Kuran i Kerim Tefsir Ibn Kesir - Sura Et-Tewba

"Ima ih koji ti prigovaraju zbog raspodjele zekata. Ako im se iz njega da, zadovolje se, a ako im se ne da, odjednom se razljute." /58/ "A trebalo bi da se zadovolje onim što im daju Allah i Poslanik Njegov i da kažu: 'Dovoljan nam je Allah, Allah će nam dati iz obilja Svoga, a i Poslanik Njegov, a mi samo Allaha hoćemo.'" /59/

Uzvišeni kaže:"ima ih", tj. od licemjera, "koji ti prigovaraju", tj. nalaze ti mahane "u" podijeli "zekata", kada ga dijeliš i optužuju te u tome, a oni su ti koje treba optužiti, i ovim oni ne prebacuju zbog vjere, nego zbog svog udjela. Zbog toga, "...ako im se iz njega da, zadovolje se", tj. od zekata, "...a ako im se ne da, odjednom se razljute", tj. ljute se poradi sebe. A Katade je o riječima Uzvišenog: "...ima ih koji ti prigovaraju zbog raspodjele zekata" rekao: tj. ima ih koji te vrijeđaju zbog raspodjele zekata, a spomenuto nam je: (468) "da je neki čovjek, stanovnik pustinje, došao Vjerovjesniku, sallAllahu ‘alejhi we sellem, a on je dijelio zlato i srebro, pa je rekao: 'O Muhammede, tako ti Allaha, da ti je Allah naredio da jednako dijeliš, ne bi jednako dijelio.' Zatim je Vjerovjesnik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao: 'Teško tebi, pa ko je taj koji će ti pravednije postupiti poslije mene?' Zatim je rekao Allahov Vjerovjesnik, sallAllahu ‘alejhi we sellem: 'Čuvajte se ovog i sličnog njemu, zaista u mom ummetu ima ljudi sličnih ovome. Oni uče Kur'an, a on ne prelazi njihove grkljane, pa kada iziđu (iz vjere) ubijte ih, i potom, kada iziđu (iz vjere), ubijte ih.'" Spomenuto nam je da je Allahov Vjerovjesnik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao: (469) "Tako mi Onog u Čijoj ruci je moja duša, ja vam ne dajem niti vam išta uskraćujem. Ja sam samo rizničar." Zatim je Uzvišeni rekao, upozoravajući ih na ono što im je bolje od toga: "A trebalo bi da se zadovolje onim što im daju Allah i Poslanik Njegov i da kažu: 'Dovoljan nam je Allah, Allah će nam dati iz obilja Svoga, a i Poslanik Njegov, mi samo Allaha hoćemo.'" Ovaj časni ajet obuhvata veliku pristojnost i plemenitu tajnu jer je učinio zadovoljstvo sa onim što Allah i Njegov Poslanik daju, i oslanjanje isključivo na Allaha, a to ukazuju riječi Uzvišenog: "...i da kažu: 'Dovoljan nam je Allah.'" Također, obuhvata i žudnju samo ka Allahu kroz uputu (tevfik) u pokornost Poslaniku, sallAllahu ‘alejhi we sellem, i poslušnosti njegovim naredbama, a napuštanju njegovih zabrana i potvrđivanju njegovih vijesti, i oponašanju njegovih postupaka.

"Zekat pripada samo siromasima i nevoljnicima, i onima koji ga sakupljaju, i onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i prezaduženima, i u svrhe na Allahovu putu, i putniku namjerniku. Allah je odredio tako! A Allah sve zna i Mudar je." /60/

Uzvišeni Allah spomenuo je oponiranje licemjera, neznalica, Vjerovjesniku, sallAllahu ‘alejhi we sellem, i njihovo mahanisanje njemu u podjeli zekata. Uzvišeni je objasnio da je On taj koji ga je podijelio i objasnio njegov propis i lično postavio njegovu odredbu, nije povjerio njegovu podjelu nikom, pa ga je podjelio, na ove spomenute, kao što prenosi El-Imam Ebu-Davud od Zijada bin el-Harisa es-Sadaija, radijAllahu anhu, da je rekao: (470) "Došao sam Vjerovjesniku, sallAllahu ‘alejhi we sellem, pa sam mu dao prisegu na vjernost. Zatim je došao čovjek pa je rekao: 'Daj mi nešto iz zekata!', pa mu je rekao: 'Zaista Allah nije zadovoljan propisom Vjerovjesnika niti bilo koga drugoga u podjeli zekata.', pa ga je podijelio na osam kategorija, pa ako budeš bio među tim kategorijama, dat ću ti." Učenjaci su se razišli o pitanju ovih osam kategorija - da li je obavezno obuhvatiti plaćanjem sve ili koje možeš od njih. Najispravnije je, Allah najbolje zna, da nije obavezno obuhvatanje svih nego je dozvoljeno davanje jednoj od njih, a daje se cjelokupan zekat i pored prisustva ostalih kategorija. To je stav Malika i grupe iz prvih i kasnijih generacija, a od njih su: Omer i Huzejfe, Ibn-Abbas i Ebu el-Alije, Se'id bin Džubejr i Mejmun bin Mehran. To je stav većine učenjaka. Na osnovu ovoga ovdje su spomenute kategorije radi objašnjenja strane kojoj se izdvaja zekat, a ne radi obaveznog obuhvatanja svih.

Spomenut ćemo ovdje hadise koji su vezani za svaku od ovih osam kategorija. Što se tiče siromaha, od Ibn-Omera prenosi se da je rekao: "Rekao je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem: (471) 'Nije dozvoljeno davati zekat imućnom niti snažnom i zdravom.'" Ovaj hadis bilježe Ahmed, Ebu-Davud i Et-Tirmizi, a također Ahmed, En-Nesai i Ibn-Madže bilježe slično predanje od Ebu-Hurejrea. Od Ubejdullaha bin Adija bin el-Hijara prenosi se: (472) da su dva čovjeka obavijestila da su došla kod Vjerovjesnika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, pitajući ga o zekatu, pa ih je promatrao i vidio ih da su snažni, zatim je rekao: "Ako hoćete dat ću vam, ali u njemu nema udjela bogatom niti jakom koji privređuje."

A što se tiče nevoljnika, prenosi se od Ebu-Hurejrea, radijAllahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao: (473) "Nije nevoljnik onaj koji obilazi (kuće), onaj koji obilazi oko ljudi pa ga odbije (zadovolji) jedan zalogaj ili dva, jedna hurma ili dvije." Upitali su: "O Allahov Poslaniče, ko je nevoljnik?" Rekao je: "Onaj koji ne nalazi ništa što će mu zadovoljiti potrebu, niti je pronicljiv, pa mu se da milostinja (zekat) i on od ljudi ništa ne traži." A što se tiče onih koji rade oko zekata, to su oni koji ga sakupljaju i oni zaslužuju dio zekata zbog toga. Nije dozvoljeno da budu od rodbine Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, kojima je zabranjena milostinja (zekat), na osnovu onoga što je potvrđeno u Muslimovom Sahihu od Abd el-Muttaliba, a on prenosi od Rebi'a bin el-Harisa, da su otišli on i El-Fadl bin Abbas da traže od Allahovog Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, da ih imenuje za sakupljače zekata, pa je rekao: (474) "Milostinja (zekat) nije dozvoljena Muhammedu, niti porodici Muhammedovoj. Ona je onaj dio imetka ljudi koji je zaprljan."

A što se tiče onih čija srca treba pridobiti, ima ih više vrsta: U njih spada onaj kome se daje da bi primio islam, kao što je dao Vjerovjesnik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, Safvanu bin Umejje, kao što prenosi El-Imam Ahmed od Safvana bin Umejje da je rekao: (475) "Davao mi je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, na dan Hunejna, a zaista mi je bio najmrži čovjek, pa mi je davao sve dok mi nije postao najdraži čovjek." Ovaj hadis bilježe Muslim i Et-Tirmizi. U njih spada onaj kome se daje da bi popravio svoj islam i učvrstio svoje srce, kao što je Poslanik, s.a.v.s, dao na dan Hunejna grupi zarobljenika prvaka i njihovim uglednicima stotinu deva i rekao: (476) "Zaista dajem čovjeku, a drugi mi je draži od njega, bojeći se da ga Allah ne obori na lice u vatri džehenemskoj." El-Buhari i Muslim bilježe predanje od Ebi-Se'ida: (477) "Da je Alija poslan Vjerovjesniku, sallAllahu ‘alejhi we sellem, iz Jemena sa komadićem zlata u prahu, pa ga je podjelio među četvericom ljudi: El-Akra' bin Habisom, Ujejne bin Bedrom, Alkame bin Alasetom i Zejdom el-Hajr, zatim je rekao: 'Da ih pridobiješ.'"​

A da li se daje onima čija srca treba pridobiti za islam poslije Vjerovjesnika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, oko toga postoji razilaženje.

Tako se prenosi se od Omera, Amira, Eš-Šabija i skupine: da se njima ne daje poslije Vjerovjesnika, jer je Allah uzdigao islam i njegove sljedbenike, učvrstio ih u zemlji i potčinio im ljude. "Ova tvrdnja je jača, Allah najbolje zna, od tvrdnje da im se daje zekat u stanju nadmoći islama a i njegovih sljedbenika."[362] A što se tiče robova, prenosi se od nekih tabiina da se to odnosi na robove koji se oslobađaju uz otkup. Rekao je Ibn-Abbas i drugi da ne smeta da se otkupi rob imetkom iz zekata. Davanje za oslobađanje je općenitije od davanja za roba koji se oslobađa uz otkup, ili kupovinu roba, kojeg bi zatim samostalno oslobodili. Postoje mnogi hadisi koji govore o nagradi osobađanja i izbavljanja roba iz ropstva, i zaista, Allah oslobađa za svaki organ oslobođenog roba organ njegova oslobodioca, pa i spolni ud za spolni ud, i sve tako, jer je nagrada prema vrsti djela: "...vi ćete prema onom kako ste radili nagrađeni biti." (37:39) U Musnedu od El-Beraa bin Aziba prenosi se da je rekao: (478) "Došao je čovjek, pa je rekao: 'O Allahov Poslaniče, uputi me da radim djelo koje će me približiti Džennetu, a udaljiti me od Vatre?' Pa je rekao: 'Oslobodi jednu osobu i izbavi roba iz ropstva!' Zatim je upitao: 'Allahov Poslaniče, zar to nije jedno?' Rekao je: 'Ne, oslobađanje jedne osobe jeste da je sam oslobodiš, a izbavljanje roba iz ropstva jeste da pomogneš u vezi sa cijenom za to.'"

A što se tiče prezaduženih, njih ima više grupa. Od njih su: Onaj ko pozajmi imetak pa njime plati krvarinu ili pomiri dva plemena, onaj ko podnese dug za drugoga i njime se obaveže, pa osiromaši svoj imetak, ili pretrpi gubitak u izvršavanju svog duga, ili u činjenju grijeha, a zatim se pokaje. Ovo su oni kojima se daje iz zekata.

Osnova je ovoj grupi hadis koji prenosi Kabis bin Meharik El-Hilali koji je rekao: (479) "Platio sam krvarinu za drugoga, pa sam došao Allahovom Poslaniku, sallAllahu ‘alejhi we sellem, da mi nadoknadi to (iz zekata), pa je rekao: 'Sačekaj dok nam ne dođe zekat, pa ćemo narediti da ti ga dadne.' Zatim je rekao: 'O Kabise, zaista tražiti iz zekata nije dopušteno osim nekom od trojice: čovjeku koji je pozajmio imetak pa ga dao radi pomirenja dva plemena ili krvarine, njemu je dozvoljeno da traži dok ne dobije, zatim prestane da traži; čovjeku kojeg zadesi nepogoda (nesreća) pa mu uništi imetak, njemu je dozvoljeno da traži kako bi dobio ono što mu je dovoljno i čovjeku kojeg zadesi bijeda tako da ustanu trojica mudrih i dostojnih iz rodbine njegova naroda, pa kažu: Zadesila je bijeda tog i tog. Njemu je dozvoljeno da traži kako bi dobio ono što mu je dovoljno. Svako drugo traženje nedozvoljen je imetak i taj čovjek jede nezakonito stečeni imetak.'" Prenosi ga Muslim.

A što se tiče "onih na Allahovom putu", to su borci koji nemaju udjela u državnoj blagajni, tj. koji ne primaju mjesečne plaće, nego su dobrovoljci; te oni imaju pravo na zekat.

Kod El-Imama, Ahmeda i El-Hasana i Ishaka: i hadž je na Allahovom putu po hadisu...[363] Također: putnik namjernik jeste putnik koji je doputovao u grad (zemlju), a nema ništa sa sobom da nastavi putovanje, daje mu se iz zekata koliko mu je dovoljno do njegovog grada (zemlje) i ako ima imetak. Ovakav je propis za onog koji želi da se uputi na putovanje iz njegovog grada (zemlje), a nema sa sobom ništa, daje mu se iz zekata koliko mu je dovoljno za odlazak i dolazak.

Dokaz je za to ajet i ono što prenose El-Imam Ebu-Davud i Ibn-Madže od Ebu-Seida, radijAllahu anhu, da je rekao: "Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao je: (480) 'Nije dozvoljen zekat bogatim osim peterice: onome koji ga sakuplja ili čovjeku koji ga kupi svojim imetkom (ako se radi o stoci i sl.), ili prezaduženom, ili borcu na Allahovom putu ili nevoljniku kome se udjeli, pa on to pokloni bogatom.'"

U riječima Uzvišenog: "Allah je odredio tako", tj. određenim propisom, Allahovom odredbom i Njegovim propisom i Njegovim kismetom. "...a Allah sve zna", tj. spoljašnost stvari i njihovu unutrašnjost i koje su koristi Njegovim robovima. "...i Mudar je" , u onom što kaže i što radi i što propisuje i što određuje, nema drugog boga osim Njega.

"Ima ih koji vrijeđaju Vjerovjesnika govoreći: 'On vjeruje što čuje!' Reci: 'On čuje ono što je dobro, vjeruje u Allaha i ima vjere u vjernike, i milost je onima između vas koji vjeruju.' A one koji Allahova Poslanika vrijeđaju čeka patnja nesnosna."/61/

Kaže Uzvišeni, ima ljudi licemjera koji vrijeđaju Allahovog Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, govoreći: "...on vjeruje što čuje!", tj. ko mu nešto kaže o nama on mu povjeruje; kada mu mi dođemo i zakunemo se - povjeruje nam. Rekao je Uzvišeni Allah: "Reci: 'On čuje ono što je dobro'", tj. On čuje dobro, poznaje iskrenog od lažljivca. "...vjeruje u Allaha i ima vjere u vjernike", tj. vjeruje vjernicima. "...i milost je onima između vas koji vjeruju", tj. on je dokaz protiv onih koji ne vjeruju. Zato je rekao: "...a one koji Allahova Poslanika vrijeđaju čeka patnja nesnosna."

"Zaklinju vam se Allahom da bi vas zadovoljili, a preče bi im bilo da Allaha i Njegova Poslanika zadovolje, ako su vjernici." /62/ "Zar oni ne znaju da onoga koji se suprostavlja Allahu i Poslaniku Njegovu čeka vatra džehenemska, u kojoj će vječno ostati? To je ruglo veliko." /63/

Katade povodom riječi Uzvišenog: "Zaklinju vam se Allahom da bi vas zadovoljili" kaže: (481) "Spominje se da je čovjek, licemjer, rekao: 'Tako mi Allaha, zaista ovi naši ugledni su gori od magaraca ako bude istina ono što Muhammed kaže.' Čuo ga je čovjek od muslimana, pa je rekao: 'Tako mi Allaha, istina je, zaista, ono što Muhammed kaže, a ti si gori od magarca.' Čovjek je pohitao ka Poslaniku, sallAllahu ‘alejhi we sellem, zatim ga obavijestio o tome, pa je poslao po drugog čovjeka da dođe, zatim ga je upitao: 'Šta te je navelo na to što si govorio?' Pa je počeo kleti samog sebe i zaklinjati se Allahom da to nije rekao, pa je čovjek musliman počeo govoriti: 'Dragi moj Bože, istinu je rekao iskreni, a laž je govorio lažljivac.'"

Pa je Allah objavio ajet. U riječima Uzvišenog: "...zar oni ne znaju da onoga koji se suprotstavlja Allahu i Poslaniku Njegovu?", tj. nisu znali da onaj koji se protivio Allahu, borio se protiv Njega i suprotstavljao mu se, tj. bio na strani, a Allah i Njegov Poslanik na drugoj strani. "...čeka vatra džehenemska, u kojoj će vječno ostati", tj. njemu pripada poniženje i velika nesreća. "To je ruglo veliko", tj. poniženje i velika propast.

"Licemjeri se plaše da se vjernicima ne objavi sura koja bi im otkrila ono što je u srcima licemjera. Reci: 'Samo se vi rugajte.' Allah će doista na vidjelo iznijeti ono čega se vi plašite." /64/

Rekao je Mudžahid: "Govore između sebe, a zatim kažu: 'Možda Allah neće razotkriti ovu našu tajnu'", pa im je Allah odgovorio, riječima Uzvišenog: "Reci: 'Samo se vi rugajte, Allah će doista na vidjelo iznijeti ono čega se vi plašite'", tj. zaista će Uzvišeni Allah objaviti Svome Poslaniku čime će vas osramotiti i objasniti mu vašu stvar. Zato je Katade rekao: "Ova sura se zvala 'ona koja razotkriva sramote' .

"Ako ih zapitaš, oni će sigurno reći: 'Mi smo samo razgovarali i zabavljali se.' Reci: 'Zar se niste Allahu i riječima Njegovim i Poslaniku Njegovom rugali?'" /65/ "Ne ispričavajte se! Jasno je da ste nevjernici, a tvrdili ste da ste vjernici. Ako nekima od vas i oprostimo, druge ćemo kazniti zato što su krivci." /66/​

Rekao je Ibn-Ishak: (482) "Bila je grupa licemjera, među njima Vedi'a bin Sabit, brat Beni-Umejje bin Zejda bin'Amra bin 'Avfa, i čovjek iz plemena Ešdže", saveznika plemena Benu-Seleme, a kojeg su zvali Mahši bin Humejr. Oni su išli sa Allahovim Poslanikom, sallAllahu ‘alejhi we sellem, prema Tebuku, pa su jedni drugima govorili: "Mislite li da je borba protiv "bijelaca" (Bizantinaca) kao borba Arapa jednih protiv drugih? Tako nam Allaha, kao da se zajedno s vama vidimo sutra povezani u konopce", i zastrašujući vjernike, pa je rekao Mahaši bin Humejr: 'Tako mi Allaha, htio sam da se opkladim da se svakom od nas udari po stotinu bičeva - a dobio bih opkladu - da će se objaviti Objava zbog ovih vaših izreka.'" Prenosi se od Ammara bin Jasira da je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao: "Sustigni ove ljude, propali su, i pitaj o čemu su govorili; ako bi poricali - pa reci: svakako, govorili ste to i to."

Otišao im je Ammar, zatim im to rekao, pa su došli Allahovom Poslaniku, sallAllahu ‘alejhi we sellem, izvinjavajući mu se, zatim je Vedi'a bin Sabit, dok je Allahov Poslanik stajao na svojoj jahalici, počeo govoriti držeći za povodac jahalice[364]: "O Allahov Poslaniče, mi smo samo razgovarali i zabavljali se, pa je rekao Mahši bin Humejr: 'O Allahov Poslaniče, spriječilo me je moje ime i ime mog oca.'" Onaj kome je oprošteno u ovom ajetu bio je Mahši bin Humejr, pa se nazvao Abdurrahman i tražio od Allaha da pogine kao šehid da se ne zna njegovo mjesto, pa je poginuo u Bici na El-Jemami i nije mu se znao trag." U riječima Uzvišenog: "Ne ispričavajte se! Jasno je da ste nevjernici, a tvrdili ste da ste vjernici", tj. s ovom izrekom kojom ste se izrugivali. "Ako nekima od vas i oprostimo, druge ćemo kazniti", tj. neće vam se svima oprostiti, neki od vas moraju biti kažnjeni, "...zato što su krivci", tj. krivci s ovom bestidnom i pogrešnom izrekom.

"Licemjeri i licemjerke slični su jedni drugima: Traže da se čine nevaljala djela, a odvraćaju od dobrih, i ruke su im stisnute, zaboravljaju Allaha, pa je i On njih zaboravio. Licemjeri su zaista pravi nevjernici." /67/ "Licemjerima i licemjerkama i nevjernicima Allah prijeti džehenemskom vatrom, vječno će u njoj boraviti, dosta će im ona biti! Allah ih je prokleo, i njih čeka patnja neprekidna." /68/

Kaže Uzvišeni, prigovarajući licemjerima, koji su po osobinama suprotnost vjernika, pošto su vjernici tražili da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju, ovi su bili oni koji "Traže da se čine nevaljala djela, a odvraćaju od dobrih, i ruke su im stisnute", tj. od davanja na Allahovu putu. "...zaboravljaju Allaha", tj. zaboravljaju Ga spominjati. "...pa je i On njih zaboravio", tj. ophodio se prema njima ophođenjem Onoga Koji ih je zaboravio, kao što su riječi Uzvišenog: "Danas ćemo Mi vas zaboraviti kao što ste vi zaboravili da ćete ovaj svoj dan doživjeti." (45:34) "...licemjeri su zaista pravi nevjernici", tj. izišli su s puta istine i ušli u put zablude.

"Licemjerima i licemjerkama i nevjernicima Allah prijeti džehenemskom Vatrom", tj. na zbog ovog postupka koji je spomenut za njih. "...vječno će u njoj boraviti", tj. ostat će u njoj vječno oni i nevjernici "...dosta će im ona biti", tj. bit će im dovoljna u patnji i stradanju. "Allah ih je prokleo", tj. protjerao ih i udaljio ih. "...i njih čeka patnja neprekidna", tj. vječna, bez završetka.

"Vi ste kao i oni prije vas! Oni su jači od vas bili i više su blaga i djece imali, i slatkim životom živjeli, a i vi slatkim životom živite isto onako kao što su oni prije vas živjeli, i vi se upuštate u nevaljalštine kao što su se i oni upuštali. To su oni čija će djela bili poništena i na ovom i na onom svijetu, njima propast predstoji."/69/

Kaže Uzvišeni: "Ove je zadesila kazna od Uzvišenog Allaha i na ovom i budućem svijetu, kao što je zadesila i one prije njih." A za riječi Uzvišenog: "...slatkim životom su živjeli" rekao je El-Hasan: "Uživali su u svojoj vjeri." "...i vi se upuštate u nevaljalštine kao što su se i oni upuštali", tj. u laži i neistinu. "...to su oni čija će djela biti poništena", tj. bit će poništena njihovim trudom, neće imati nagrade za njih jer su nevaljala. "...i na ovom i na onom svijetu, njima propast predstoji", jer oni nisu dobili nagradu za njih. Prenosi Ibn-Džerir od Ibn-Abbasa o riječima Uzvišenog "Vi ste kao i oni prije vas" da je rekao: "Kako je slična noć prethodnoj: '...vi ste kao i oni prije vas.'" Ovo se odnosi na Benu-Israil, a mi smo upređeni s njima: Ne znam, osim da je on (Poslanik) rekao: (483) "Tako mi Onog u Čijoj je ruci moja duša slijedit ćete ih toliko da kada bi nako od njih ušao u rupu (bodljorepog) guštera, ušli biste za njim."

Prenosi Ibn-Džerir od Ebu-Hurejrea, radijAllahu anhu, da je rekao Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem: (484) "Tako mi Onog u Čijoj ruci je moja duša, slijedit ćete običaje onih koji su bili prije vas pedalj po pedalj, podlakticu po podlakticu, korak po korak, kada bi ušli u rupu (bodljorepog) guštera, ušli biste za njima." Rekli su: "A ko su oni, o Allahov Poslaniče, jesu li oni sljedbenici Knjige?" Rekao je: "Pa ko drugi?!" Ovako prenosi Ebu-Ma'šer od Ebi-Seida el-Makberija, a on od Ebu-Hurejrea, a on od Vjerovjesnika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, pa je spomenuo ovaj hadis i dodao: Rekao je Ebu-Hurejre: "Čitajte, ako hoćete, kur'anski ajet: 'Vi ste kao i oni prije vas.'"

"Zar do njih nije doprla vijest o onima prije njih: o narodu Nuhovu, i o Adu, i o Semudu i o narodu Ibrahimovom i o stanovnicima Medjena, i o onima čija su naselja izvrnuta? Poslanici su im njihovi jasne dokaze donosili i Allah im nije učinio nikakvu nepravdu, nego su je oni sami sebi nanijeli." /70/​

Kaže Uzvišeni, opominjući ove licemjere: "Zar do njih nije doprla vijest o onima prije njih", tj. zar nisu dobili vijest o onima prije vas, o narodima koji su poricali poslanike, "...o narodu Nuhovu", o potopu koji je zadesio one koji su ga poricali. "...i o Adu", kako su uništeni vjetrom pošto su poricali Huda, alejhi selam "...i o Semudu", kako ih je zadesio strašan glas pošto su poricali Saliha, alejhi selam, i zaklali devu.

"...i o narodu Ibrahimovu", kako ga je Allah pomagao nad njima i podržao ga mudžizama i uništio njjihovog kralja Nemruda bin Ken'ana bin Kevaša el-Ken'anija, Allah ga prokleo. "...i o stanovnicima Medjena", oni su narod Šu'ajba, alejhi selam, kojeg je zadesio zemljotres i kazna oblačnog dana. "...i onima čija su naselja izvrnuta?", narod Luta, alejhi selam, koji su živjeli u Sodomi. Ono što se želi reći ajetom jeste da ih je Uzvišeni sve uništio zbog toga što su poricali svoje poslanike, neka je salavat i selam na njih.

"Poslanici njihovi su im jasne dokaze donosili", tj. argumente i dokaze uvjerljive. "...i Allah im nije učinio nikakvu nepravdu", tj. njihovim uništenjem, jer im je donio argument slanjem poslanika i uklanjanjem ispirka. ...nego su je oni sami sebi nanijeli", tj. time što su poricali poslanike i suprostavlja istini, pa su dospjeli do čega su dospjeli od kazne i razaranja.

"A vjernici i vjernice prijatelji su jedni drugima: traže da se čine dobra djela,a od nevaljalih odvraćaju, i namaz obavljaju i zekat daju, i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su oni kojima će se Allah sigurno smilovati. Allah je doista Silan i Mudar." /71/

Nakon što je Uzvišeni Allah spomenuo pokuđene osobine licemjera, spominje pohvalne osobine vjernika, pa kaže Hvaljeni: "...a vjernici i vjernice prijatelji su jedni drugima", tj. uzajamno se pomažu i zajedno surađuju, kao što se navodi u sahih hadisu: (485) "Primjer vjernika u uzajamnoj ljubavi i međusobnoj milosti jeste kao primjer jednog tijela: kada jedan organ njegov pati, i ostalo tijelo osjeća groznicu i besanicu." Kao i u riječima Uzvišenog: "Traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju."

"...i namaz obavljaju i zekat daju", tj. pokoravaju se Allahu i ljubazno postupaju prema Njegovim stvorenjima. "...i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju" , u naredbama i zabranama. "To su oni kojima će se Allah sigurno smilovati", tj. smilovat će se Allah onome ko se bude odlikovao ovim svojstvima. "Allah je doista Silan", tj. čini poštovanim i uzdiže onog ko Mu je pokoran. "...i Mudar", u Svojoj raspodjeli ovih osobina svakom od vjernika i od licemjera, doista je mudrost u svemu što Blagoslovljeni i Uzvišeni radi.

"Allah obećava vjernicima i vjernicama dženetske bašče, kroz koje će rijeke teći, u kojima će vječno boraviti, i divne dvorove u vrtovima edenskim. A zadovoljstvo Allahovo veće je od svega toga: to će, doista, uspjeh veliki biti!" /72/

Uzvišeni obavještava šta je obećao vjernicima i vjernicama od dobrota i neprestanih uživanja u "...dženetskim baščama, kroz koje će rijeke teći, u kojima će vječno boraviti", tj. u kojima će vječno ostati, "...i divne dvorove", tj. lijepe gradnje i ugodnog boravka, kao što prenose El-Buhari i Muslim u hadisu Ebu-Imrana el-Dževnija sa senedom koji seže do Ebu-Musa el-Ešarija, koji kaže: "Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao je: (486) 'Dvije bašče sa zlatnim posudama i onim što je u njima i dvije bašče sa srebrenim posudama i onim što je u njima, nema između ljudi i gledanja u Njihova Gospodara u vrtu edenskome, osim ogrtač veličanstvenosti na Njegovom licu.'" El-Buhari i Muslim prenose hadis: (487) "Da će stanovnici Dženneta gledati sobe u Džennetu kao što gledate zvijezdu na nebu." Zatim će saznati da je najviši stepen u Džennetu mjesto koje se zove El-vesile u blizini Arša, a to je boravište Allahova Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, u Džennetu.

U Muslimovom Sahihu od Abdullaha bin Amra bin el-Asa, prenosi se da je čuo Allahova Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, gdje kaže: (488) "Kada čujete mujezina, govorite kao što on govori, zatim donesite salavat na mene. Zaista, ko na mene donese jedan salavat, Allah na njega donese deset salavata, zatim zatražite mi od Allaha El-vesile, doista je to mjesto u Džennetu koje ne treba pripasti nikome osim jednom robu od Allahovih robova. Nadam se da ja budem taj, pa ko mi zatraži od Allaha El-vesile, dozvoljen mu je šefaat na Kijametskom danu."

U Musnedu El-Imam Ahmed od Ebu-Hurejrea, radijAllahu anhu, prenosi da je rekao: (489) "Rekli smo: 'O Poslaniče, pričaj nam o Džennetu, kakva je njegova konstrukcija, pa je rekao: ']erpić zlata i ćerpić srebra na njegov malter misk, a njegov šljunak biser i rubini, a njegova zemlja šafran. Ko uđe u njega uživat će, neće biti nesretan, vječno će živjeti, neće umrijeti, neće se habati njegova odjeća niti će prolaziti njegova mladost.'" U riječima Uzvišenog:​

"A zadovoljstvo Allahovo veće je od svega toga", tj. Allahovo zadovoljstvo sa njima veće je i sigurnije i veličanstvenije od onog što oni nalaze od blagostanja, kao što prenosi El-Imam Malik, Allah mu se smilovao, od Ebu-Seida el-Hudrija, radijAllahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao: (490) "Zaista će Uzvišeni Allah, dželle šanuhu, reći stanovnicima Dženneta: 'O stanovnici Dženneta', pa će reći: 'Odazivamo ti se Gospodaru naš, i pokoravamo, a dobro je u Tvojim rukama.' Pa će ih upitati: 'Da li ste zadovoljni?' Oni će odgovoriti: 'Kako da ne budemo zadovoljni, o Gospodaru, kad si nam dao što nisi nikom dao od Svojih stvorenja'; zatim će ih upitati: 'Hoćete li da vam dam bolje od toga?' A oni će odgovoriti: 'O Gospodaru, šta je to bolje od ovoga?' Pa će reći: 'Da vam dozvolim Svoje zadovoljstvo, pa da se ne rasrdim na vas poslije ovoga nikada.'" El-Buhari i Muslim bilježe ga kao hadis koji prenosi Malik bin Enes.

"O Vjerovjesniče, bori se protiv nevjernika licemjera i budi prema njima strog! Prebivalište njihovo bit će Džehennem, a grozno je on boravište." /73/ "Licemjeri se zaklinju Allahom da nisu govorili, a sigurno su govorili nevjerničke riječi i pokazivali da su nevjernici, nakon što su javno islam bili primili, i htjeli su učiniti ono što nisu uspjeli. A prigovaraju samo zato što su ih Allah iz obilja Svoga, i Poslanik Njegov imućnim učinili. Pa ako se pokaju, bit će im dobro, a ako glavu okrenu, Allah će ih na ovom i na onom svijetu na muke nesnosne staviti, a na Zemlji ni zaštitnika ni pomagača neće imati." /74/

Uzvišeni je naredio Svom Poslaniku, sallAllahu ‘alejhi we sellem, borbu protiv nevjernika i licemjera i strogoću prema njima kao što mu je naredio blagost prema vjernicima i obavijestio ga da je završetak nevjernika i licemjera u vatri na budućem svijetu. Ibn-Mes'ud o riječima Uzvišenog: "Bori se protiv nevjernika i licemjera i budi prema njima strog" rekao je: "(Bori se) svojom rukom; ako ne budeš bio u mogućnosti, onda im se namrgodi."

"...licemjeri se zaklinju Allahom da nisu govorili, a sigurno su govorili nevjerničke riječi i pokazali da su nevjernici, nakon što su javno islam bili primili." Prenosi El-Emevi sa senedom do K'aba bin Malika da je rekao: "Pošto je došao (iz bitke) Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, obuzeo me je moj narod govoreći: 'Ti si čovjek pjesnik, ako hoćeš da tražiš ispriku od Allahovog Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, zbog (navodne) bolesti koja je grijeh, a zatim da moliš Allaha da ti oprosti?!'" El-Emevi, zatim, spominje hadis u njegovoj cjelini, pa kaže: "A on (Ka'b) bio je od licemjera koji su izostali iz bitke i o kome je sišla Objava. Od onih koji su bili sa Vjerovjesnikom, sallAllahu ‘alejhi we sellem, bio je El-Džellas bin Suvejd bin es-Samit, a za njim je bila majka 'Umejra bin Sa'da, a Umejr je bio pod njegovim skrbništvom. Pošto je objavljen Kur'an, i Allah ih spomenuo onako kako ih je spomenuo u objavi o licemjerima, rekao je El-Džellas: 'Tako mi Allaha, ako je bio ovaj čovjek iskren u onome što kaže, mi smo gori od magaraca?' Čuo je to Umejr bin S'ad pa je rekao: 'Tako mi Allaha, o Džellas, ti si mi najdraži od ljudi i najbolje si se kod mene pokazao i najdraži si mi čovjek kojem ne želim da se desi nešto što ne bi volio. Ti si rekao riječi koje, ako ih kažem, osramotit će me, a ako ih prešutim, uništit će me. Jedno od toga dvoga lakše mi je od drugoga, pa je otišao do Allahova Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem Zatim mu spomenuo šta je rekao El-Džellas. Kada je to doznao El-Džellas, otišao je do Vjerovjesnika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, zatim se zaklinjao Allahom da nije rekao ono što je rekao Umejr bin S'ad i da je slagao na njega, pa je Uzvišeni Allah povodom njega objavio:

"Licemjeri se zaklinju Allahom da nisu govorili, a sigurno su govorili nevjerničke riječi i pokazali da su nevjernici, nakon što su javno islam bili primili, i htjeli su da učine ono što nisu uspjeli. A prigovaraju samo zato što su ih Allah, iz obilja svoga, i Poslanik Njegov imućnim učinili. Pa ako se pokaju, bit će im dobro; a ako glavu okrenu, Allah će ih na ovom i na onom svijetu na muke nesnosne staviti, a na Zemlji ni zaštitnika ni pomagača neće imati."

Zatim mu je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, ukazao na ovaj ajet, pa su smatrali da se El-Džellas pokajao najljepšom tevbom i pokajanjem. Ovako je ovo preneseno, umetnuto i spojeno sa hadisom, kao da je to - Allah najbolje zna - lično govor Ibn-Ishaka, a ne govor od K'aba bin Malika.​

"...i htjeli su da učine ono što nisu uspjeli." Prenosi El-Hafiz Ebu-Bekr el-Bejheki u knjizi "Delailu en-nubuvve" ("Dokazi poslanstva") od Huzejfe bin el-Jemana, radijAllahu anhu, da je rekao: (491) "Držao sam za povodac devu Allahova Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, vodeći je za sobom, a Ammar ju je tjerao, ili ja sam tjerao devu, a Ammar je držao za povodac. I tako, kada smo bili na Akabi, Poslaniku, sallAllahu ‘alejhi we sellem, ispriječilo se na put dvanaest jahača. Zatim ih je izgrdio Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, zagalamio na njih i oni su otišli. Zatim nam je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao: 'Da li ste poznali te ljude?' Odgovorili smo: 'Ne, o Allahov Poslaniče, bili su maskirani, ali smo znali da su to putnici.' Rekao je: 'Ovo su licemjeri od Sudnjeg dana, da li znate šta su htjeli?' Odgovorili smo: 'Ne.' Rekao je: 'Htjeli su da pritijesne Allahova Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, u Akabi pa da ga odbace od nje.' Rekli smo: 'O Allahov Poslaniče, zar nećemo poslati izaslanike njihovim plemenima da ti svaki narod pošalje glavu njihovog poglavara?' Rekao je: 'Ne, mrzim da Arapi pričaju između sebe da se Muhammed borio protiv ljudi, pa kad ga je Allah pomogao protiv njih, počeo ih ubijati', zatim je rekao: 'Bože moj, pogodi ih "debilom".' Upitali smo: 'O Allahov Poslaniče, šta je to "ed-debile"?' Rekao je: 'Plamen vatre koji padne na srce nekog od njih pa bude uništen.'" Ed-Dahhak je rekao: "Povodom njih objavljen je ovaj ajet: "...i htjeli su da učine ono što nisu uspjeli." "...a prigovaraju samo zato što su ih, Allah iz obilja Svoga, i Poslanik Njegov imućnim učinili", tj. Poslanik je grješan kod njih samo zato što ih je Allah učinio imućnim Svojim blagoslovom i što im pruža Svoje blaženstvo, a da im je pruženo potpuno blaženstvo, uputio bi ih Allah onim sa čim je došao Vjerovjesnik. Zatim ih je Uzvišeni Allah pozvao na pokajanje, pa kaže Uzvišeni: "Pa ako se pokaju, bit će im dobro; a ako glavu okrenu, Allah će ih na ovom i na onom svijetu na muke nesnosne staviti", tj. ako nastave njihov put, Allah će ih kazniti nesnosnom patnjom na ovome svijetu, tj. ubijanjem, brigom i tugom. A na onom svijetu azabom i strogom kaznom, poniženjem i bijedom. "...a na Zemlji ni zaštitnika ni pomagača neće imati", tj. neće imati nikog da im pomogne niti da ih izbavi, niti će ih zadesiti dobro, niti će se zlo od njih otkloniti.

"Ima ih koji su se obavezali Allahu: 'Ako nam iz obilja Svoga dade, udjeljivat ćemo, zaista, milostinju i bit ćemo, doista, dobri."' /75/ "A kad im je On dao iz obilja Svoga, oni su u tome postali škrti i okrenuli se - a oni i onako glave okreću." /76/ "I nadovezao im je On na tu prijetvornost u srcima njihovim sve do dana kada će pred Njega stati, a to stoga što se onoga što su Allahu obećali ne pridržavaju, i zato što stalno lažu." /77/ "Zar oni ne znaju da Allah zna ono što oni u sebi kriju, ono o čemu se sašaptavaju i da je Allah znalac svega skrivenog." /78/

Kaže Uzvišeni da ima licemjera koji su dali Allahu obavezu i zavjet: ako im iz obilja Svga da, da će udjeljivati milostinju iz svog imetka i da će doista biti dobri. Nisu izvršili ono što su govorili niti je istinito ono što su tvrdili, pa je iz ovog njihovog postupka uslijedilo licemjerstvo koje se smjestio u njihovim srcima sve do dana kada sretnu Uzvišenog Allaha na Sudnjem danu. Bože, sačuvaj od toga.

Mnogi od komentatora Kur'ana, kao što su Ibn-Abbas i El-Hasan el-Basri, da je povod objave ovog časnog ajeta bio S'alebe bin Hatib el-Ensarij. Spominje se o tome hadis koji prenosi Ibn-Džerir i Ibn Ebi-Hatib od Me'ana bin Rifa'a, a on od Alije bin Jezida, a on od Ebi-Abdurrahmana el-Kasima bin Abdurrahmana, roba Abdurrahmana bin Jezida bin Mu'avije on od Ebi-Umame el-Bahilija, on od S'aleba bin Hatiba el-Ensarija. Hadis ukratko glasi: da je S'aleb tražio od Allahova Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, da moli Allaha za njega da ga učini imućnim, uz obećanje da će davati svakom njegovo pravo, tj. zekat, pa je molio za njega Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, i naredio mu da sebi uzme sitnu stoku. Zatim se ona razmnožila kao što se crv razmnožava, pa je za njegovu stoku Medina postala pretjesna, pa je time zapostavio namaze. Pošto su objavljene dužnosti udjeljivanja zekata, pokušao je S'aleb da to ne izvrši i govorio je: "Ovo nije ništa drugo nego džizija." Nekoliko puta mu je tražen zekat, ali ga nije davao sve dok nije u vezi s njim objavljen ajet:

"…ima ih koji su se obavezali Allahu: 'Ako nam iz obilja Svog dadne, udjeljivat ćemo, zaista, milostinju i bit ćemo, doista, dobri!'" Poslije objave ovog ajeta požurio je da udijeli zekat Allahovom Poslaniku, sallAllahu ‘alejhi we sellem, ali ga Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, nije uzeo od njega, jer mu je Allah zabranio da primi od njega njegovu milostinju. Allahov je Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, i umro a nije primio milostinju od njega također su se sustegli od toga sva trojica halifa: Ebi-Bekr, Omer i Osman i svaki je govorio: "Allahov Poslanik je nije prihvatio od tebe, kako da je ja prihvatim", sve dok S'aleba nije umro za vrijeme Osmanove vladavine.[365] ... "...zato što se onog što su Allahu obećali ne pridržavaju", tj. nadovezao im je On na to licemjerstvo u srcima njihovim zbog njihovog ne pridržavanja obećanja i njihove laži. Kao što prenose El-Buhari i Muslim od Allahova Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, da je rekao: (492) "Tri su znaka licemjera: kada govori - laže, kada obeća - ne ispuni obećanje, i kada mu se nešto povjeri - on to iznevjeri." U riječima Uzvišenog: "…zar oni ne znaju da Allah zna ono što oni u sebi kriju i ono o čemu se sašaptavaju", tj. da On zna najbolje njihove skrivene misli i da zna bolje o njima od njih samih, jer je On Znalac sveg skrivenog, tj. zna sve skriveno i vidljivo, svaku tajnu i došaptavanje i zna sve što je javno i što je tajno.​

"One koji vjernike ogovaraju što zekat daju, a rugaju se i onima koji ga s mukom daju - Allah će poruzi izvrgnuti, i njih čeka patnja nesnosna." /79/

Ovo je, također, jedna od osobina licemjera, niko nije pošteđen njihovog prigovaranja i njihovog izrugivanja u svim okolnostima, pa čak ni oni koji daju zekat, nisu pošteđeni od njih. Ako neko izdvoji (kao zekat) lijep imetak, govore: "Ovo je dvoličnjak", a ako dođe sa nečim malim, govore: "Zaista Allahu nije potreban zekat ovog čovjeka." Kao što prenosi El-Buhari od Ebu-Mes'uda, radijAllahu anhu, da je rekao: (493) "Kada je objavljen ajet o zekatu, nosili smo teret na našim leđima (i tako zarađivali i davali zekat), pa je došao čovjek i udijelio nešto mnogo, pa su rekli: 'Dvoličnjak', a došao je čovjek i udijelio jedan sa' (mjera za žito), pa su rekli: 'Zaista, Allah nije zavisan od ove sadake', pa je objavljeno: '…one koji vjernike ogovaraju.'" Prenosi ga i Muslim, također, u svom sahihu od Šu'be.

Prenosi El-Imam Ahmed od Ebi es-Selila da je rekao: (494) "Došao nam je čovjek na naš skup u Beki'i (mjesto) i rekao: 'Pričao mi je moj otac ili moj amidža da je vidio Allahova Poslanika u Beki'i gdje kaže: Ko će udjeliti milostinju (zekat) pa da mu za to budem svjedok na Sudnjem danu?'" Ovaj čovjek dalje priča: "Odmotao sam sa svog turbana jedan ili dva omota i htio sam ih udijeliti, pa me je snašlo što snalazi čovjeka, pa sam to i ostalo ponovo vratio na turban. Zatim je došao čovjek, nisam vidio u Beki'i crnjeg čovjeka od njega, niti manjeg i ružnijeg od njega, sa devom - nisam vidio u Beki'i ljepšu devu od nje - pa je rekao: 'O Allahov Poslaniče, da li ona može biti zekat?' Odgovorio je: 'Da.' Rekao je: 'Uzmi ovu devu', pa mu je prigovorio neki čovjek i rekao: 'Ovaj udjeli devu; tako mi Allaha, ona je bolja od njega.' Čuo ga je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, zatim je rekao: 'Slagao si, on je bolji od tebe i od nje', tri puta, zatim je rekao: 'Teško vlasnicima stotina deva', tri puta. Upitali su: 'O Allahov Poslaniče, osim kojih vlasnika?' Rekao je: 'Samo za onog koji kaže imetku ovako i onako', sastavio je ruke zdesna i slijeva, zatim rekao: 'Spašen je onaj koji je u oskudici, a koji obavlja puno ibadet', tri puta."

Prenosi Ali bin Ebi-Talha od Ibn-Abbasa da je rekao o ovom ajetu: (495) "Došao je Abdurrahman bin Avf sa četrdeset oka zlata Allahovom Poslaniku, sallAllahu ‘alejhi we sellem, i čovjek Ensarija sa sa'om (mjera) hrane pa su rekli neki licemjeri: 'Tako nam Allaha, nije došao Abdurrahman s onim što je došao, osim iz licemjerstva', i govorili su: 'Zaista Allah i Njegov Poslanik ne ovise od ovog sa'a.'" A u predanju od El-Avfija, od Ibn-Abbasa prenosi se da je Abdurrahman bin Avf došao sa stotinu oka zlata. "...a rugaju se i onim koji ih s mukom daju - Allah će ih poruzi izvrgnuti." Ovo je naknada za njihov prljavi postupak i njihovo izrugivanje vjernicima, jer nagrada je prema vrsti djela, pa se Allah odnosi prema njima kao Onaj Koji ih poruzi izvrgava, pomažući vjernike na ovom svijetu, a za licemjere je pripremljena nesnosna patnja na onom svijetu, jer nagrada je prema vrsti djela.

"Molio ti za njih oprosta ili ne molio, molio čak i sedamdeset puta, Allah im neće oprostiti - zato što u Allaha i Njegova Poslanika ne vjeruju. A Allah neće ukazati na Pravi put nevjernicima." /80/

Uzvišeni obavještava Svog Vjerovjesnika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, da ovi licemjeri nisu dostojni traženja oprosta i da on traži oprosta za njih sedamdeset puta, Allah im neće oprostiti. Rečeno je da je broj sedamdeset spomenut radi odbijanja traženja oprosta za njih, jer Arapi spominju sedamdeset radi uveličavanja u govoru, a ne radi ograničavanja.

Međutim, ima mišljenja da ovaj broj ima svoje značenje, kao što prenosi El-Avfi od Ibn-Abbasa da je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao: (496) "Pošto je objavljen ovaj ajet, čuo sam svog Gospodara da mi je dozvolio u vezi s njima, tako mi Allaha, uistinu ću tražiti oprosta za njih više od sedamdeset puta, možda će im Allah oprostiti. "

Zatim je rekao Allah iz velike srdžbe prema njima: "…isto im je, molio ti oprost za njih iil ne molio, Allah im, zaista, neće oprostiti. Allah, doista, narodu nevjerničkom neće na Pravi put ukazati." (63:6) Eš-Šabi je rekao: (497) "Pošto se Abdullah bin Ubejj teško razbolio, njegov sin se uputio kod Vjerovjesnika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, pa je rekao: 'Doista je mog oca obuzela smrtna muka, pa bi on volio da dođeš i klanjaš mu dženazu.' Zatim ga je Vjerovjesnik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, upitao: 'Kako ti je ime?' 'El-Hibab bin Abdullah', odgovorio je. Zatim mu je rekao: 'Ti si Abdullah bin Abdullah, zaista je El-Hibab ime šejtana', pa je otišao sa njim, vidio ga, obukao mu košulju (kefine) i klanjao mu dženazu, pa je upitan: 'Zar se moliš za njega?' A on je odgovorio: 'Zaista je Allah rekao: '...molio čak i sedamdeset puta', molit ću za njih, doista, i sedamdeset i sedamdeset i sedamdeset puta."

Ovako se prenosi od Urve bin ez-Zubejra i Mudžahida i Katade bin De'ame, a prenosi ga Ibn-Džerir svojim lancima prenosilaca.

"Oni koji su izostali iza Allahova Poslanika veselili su se kod kuća svojih - mrsko im je bilo da se bore na Allahovu putu zalažući imetke svoje i živote svoje, i jedni drugima su govorili: ne krećite u boj po vrućini - recite: 'Džehenemska je vatra još vruća!' Kad bi oni samo znali." /81/ "Malo će se oni smijati, a dugo će plakati, bit će to kazna za ono što su zaslužili." /82/​

Uzvišeni Allah osuđuje licemjere koji su zaostali iza drugova Allahova Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, u pohodu na Tebuk, koji su se veselili što su ostali nakon njegova izlaska. "...mrsko im je bilo da se bore" sa njim, "...na Allahovu putu, zalažući imetke svoje i živote svoje i govorili su", tj. jedni drugima "...ne krećite u boj po vrućini." Taj izlazak u pohod na Tebuk bio je po velikoj vrućini pored dobre hladovine i plodova, pa su govorili: "...ne krećite u boj po vrućini." Uzvišeni Allah je rekao Svome Poslaniku, sallAllahu ‘alejhi we sellem: "recite:...", njima "…vatra džehenemska...", u koju idete svojim suprotstavljanjem, "... još je vruća" od one vrućine od koje ste bježali, naprotiv, ona "...je još vruća", od vatre. Kao što prenosi El-Imam Malik od Ebu-Hurejrea da je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao: (498) "Vatra sinova Ademovih koju potpaljuju sedamdeseti je dio džehenemske vatre." Bilježe ga El-Buhari i Muslim od Malika.

Prenosi El-E'meš od En-Nu'mana bin Bešira da je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao: (499) "Zaista, najlakšu kaznu stanovnik Vatre na Sudnjem danu imat će onaj koji će imati sandale i dva kaiša od džehenemske vatre tako da će mu od njih ključati njegov mozak kao što ključa voda u kotlu. Činit će mu se da nema niko od stanovnika Vatre teže kažnjen, a to je najblaži vid njegove kazne." Prenose ga El-Buhari i Muslim od El-E'meša. Rekao je Uzvišeni o opisu nekih džehenemskih kazni: "A ključala voda bit će na glave njihove ljevana, od nje će se istopiti ono što je u trbusima njihovim i koža, a gvozdenim maljevima bit će mlaćeni; kad god pokušaju da zbog teškog jada iz nje iziđu, bit će u nju vraćeni; iskusite patnju u užasnoj vatri." (22:19-22) A Uzvišeni u ovom časnom ajetu kaže: "Recite: 'Džehenemska je vatra još vruća!' Kad bi oni samo to znali", tj. da su oni razmišljali i znali da iziđu u boj sa Allahovim Poslanikom, sallAllahu ‘alejhi we sellem, na Allahovu putu po vrućini, time bi se bojali džehenemske vrućine koja je žešća od ove vrućine.

Zatim je Uzvišeni rekao, prijeteći licemjerima za njihove postupke: "…malo će se oni smijati". Prenosi El-Hafiz Ebu-Ja'la od Enesa bin Malika da je rekao: "Čuo sam Allahova Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, gdje kaže: (500) 'O ljudi, plačite; ako ne možete plakati, pravite se kao da plačete, zaista stanovnici Vatre plaču tako da im njihove suze teku na njihova lica kao da su potoci; kada prestanu suze teći - teći će krv, pa će poteći izvori, i kad bi u njih bile gurnute lađe, plovile bi.'" Prenosi ga Ibn-Madže.

"I ako te Allah ponovo vrati nekima od njih, pa te zamole da im dopustiš da pođu s tobom u boj, ti im reci: 'Nikad sa mnom u boj nećete ići i nikada se sa mnom protiv neprijatelja nećete boriti! Bili ste zadovoljni što ste prvi put izostali, zato ostanite s onima koji ionako ne idu u boj.'" /83/

Kaže Uzvišeni, naređujući Svome Poslaniku, sallAllahu ‘alejhi we sellem: "I ako te Allah ponovo vrati...", tj. ako te Allah vrati iz ovog tvog pohoda, "...nekima od njih". Rekao je Katade: "Spomenuto nam je da ih je bilo dvanaest ljudi."[366] "...pa te zamole da im dopustiš da pođu s tobom u boj", tj. s tobom u drugi pohod. "Ti reci: 'Nikad sa mnom u boj nećete ići i nikada se sa mnom protiv neprijatelja nećete boriti'", a to im je kazna. Zatim je to objasnio u riječima Uzvišenog: "…bili ste zadovoljni što ste prvi put izostali", zaista je loša nagrada poslije lošeg kao što je lijepa nagrada poslije lijepog, kao što su riječi Uzvišenog: "...i srca njihova i oči njihove nećemo zapečatiti, i da neće vjerovati kao što ni prije nisu vjerovali." (6:110) i riječi Uzvišenog: "...zato ostanite s onima koji ionako ne idu u boj." Rekao je Ibn-Abbas: "Tj. sa ljudima koji izostaju iza pohoda."

"I nijednom od njih, kad umre, nemoj molitvu obaviti, niti sahrani njegovoj prisustvovati, jer oni u Allaha i Njegova Poslanika ne vjeruju i kao nevjernici oni umiru."/84/

Uzvišeni je Allah naredio Svome Poslaniku, sallAllahu ‘alejhi we sellem, da se oslobodi licemjera i da nijednom od njih, kad umre, molitvu ne obavi, i da sahrani njegovoj ne prisustvuje da bi tražio oprost za njega ili molio se za njega, jer oni u Allaha i Njegova Poslanika ne vjeruju, i umiru s tim. Ovo je opći propis za onoga za čije se licemjerstvo zna, iako je povod objave ajeta bio Abdullah bin Ubej bin Selul, vođa licemjera, kao što prenosi El-Buhari od Ibn-Omera da je rekao: (501) "Kada je umro Abdullah bin Ubej, došao je njegov sin Abdullah bin Abdullah kod Allahova Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, pa ga pitao da mu da njegovu košulju, da zamota svoga oca, pa mu je dao, zatim ga je pitao da mu molitvu obavi, pa je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, ustao da mu klanja dženazu, pa je ustao Omer, uzeo Allahova Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, za odjeću i rekao: 'O Allahov Poslaniče, hoćeš da mu klanjaš dženazu a tvoj Gospodar ti je zabranio da mu molitvu obaviš', pa je rekao Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem: 'Doista mi je Allah dao da izaberem', pa je rekao: “Molio ti oprosta za njih ili ne molio, molio čak i sedamdeset puta, Allah im neće oprostiti.' (9:80), i dodat ću više od sedamdeset.' Omer reče: 'Zaista je on licemjer.' Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, obavio mu je dženazu, zatim je Uzvišeni Allah objavio ajet: '...i nijednom od njih, kad umre, nemoj namaz obaviti, niti sahrani njegovoj prisustvovati."' Ovako prenose Muslim i El-Imam Ahmed.

Prenosi El-Imam Ahmed od Džabira da je rekao: (502) "Kada je umro Abdullah bin Ubej, došao je njegov sin Vjerovjesniku, sallAllahu ‘alejhi we sellem, pa je rekao: 'O Allahov Poslaniče, zaista, ako ti ne dođeš, neprestano će nam se to prigovarati', pa mu je došao Vjerovjesnik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, i našao ga ubačenog u svoju jamu, pa je rekao: 'Zar ste ga već spustili?' Zatim je izvađen iz svoje jame, i on je pljucnuo po njemu od vrha do nogu i obukao mu svoju košulju." Prenosi ga En-Nesai. Prenosi El-Buhari od Džabira bin Abdullaha da je rekao: (503) "Došao je Vjerovjesniku, sallAllahu ‘alejhi we sellem, Abdullah bin Abdullah bin Ubejj, nakon što je spušten u svoj kabur, pa je naredio da bude izvađen, te je stavljen na njegova koljena, i on je poškropio svojom pljuvačkom i obukao mu svoju košulju." Allah zna najbolje.​

Rekao je Katade: (504) "Poslao je Abdullah bin Ubejj svog sina Allahovom Poslaniku, sallAllahu ‘alejhi we sellem, jer je bio bolestan. Kada je ušao kod njega Vjerovjesnik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao mu je: 'Upropastila te je ljubav prema jevrejima'. Rekao je: 'O Allahov Poslaniče, doista sam došao kod tebe da tražiš oprosta za mene, a nisam došao da bi me izružio', zatim ga je upitao Abdullah da mu da svoju košulju, da zamota njome svoga oca, pa mu je dao, i obavio mu je molitvu i prisustvovao njegovoj sahrani, zatim je Uzvišeni Allah objavio: "I nijednom od njih, kad umre, nemoj molitvu obaviti."

Neki prethodnici spominju da je on doista pokrio svojom košuljom, jer kada je Abdullah bin Ubejj došao kod El-Abbasa, tražio mu je košulju, nije bila po njegovoj mjeri skrojena, osim odjeće Abdullaha bin Ubeja, jer je on bio širok i visok, pa mu je to uradio Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, kao nagradu njemu. Allah najbolje zna.

Zbog toga Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, poslije objave ovog časnog ajeta, nije klanjao dženazu nikom od licemjera, niti je prisustvovao njihovoj sahrani, kao što prenosi El-Imam Ahmed od Katade da je rekao: (505) "Allahov Poslanik, kada bi bio pozvan na dženazu, pitao je za nju; ako bi osoba bila spomenuta po dobru, ustao bi i obavio joj dženazu; a ako be bi bila takva, rekao bi njenoj porodici: 'Radite šta hoćete s njom', i ne bi joj klanjao dženazu."

Pošto je Uzvišeni Allah zabranio klanjati dženaza - namaz licemjerima i prisustvovati njihovim sahranama radi traženja oprosta za njih, ovaj postupak je bio od najvećih dobrih djela vjernika, pa je to i propisano. U činjenju ovog postupka obimna je nagrada, kao što se pouzdano navodi u vjerodostojnim i drugim zbirkama hadisa od Ebu-Hurejrea, radijAllahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao: (506) "Ko prisustvuje dženazi, pa klanja dženazu-namaz, ima nagradu kirata, a ko joj prisustvuje, pa sačeka dok se ne ukopa, ima nagradu dva kirata."

Zatim je upitan, a kakva su to dva kirata? Odgovorio je: "Manji od njih je kao brdo Uhud." A što se tiče prisustvovanja kod kabura, kada vjernik umre, prenosi Ebu-Davud od Osmana bin Afana, radijAllahu anhu, da je rekao: (507) "Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, kada bi završio s ukopavanjem mejita, ustao bi i rekao: 'Tražite oprosta za vašeg brata i tražite mu učvršćenje, zaista se on sada ispituje.'" Prenosi ga samo Ebu-Davud, Allah mu se smilovao.

"Neka te ne ushićuju bogatstva njihova i djeca njihova! Allah želi da ih njima na ovome svijetu namuči i da skončaju kao nevjernici." /85/

Prethodio je komentar istog ovog ajeta, neka je Allahu zahvala i dobročinstvo.[367]

"A kada je objavljena sura da u Allaha vjerujete i da se zajedno sa Poslanikom Njegovim borite, najimućniji od njih su zatražili odobrenje od tebe i rekli: 'Ostavi nas da budemo sa onima koji ne idu u boj.'" /86/ "Zadovoljavaju se da budu sa onima koji ne idu u boj, srca njihova su zapečaćena, pa oni ne shvaćaju." /87/

Kaže Uzvišeni koreći i prigovarajući onima koji su izostajali iza džihada plašeći se, a bili su sposobni i udobno su živjeli, i tražili su dopuštenje od Poslanika da izostanu, i govorili su: "Ostavi nas da budemo sa onima koji ne idu u boj." Bili su zadovoljni za svoje živote sramotnim ostajanjem sa ženama, a one su same ostajale iza vojske. Ovako je bio slučaj sa njima: kada bi ih pozvali u džihad, bili bi plašljivi, a kada su bili sigurni, najviše bi govorili od ljudi i krivili se u govoru, kao što je Uzvišeni rekao za njih:

"A kada zavlada strah, vidiš ih kako gledaju u tebe kolutajući svojim očima kao pred smrt, onesviješćeni čim strah mine, oni vas psuju svojim oštrim jezicima", (33:19), tj. navodili bi njihovim jezicima oštar govor, čvrst u sigurnosti, a u ratu najplašljiviji. U drugom ajetu Uzvišeni je rekao: "A oni koji vjeruju govore: 'Zašto se ne objavi jedna sura?' A kad bi objavljena jasna sura i u njoj spomenuta borba, ti si mogao vidjeti one u čijim srcima je bolest kako te gledaju pogledom pred smrt onesviješćenog! A kad je borba već propisana, bolje bi im bilo da su prema Allahu iskreni." (47:20,21) Riječi Uzvišenog: "...srca su njihova zapečaćena", tj. zbog njihovog plašenja od džihada i izlaska sa Poslanikom na Allahovom putu, "...pa oni ne shvaćaju", tj. ne razumiju šta je za njihovo dobro, da bi to činili, niti šta je štetno za njih, da bi ga se klonili.

"Ali Poslanik i oni koji s njim vjeruju bore se zalažući imetke svoje i živote svoje. Njima će svako dobro pripasti i oni će ono što žele ostvariti." /88/ "Allah im je pripremio dženetske bašče, kroz koje će rijeke teći, u kojima će vječno boraviti. To je veliki uspjeh." /89/

Pošto je Uzvišeni spomenuo grijeh licemjera i objasnio Svoju pohvalu vjernicima i šta ih čeka na onom svijetu, rekao je: "Ali Poslanik i oni koji s njim vjeruju bore se zalažući imetke svoje i živote svoje…", do kraja drugog ajeta. Ovdje se nalazi objašnjenje njihovog stanja i njihovog boravka. U riječima Uzvišenog: "Njima će svako dobro pripasti", tj. na budućem svijetu, u Firdevsu i visokim deredžama.

"Dolazili su i neki beduini koji su se izvinjavali i tražili dopuštenje da ne idu, i tako su izostali oni koji su Allahu i Njegovu Poslaniku lagali, a teška patnja pogodit će one među njima koji nisu vjerovali." /90/​

Zatim je objasnio stanje onih koji su imali opravdanja u izostajanju od džihada. Oni su dolazili Allahovom Poslaniku, sallAllahu ‘alejhi we sellem, izvinjavajući mu se i objašnjavajući da su oni slabi i nemoćni da bi išli u boj, a bili su iz plemena oko Medine. Od Ibn-Abbasa prenosi se da je on čitao: bez tešdida, i kaže da su to oni koji su imali opravdanja; ovako se prenosi i od Mudžahida. Ovo je mišljenje najočiglednije u značenju ajeta jer Uzvišeni je rekao poslije ovog: "...i tako su izostali oni koji su Allahu i Njegovu Poslaniku lagali", tj. i drugi beduini nisu došli uopće da traže ispriku. Zatim im je obećao nesnosnu patnju, pa kaže Uzvišeni: "...a teška patnja pogodit će one među njima koji nisu vjerovali."

"Neće se ogriješiti nemoćni i bolesni, i oni koji ne mogu naći sredstva za borbu, samo ako su prema Allahu i Njegovu Poslaniku iskreni. Nema razloga da se išta prigovara onima koji čine dobra djela - a Allah prašta i samilostan je." /91/ "Ni onima kojima si rekao, kad su ti došli da im daš životinje za jahanje: 'Ne mogu naći za vas životinje za jahanje', pa su se vratili suznih očiju, tužni što ih ne mogu kupiti." /92/ "A ima razloga da se prigovara onima koji od tebe traže dozvolu da izostanu, a imućni su. Zadovoljavaju se da ostanu sa onima koji ne idu u boj, Allah je njihova srca zapečatio, pa oni ne znaju." /93/

Zatim je Uzvišeni objasnio isprike koje su opravdane, zbog kojih se može izostati od borbe, pa je spomenuo ono što je prisutno pri osobi, kao što je slabost u tjelesnoj konstrukciji, zbog koje nije moguće biti čvrst u džihadu, a u to spada i hromost i sljepoća. Zato su oni prvi spomenuti. U opravdane isprike spada i ono što je privremenog karaktera, kao bolest koja mu se pojavila na njegovom tijelu, pa ga sprečava od izlaska na Allahov put. Ili siromaštvo, pa ne može da se pripremi za rat. Ovima nema prigovora kada izostanu i ako su iskreni u tome, ne plaše ljude, ne obeshrabruju i ne podstiču na izostajanje. Oni tada čine dobro u ovom njihovom stanju. Zbog ovog je Uzvišeni rekao: "Nema razloga da se išta prigovara onima koji čine dobra djela, a Allah prašta i samilostan je."

Prenosi Ibn Ebi-Hatim od Zejda ibn Sabita da je rekao: (508) "Pisao sam Allahovom Poslaniku, sallAllahu ‘alejhi we sellem, suru "Berae". Stavio sam pero za uho kada nam je naredio borbu. Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, je gledao šta mu se objavljuje, zatim dođe slijepac pa reče: "Šta je sa mnom, o Allahov Poslaniče, ja sam slijepac?" Pa je objavljeno: , "Neće se ogriješiti nemoćni i bolesni..."

Prenosi El-Avfi od Ibn-Abbasa o ovom ajetu: A to je: (509) "Zaista je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, naredio ljudima da idu u boj sa njim, pa je došla grupa njegovih drugova, među kojim je bio Abdullah bin Mugafel bin Mukrin el-Muzeni, pa su rekli: 'O Allahov Poslaniče, nađi nam životinje za jahanje.' 'Tako mi Allaha, ne mogu naći za vas životinje za jahanje', rekao im je, a oni su otišli plačući. Teško im je palo da izostane od džihada i da ne mogu naći sredstva niti jahalicu. Kada je Allah vidio njihovu privrženost Njegovoj naklonosti i naklonosti Njegovom Poslaniku, objavio je u Svojoj Knjizi opravdanje za njih, pa je rekao: 'Neće se ogriješiti nemoćni i bolesni, i oni koji ne mogu da nađu sredstva za borbu...'" El-Buhari i Muslim navode hadis od Enesa, da je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao: (510) "Zaista u Medini ima ljudi koji su uvijek s vama, bilo kuda krenuli i bilo koju dolinu prešli." Upitali su: "Oni su u Medini?" Rekao je: "Da, spriječila ih je smetnja." Zatim je Uzvišeni prigovorio onima koji su tražili dopuštenje od Poslanika, s.a.v.s, da izostanu, a bili su imućni, i izgrdio ih zbog njihovog zadovoljstva da ostanu sa ženama u domovima. "Allah je njihova srca zapečatio, pa oni ne znaju."

"Kad se među njih vratite, oni će vam se pravdati. Reci: 'Ne pravdajte se, jer mi vama ne vjerujemo, zato što nas je Allah o vama obavijestio. Allah i Njegov Poslanik će vidjeti kako ćete postupati, zatim vi ćete biti ponovo vraćeni Onome Kojem je poznat i nevidljivi I vidljivi svijet, pa će vas On o onome što ste radili obavijestiti.'" /94/ "Kad se među njih vratite, zaklinjat će vam se Allahom, samo da ih se okanite, pa okanite ih se jer su oni pogan i prebivalište njihovo bit će Džehennem, kao kazna za ono što su radili." /95/ "Oni vam se zaklinju zato da biste bili zadovoljni njima. Ako vi budete zadovoljni njima, Allah sigurno nije zadovoljan narodom nevjerničkim." /96/

Uzvišeni je obavijestio o licemjerima da će, kada se vrate u Medinu, pravdati vam se. "Reci: 'Ne pravdajte se, jer mi vama ne vjerujemo'", tj. nećemo vam povjerovati,"...zato što nas je Allah o vama obavijestio", tj. Allah nam je saopćio vaša stanja. "Allah i Njegov Poslanik će vidjeti", tj. vaša djela će se pokazati ljudima na ovome svijetu. "Zatim vi ćete biti ponovo vraćeni Onome Kojem je poznat i nevidljivi i vidljivi svijet, pa će vas On o onome što ste radili obavjestiti", tj. obavijestit će vas za vaša dobra i loša djela i nagraditi vas za njih. Zatim je obavijestio da će vam se oni zaklinjati, pravdajući se samo da se prođete njihovog grđenja, pa ih se okanite ponižavajući ih, jer oni su pogan - ukazujući time na poganost njihove unutrašnjosti i uvjerenja. Njihovo prebivalište na onom svijetu bit će Džehennem, kao nagrada koju su zaradili za grijehe i greške. Uzvišeni je obavijestio ako budu zadovoljni njima zato što su im se zaklinjali, "Allah sigurno nije zadovoljan narodom nevjerničkim", tj. koji su izišli iz pokornosti Allahu i Njegovom Poslaniku, a riječ el-fisk znači "izlazak". U arapskom jeziku se kaže za datulu kada iziđe iz čaške.

"Beduini su najveći nevjernici i najgori licemjeri, i razumljivo je što ne poznaju propise koje Allah Svome Poslaniku objavljuje. A Allah sve zna i Mudar je." /97/ "Ima beduina koji ono što daju smatraju nametom i jedva čekaju da vas nesreće stignu - neka njih pogodi nesreća, a Allah sve čuje i sve zna." /98/ "A ima beduina koji vjeruju u Allaha i u onaj svijet i koji smatraju da je ono što daju put da se Allahu približe i da Poslanikove blagoslove zasluže. To im je, zaista, dobro djelo, Allah će ih, sigurno, milošću Svojom obasuti, jer Allah prašta i samilostan je." /99/​

Obavijestio je Uzvišeni da ima beduina nevjernika, licemjera i vjernika, i da je njihovo nevjerovanje i licemjerstvo veće, gore i jasnije od drugih, tj. tačnije rečeno, ne znaju Allahove propise kao što prenosi El-E'ameš od Ibrahima da je rekao: "Sjedio je neki beduin kod Zejda bin Sehvana, a on je razgovarao sa svojim drugovima, a ruka mu je bila ozlijeđena na dan (bitke) Nuhavenda, pa je rekao beduin: 'Tako mi Allaha, ne znam da li se siječe desna ili lijeva ruka?' Zatim je rekao Zejd bin Sevhan: 'Allah je istinu rekao'": "…i razumljivo je što ne poznaju propise koje Allah Svome Poslaniku objavljuje."

Prenosi se da je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao: (511) "Stanovnici pustinje su surovi." Prenosi ga Ahmed, Ebu-Davud, Et-Tirmizi i En-Nesai predanjem od Sufjana Es-Sevrija, a Et-Tirmizi ga smatra dobrim (hasen). Pošto je bila prisutna krutost i surovost među stanovnicima pustinje, Allah nije poslao od njih poslanika, nego je slanje bilo od stanovnika gradova koji su ljubaznijeg ponašanja od beduina. Zato je kod beduina urođena osobina surovosti, kao što je Uzvišeni rekao: "A Mi smo prije tebe samo ljude slali, građane kojima smo objave objavljivali." (12:109) Prenosi Muslim od Aiše da je rekla: (512) "Došla je grupa beduina kod Allahova Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, pa su pitali prisutne: 'Da li ljubite vašu malu djecu?' Odgovorili su: 'Da', a onda su oni rekli: 'Tako nam Allaha, mi ne ljubimo', zatim je rekao Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem: 'Ne mogu vam pomoći ako vas Allah bude lišio milosti.'"

U riječima uzvišenog: "A Allah sve zna i Mudar je", tj. zna ko zaslužuje da ga pouči vjerovanju i znanju, Mudar u onom što je raspodijelio među Svojim robovima od znanja i neznanja, i vjerovanja i nevjerovanja i licemjerstva. "...koji ono što daju smatraju", tj. na Allahovom putu, "...nametom", tj. kaznom i gubitkom. "…i jedva čekaju da vas nesreće stignu...", tj. da vas prate nesreće; "...neka njih pogodi nesreća.", tj. neka ona bude preokrenuta na njih. "...a Allah sve čuje i sve zna", tj. čuje molbe Svojih robova i zna šta oni zaslužuju. U riječima Uzvišenog: "A ima Beduina koji vjeruju u Allaha i u onaj svijet i koji smatraju da je ono što daju put da se Allahu približe i da Poslanikove blagoslove zasluže." Ovo je pohvalna grupa beduina koji se približavaju Allahu onim što daju i žele da se Poslanik moli za njih. "…to im je, zaista, dobro djelo", tj. to će postići. "...Allah će ih sigurno milošću Svojom obasuti, jer Allah prašta i samilostan je."

"Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama, i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći. A i oni su zadovoljni Njime: za njih je On pripremio dženetske bašče, kroz koje će rijeke teći, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh." /100/

Uzvišeni saopćava o Svome zadovoljstvu prema prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama, i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, i njihovo zadovoljstvo njime što im je pripremio dženetske bašče i ugodan boravak.

Prenosi Muhammed bin Ka'b el-Kurezi: (513) "Prošao je Omer bin el-Hatab pored čovjeka koji je učio ovaj ajet: "Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama…" Omer ga je uzeo za ruku i rekao: 'Ko te je naučio ovom ajetu?' Rekao je: 'Ubej bin Ka'b.' Omer mu reče: 'Ne odvajaj se od mene sve dok ne odem s tobom do njega.' Pa kada su došli, Omer reče: 'Ti si ovoga naučio da čita ovaj ajet ovako?' Rekao je: 'Da.' Rekao je: 'Čuo si ga od Allahovog Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem?' Rekao je: 'Da.' Rekao je: 'Mislio sam da smo dosegli visok položaj koji neće dosegnuti niko poslije nas.' Zatim je rekao Ubej: 'Potvrda ovog ajeta na početku je sure El-Džumu'a: "...i drugima koji im se nisu priključili - On je Silni i Mudri." (62:3), i u suri El-Hašr: "...oni koji poslije njih dolaze", (59:10) i u suri El-Enfal: "...a oni koji kasnije vjernici postanu, pa se isele i u borbi zajedno s vama učestvuju." (8:75)

Prenosi ga Ibn-Džerir, a teško onome koji ih bude mrzio ili omalovažavao - sve ili neke od njih, a naročito najbolje ashabe poslije Poslanika, a najbolji od njih i najdostojniji Es-Siddik, i najveći halifa, Ebu-Bekr bin Ebi-Kuhafe, radijAllahu anhu, svi koji ih mrze ili omalovažavaju, njihovi mozgovi su preokrenuti i njihova srca su bolesna, pa gdje su ovi u poređenju sa ashabima koje je časni Kur'an opisao u ajetu: "Allah je zadovoljan prvim muslimanima…"

Omalovažavaju one sa kojima je Allah zadovoljan, a i oni zadovoljni Njime, a što se tiče Ehlu-sunneta, oni su zadovoljni onima sa kojim je Allah zadovoljan, a omalovažavaju koga omalovažava Allah i Njegov Poslanik, i vole onog ko voli Allaha i Njegova Poslanika, a neprijatelji su onome ko je neprijatelj Allahu i Njegovom Poslaniku. Oni slijede sunnet, a ne izmišljaju novotarije, oni su na Allahovoj strani, koja će sigurno uspjeti i Njegovi pravi vjernici.

"Među beduinima, oko vas ima licemjera, a ima ih i među stanovnicima Medine, koji su u licemjerstvu spretni - ti ih ne poznaješ, ali ih Mi poznajemo. Njih ćemo na dvostruke muke staviti, a zatim će biti u veliku patnju vraćeni." /101/

Uzvišeni obavještava Njegova Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, da oko Medine i među samim stanovnicima Medine ima licemjera: "...koji su u licemjerstvu spretni", tj. ustrajni su u njemu, "...ti ih ne poznaješ, ali ih mi poznajemo". Iz ovoga se jasno vidi da Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, ne poznaje sve oko sebe od licemjera, poznaje neke od njih, a druge ne poznaje; poznavao je dio njih po obilježjima, kao što kaže Uzvišeni: "A da hoćemo, Mi bismo ti ih, uistinu, pokazali, i ti bi ih, sigurno, o biljezima njihovim poznao. Ali ti ćeš ih poznati po načinu govora njihova." (47:30)

Poznavao je neke sa kojima se sastajao od stanovnika Medine kao licemjere i ako su ga viđali ujutro i uvečer. Prethodno je spomenuto prilikom tumačenja riječi Uzvišenog: "...i htjeli su da učine ono što nisu uspjeli" (9:74), da je Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, pokazao Huzejfi očevidno četrnaest ili petnaest licemjera. Ovo je svođenje na poznavanje petnaest licemjera, i ne znači da je on poznavao njihova imena i izgled svakog od njih, a Allah najbolje zna.

Prenosi Ibn-Asakir u biografiji Ebu-Umera el-Bejrutija od Ebu ed-Derda: "Da je došao čovjek koji se zvao Harmele kod Vjerovjesnika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, pa je rekao: 'Vjerovanje je ovdje', i pokazao rukom u svoj jezik, 'a licemjerstvo je ovdje', i pokazao rukom u svoje srce, a spominjao je Allaha sasvim malo. Zatim je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao: 'Bože moj, podaj mu jezik koji spominje Allaha i srce koje zahvaljuje, i opskrbi ga ljubavlju prema meni i prema onima koji mene vole i okreni ga ka dobru.' Pa je rekao: 'O Allahov Poslaniče, imao sam drugove licemjere i bio sam im vođa, hoćeš li da ti ih dovedem?' On reče: 'Ko nam dođe, tražit ćemo oprost za njega, a ko ustraje u licemjerstvu, pa Allah ima najviše prava nad njima. Ne sklanjaj nikome pokrivač, ne otkrivaj ničiju tajnu.'" Ovako prenosi Ebu Ahmed el-Hakim.​

Rekao je Mudžahid o riječima Uzvišenog: "...njih ćemo na dvostruke muke staviti", znači ubijanje i zarobljavanje, u drugom predanju, glad i patnja u kaburu. Prenosi Es-Suddi od Ebi-Malika, a on od Ibn-Abbasa da je rekao: (515) "Ustao je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, držeći govor petkom pa je rekao: 'Izlazi, o taj i taj, zaista si ti licemjer, izlazi, o taj i taj, zaista si ti licemjer', pa je istjerao iz mesdžida ljude koje je osramotio. Rekao je Ibn-Abbas: "Ovo im je prva kazna kada ih je istjerao iz mesdžida, a druga je kaburski azab." Ovako prenosi i Es-Sevri od Es- Suddija, a on od Ebu-Malika slično ovome. "...a zatim će biti u veliku patnju vraćeni", tj. patnju na onome svijetu, a ona je vječni boravak u vatri, da nas Uzvišeni Allah sačuva.

"A ima i drugih koji su grijehe svoje priznali, i koji su djela dobra s drugim, koja su hrđava, izmiješali, njima će, može biti, Allah oprostiti - jer Allah prašta i Samilostan je." /102/

Pošto je Uzvišeni objasnio stanje licemjera koji izostaju iza džihada zbog nijekanja i sumnje, objasnio je stanje grješnika koji izostaju iz džihada uslijed lijenosti, uz vjerovanje u Istinu, pa kaže Uzvišeni: "A ima i drugih koji su grijehe svoje priznali...", tj. priznali su grijehe koji su između njih i Allaha, a oni imaju i drugih, dobrih dijela. Izmiješali su ih sa hrđavima, i oni su pod Allahovim pomilovanjem i Njegovim oprostom. Ovaj ajet je općenit za svakog grješnika prijestupnika, čija su dobra djela pomiješana i uprljana sa hrđavim. "…a ima i drugih." Rekao je Ibn-Abbas da je ovaj ajet objavljen povodom Ebu-Lubabe i grupe njegovih drugova koji su izostali iza Allahova Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, u pohodu na Tebuk. Kada se Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, vratio, svezali su se za stupove mesdžida i zakleli se da ih neće osloboditi niko osim Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem Pošto je objavljen ovaj ajet, Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, oslobodio ih je i oprostio im.

Prenosi El-Buhari od Semure bin Džunduba da je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao: (516) "Došla su mi ove noći dva čovjeka, pa su me nosili i donijeli u grad koji je sagrađen od zlata i srebra, zatim su nas sreli ljudi čija je polovina izgleda nešto najljepše što si vidio, a druga polovina nešto najružnije što si vidio. Zatim su im njih dvojica rekli: 'Idite i uđite u tu rijeku', pa su otišli. Kada su se vratili, nestalo je tog nedostatka sa njih pa su postali najljepšeg izgleda. Njih dvojica su mi rekli da je ovo kao Džennet i da je ovo tvoje boravište; a što se tiče ljudi koji koji su jednim dijelom lijepi, a drugim ružni, to su oni koji su izmiješali dobra djela sa lošim, pa im je Allah prešao preko njih." Ovako sažeto prenosi El-Buhari u komentaru ovog ajeta.

"Uzmi od dobara njihovih zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš, i pomoli se za njih, molitva tvoja će ih, zaista, smiriti - a Allah sve čuje i sve zna." /103/ "Zar ne znaju oni da jedino Allah prima pokajanje od robova Svojih i da samo On prihvaća milostinje, i da je samo Allah Onaj Koji prašta i da je On Milostiv?" /104/

Uzvišeni je naredio Svom Poslaniku, sallAllahu ‘alejhi we sellem, da uzme od njihovih dobara zekat, da ih time očisti i blagoslovljenim učini. Ovo je općenito za svakog koji izmiješa dobra djela sa drugima koja su hrđava, makar ajet bio objavljen povodom onih koji su izostali od džihada iz lijenosti, a vjernici su i priznali svoje grijehe. Oni koji poslije njih budu kao i oni, bit će tretirani isto. U riječima Uzvišenog: "...i pomoli se za njih", tj. moli za njih i traži oprosta za njih, kao što prenosi Muslim u svom Sahihu od Abdullaha bin Ebi-Evfa da je rekao: (517) "Kada bi ljudi davali zekat, Vjerovjesnik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, pomolio bi se za njih, pa mu je došao moj otac sa zekatom a on je rekao: 'Bože moj, podari Svoj blagoslov porodici Ebi-Evfa'a.'"

Za riječi Uzvišenog: "...molitva tvoja će ih zaista smiriti", rekao je Ibn-Abbas: "Molitva je tvoja milost njima." U riječima Uzvišenog: "A Allah sve čuje i sve zna", tj. čuje tvoje molbe i zna ko ih od tebe zaslužuje. Prenosi El-Imam Ahmed od Ibn - Huzejfe da Vjerovjesnikova, sallAllahu ‘alejhi we sellem, molitva stiže do čovjeka, njegovog djeteta i njegovog unuka. U riječima Uzvišenog: "…zar ne znaju oni da jedino Allah prima pokajanje od robova Svojih i da samo On prihvaća milostinje..." Ovo je podsticanje na pokajanje i milostinju, jer svako od ovo dvoje umanjuje i briše grijehe.

Uzvišeni ističe da oprašta svakom onom ko Mu se pokaje, a onome ko daje milostinju od halal zarade, zaista Uzvišeni Allah prima Svojom desnom rukom, pa je uvećava njenom vlasniku tako da datula postane kao Uhud. Kao što prenosi Es-Sevri i Veki' od Ebu-Hurejrea, koji kaže: "Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao je: (518) 'Zaista Allah prima milostinju i uzima je Svojom desnom rukom, pa je uvećava za nekog od vas kao što neko od vas uzgaja svoje ždrijebe, tako da komadić bude kao brdo Uhud.'"

Potvrda tome nalazi se u Knjizi Uzvišenog Allaha: "Zar ne znaju oni da jedino Allah prima pokajanje od robova Svojih i da samo On prihvaća milostinje, i da je samo Allah Onaj Koji prašta i da je On milostiv."

"I reci: 'Trudite se! Allah će trud vaš vidjeti, a i Poslanik Njegov i vjernici, i vi ćete biti vraćeni Onome Koji zna nevidljivi i vidljivi svijet, pa će vas o onome što ste radili obavjestiti.'" /105/​

Rekao je Mudžahid: "Ovo je prijetnja od Uzvišenog Allaha za prekršioce Njegovih naredbi, da se njihova djela izlažu pred Uzvišenim Allahom, Poslanikom, sallAllahu ‘alejhi we sellem, i vjernicima. Ovaj događaj, u koji nema sumnje, bit će na Sudnjem danu, kao što je Uzvišeni rekao: "Tada ćete ispitivani biti, i nijedna tajna vaša neće skrivena ostati" (69:18), a riječi Uzvišenog: "...i kada iziđe na vidjelo ono što je u srcima" (100:10), znače da to Allah ponekad pokaže ljudima i na ovom svijetu. Prenosi El-Imam Ahmed od Enesa, da je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao: (519) "Nemojte se čuditi nikome dok ne vidite kako će završiti. Zaista: čovjek radi duže vrijeme svog života, ili jedan period svog života dobro djelo; da umre na njemu - ušao bi u Džennet; zatim pređe na loše djelo. I zaista čovjek radi duže vrijeme svoga života ili jedan period svog života loša djela; da umre na tome - ušao bi u Vatru; zatim prijeđe na dobro djelo. Kada Allah želi Svome robu dobro, On ga iskoristi prije njegove smrti. Upitali su: 'O Allahov Poslaniče, kako ga iskoristi?' Odgovorio je: 'Allah ga uputi da radi dobro djelo, zatim ga na tome usmrti.'" Jedino ga Ahmed prenosi u ovom obliku.

"Ima i drugih koji su u neizvjesnosti da li će ih Allah kazniti ili će im oprostiti. A Allah sve zna i Mudar je." /106/

Rekli su Ibn-Abbas, Mudžahid, Ikrime, Ed-Dahhak i drugi: "Ima ih trojica koji su izostali", tj. od pokajanja, a to su: Mirare bin er-Rebi', Ka'b bin Malik i Hilal bin Umejje; odustali su od pohoda na Tebuk iz lijenosti i naklonosti prema udobnosti, lijepim plodovima i hladovini, a ne zbog sumnje i licemjerstva. Bila je i grupa njih koja se svezala za stupove džamije, kao što su uradili Ebu-Lubabe i njegovi drugovi, a i grupa koja nije radila, tako su ova trojica spomenuta pa je objavljeno pokajanje onih prije ovih. Ovima je odloženo pokajanje dok nije objavljeno: "Allah je oprostio Vjerovjesniku, muhadžirima i ensarijama..." (9:117) i: "...a i trojici koja su bila izostala, i to tek onda kad im je zemlja, koliko god da je bila prostrana, postala tijesna" (9:118), kao što će objašnjenje toga u hadisu Ka'b bin Malika. U riječima Uzvišenog: "...da li će ih Allah kazniti ili će im oprostiti", znače da su pod Allahovim pomilovanjem. Ako hoće da uradi sa njima ovo, i ako hoće da uradi s njima to, ali Njegova Milost nadvladava Njegovu srdžbu. "...a Allah sve zna i Mudar je", tj. zna ko zaslužuje kaznu ili pomilovanje, a Mudar je u Svojim djelima i Svojim riječima. Nema drugog boga osim Njega niti gospodara osim Njega.

"A oni koji su džamiju sagradili da bi štetu nanijeli, i nevjerovanje osnažili, i razdor među vjernike unijeli, pripremajući je za onoga koji se protiv Allaha i Njegova Poslanika još prije borio, sigurno će se zaklinjati: 'Mi smo samo najbolje željeli, a Allah je svjedok da su oni pravi lažljivci.'" /107/ "Ti u njoj nemoj nikada nikada molitvu obaviti! Džamija čiji su temelji, već od prvo dana, postavljeni na strahu od Allaha zaista više zaslužuje da u njoj obavljaš molitvu. U njoj su ljudi koji se vole često prati, a Allah voli one koji se mnogo čiste." /108/

Povod objave ovih časnih ajeta bio je čovjek iz Medine po imenu Ebu-Amir er-Rahi koji je prije dolaska Allahova Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, tj. u paganskom dobu, prešao na kršćanstvo; nakon što je došao Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, u Medinu i porasli ugled i snaga islama i muslimana na Bedru, pozvao ga je u islam pa je odbio; bio je nepokoran i pobjegao u Meku, a zatim kod Herakla, od kojeg je tražio pomoć za rat protiv muslimana, a on mu je obećao i tješio ga, te je on ostao da boravi kod njega. Zatim je pisao grupi svog naroda da će doći sa vojskom da se suprostavi Muhammedu i njegovoj poslanici. Naredio im je da mu pripreme utvrđenje i sklonište, pa su počeli sa gradnjom mesdžida pokraj mesdžida Kuba. Nakon njegovog završetka pitali su Allahova Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, da klanja u njemu, pa je rekao: "Mi idemo na put; ali kad se vratimo, klanjat ćemo, ako Allah bude htio." U njegovom povratku sa Tebuka na udaljenosti jedan dio dana od Medine došao mu je Džibril sa vijestima o mesdžidu Ed-Dirar, i o odlučnosti onih koji su ga gradili da ostanu u nevjerovanju i razdvajanju muslimana. Zatim je Allahov Poslanik poslao ljude da sruše taj mesdžid prije njegovog dolaska u Medinu, pa je Uzvišeni Allah objavio: "Ti u njoj nemoj nikad molitvu obaviti..." - do riječi - "...koji sami sebi nepravdu čine".

U riječima Uzvišenog: "...sigurno će se zaklinjati", tj. oni koji su ga gradili: "...mi smo samo najbolje željeli", tj. samo dobro, a Uzvišeni Allah kaže: "A Allah je svjedok da su oni pravi lažljivci", tj. u onome što su smjerali i namjeravali. Sagradili su ga da bi štetu nanijeli mesdžidu Kuba, i nevjerovanje u Allaha osnažili, i razdor među vjernike unijeli, pripremajući ga za onoga koji se protiv Allaha i Njegova Poslanika još prije borio: A on je Ebu-Amir, grješnik, koji se zvao Er-Rahib, Allah ga prokleo. U riječima Uzvišenog: "Ti u njoj nemoj nikad namaz obaviti", zabrana su Poslaniku, sallAllahu ‘alejhi we sellem, a tako i njegovom ummetu, da obavi namaz u njoj, tj. da nikada ne klanja. Zatim ga podstiče na obavljanje namaza u mesdžidu Kuba, čiji su temelji izgrađeni od prvog dana na bogobojaznosti (takva), a ona je pokornost Allahu i Njegovom Poslaniku, sallAllahu ‘alejhi we sellem, radi jedinstva riječi muslimana, i kao utvrda za islam i Njegove sljedbenike; zato je Uzvišeni rekao: "Džamija čiji su temelji, već od prvog dana, postavljeni na strahu od Allaha, zaista više zaslužuje da u njoj obavljaš molitvu."

O ovome je riječ povodom mesdžida Kuba, zato se navodi sahih hadis da je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao: (520) "Namaz u mesdžidu Kuba jeste kao umra." U drugom sahih hadisu navodi se: (521) "Allahov je Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, posjećivao mesdžid Kuba jašući i pješke." Prenosi Et-Taberani od Ibn-Abbasa da je rekao: (522) Pošto je objavljen ovaj ajet: "...u njoj su ljudi koji se vole često prati", Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, poslao je po Uvejma bin Saide, pa mu je rekao: "Kakvo je to pranje kojim vas je Allah pohvalio?" On je odgovorio: "O Allahov Poslaniče, nijedan čovjek među nama, niti žena, ne iziđe radi prirodne potrebe a da ne opere svoj spolni organ" - ili je rekao: "svoj čmar", pa je rekao Vjerovjesnik, sallAllahu ‘alejhi we sellem: "To je to."​

Navodi se u sahih hadisu: (523) "Džamija Allahovog Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, koja ju usred Medine, jeste džamija koja je podignuta na strahu od Allaha." Ovo je vjerodostojno, i nema proturječja između ajeta i između ovoga, jer ako je mesdžid Kuba od prvog dana podignut u strahu od Allaha - pa džamija Allahovog Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, prioritetna je i dostojnija da bude takva. Tako El-Imam Ahmed prenosi od Ubeja bin Ka'ba da je rekao: (525) "Raspravljala su dva čovjeka međusobno o džamiji čiji su temelji od prvog dana podignuti u strahu od Allaha, pa je rekao jedan od njih: 'To je džamija Kuba', a drugi je rekao: 'To je džamija Allahovog Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem' Zatim je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao: 'To je moja džamija.'" Također, bilježi ga Et-Tirmizi i ocijenio ga je vjerodostojnim, a prenose ga En-Nesai i Muslim.

Grupa iz prvih i kasnijih generacija rekla je da je to džamija Vjerovjesnika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, a to se prenosi od Omera bin el-Hattaba i njegovog sina Abdullaha, Zejda bin Sabita i Seida bin el-Musejjeba, a to mišljenje odabire i Ibn-Džerir. U riječima Uzvišenog: "Džamija čiji su temelji, već od prvog dana, postavljeni na strahu od Allaha, zaista, više zaslužuje da u njoj obavljaš namaz. U njoj su ljudi koji se vole često prati, a Allah voli one koji se mnogo čiste", dokaz je za obavljanje namaza u starim džamijama čiji su temelji od prvih dana podignuti na pokornosti samo Jedinom Allahu, Koji nema druga i za obavljanje namaza sa grupom dobrih ljudi i čestitih robova koji čuvaju propisno uzimanje abdesta i suzdržavaju se od prljavština.

"Da li je bolji onaj koji je temelj zgrade svoje postavio u strahu od Allaha i u Njegovom zadovoljstvu, ili onaj koji je temelj zgrade svoje postavio na rub podlokane obale koja se nagnula, da se zajedno s njim u vatru džehenemsku sruši? A Allah neće ukazati na Pravi put narodu koji sam sebi nepravdu čini." /109/ Zgrada koju su oni sagradili, stalno će unositi nemir u srca njihova, sve dok im srca ne popucaju - a Allah sve zna i Mudar je."/110/

Uzvišeni kaže da nisu isti onaj koji je podigao temelj svoje zgrade u strahu od Allaha i zadovoljstvu i onaj koji je sagradio džamiju da bi nanio štetu, osnažio nevjerovanje i unio razdor među muslimane, pripremajući je za onoga koji se protiv Allaha i Njegova Poslanika još prije borio; ovi, zaista, grade svoje zgrade na ivici jame koja će se srušiti zajedno sa njima. "…u vatru džehenemsku, a Allah neće ukazati na Pravi put narodu koji sam sebi nepravdu čini", tj. neće učiniti dobrim djela pokvarenjaka. Džabir bin Abdullah rekao je: "Vidio sam džamiju koja je sagrađena da bi se šteta nanijela. Iz nje je izlazio dim u vrijeme Allahovog Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem" "Zgrada koju su oni sagradili stalno će unositi nemir u srca njihova", tj. zbog njihove smjelosti da učine ružan postupak, koji im je izazvao sumnju i licemjerstvo u srcima, kao što su obožavaoci teleta bili puni ljubavi prema njemu. "…Sve dok im srca ne popucaju", tj. njihovom smrću. To su rekli Ibn-Abbas, Mudžahid, Katade i drugi učenjaci prvih generacija. "...a Allah sve zna", tj. za djela Svojih stvorenja, "...i Mudar je", u njihovom nagrađivanju, dobrim ili lošim.

"Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za Džennet koji će im dati. Oni će se na Allahovu putu boriti, pa ubijati i ginuti. On je to, zbilja, obećao u Tevratu i Indžilu i Kur'anu. A ko od Allaha dosljednije ispunjava obećanje svoje? Zato se radujte pogodbi svojoj koju ste s Njim ugovorili, i to je veliki uspjeh."/111/

Uzvišeni ističe da On nadoknađuje Svojim robovima, vjernicima, za njihove živote i njihove imetke, ako su ih uložili na Njegovom putu - Džennetom. Ovo je iz Njegove dobrote, velikodušnosti, dobročinstva. Zaista On prihvata da da naknadu iz onog što posjeduje i što daruje Svojim robovima, zato su rekli Hasan el-Basri i Katade: "Tako mi Allaha, sklopio je ugovor o kupoprodaji sa njima, pa im je skuplje platio."

Šemr bin Atijje rekao je: "Nema nijednog muslimana a da ne duguje prema Uzvišenom Allahu prisegu na vjernost, izvrši je ili umre u njoj", zatim je proučio ovaj ajet. Zato se kaže: Ko se uputio na Allahov put, sklopio je ugovor sa Allahom, tj. prihvatio je ovaj ugovor i izvršio ga. Prenose Muhammed bin Ka'b el-Kurezi i drugi od Abdullaha bin Revvahe, radijAllahu anhu, da je rekao Allahovom Poslaniku, sallAllahu ‘alejhi we sellem, tj. u noći davanja prisege na vjernost kod Akabe: (526) "Uvjetuj od nas prema tvome Gospodaru i prema tebi šta hoćeš!" Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao je: "Uvjetujem, prema svome Gospodaru: da Ga obožavate i da Mu nikoga ravnim ne smatrate, a prema sebi: da me branite od čega branite svoje živote i svoje imetke." Zatim su pitali: "A šta nama pripada ako budemo tako radili?" Rekao je: "Džennet." A oni su rekli: "Trgovina je donijela dobit. Nećemo raskidati ugovor niti ćemo tražiti da se on opozove", pa je objavljeno: "Allah je od vjernika kupio živote njihove." "Oni će se na Allahovu putu boriti pa ubijati i ginuti", tj. svejedno, ubijali ili ubijeni bili, ili im se desilo i jedno i drugo, obavezan im je Džennet. El-Buhari i Muslim navode da je (527) Allah zajamčio onoga koji je izišao na Njegov put, isključivo radi borbe na Njegovom putu i vjerovanja u poslanike - ako ga usmrti - da će ga u uvesti u Džennet ili će ga vratiti njegovoj kući iz koje je izišao, sa nagradom koju ima kod Allaha ili ratnim plijenom.

U riječima Uzvišenog: "On im je to zbilja obećao u Tevratu i Indžilu i Kur'anu", potvrda je za ovo obećanje i obavještenje da je to Sebi stavio obavezu i to objavio Svojim Poslanicima u Svojim Velikim knjigama, koje je spomenuo. "A ko od Allaha dosljednije ispunjava obećanje svoje?" Zaista, On neće iznevjeriti Svoje obećanje, kao što stoji u Njegovim uzvišenim riječima: "A čije su riječi od Allahovih istinitije?" (4:122) Stoga je Uzvišeni rekao: "Zato se radujte pogodbi svojoj koju ste s njim ugovorili, i to je veliki uspjeh", tj. neka se raduje onaj ko je izvršio dužnost, shodno ovome ugovoru i potpuno ostvario ovaj sporazum, velikom uspjehu i udobnom boravku.​

"Oni se kaju, i Njemu ibadet čine, i Njega hvale, i poste, i namaz obavljaju, i traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju i Allahovih se propisa pridržavaju. A vjernike obraduj!"/112/

Ovo je opisivanje vjernika od kojih je Allah kupio njihove živote i njihove imetke lijepim svojstvima i pohvalnim karakteristikama. "Oni koji se kaju", od svih grijeha, napuštajući razvrat, "i Njemu ibadet čine", tj. obavljaju ibadete prema svom Gospodaru brižljivo ih čuvajući - a to su riječi i djela. Najosobeniji ibadet, kada su riječi u pitanju, jeste pohvala Allaha (hamd). Zato je Uzvišeni rekao: "...i Njega hvale." Od najboljih je djela post, a to je napuštanje užitka u hrani i piću i u spolnom općenju. To se podrazumijeva pod riječju ovdje. Stoga je Uzvišeni rekao: "...i poste", kao što je time opisao žene Vjerovjesnika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, riječima: "koje poste", (66:5) tj. postačice. Također ruku' i sedžda predstavljaju namaz, zato je Uzvišeni rekao: "...i namaz obavljaju." Oni pored toga koriste Allahovim stvorenjima i upućuju ih na pokornost Allahu tako što traže da se čine dobra djela, a odvraćaju od nevaljalih, uz znanje šta treba da se radi, a šta da se napusti. To je čuvanje Allahovih propisa u onome šta je On dopustio i zabranio, teoretski i praktično. Oni tako izvršavaju ibadet prema Allahu i savjetuju ljude; zato je Uzvišeni rekao: "A vjernike obraduj!", jer vjerovanje obuhvata sve ovo, i svaka sreća pripada onome ko se odlikuje njime. Objašnjenje da se pod riječju "sijaha" podrazumijeva post. To se prenosi od Abdullaha bin Mesuda, Ibn-Abbasa i Aiše, neka je Allah zadovoljan njima. To se, također, prenosi od Mudžahida, Seida bin Džubejra, Ata' i drugih.

Prenosi Ibn-Džerir od Ebu-Hurejrea da je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao: (528) "Es-saihun jesu postači". Prenosi Ibn-Džerir od Ubejda bin Umejra da je: (529) "Vjerovjesnik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, bio pitan za značenje riječi 'es-saihun', pa je rekao: 'To su postači.'" Ovo je dobar mursel hadis (čiji niz prenosilaca dopire samo do tabiina) i ovo je najpoznatije i najispravnije mišljenje u pogledu značenja ove riječi. Međutim, navodi se hadis koji ukazuje da riječ "es-sijaha" označava džihad. Prenosi Ebu-Davud u svome Sunenu od Ebu-Umame: (530) "Da je čovjek rekao: 'O Allahov Poslaniče, dozvoli mi putovanje radi isposništva (es-sijaha)'. Zatim je Vjerovjesnik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao: 'Putovanje (es-sijaha) moga ummeta jeste borba (džihad) na Allahovom putu.'"

Pod pojmom "es-sijaha" ne misli se na putovanje po zemlji i osamljivanje u visokim brdima, pećinama i pustinjama. Zaista, ovo nije dozvoljeno, osim u danima smutnji i potresa u vjeri, kao što se navodi u Buharijinom Sahihu od Ebu-Seida el-Hudrija da je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao: (531) "Skoro da je došlo vrijeme kada će najbolji imetak čovjeku biti sitna stoka, sa kojom će obilaziti prijevoje planina i kišovite predjele bježeći sa svojom vjerom od smutnji."

"Vjerovjesniku i vjernicima nije dopušteno da mole oprosta za mnogobošce, makar im bili i rod najbliži, kad im je jasno da će oni stanovnici u Džehennemu biti." /113/ "A što je Ibrahim tražio oprosta za svoga oca - bilo je samo zbog obećanja koje mu je dao. A čim mu je bilo jasno da je on Allahov neprijatelj, on ga se odrekao. Ibrahim je, doista, bio pun sažaljenja i obazriv." /114/

Prenosi Imam Ahmed od Ibn el-Musejjeba, a on od svog oca da je rekao: (532) "Kada je bio Ebu-Talib na samrti, ušao je kod njega Vjerovjesnik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, i kod njega su bili Ebu-Džehl i Abdullah bin Ebi-Umejje; zatim je rekao: "O amidža, reci: 'Nema drugog Boga osim Allaha' - riječi kojima ću se zauzeti za tebe kod Uzvišenog Allaha." Zatim su rekli Ebu-Džehl i Abdullah bin Umejje: 'O Ebu-Talibe, zar hoćeš da napustiš vjeru Abdul-Mutaliba?' Pa je rekao: 'Ja sam u vjeri Abdul-Mutaliba.' Zatim je Vjerovjesnik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao: 'Tražit ću oprosta za tebe, dok mi to ne bude zabranjeno'", pa je objavljeno: "Vjerovjesniku i vjernicima nije dopušteno da mole oprosta za mnogobošce, makar im bili i rod najbliži, kad im je jasno da će oni stanovnici u Džehennemu biti." I povodom njega bi objavljeno: "Ti, doista, ne možeš uputiti na Pravi put onoga koga ti želiš uputiti - Allah ukazuje na Pravi put onome kome On hoće." (28:56) Bilježe ga El-Buhari i Muslim.

Prenosi El-Imam Ahmed od Burejde da je rekao: (533) "Bili smo na putu sa Vjerovjesnikom, sallAllahu ‘alejhi we sellem, pa nam je naredio da sjašemo, a bilo nas je oko hiljadu konjanika, zatim je klanjao dva rekata i okrenuo nam se licem, a oči su mu suzile. Zatim mu je prišao Omer, sin El-Hattabov, govoreći da bi žrtvovao oca i majku za njega, i rekao mu: 'O Allahov Poslaniče, šta ti je?' Odgovorio je: 'Molio sam svog Uzvišenog Gospodara za oprost mojoj majci pa mi nije dozvolio, zatim su mi oči zasuzile iz milosti prema njoj od Vatre. Ja sam vam zabranjivao tri stvari: da posjećujete kaburove, sada ih posjećujte, njihova će vas posjeta podsjećati na dobro; da jedete kurbansko meso poslije tri dana, sada ga jedite i držite koliko hoćete, i da pijete iz posuda, a sada pijte iz bilo koje posude, samo ne pijte opojna pića.'"

Prenosi Es-Suhejli u djelu "Er-Revd" sa lancem prenosilaca u kojem se nalazi grupa nepoznatih: da je Allah oživio Poslanikovog, sallAllahu ‘alejhi we sellem, oca i majku, pa su povjerovali u Njega.[368] A El-Hafiz ibn Dehijje rekao je: "Ovaj hadis je apokrifan i odbacuju ga Kur'an i idžma (konsenzus)."

Rekao je Uzvišeni Allah: "…A i onima koji umru kao nevjernici" [369] (4:18) Katade u komentaru ajeta: "Vjerovjesniku i vjernicima nije dopušteno da mole oprosta za mnogobošce, makar im bili i rod najbliži" kaže: (534) "Spomenuto nam je da su neki drugovi Vjerovjesnika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, govorili: 'O Allahov Vjerovjesniče, bilo je naših očeva koji su lijepo postupali prema komšiluku i čuvali rodbinske veze, puštali zarobljenike i poštivali ugovor o zaštiti, zar da se ne molimo za njih?' Rekao je: 'Svakako! Tako mi Allaha, ja se molim za svog oca kao što se molio Ibrahim za svog.'" Zatim je Uzvišeni Allah objavio: "Vjerovjesniku i vjernicima nije dopušteno da mole oprosta za mnogobošce" - sve do riječi Uzvišenog - "el-džehim". Zatim je Uzvišeni Allah opravdao Ibrahima, alejhi selam, riječima: "A što je Ibrahim tražio oprosta za svoga oca, bilo je samo zbog obećanja koje mu je dao…"​

Katade prenosi da je Allahov Vjerovjesnik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao: (535) "Objavljene su mi riječi koje su ušle u moje uši i smjestile se u mom srcu: Naređeno mi je da ne tražim oprost onome ko je umro kao mnogobožac, pa ko bude djelio višak svog imetka, za njega je to dobro, a ko ga bude zadržavao za sebe - to je loše po njega, a Allah neće koriti za ono što je dovoljno." O riječima Uzvišenog: "A čim mu je bilo jasno da je on Allahov neprijatelj, on ga se odrekao." Ibn-Abbas je rekao: "Neprestano je Ibrahim tražio oprosta za svoga oca dok nije umro, a čim mu je bilo jasno da je Allahov neprijatelj, on ga se odrekao", ovako je isto rekao Mudžahid, Ed-Dahhak, Katade i drugi, Allah im se smilovao.

U vezi s riječima Uzvišenog: "Ibrahim je, doista, bio pun sažaljenja i obazriv", prenose Sufjan es-Sevri, i ostali, od Abdullaha bin Mesuda da je rekao: "'El-evvah' znači: onaj koji mnogo upućuje molbe (dove) Allahu, dželle šanuhu" O značenju ove riječi rečena su mnoga slična mišljenja, a najpreče je mišljenje onih koji kažu da to znači, onaj koji mnogo dove upućuje, i to odgovara kontekstu. Pošto je Uzvišeni Allah spomenuo Ibrahima da je tražio oprosta za svog oca zbog obećanja koje mu je dao, Ibrahim je mnogo upućivao molbe i bio blag prema onima koji su mu učinili nepravdu i zlo. Zato je tražio oprosta za svoga oca i pored žestokih njegovih uvreda u riječima Uzvišenoga: "Otac njegov je rekao: 'Zar ti mrziš božanstva moja, o Ibrahime? Ako se okaniš, zbilja ću te kamenjem potjerati, zato me za dugo vrijeme napusti!' 'Mir tebi', reče Ibrahim: 'Molit ću Gospodara svoga da ti oprosti, jer On je vrlo dobar prema meni.'" (19:46,47) Bio je obazriv prema njemu i pored njegovih uvreda, molio je za njega i tražio oprosta. Zato je Uzvišeni rekao: "Ibrahim je, doista, bio pun sažaljenja i obazriv."

"Allah neće učiniti da zaluta narod koji je na Pravi put uputio prije nego što im objasni ono čega se trebaju čuvati - Allah, zaista, sve dobro zna." /115/ "Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji, On život i smrt daje, i vi osim Allaha nemate ni zaštitnika ni pomagača." /116/

Uzvišeni obaviještava o sebi i Svojoj pravednoj odredbi da On neće učiniti narod zalutalim nakon slanja objave njima da bi im to bio dokaz protiv njih. Kao što je Uzvišeni rekao: "I Semudu smo na Pravi put ukazivali", (41:17) On vam ne bi odredio zabludu zbog vašeg traženja oprosta za vaše umrle mnogobošce dok vam nije donio zabranu da to napustite. Prije nego što vam je objasnio odvratnost i zabranu toga, ako ste to radili - neće vam propisati zabludu, osim ako vas je opskrbio uputom i podario vjeru u Njega i Njegova Poslanika, jer pokornost i griješenje biva naredbom i zabranom. U vezi sa riječima Uzvišenog: "Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji, On život i smrt daje, i vi osim Allaha nemate ni zaštitnika ni pomagača", Ibn-Džerir je rekao: "Ovo je podstrek od Uzvišenog Allaha Njegovim robovima vjernicima na borbu protiv mnogobožaca i vladara nevjerstva, i da se pouzdaju u Allahovu pomoć, Gospodara nebesa i Zemlje, i da se ne plaše Njegovih neprijatelja, jer njima nema zaštitnika osim Allaha niti pomagača osim Njega."

"Allah je oprostio Vjerovjesniku, i muhadžirima i ensarijama, koji su ga u teškom času slijedili, u vrijeme kada se srca nekih od njih zamalo nisu pokolebala: On je poslije i njima oprostio, jer je On prema njima Blag i Milostiv." /117/

Mudžahid, a i ostali su rekli: "Ovaj je ajet objavljen povodom pohoda na Tebuk tako što su izišli u teškim okolnostima, suši i vrućini, uz oskudicu u hrani i vodi, tako da su dva čovjeka polovila hurmu između sebe." Prenosi Ibn-Džerir od Ibn-Abbasa da je Omer bin el-Hattab rekao: (536) " …tako da bi čovjek zaklao svoju devu, zatim iscijedio njen burag i to popio, i uzeo što je ostalo za veću nevolju", zatim je rekao Ebu - Bekr es-Sidik: "O Allahov Poslaniče, zaista ti je Uzvišeni Allah obično uslišavao dove, pa moli se za nas", pa je rekao: "Želiš to?" Odgovorio je: "Da", podigao je ruke i nije ih spuštao dok nije nebo prokapalo, pa je dugo pljuštala kiša, zatim je prestala, napunili su što su imali uza se, zatim smo posmatrali i nismo primijetili da je bilo kiše izvan logora.

Ibn-Džerir je o riječima Uzvišenog: "Allah je oprostio…" rekao "Teškoća bila je u opskrbi, tovarnoj životinji, putnoj opskrbi i vodi." "U vrijeme kada se srca nekih od njih zamalo nisu pokolebala", tj. od istine, sumnjajući u vjeru Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, i osjećajući nedoumicu zbog teškoća i žestina u njihovom putovanju i pohodu. "On je poslije i njma oprostio", govoreći da je njihova opskrba obraćanje Njihovom Gospodaru i vraćanje u postojanost u Njegovoj vjeri, "...jer je On prema njima Blag i Milostiv."

"A i onoj trojici koja su bila izostala i to tek onda kad im je zemlja, koliko god da je bila prostrana, postala tijesna, i kad im se bilo stisnulo u dušama njihovim kada su vidjeli da nema utočišta od Allaha nego samo u Njega. On je poslije i njima oprostio da bi se i ubuduće kajali, jer Allah, uistinu, prima pokajanje i Milostiv je." /118/ "O vjernici, boj te se Allaha i budite s onima koji su iskreni." /119/

Prenosi El-Imam Ahmed od Ubejdullaha bin Ka'ba bin Malika, koji je bio vodič Ka'bov kada je oslijepio i koji kaže: "Čuo sam Ka'ba bin Malika da je pričao kada je izostao od Allahova Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, u pohodu na Tebuk: (537)[370] 'Nisam izostajao od Allahova Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, u pohodima koje je vodio, osim u pohodu na Tebuk.'" Izuzetak je Bitka na Bedru, a za nju niko ko je izostao nije ukoren, jer je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, izišao želeći karavan Kurejšija, tako da je Allah učinio da se sukobi sa njegovim neprijateljem bez zakazanog sastajanja. Prisustvovao sam sa Allahovim Poslanikom, sallAllahu ‘alejhi we sellem, na Akabi kada smo se uzajamno obavezali na islam. Ne bih volio u zamjenu za prisustvovanje Akabi prisustvovanje Bedru, iako je Bedr u većem spomenu i poznatiji kod ljudi. Ono što je bilo vezano za mene kad sam izostao od Allahovog Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, u pohodu na Tebuk, jeste da nikad nisam bio jači niti je bilo spremnijeg čovjeka od mene u vrijeme kad sam izostao iz tog pohoda. Tako mi Allaha, prije tog pohoda nikad nisam imao dvije jahalice zajedno, a za vrijeme tog pohoda imao sam ih zajedno.​

Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rijetko je vodio pohod a da nije aludirao na drugi, dok nije došao ovaj pohod. Vodio ga je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, po žestokoj vrućini i uputio se na dalek put i bezvodne pustinje, protiv mnogobrojnog neprijatelja, pa je prepustio muslimanima njihovu stvar da bi se pripremili protiv neprijatelja. Saopćio im je svoj pravac koji želi a muslimana je bilo mnogo sa Allahovim Poslanikom, sallAllahu ‘alejhi we sellem, tako da ih ne bi mogla obuhvatiti ni knjiga - registar.

Rekao je Ka'b: "Rijetko ne bi čovjek, koji je želio izostati, mislio da to neće Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, primijetiti, osim da Uzvišeni Allah spusti objavu o tome. Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, izvršio je taj pohod kada su prijali plodovi i hladovi, a ja sam tom pohodu okrenuo lice."

Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, i vjernici su se spremili, požurio sam da se spremim sa njima pa sam se vratio i nisam ništa pripremio od svoje opreme, pa sam sebi rekao: 'Ja to mogu ako hoću.' To je kod mene trajalo dok su se ljudi ozbiljno pripremali, pa je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rano ujutro krenuo i muslimani sa njim, a ja još ništa nisam spremio i rekao sam: 'Spremit ću se poslije dan ili dva, zatim ću ih stignuti.' Čim su otišli, požurio sam da se spremim, pa sam se vratio i ništa nisam pripremio. Zatim sam opet otišao da se spremim, pa sam se vratio i nisam ništa uradio. Još uvijek je to dugo trajalo kod mene dok su oni žurili i utrkivali se u pohodu pa sam pomislio da otputujem i da ih sustignem, a da sam, bogdo, to uradio, ali mi to poslije nije bilo određeno. Kada bih izišao među ljude poslije Allahova Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, ožalostilo bi me da sam vidio samo sumnjive ljude u licemjerstvu ili ljude kojima je Uzvišeni Allah opravdao.

Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, nije me se sjetio dok nije stigao do Tebuka, zatim je rekao, sjedeći među ljudima: 'Šta je uradio Ka'b bin Malik?' Zatim je rekao neki čovijek iz plemena Beni-Seleme: 'Zadržale su ga, o Allahov Poslaniče, dvije njegove bunde (ogrtača) i gledanje u dva plašta.' Zatim je rekao Muaz bin Džebel: 'Ružno je to što si rekao; tako mi Allaha, o Allahov Poslaniče, mi ne znamo o njemu osim dobro', a Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, na to je šutio."

Ka'b bin Malik priča dalje: "Pošto sam obaviješten da se Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, vraćao sa Tebuka, kod mene se pojavila tuga i jad i ja sam nastojao da se sjetim laži koju ću reći i da se sutra izvučem iz njegove srdžbe. U tome sam tražio pomoć od svakog razumnog iz svoje familije. Pošto je rečeno da Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, pristiže, udaljila se laž od mene i shvatio sam da se ničim ne mogu izbaviti. Zatim sam odlučio da budem iskren prema njemu. Onda je stigao.

A kada bi dolazio s puta, Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, počinjao bi od mesdžida. Klanjao bi dva rekata, zatim bi sjeo među ljude. Kada je to uradio, došli su mu oni koji su izostali, izvinjavajući se i zaklinjući se, a bilo ih je osamdeset i nekoliko ljudi, pa je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, primio od njih ono što su javno iznijeli i oprostio im, njihove je tajne prepustio Uzvišenom Allahu. Kada sam ja došao i nazvao mu selam, nasmiješio se osmijehom ljutitog čovjeka.

Zatim mi je rekao: 'Dođi', pa sam došao i sjeo ispred njega, zatim me upitao: 'Šta ti se desilo pa da izostaneš? Zar nisi bio kupio jahalicu?', pa sam rekao: 'O Allahov Poslaniče, doista da sjedim kod nekog drugog mimo tebe od ljudi ovog svijeta, gledao bih da se izvučem iz njegove srdžbe sa opravdanjem, a meni je data sposobnost polemike i rasprave. Ali, tako mi Allaha, znam ako ti kažem danas lažan govor s kojim ćeš biti zadovoljan, Allah će, sigurno, prosuti tvoju srdžbu na mene, a ako ti kažem istinu zbog koje ćeš se naljutiti na mene, ja se time nadam nagradi od Uzvišenog Allaha. Tako mi Allaha, nisam imao opravdanja, kao nikad do tada i nije bilo spremnijeg od mene kad sam izostao iza tebe.' Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, je rekao: 'Ovo je istina. Ustani i idi dok ti Allah ne presudi.' Zatim sam ustao i do mene su došli ljudi iz plemena Beni-Seleme i rekli: 'Tako nam Allaha, ne znamo da si griješio prije ovog. Zar nisi mogao da se opravdaš Allahovom Poslaniku, sallAllahu ‘alejhi we sellem, onim što su se pravdali koji su izostali? Bilo ti je dovoljno za tvoj grijeh to što bi za sebe tražio oprost Allahova Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem?'" Ka'b je rekao: 'Tako mi Allaha, grdili su me tako da sam se želio da vratiti pa da sam sebe poreknem."

"Zatim sam im rekao: 'Da li je ikog zadesilo ovo sa mnom?' Odgovorili su: 'Da, zadesilo je to još dva čovjeka, koji su rekli kao što si i ti rekao.' Rečeno im je kao što je rečeno i tebi'; pa sam upitao: 'Ko su njih dvojica?' Odgovorili su: 'Mirare bin er-Rebia el-Amirij' i Hilal bin Umejje el-Vakifi.' Spomenuli su mi dva dobra čovjeka koji su učestvovali na Bedru, a ja sam se mogao ugledati u njih. Ja sam krenuo kada su mi ih spomenuli.'" On dalje kaže: "Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, zabranio je muslimanima razgovarati sa nama trojicom između onih koji su izostali iza njega. Izbjegavali su nas ljudi i mnogo se promijenili, tako da ja nisam mogao prepoznati zemlju po kojoj sam hodao, i ona kao da nije bila zemlja koju sam znao. U takvom stanju ostali smo pedeset noći.

Što se tiče dvojice drugova, izolirali su se i sjedili u svojim kućama plačući. Ja sam bio čvršći i strpljiviji, odlazio sam na namaz sa muslimanima, obilazio trgove, niko nije razgovarao sa mnom. Dolazio bih Allahovom Poslaniku poslije namaza, nazivao bih mu selam i sam sebe pitao miču li se njegove usne, odvraća li mi selam ili ne?​

Zatim sam klanjao blizu njega i krao mu pogled. Kada bih ja pristupio u namazu, gledao je u mene, a kada bih se okrenuo prema njemu, skinuo bi pogled sa mene. Kada je takav odnos muslimana prema meni potrajao, otišao sam i ušao u (ograđeni) vrt Ebi - Katadea, a on je moj amidžić i najdraži mi od ljudi.

Nazvao sam mu selam; tako mi Allaha, nije mi odvratio; zatim sam mu rekao: 'O Ebu-Katade, kunem te Allahom, da li znaš da ja volim Allaha i Njegova Poslanika?' On je samo šutio. Ponovio sam i preklinjao ga, a on je šutio, zatim je rekao: 'Allah i Njegov Poslanik znaju.'

Zatim su mi obilno suzile oči i ja sam se okrenuo dok nisam prešao zid. I dok sam išao medinskim bazarom, ugledao sam Nabetajca iz Šama koji je prodavao hranu i govorio: 'Ko će mi pokazati Ka'b Bin Malika?' Pa su ljudi počeli išaretom da mu pokazuju na mene, tako da je došao i pružio mi pismo od kralja Gassana. Bio sam pisar, a u njemu je stajalo:

Nakon što smo obaviješteni da tvoj drug grubo postupa prema tebi i da te Allah nije učinio u kući poniženja i propasti, pridruži se nama, dat ćemo ti utjehu.

Rekao sam kada sam ga pročitao: 'Ovo je još jedno iskušenje!' Pa sam naumio to pismo zapaliti i da mi posluži kao rasvjeta, te sam ga i zapalio. Kada je prošlo četrdeset noći od pedeset, došao mi je izaslanik Allahova Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, govoreći: 'Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, naređuje ti da se odvojiš od svoje žene.' 'Da je pustim ili šta da radim?' Pa je rekao: 'Da se odvojiš od nje, tj. da se ne približavaš.' Isto tako je bilo i sa dvojicom drugova. Zatim sam rekao svojoj ženi: 'Idi svojoj obitelji i budi kod njih dok Allah ne presudi ovu stvar kako želi.'

Zatim je došla žena Hilal bin Umejje kod Allahova Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, pa je rekla: 'O Allahov Poslaniče, Hilal je iznemogao starac, nema sluge, da li ne voliš da ga ja služim?', a on je rekao: 'Ne, ali da ti ne prilazi.' Ona je odgovorila: 'Zaista on, tako mi Allaha, nema živosti ni za čim, još uvijek, tako mi Allaha, plače otkako se desio njegov slučaj do ovog dana.'

Govorili su mi neki iz moje porodice da tražim dozvolu od Allahova Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, povodom svoje žene, jer je dozvolio ženi Hilala bin Umejje da ga poslužuje. Zatim sam rekao: 'Tako mi Allaha, neću tražiti dozvolu od Allahova Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, u vezi s njom, a ne znam šta bi o tome rekao Allahov Poslanik kada bih tražio dozvolu od njega kad sam mlad čovjek.'"

Ka'b dalje priča: "Ostali smo deset noći, zatim se navršilo pedeset od kada je zabranio općenje sa nama. Zatim sam klanjao sabah - namaz ujutro pedesete noći na ploči (krovu) jedne od naših kuća. I dok sam sjedio u stanju tjeskobe koju je Uzvišeni Allah spomenuo, i zemlja mi je postala tijesna koliko god da je bila prostrana, čuo sam čovjeka koji viče sa brda Sal' najvišim glasom: 'Radosna vijest o Ka'b bin Maliku!' Pao sam na sedždu i znao sam da je došao spas i izlaz od Uzvišenog Allaha tako što nam je primio tevbu. Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, objelodanio je Allahovo pomilovanje nama nakon što je klanjao sabah - namaz, pa su dolazili ljudi donoseći nam radosne vijesti. Prema dvojici mojih drugova uputili su se glasnici, a prema meni je jedan čovjek jahao na konju, dok je čovjek iz Eslema požurio ka brdu i sa njega povikao. Glas ovog čovjeka je bio brži. Nakon što mi je došao ovaj čovjek sa radosnom viješću, čiji sam glas čuo, skinuo sam svoja dva odijela i obukao ga njima zbog radosne vijesti. Tako mi Allaha, nisam imao osim ta dva. Posudio sam druga dva odijela, zatim ih obukao i otišao da potražim Allahova Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem

Susretali su me grupe i grupe ljudi čestitajući mi na Allahovom pomilovanju govoreći: 'Neka ti je prijatno Allahovo pomilovanje', dok nisam ušao u džamiju. Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, sjedio je u džamiji, a ljudi oko njega. Ustao je Talha bin Ubejdullah i potrčao prema meni da bi se rukovao sa mnom i čestitao mi; tako mi Allaha, nijedan čovjek od muhadžira nije mi prišao osim njega. 'Ka'b to nije zaboravio Talhi.' Kada sam nazvao selam Allahovom Poslaniku, sallAllahu ‘alejhi we sellem, odgovorio je i lice mu je sijevnulo od radosti: 'Raduj se najboljem danu koji ti je došao od kako te je majka rodila.' Rekao sam: 'Da li je od tebe, o Allahov Poslaniče, ili je od Allaha?' 'Od Allaha!'"

Ka'b kaže: "Kada bi Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, bio radostan, zasjalo bi njegovo lice kao da je komad mjeseca, tako da se to znalo kod njega. Pošto sam sjeo ispred njega, rekao sam: 'O Allahov Poslaniče, zaista u moje pokajanje spada to da izdvojim sav svoj imetak kao sadaku Allahu i Njegovom Poslaniku.' Poslanik je rekao: 'Zadrži kod sebe dio imetka, to je bolje za tebe.' Zatim sam rekao: 'Uistinu, zadržavam svoju dionicu na Hajberu. O Allahov Poslaniče, zaista me Allah spasio zbog istine i u moju tevbu spada to da ne govorim osim istinu.' Tako mi Allaha, ne znam nikog od muslimana da je Allah stavio na iskušenje sa istinom u govoru, od kako sam to spomenuo Allahovom Poslaniku, sallAllahu ‘alejhi we sellem, kao što je mene iskušao Uzvišeni Allah. Tako mi Allaha, nisam naumio laž od kako sam to rekao Allahovom Poslaniku, sallAllahu ‘alejhi we sellem, do ovog dana, i ja se nadam da me Uzvišeni Allah čuva i u ostatku života."

Uzvišeni Allah je objavio: "Allah je oprostio Vjerovjesniku i muhadžirima i ensarijama, koji su ga u teškom času slijedili, u vrijeme kada se srca nekih od njih zamalo nisu pokolebala, On je poslije i njima oprostio, jer je On prema njima blag i milostiv. A i onoj trojici koja su bila izostala, i to tek onda kad im je zemlja koliko god da je bila prostrana, postala tijesna, i kad im se bilo stisnulo u dušama njihovim, i kad su vidjeli da nema utočišta od Allaha nego samo u Njega. On je poslije i njima oprostio da bi se i ubuduće kajali, jer Allah, uistinu, prima pokajanje i Milostiv je. O vjernici, bojte se Allaha i budite s onima koji su iskreni!"​