Kada čovjek kroči prvi puta na ovu zemlju, živio je, radio, maštao i sanjao. Kad kročiše po dvojica, po trojica i četverica, pojaviše se neka čudna, mračna osjećanja. Mrziše se, zavidješe, ubijaše i klaše, krv prolijevajući. Bijeli su od crnih bolji, bogati od bijednih, a mladi od oronulih. Vijekovima jedinke i narodi ludost hvališe, s njom lijegaše, a i budiše se.
Jer, da mrziš drugoga i sebe moraš mrziti ili pak sebe voljeti previše. Da digneš ruku na stvorenje Božije moraš obje svoje dići od sebe. Da ubiješ, opljačkaš i protjeraš moraš se spustiti do nivoa divlje zvijeri, i još malo niže… Al’ znate vi to već…
I ovo o čemu vam pričam zbilo se u proljetnim danima, kada mirišu behari, rastu trave i cvrkuću ptice. U najljepšim danima dešavaju se najbolnije stvari. U najbolnijim momentima rađa se snaga, nada i volja za novim jutrom.
Tako bi i s didom Sulejmanom i nenom Šehrom. Živjeli su, a i opet žive u Kamenici. Lijepo i mirno mjesto, pomalo zaboravljeno. A sve će se to promijeniti, jer onaj gadni soj od ljudskog ljepotu uništava, mir ne simpatiše i ne zaboravlja nanijeti bol i donijeti smrt.
– “Deder, neno, pristavi nam po jednu, da popijemo dok nije vakat krenut na poso. Nisam sinoć plaho spavo, nek me malo razdrma.”
– “E, moj Suljo! Kako ćeš i spavat kad cijeli dan provodiš na suncu, još na krovu. I kad dođeš kući, umjesto da odmaraš, ti i ovdje radiš. Pusti poso, kažem ti, neće ga niko ni uradit do ti, a kad propustiš odmorit i snagu skupit mora i idući dan biti još teže.”
– “Neka, neka. De ti nalij još jedan. Nego, jesi čula Jusufa i ženu mu što pričaju da četnici idu Bosnom i sve pale i otimaju?”
– “Jesam, sinoć mi Jusufovca reče. Da nas Allah sačuva, ovo na dobro ne ide. Nešta pričaju ko o vel’koj Srbiji. Gluho bilo, zar im nije dosta njihovo, još hoće i naše, zlotvori jedni!”
– “Kamo sreće da sam mlađi i da ne povrijedih kičmu, da idem branit što je naše. Ovako sam ranjiv ko i svi ostali.”
– “Neće, ako Bog da, oni to ostvarit, pomoće nam svijet, vide valjda šta se dešava.”
– “Pusti ti svijet. Ko se ne uzda u Boga i ú se, stradaće kad-tad.”
Prođe od tog jutra i dvije sedmice. Priče već više nisu glasine, već stvarnost. Srbi su krenuli redom češljati naselja i sela. Prošli su Vrućiću, Komušinu. Već su tu na ulazu u Kamenicu.
– “Požuri, uzimaj djecu, vodi ih u šumu gore. Ako nas uhvate žive, ko zna šta će s nama biti, ja ću se još jednom halalit s našom kućom i mahalom”, povika dido pokušavajući biti hrabar i stamen.
Šehra brže-bolje pokupi kćerke i sina i zaputi se prema obližnjoj šumi s ostalim seljanima. Dido osta još par minuta u dvorištu u šoku i nevjerici.
– “Moj Bože, zar sam ovo gradio da mi oni sruše? Zar sam djecu ovdje podizao da moram bježeći u strahu otići? Ja Rabb, ti ih okahari i na ovom i na onom svijetu! Nek uzmu i kuću i njivu, al nek makar ne diraju jabuku staru da je vidim živu, ako se ikad vratim.”
Strujale su mu misli kroz glavu dok se unatraške udaljavao od kuće i išao putem šume. Zastao je iza jednog žbuna neko vrijeme i uspio vidjeti kako se dimi njegova kuća, ali ne iz odžaka, već iz zidova. Kuća je gorjela. Dido ponovo stisnu zube, ovaj put pusti i suzu. Nije se morao praviti jak. Bio je sam.
Pređe jedno brdo, pa drugo, pa treće, uronuvši u misli toliko da nije bio svjestan ni da korača ni da ide pravim putem. Nakon dva sata hodanja i skrivanja sustigao je porodicu i komšije našavši se u maglajskim Čobama. Ušavši u kuću, zagrlio je Šehru i djecu i izvadio ključeve kuće iz desnog džepa, stavivši ih u ruke neni.
– “Evo ti, neno, ključevi. Nema više naše kuće. Uzeše nam zlotvori.”
– “ Allah im uzeo i dunjalučku i ahiretsku kuću”, bolno povika Šehra.
Prođoše ratne godine, lutaše od mjesta do mjesta: Željezno Polje, Zenica, Begov Han i na kraju vratiše se u voljeno selo, ali bol i tuga za onim što je bilo ne prođe nikad. Napravi je Suljo ponovo, uredi dvorište, pokosi ono što je zaraslo. Kamo sreće da je mogao i u sebi pokositi ono što ga je boljelo.
– “Deder, neno, pristavi nam po jednu. Da nas malo razdrma. Sa’ će nam djeca, zvali maloprije, povešće i unučad po prvi put.”
– “Lijepa naša djeca”, uzdahnu nena, pospremajući po sobi.
Sudbina je čudna stvar. Božiji putevi kojima nas vodi često su zbunjujući i nejasni. Prečesto zaboli, rijetko se voli, nešto je pretužno utkano u većinu ljudi, tako tužno da ulaze i miješaju se s tuđim životima i sudbinama, bez pitanja, bez upozorenja. Otmu, zapale, protjeraju. Ali na kraju zametne se trag i njima, a ostane ono što On zapisa da traje. A dobro mora trajati. Svjetlo mora otjerati tmine.
Tako bi i sa Suljom i njegovom porodicom, tako bi s mnogim porodicama dobrih ljudi koji ne znaše misliti zlo.
A ona jabuka ostala. Obeharala i miriše i danas ko i davno prije. Svjedok bila svemu, oronula i ona. Kad bi mogla govoriti, šta li bi ispričala?
Piše: hafiz Eldar-ef. Ćatibušić, imam u džematu Donja Obodnica
Jer, da mrziš drugoga i sebe moraš mrziti ili pak sebe voljeti previše. Da digneš ruku na stvorenje Božije moraš obje svoje dići od sebe. Da ubiješ, opljačkaš i protjeraš moraš se spustiti do nivoa divlje zvijeri, i još malo niže… Al’ znate vi to već…
I ovo o čemu vam pričam zbilo se u proljetnim danima, kada mirišu behari, rastu trave i cvrkuću ptice. U najljepšim danima dešavaju se najbolnije stvari. U najbolnijim momentima rađa se snaga, nada i volja za novim jutrom.
Tako bi i s didom Sulejmanom i nenom Šehrom. Živjeli su, a i opet žive u Kamenici. Lijepo i mirno mjesto, pomalo zaboravljeno. A sve će se to promijeniti, jer onaj gadni soj od ljudskog ljepotu uništava, mir ne simpatiše i ne zaboravlja nanijeti bol i donijeti smrt.
– “Deder, neno, pristavi nam po jednu, da popijemo dok nije vakat krenut na poso. Nisam sinoć plaho spavo, nek me malo razdrma.”
– “E, moj Suljo! Kako ćeš i spavat kad cijeli dan provodiš na suncu, još na krovu. I kad dođeš kući, umjesto da odmaraš, ti i ovdje radiš. Pusti poso, kažem ti, neće ga niko ni uradit do ti, a kad propustiš odmorit i snagu skupit mora i idući dan biti još teže.”
– “Neka, neka. De ti nalij još jedan. Nego, jesi čula Jusufa i ženu mu što pričaju da četnici idu Bosnom i sve pale i otimaju?”
– “Jesam, sinoć mi Jusufovca reče. Da nas Allah sačuva, ovo na dobro ne ide. Nešta pričaju ko o vel’koj Srbiji. Gluho bilo, zar im nije dosta njihovo, još hoće i naše, zlotvori jedni!”
– “Kamo sreće da sam mlađi i da ne povrijedih kičmu, da idem branit što je naše. Ovako sam ranjiv ko i svi ostali.”
– “Neće, ako Bog da, oni to ostvarit, pomoće nam svijet, vide valjda šta se dešava.”
– “Pusti ti svijet. Ko se ne uzda u Boga i ú se, stradaće kad-tad.”
Prođe od tog jutra i dvije sedmice. Priče već više nisu glasine, već stvarnost. Srbi su krenuli redom češljati naselja i sela. Prošli su Vrućiću, Komušinu. Već su tu na ulazu u Kamenicu.
– “Požuri, uzimaj djecu, vodi ih u šumu gore. Ako nas uhvate žive, ko zna šta će s nama biti, ja ću se još jednom halalit s našom kućom i mahalom”, povika dido pokušavajući biti hrabar i stamen.
Šehra brže-bolje pokupi kćerke i sina i zaputi se prema obližnjoj šumi s ostalim seljanima. Dido osta još par minuta u dvorištu u šoku i nevjerici.
– “Moj Bože, zar sam ovo gradio da mi oni sruše? Zar sam djecu ovdje podizao da moram bježeći u strahu otići? Ja Rabb, ti ih okahari i na ovom i na onom svijetu! Nek uzmu i kuću i njivu, al nek makar ne diraju jabuku staru da je vidim živu, ako se ikad vratim.”
Strujale su mu misli kroz glavu dok se unatraške udaljavao od kuće i išao putem šume. Zastao je iza jednog žbuna neko vrijeme i uspio vidjeti kako se dimi njegova kuća, ali ne iz odžaka, već iz zidova. Kuća je gorjela. Dido ponovo stisnu zube, ovaj put pusti i suzu. Nije se morao praviti jak. Bio je sam.
Pređe jedno brdo, pa drugo, pa treće, uronuvši u misli toliko da nije bio svjestan ni da korača ni da ide pravim putem. Nakon dva sata hodanja i skrivanja sustigao je porodicu i komšije našavši se u maglajskim Čobama. Ušavši u kuću, zagrlio je Šehru i djecu i izvadio ključeve kuće iz desnog džepa, stavivši ih u ruke neni.
– “Evo ti, neno, ključevi. Nema više naše kuće. Uzeše nam zlotvori.”
– “ Allah im uzeo i dunjalučku i ahiretsku kuću”, bolno povika Šehra.
Prođoše ratne godine, lutaše od mjesta do mjesta: Željezno Polje, Zenica, Begov Han i na kraju vratiše se u voljeno selo, ali bol i tuga za onim što je bilo ne prođe nikad. Napravi je Suljo ponovo, uredi dvorište, pokosi ono što je zaraslo. Kamo sreće da je mogao i u sebi pokositi ono što ga je boljelo.
– “Deder, neno, pristavi nam po jednu. Da nas malo razdrma. Sa’ će nam djeca, zvali maloprije, povešće i unučad po prvi put.”
– “Lijepa naša djeca”, uzdahnu nena, pospremajući po sobi.
Sudbina je čudna stvar. Božiji putevi kojima nas vodi često su zbunjujući i nejasni. Prečesto zaboli, rijetko se voli, nešto je pretužno utkano u većinu ljudi, tako tužno da ulaze i miješaju se s tuđim životima i sudbinama, bez pitanja, bez upozorenja. Otmu, zapale, protjeraju. Ali na kraju zametne se trag i njima, a ostane ono što On zapisa da traje. A dobro mora trajati. Svjetlo mora otjerati tmine.
Tako bi i sa Suljom i njegovom porodicom, tako bi s mnogim porodicama dobrih ljudi koji ne znaše misliti zlo.
A ona jabuka ostala. Obeharala i miriše i danas ko i davno prije. Svjedok bila svemu, oronula i ona. Kad bi mogla govoriti, šta li bi ispričala?
Piše: hafiz Eldar-ef. Ćatibušić, imam u džematu Donja Obodnica
