, Allah mu se smilovao. Allah Uzvišeni kaže:​

"Najlakše tako oni mogu izvršiti svjedočenje svoje onako kako treba", tj. ovaj je propis uzakonjen na ovaj način. Allah Uzvišeni kaže: "...i da se ne plaše da će njihove zakletve drugim zakletvama biti pobijene", tj. onaj ko im donese /zakletvu/ izvršivši je kako treba, iskazuje počast zakletvi Allahom i brigu spram Njega i Njegove uzvišenosti. Poradi ovog Uzvišeni je rekao: "...i da se ne plaše da će njihove zakletve drugim zakletvama biti pobijene". Zatim Uzvišeni Allah kaže: "I bojte se Allaha", tj. u svim vašim poslovima, "...i slušajte!", tj. pokoravajte se.

"A Allah neće ukazati na pravi put ljudima koji su veliki grješnici", tj. onim koji su napustili pokornost Njemu i slijeđenje Negova vjerozakona.

Na dan kada Allah sakupi poslanike i upita: "Da li su vam se odazivali?" - oni će reći: "Mi ne znamo jer samo Ti znaš sve tajne."/109/

Ovo je obavijest o onom o čemu će Allah Uzvišeni pitati poslanike, na dan Proživljenja, kako su im se odazvali narodi kojima su bili poslani, kao što kaže Uzvišeni: "I sigurno ćemo pitati one kojima smo poslanike slali, a pitat ćemo, doista, i poslanike." (7:6) O riječima poslanika: "Mi ne znamo", Alijj ibn Talha prenosi od Ibn-Abbasa da je rekao: "Reći će Gospodaru Uzvišenom: Nema znanja koje znamo a da Ti bolje ne znaš od nas." Prenosi ga Ibn-Džerir i odabira između drugih mišljenja.

Nema nikakve sumnje da je to dobro mišljenje. To je zbog učtivosti spram Uzvišenog Gospodara, tj. mi nemamo nikakva znanja spram Tvoga znanja, koje obuhvata svaku stvar. Iako su nam se odazvali, i znamo ko nam se odazvao, mi poznajemo samo njihovu vanjštinu, ali ne i ono što je u njima, a Ti poznaješ svaku stvar i u svaku imaš potpun uvid, pa je naše znanje spram Tvoga znanja kao neznanje, jer Ti "...znaš sve tajne".

Kad Allah rekne: O Isa, sine Merjemin, sjeti se blagodati Moje prema tebi i majci tvojoj: kada sam te Džibrilom pomogao pa si s ljudima, u bešici i kao zreo čovjek razgovarao; i kada sam te pismenosti i mudrosti, i Tevratu i Indžilu naučio; i kada si, voljom Mojom, od blata nešto poput ptice napravio i u nju udahnuo i kada je ona, voljom Mojom, postala ptica; i kada si, voljom Mojom, od rođenja slijepa i gubava iscijelio; i kada si, voljom Mojom, mrtve dizao; i kada sam od tebe sinove Israilove odbio, kad si im ti jasne dokaze donio, pa su oni među njima koji nisu vjerovali - povikali: "Ovo nije ništa drugo do prava vradžbina!"/110/ i kada sam učenicima naredio: "Vjerujte u Mene i Poslanika Moga!" - oni su odgovorili: "Vjerujemo, a Ti budi svjedok da smo muslimani."/111/

Uzvišeni spominje kako je dao milost i blagodat Svome robu i poslaniku Isau, sinu Merjeminu, alejhi selam, davši da se preko njegovih ruku pojave očevidne mudžize i čuda, pa Uzvišeni kaže: "...sjeti se blagodati Moje prema tebi", u Mojem stvaranju tebe od majke, bez muškaraca, i činjenju tebe znakom Moje savršene moći nad stvarima, "...i majci tvojoj", kad sam te učinio dokazom za njezinu čistotu od nemorala koji su joj pripisivali silnici i neznalice, "...kada sam te Džibrilom pomogao", i učinio vjerovjesnikom koji je pozivao Allahu u svojoj mladosti i svojoj starosti, jer sam ti dao moć govora u bešici kao djetetu, pa si posvjedočio čistotu svoje majke od svake mahane, priznao si Meni robovanje, obavijestio o Mom poslanju tebe i pozvao u robovanje samo Meni. Poradi ovoga Uzvišeni kaže: "...pa si s ljudima, u bešici i kao zreo čovjek razgovarao", tj. pozivao si Allahu u svojoj mladosti i kada si odrastao, tj. od svoje bešike pa sve do svoga uzdignuća. Allah Uzvišeni kaže: "...i kada sam te pismenosti i mudrosti naučio", tj. pisanju i razumijevanju "...i Tevratu", koji je objavljen Musau ibn Imranu, s kojim je Allah govorio.

Allah Uzvišeni kaže: "...i kada si, voljom Mojom, od blata nešto poput ptice napravio", tj. oblikovao si ga u liku ptice, dozvolom Mojom, tebi u tome "...i u nju udahnuo i kada je ona, voljom Mojom, postala ptica", tj. Allahovom voljom i Njegovim stvaranjem. Allah Uzvišeni kaže: "...i kada si, voljom Mojom, od rođenja slijepa i gubava iscijelio". O ovom je bilo ranije govora u suri Ali-Imran kod 48. i 49. ajeta. Allah Uzvišeni kaže: "...i kada si, voljom Mojom, mrtve dizao", tj. pozivao si ih i oni su Allahovom voljom, moći, željom i htijenjem[266] ustajali iz svojih grobova. Allah Uzvišeni kaže:

"...i kada sam od tebe sinove Israilove odbio, kad si im ti jasne dokaze donio, pa su oni među njima koji nisu vjerovali - povikali: Ovo nije ništa drugo do prava vradžbina", tj. sjeti se Moje blagodati prema tebi u odbijanju od tebe uznemiravanja od jevreja, kad si im ti došao sa jasnim i kategoričnim dokazima i argumentima o tvom vjerovjesništvu njima od Uzvišenog Allaha, pa su te oni porekli i osumnjičili za magiju, požurivši da te ubiju i razapnu, pa sam te Ja spasio od njih i uzdigao Sebi, očistivši te od njihove prljavštine i bio ti dovoljan od njihova zla. Ovo ukazuje da je spominjanje ovih blagodati od Allaha Uzvišenog bilo nakon njegova podizanja na nebo ili da će to uslijediti na dan Proživljenja, a upotrijebljen je oblik prošlog vremena kao potvrda da će se to sigurno desiti. Ovo ulazi u tajne koje je otkrio Allah Svome vjerovjesniku Muhammedu, sallAllahu alejhi we sellem Allah Uzvišeni kaže: i kada sam učenicima naredio:

"Vjerujte u Mene i Poslanika Moga!" I ovo je, također, jedna od blagodati prema njemu, neka je na njega salavat i selam, da mu je On dao drugove, učenike i pomagače. Ima mišljenje da se ova naredba /vahj/ odnosi na nadahnuće /ilham/, bez ikakva suprotna mišljenja. Allah Uzvišeni kaže: ...oni su odgovorili: "Vjerujemo, a Ti budi svjedok da smo muslimani." Možda se misli: Ja sam njima naredio (objavio) preko tebe, pa si ih ti pozvao u vjerovanje Allaha i Njegova Poslanika, pa su ti se oni odazvali, poslušali te i slijedili tako da su rekli: "Vjerujemo, a Ti budi svjedok da smo muslimani."​

A kada učenici rekoše: "O Isa, sine Merjemin, može li nam Gospodar tvoj trpezu s neba spustiti?" - on reče: "Bojte se Allaha, ako ste vjernici." /112/ - Mi želimo - rekoše oni - s nje jesti i da srca naša budu smirena i uvjeriti se da si nam istinu govorio, i da o njoj budemo svjedoci. /113/ - Isa, sin Merjemin, reče: "O Allahu, Gospodaru naš, spusti nam s neba trpezu da nam bude praznik, i prvima od nas i onima kasnijim, i čudo Tvoje, i nahrani nas, a Ti si hranitelj najbolji!" /114/ - Ja ću vam je spustiti - reče Allah - ali ću one među vama koji i poslije ne budu vjerovali kazniti kaznom kakvom nikoga na svijetu neću kazniti. /115/

Ovo je kazivanje o trpezi i po njoj je ova sura dobila ime, te se kaže sura El-Maide. Trpeza je jedna od posebnih blagodati kojom je Allah, dželle šanuhu, obdario Svoga roba i poslanika Isaa, alejhi selam, nakon što je to on od Allaha tražio. Allah, dželle šanuhu, spustio je trpezu sa neba kao veliki i nepobitni dokaz poslanstva Isaa, alejhi selam Pojedini od uvaženih imama kažu da se ona ne spominje u Indžilu i da je kršćani ne poznaju izuzev preko muslimana, a Allah najbolje zna.

Allah, dželle šanuhu, kaže: "A kada učenici" - sljedbenici Isaa, alejhi selam - "rekoše: "O Isa, sine Merjemin, može li nam Gospodar tvoj", po načinu čitanja većine karija (učača). A drugi ovaj ajet čitaju: (hel testetiu rabbeke), tj. "Možeš li svoga Gospodara" upitati: "...da nam trpezu s neba spusti"; sto sa hranom. Pojedini mufesiri kažu da su to oni tražili zbog siromaštva i potrebe za hranom. Oni su tražili da im svakog dana spušta po jednu trpezu sa koje bi se prehranjivali i tjelesno jačali da bi bili spremni za ibadet.

On reče: "Bojte se Allaha, ako ste vjernici". Isa, alejhi selam, na to im reče: "Bojte se Allaha i nemojte to tražiti, jer vam to može biti veliko iskušenje, nego se na Allaha oslonite u traženju opskrbe, ako ste vjernici." "Mi želimo" - rekoše oni - "s nje jesti"; nama je ona potrebno da s nje jedemo, "i da srca naša budu smirena", kada je ugledamo kako s neba silazi kao naša opskrba. "I da se uvjerimo da si nam istinu govorio", da se naš iman u tebe i tvoje poslanstvo poveća, "i da o njoj budemo svjedoci", tj. da svjedočimo da je ona znak i dokaz od Allaha za tvoje poslanstvo i potvrda onoga sa čime si došao.

Isa, sin Merjemin, reče: "O, Allahu, Gospodaru naš, spusti nam s neba trpezu da nam bude praznik, i prvima od nas i onima kasnijim." Es-Suddi, tumačeći ovaj ajet, kaže: "Dan u kojem je spuštena trpeza uzet ćemo praznikom kog ćemo poštovati mi i naši potomci poslije nas." Selman el-Farisi kaže: "Da bude pouka nama i onima koji će doći poslije nas", "i čudo Tvoje", kao dokaz Tvoje moći nad svim stvarima i Tvoga odgovora na moju molbu, kako bi mi povjerovali u ono što prenosim od Tebe.

"...i nahrani nas", Svojom ukusnom i prijatnom hranom, bez našeg truda i umora, "a Ti si hranitelj nabolji. Ja ću vam je spustiti - reče Allah - ali ću one među vama koji i poslije ne budu vjerovali", koji je budu zanijekali i uporno odbacivali, iz tvoga ummeta, o 'Isa, "kazniti kaznom kakvom nikoga od svjetova neću kazniti". - svjetova (stvorenja) vašeg vremena. Jer Allah, dželle šanuhu, u drugom ajetu za Faraonove ljude kaže: A kada nastupi čas: 'Uvedite Faraonove ljude u patnju najtežu!' (40:46) "Licemjeri će na samom dnu Džehennema biti." (4:125)[267]

Ibnu-Džerir preko 'Awf el-Earabija prenosi od Ebu el-Mugire el-Kawasa, od Abdullaha ibni 'Amra da je rekao: "Tri će grupe ljudi na Kijametskom danu biti kažnjene najžešćom kaznom: munafici, oni koju su zanijekali Trpezu i Faraonovi ljudi."

Ebu-Dža'fer ibn Džerir prenosi od Ibn-'Abbasa da je 'Isa, alejhi selam, rekao Izraelćanima: "Hoćete li vi postiti Allahu trideset dana, a zatim Mu dovu uputiti, pa da vam On udovolji ono što budete tražili, jer radnik svoj rad naplaćuje od onoga kome je radio." Oni su to učinili, a zatim rekli: "O, ti koji nas poučavaš dobru, rekao si nam da radnik naplaćuje svoj rad od onoga za koga je radio, i naredio si nam da postimo 30 dana, što smo i učinili. A mi do sada nikome nismo radili 30 dana a da nas on nije hranio kada ogladnimo. Je li tvoj Gospodar u stanju spustiti nam s neba trpezu sa hranom?" 'Isa im odgovori: "Bojte se Allaha, ako ste vjernici." "Mi želimo" - rekoše oni - "s nje jesti i da srca naša budu smirena i uvjeriti se da si nam istinu govorio, i da o njoj budemo svjedoci." Isa, sin Merjemin, reče: "O Allahu, Gospodaru naš, spusti nam s neba trpezu da nam bude praznik, i prvima od nas i onima kasnijim, i čudo Tvoje, i nahrani nas, a Ti si hranitelj najbolji!" "Ja ću vam je spustiti" - reče Allah - "ali ću one među vama koji i poslije ne budu vjerovali kazniti kaznom kakvom nikoga na svijetu neću kazniti." Ibn-'Abbas veli: "Tada se pojaviše meleki noseći trpezu sa neba na kojoj je bilo sedam riba i sedam kifli, i postaviše je ispred njih. Sa trpeze su jeli svi, prvi kao i posljednji."​

Ovo je rivajet Ibn-Džerira, a prenosi ga i Ibnu Ebi-Hatim od Ibn-'Abbasa sa sličnim tekstom.

Ibn Ebi-Hatim prenosi od 'Ammara ibn Jasira da je Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao: (190) "Na trpezi koja je sišla sa neba bio je hljeb i meso. Naređeno im je da ne krše obećanje i da ništa ne uzimaju sa trpeze za sutra. Oni prekršiše obećanje i sa trpeze uzeše hrane za sutra. Zbog toga su pretvoreni u majmune i svinje." Postoje i drugi rivajeti o ovom događaju, ali svi oni ukazuju da je trpeza spuštena sa neba Izraelćanima za vrijeme 'Isaa, sina Merjemina, kao odgovor Allaha, dželle šanuhu, na njegovu dovu. Kao što na to upućuje spomenuti ajet: "Ja ću vam je spustiti, reče Allah..."

Drugi mufesiri smatraju da trpeza nije spuštena, i za to navode sahih predanja od Mudžahida i El-Hasana. To mišljenje potkrepljuje i činjenica da kršćani uopće ne poznaju događaj vezan za trpezu i da se ona uopće ne spominje u njihovim knjigama. A da je ona spuštena, to bi svakako bilo preneseno i pomno zabilježeno u njihovoj knjizi, jer je nerazumljivo da se tako veliki događaj ne zabilježi. To bi sigurno bilo preneseno barem jednim putem (ahad predanjem), ako je izostalo mutevatir predanje (putem velikog broja prenosilaca). A Allah najbolje zna.

Međutim, većina uleme smatra da je ona spuštena i tome mišljenju daje prednost i čuveni mufesir Ibnu-Džerir, koji kaže: Zato što nas o njenom spuštanju obavještava Allah u Kur'anu: "Ja ću vam je spustiti" - reče Allah - "ali ću one među vama, koji i poslije ne budu vjerovali, kazniti kaznom kakvom nikoga na svijetu neću kazniti." A Allahovo obećanje i Njegova prijetnja istina su i neminovnost. Ovo je mišljenje, a Allah najbolje zna, ispravno i na njega upućuju hadisi i predanja od selefa (prvih generacija muslimana) i ostalih.

- A kada Allah rekne: O 'Isa, sine Merjemin, jesi li ti govorio ljudima: "Prihvatite mene i majku moju kao dva boga uz Allaha! " - on će reći: "Čist si Ti od toga! Meni nije prilično da govorim ono što nemam pravo. Ako sam ja to govorio, Ti to već znaš; Ti znaš šta ja znam, a ja ne znam šta Ti znaš; samo Ti jedini sve što je skriveno znaš." /116/ - Ja sam im samo ono govorio što si im Ti naredio: "Ibadet činite Allahu, i mome i vašem Gospodaru!" I ja sam njima svjedok bio dok sam među njima bio, a kad si mi Ti dušu uzeo, Ti si ih jedini nadzirao; Ti nad svime bdiš. /117/ - Ako ih kazniš, robovi su Tvoji, a ako im oprostiš, silan i mudar Ti si. /118/

Ovi su ajeti, također, u kontekstu obraćanja Allaha, dželle šanuhu, Njegovom robu i poslaniku 'Isau, sinu Merjeminu, alejhi selam, kome će Allah na Sudnjem danu, u prisustvu onih koji su njega i njegovu majku smatrali bogovima mimo Allaha, reći:"O 'Isa, sine Merjemin, jesi li ti govorio ljudima: Prihvatite mene i majku moju kao dva boga uz Allaha!" Ovaj ajet, po Katadetu i drugim mufesirima, predstavlja prijetnju i ukor kršćanima naočigled svih ljudi na Kijametskom danu. Potvrdu za ovaj stav Katade nalazi u ajetu: "Ovo je dan u kome će iskrenima od koristi iskrenost njihova biti." (5:119) U tom se kontekstu prenosi i hadis od Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, kog prenosi Hafiz Ibn-'Asakir u biografiji 'Abdullaha - roba oslobođenog od 'Umera ibn 'Abdul-'Aziza - a bio je povjerljiv (sika), koji kaže: "Čuo sam Ebu-Burdeta kako prenosi 'Umeru ibn 'Abdul-'Azizu od svoga oca - Ebu Musaa el-Eš'arije - da je rekao: Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao je: (191) 'Na Kijametskom danu bit će prozivani poslanici zajedno sa svojim narodima, prozvat će se i 'Isa, alejhi selam, pa će ga Allah, dželle šanuhu, podsjetiti na Svoje blagodati kojim ga je obdario, pa će to 'Isa sve priznati. Allah, dželle šanuhu, tada će mu reći: O 'Isa, sine Merjemin, sjeti se blagodati Moje prema tebi i majci tvojoj, a zatim će reći: O 'Isa, sine Merjemin, jesi li ti govorio ljudima: Prihvatite mene i majku moju kao dva boga uz Allaha! 'Isa, alejhi selam, poreći će da je od njih tako nešto tražio, tada će se dovesti kršćani i upitati o tome, pa će odgovoriti: Jeste, on je to od nas tražio. Na to će porasti kosa 'Isau, alejhi selam, pa će svaku dlaku njegove glave i tijela uzeti po jedan melek, pa će 'Isa, alejhi selam, zajedno sa njima pasti ničice pred Allaha, dželle šanuhu, i dovu mu činiti u vremenu koje po dužini odgovara 1000 godina, pa će se donijeti dokaz protiv njih i dokazati neosnovanost križa, nakon čega će biti odvedeni u vatru." Ovaj hadis je garib - aziz.

"Čist si Ti od toga! Meni nije prilično da govorim ono što nemam pravo." Ovaj potpuni i ovako prikladan odgovor po nadahnuću je od Allaha, kao što to prenosi Ibn Ebi-Hatim od Ebu-Hurejrea: Isau će biti izdiktiran odgovor, na to su ga uputile riječi Allaha: A kada Allah rekne: O 'Isa, sine Merjemin, jesi li ti govorio ljudima: Prihvatite mene i majku moju kao dva boga uz Allaha! Ebu-Hurejre kaže da je Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao: "Allah, dželle šanuhu, tada ga je nadahnuo da kaže: 'Čist si Ti od toga! Meni nije prilično govoriti ono što nemam pravo...'" (do kraja ajeta). Ovaj hadis sa sličnim tekstom prenosi i Es-Sevri od Tawusa.

"Ako sam ja to govorio, Ti to već znaš", tj. ako sam ja to rekao, Ti to već znaš, Gospodaru moj, jer Tebi ništa nije skriveno. Ja to nisam rekao, niti uopće poželio, niti sam na to pomislio. Zato je odmah nakon toga rekao:"Ti znaš šta ja znam, a ja ne znam šta Ti znaš; samo Ti jedini sve što je skriveno znaš. Ja sam im samo ono govorio što si im Ti naredio da im prenesem: "Ibadet činite Allahu, i mome i svome Gospodaru!" Ja ih nisam pozivao izuzev u ono što si mi Ti naredio da ih pozivam: "Ibadet činite Allahu, i mome i svome Gospodaru!" Ovo je to što sam im rekao.

"I ja sam njima svjedok bio dok sam među njima bio." Ja sam bio svjedok njihovih djela dok sam među njima bio. "A kad si mi Ti dušu uzeo, Ti si ih jedini nadzirao; Ti nad svim bdiš."

Ebu-Davud et-Tajalisi prenosi od Ibni-'Abbasa da je rekao: (192) Jedne prilike nam je Poslanik držao govor u kome je rekao: O ljudi, vi ćete biti proživljeni i stati pred Allaha bosi, goli i neobrezani:​

"Onako kako smo prvi put iz ništa stvorili, tako ćemo ponovo iz ništa stvoriti." (21:104) Prvi čovjek koji će se na Kijametskom danu pokriti jeste Ibrahim, alejhi selam Tada će se pojedini ljudi iz mog ummeta odvesti na lijevu stranu. Ja ću na to reći: "To su moji ashabi!" Meni će se odgovoriti: "Ti ne znaš šta su oni radili nakon tvoje smrti." Ja ću tada reći kao što je rekao ('Isa) iskreni rob Allahov: "I ja sam nad njima bdio dok sam među njima bio, a kad si mi Ti dušu uzeo, Ti si ih jedini nadzirao; Ti nad svim bdiš. Ako ih kazniš, robovi su Tvoji, a ako im oprostiš, silan i mudar Ti si." Meni će se tada reći: "Ovi su neprestano radili suprotno onome što im je naređeno od momenta kada si ih napustio." Ovaj hadis prenosi i El-Buhari od Mugire ibn Nu'mana tumačeći ovaj ajet.

"Ako ih kazniš, robovi su Tvoji, a ako im oprostiš, silan i mudar Ti si." Ovaj ajet upućuje na to da je konačna presuda kod Allaha, dželle šanuhu, i na odricanje od kršćana koji su lagali na Allaha i Njegovog poslanika i Allahu pripisali druga, suprugu i dijete. Daleko je Allah iznad onoga što mu pripisuju. Ovaj ajet ima veliku vrijednost i dubok smisao. U hadisu se prenosi da je Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, proveo cijelu noć u namazu ponavljajući ovaj ajet.

Imam Ahmed prenosi od Ebi-Zerra, radijAllahu anhu, da je rekao: (193) Jedne je noći Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, klanjao sve do zore učeći ajet: "Ako ih kazniš, robovi su Tvoji, a ako im oprostiš, silan i mudar Ti si", koji je izgovarao i na rukuu i na sedždi. Kada je osvanuo, ja sam ga upitao: "O Allahov Poslaniče, neprestano si učio ovaj ajet i na rukuu i na sedždi sve dok nije svanulo?" On odgovori: "Ja sam molio Gospodara svoga da mi dozvoli šefaat mom ummetu, pa mi je to odobrio i moj šefaat će stići, ako Allah da, sve one koji ne budu činili širk."

Ibn Ebi-Hatim prenosi od 'Abdullaha ibn 'Amra ibnil-'Asa: (194) "...da je Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, proučio riječi 'Isaa: "Ako ih kazniš, robovi su Tvoji, a ako im oprostiš, silan i mudar Ti si." Zatim je podigao ruke i rekao: "Allahu dragi, ja Te molim za moj ummet", i zaplakao, pa je Allah rekao: "O Džibrile, idi do Muhammeda" - a tvoj Gospodar najbolje zna - "i pitaj ga zašto plače." Džibril je došao do njega i upitao ga, pa mu je Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, odgovorio, a Allah to već zna, pa mu je Allah rekao: "O Džibrile, idi do Muhammeda i reci mu: Mi ćemo ti udovoljiti ono što tražiš za svoj ummet i nećemo te ožalostiti."

- Allah će reći: "Ovo je Dan u kome će iskrenima od koristi iskrenost njihova biti; njima će dženetske bašče, kroz koje teku rijeke, pripasti; vječno i dovijeka u njima će ostati. Allah će zadovoljan njima biti, a i oni Njim. To će veliki uspjeh biti!" /119/ - Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji i nad onim što je na njima; On sve može! /120/

Allah, dželle šanuhu, odgovarajući Svome robu i poslaniku 'Isau, alejhi selam, i upućujući ga na odricanje od kršćana, nevjernika koji su lagali na Allaha i Njegova poslanika, i na to da jedino On daje konačnu presudu, kaže: "Ovo je Dan u kome će iskrenima od koristi iskrenost njihova biti." Ibn-'Abbas veli: To je dan u kome će muwehhidima (monoteistima) koristiti njihov tewhid."Njima će dženetske bašče, kroz koje teku rijeke, pripasti, vječno i dovijeka će u njima ostati." U njima će boraviti i iz njih neće izlaziti. "Allah će zadovoljan njima biti, a i oni Njim." Kao što Allah, dželle šanuhu, u drugom ajetu kaže: "A zadovoljstvo Allahovo veće je od svega toga." (9:72) "To će veliki uspjeh biti!" To je najveći uspjeh, jer Allah kaže: "Za ovako nešto neka se trude trudbenici!" (37:61)

"I neka se za to natječu oni koji se hoće natjecati!" (83:26) "Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji i nad onim što je na njima; On sve može!" Allah je tvorac i vlasnik svega i On svim stvarima raspolaže kako On hoće. Sve je, dakle, u Njegovom vlasništvu i pod Njegovom voljom i moći. Njemu niko nije sličan, niti ravan. On nema oca niti djeteta i supruge i nema drugog boga i gospodara osim Njega.

Ibn-Wehb prenosi da je 'Abdullah ibn 'Umer rekao: "Sura El-Maide posljednja je sura koja je objavljena."​

[225] Prenosi se od Ibn-Abbasa da je rekao: "Posljednja objavljena sura je ’Iza džae nasrullahi vel-feth.’" El-Maida je posljednja objavljena o propisima, a ova je posljednja sura uopće.

[226] U hadisu je argument za strogu zabranu igranja nerdešira (triktraka), u koji se ubrajaju: domine, karte, mankala, natje-canje u ga|anju na vrhu koplja, pa makar to bilo samo radi razonode.

[227] Tj. ulov strijelom pljoštimice ili ulovljeno težinom zvjerke, oboje je uginulo bez ozljede.

[228] Cjeli hadis je naveden pod brojem 19.

[229] Ispravno razumijevanje i vrlo važno zapažanje.

[230] Ne znači da je ona me|u zabranjenim stvarima, a misli se na mokraću životinje čije se meso jede. Kada je u pitanju mokraća drugih životinja, ona je, naravno, zabranjena.

[231] Naveden je u hadisu broj 35.

[232] Vidi hadis broj 23 i broj 37.

[233] Vidi hadis broj 23 i broj 37.

[234] Vidi ajet broj 3 iz dvadeset i četvrte sure, En - Nur.

[235] Ova predanja od h. Alije dobre su i jedna druga osnažuju.

[236] Kažem: "Vjerodostojno je zabilježeno od Vjerovjesnika, sallAllahu alejhi we sellem, da je rekao: ¢Usta i nos su dio lica, a uši su dio glave.'" Ovim hadisom je potvr|ena obaveza pranja usta i nosa, jer su usta i nos dio lica, a lice oprati je obavezno /vadžib/, ali tim hadisom je utvr|ena i obaveznost potiranja ušiju.

[237] "U njemu je Kasim ibn Muhammed koji je odbačen /metruk/, a i njegov djed je slab prenosilac /daif/, a Allah najbolje zna." (Ibn-Kesir)

[238] Iz predanja Abduhajra, pa šta imaju da kažu šiije...?

[239] U Ebu-Davudovom predanju još se dodaje: "i namaz". Ovo je dobar, jak i vjerodostojan lanac prenošenja.

[240] U predanju Amra ibn Abese on kaže: "A da ga nisam čuo od njega osim jedan, dva ili tri puta čuo sam ga od Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, sedam puta i više." Njegov lanac pre-nošenja je vjerodostojan.

[241] Tj. preko svojih mestava.

[242] Pogledaj 34. ajet četvrte sure - En-Nisa (@ene)

[243] Svako veliko drvo sa trnjem, drača, vrsta akacije.

[244] To je dio zavjere šu'ubija /pokret koji propovijeda ravno-pravnost drugih islamskih naroda s Arapima ne priznajući im nikakve prednosti/, čija su srca puna zavisti i mržnje spram islama i muslimana, a poradi vezivanja emocija ljudi za nešto nepoznato i nepostojeće, kako bi oni ostali pasivni i napustili borbu na Allahovom putu očekujući da pojavi Očekivani Mehdija iz mraka ...? Jadan li je ovaj tunel osumnjičen za gutanje ovog nepostojećeg Mehdije; zaista on, a i vuk Jusufov, nevino su optuženi.

[245] Tekst koji se nalazi izme|u zagrada moj je a ne tekst Ibn-Kesira, Allah mu se smilovao.

[246] To je u 58. ajetu komentara sure El - Bekare.

[247] U 84. ajetu iz sure El - Bekare.

[248] Tj. kaznio ih je istom mjerom.​

[249] Opširno sam obradio ovo pitanje u svojoj knjizi: "Et - tevessul ila hakitati et tevessul"; "Dolazak do suštine posredovanja". Ukratko ga sažimam u sljedećem: Hvala Allahu, blagoslov i spas Allahovom Poslaniku i onome ko njega podržava. Ovo je problem u kojem su potonje generacije /Halef/ odstupile od stavova ranijih generacija /Selef/ i usmjerile se pravcima za koje je malo reći da nisu na tragu Dobrih prethodnika /Selefi - salih/ i da nemaju nikakavo vjerozakonsko utemeljenje osnovano na nečemu iz ^asnog Kur¢ana i Vjerodostojnog Hadisa. Takav je slučaj sa svime u čemu se oni razilaze sa Selefom. Halef se okrenuo slije|enju ličnih mišljenja, pretpostavki i stavova. Ako se prihvataju za Kur¢an, onda daju svoja tumačenja ajeta unoseći značenja koja su neprihvatljiva, pa tumače po svome naho|enju i odstranjuju ono što im se prohtije, a kada se žele pozvati na neki hadis, tada uzimaju one me|u kojima i najjači ima velike slabosti, a još više i apokrifne, izmišljene, ništavne i one koji nemaju nikakve osnove. Ja samo ne znam da li to oni svjesno čine ili iz neznanja.

"Ako znaš, to je onda nesreća, a ako ne znaš - nesreća je još veća." Kao da su oni i Selef na potpuno suprotnim stranama i neće se moći približiti osim ako to Allah bude htio, a Allahu to nije veliko i teško. Zatim kažem, tražeći pomoć od Uzvišenog Allaha: Et-Tevessul; Posredovanje je dvovrsno: 1. ono koje ima uporište u Vjerozakonu i 2. ono koje je zabranjeno. Ono koje ima uporište u Vjerozakonu /et - tevessul el - mešru/ jeste ono koje je propisao Uzvišeni Allah i dostavio Svome Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem, i ono je trovrsno: 1. posredovanje putem bića Uzvišenog Allaha, putem Njegovih Uzvišenih Atributa i putem Njegovih Savršenih Imena, 2. posredovanje putem dobrih djela onoga koji traži posredovanje i

3. posredovanje putem dove vjernika jednih za druge. Nema razlike ako je od gore prema dole ili je obrnuto. Ono što je praktikovao Muhammed, sallAllahu alejhi we sellem, njegovi drugovi, i muslimani prvih i odabranih stoljeća, to praktikuju svi oni koji će slijediti njihov pravac do Sudnjeg dana. Zabranjeno je posredovanje /"et - tevessul el - memnu"/ to je ono koje nije propisao uzvišeni Allah, niti ga je dostavio Svome Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem, a niti je poznato iz prakse ashaba, ako posredovanje putem ličnosti stvorenja, bilo da se Allah preklinje sa njima, bilo da se oni postave kao posrednici izme|u Allaha i Njegovih stvorenja poradi primanja dova ili uzimanja njih radi približavanja Allahu, a poradi ispunjenja potreba. I oni traže i mole Uzvišenog Allaha njihovom dobrotom, me|utim ove dobre preko čijih se duša traži posredovanje kod uzvišenog Allaha ,

On je uzeo Sebi i oni su kod Njega na velikom stepenu, ako Bog da, a ovaj svoj stepen oni su postigli samo preko svojih dobrih djela, pa bilo bi svrsishodnije za one koji traže posredovnje kada bi radili dobra kako su radili ti čije posredovanje traže i tada bi vidjeli da su njihova dobra djela najbolje sredstvo posredovanja i približavanja Uzvišenom Allahu. Me|utim, šejtan ih je skrenuo sa ispravnog i pravog puta pa misle da njihov Gospodar nije milostiv, blag i da ne oprašta osim preko upliva ovih koje oni smatraju posrednicima...! Dok na Uzvišenog Allaha ne može djelovati niko,

On je Onaj Koji uzima u zaštitu i od Koga niko ne može zaštišićen biti. On je Onaj Koji zna poglede koji kradomice u ono što je zabranjeno gledaju, a i ono što drugi kriju, tako da On nije u nekoj potrebi da Ga neko upoznaje i da Mu predstavlja Njegova stvorenja: "A kako ne bi znao Onaj Koji stvara, Onaj Koji sve potanko zna, Koji je o svemu obavješten." (67:14) Tako oni smatraju da vladari ne ispunjavaju potrebe ljudi bez nečijeg posredovanja kod njih, poredeći svoga Stvoritelja sa ovim vladarima, Bože sačuvaj. Navodeći umnogome ove neosnovane i neodržive dokaze, kažu:

"Kao što je potrebno onome koji se obraća vladarima da za njega posreduje neko kod njih ko uživa ugled i poštovanje kod vladara, tako isto i mi trebamo tražiti intervenciju kod Uzvišenog Allaha putem Njegovih miljenika me|u vjerovjesnicima, evlijama i dobrima, kako bi nam On ispunio naše potrebe." Ovako oni porede Svemoćnog Stvoritelja Koji zna ono što je na nebesima i na Zemlji Koji je obaviješten o svemu i Koji radi ono što želi sa jadnim i nemoćnim stvorenjem koje ne raspolaže ničim naspram Uzvišenog Allaha i koje ima atribute nesavršenstva koji su apsurdni za Uzvišenog Allaha da bi bio opisan njima; katkada rob može biti neznalica ili zulumćar, ili škrt ili imati potrebu za uzajamnim interesima s onima koji za njega intervenišu, kao i druge atribute nesavršenstva pored tih. [to se, pak, tiče Uzvišenog i Slavljenog Allaha,

On je čist od svih ovih ovozemaljskih i bezvrijednih svojstava, On, neka je Slavljen, ima Uzvišene Atribute i Savršena Imena; Pa nakon ove očito velike razlike izme|u stvorenog i Stvoritelja u pogledu njihovih svojstava - da li je dozvoljeno porediti stanje onoga koji traži posredovanje od Allaha i onoga koji traži posredovanje od robova, Bože sačuvaj! Uistinu, Uzvišeni Allah ne potrebuje nikakve posrednike i On je neovisan o svjetovima, sam samcat, bez sudruga. On je bliži Svome robu od vratne žile kucavice, a posredovanje može biti za nekoga ko je daleko, dok nas Uzvišeni Allah obavještava da je On blizu: "A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli.

Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na pravom putu." (2:186) Pa nema nikave potrebe za posredovanje kod Njega, izuzev dobrih djela koja nas približavaju Njemu i ovo je ono što je sukladno Allahovom htijenju kroz posredovanje koje je utemeljeno u Vjerozakonu, a koje je maločas spomenuto. Allah je Onaj Koji upućuje na ispravnost.​