"Ima ljudi koji umjesto Allaha kumire prihvaćaju; vole ih kao što se Allah voli! Ali oni koji vjeruju, još više Allaha vole! A da znaju silnici kada kaznu dožive, oni će vidjeti da moć sva Allahu pripada i da Allah strahovito kažnjava." /165/ "Kada se oni za kojim su se drugi povodili odreknu onih koji su ih slijedili i kaznu budu iskusili i kada se veze koje su ih vezale prekidaju", /166/ "Tada će sljedbenici njihovi reći: 'Da nam je samo da se za trenutak vratimo, pa da se i mi njih odreknemo kao što su se oni nas odrekli !' Eto, tako će Allah njima pokazati pogubnim djela njihova i oni iz vatre neće izlaziti."/167/

Allah Uzvišeni ukazuje na mjesto idolopoklonika na ovome svijetu, odnosno njihovu kaznu na ahiretu, zato što su Allahu pretpostavljali kumire, odnosno suparnike, obožavali ih i pokazivali prema njima ljubav poput ljubavi prema Allahu, iako Allah nema suparnika niti ortakaU oba Sahiha prenosi se od Abdullaha ibn Mesuda da je kazao: Rekao sam: /169/ "Allahov Poslaniče, koji je grijeh najveći?", pa je rekao: "Da Allahu pretpostaviš suparnika iako te je On stvorio!" Riječi Uzvišenog: "Ali, oni koji vjeruju još više Allaha vole!" Zato oni Njemu ne pridružuju, ništa nego samo Njega obožavaju (Njemu klanjaju), na Njega se oslanjaju i uvijek kod Njega utočište tražeNakon toga, On prijeti idolopoklonicima i kaže: "A da znaju silnici kada kaznu dožive, oni će vidjeti da moć sva Allahu pripada."

To znači: da kada oni kaznu dožive, tada će znati da sva moć samo Allahu pripada i da je sve pod Njegovom vlašću i moći, te da "Allah žestoko kažnjava"Prema tome, kada bi oni znali patnje koje će tamo doživjeti i kaznu golemu koja će ih zadesiti zbog idolopoklonstva i nevjerovanja, napustili bi zabludu u kojoj se nalaze. Nakon toga, Allah Uzvišeni izvještava o njihovom nevjerovanju time što obožavaju kipove i odricanju od slijeđenja onih koji su ih slijedili, pa kaže: "Jer oni za kojima su se drugi povodili odreći će se onih koji su ih slijedili." Njih će se odreći i meleci (anđeli) za koje su smatrali da ih obožavaju na dunjalukuMeleci će reći: "Mi ih se pred Tobom odričemo jer oni se nama nisu klanjali" (28:63)Džini će ih se također odreći distancirajući se od njihovog klanjanja njima/5/

"Ko je u većoj zabludi od onih koji se, umjesto Allahu, mole onima koji im se do Sudnjeg dana odazvati neće i koji su prema njihovim molbama ravnodušni?!" /5/ "Kada ljudi budu oživljeni, oni će im neprijatelji biti i poricat će da su ih obožavali." /6/ Zatim Uzvišeni kaže: - I kada sve bude riješeno, šejtan će reći: "Allah vam je pravo obećanje dao, a ja sam vam obećanja dao i iznevjerio ih; ali, ja nisam nikakve vlasti nad vama imao, nego sam vas samo pozivao, a vi ste mi se odazivali. Zato, ne korite mene, nego sami sebe; niti ja mogu vama pomoći, niti vi možete pomoći meni; ja ništa nemam s tim što ste me prije smatrali idolom; nevjernike sigurno čeka patnja bolna." (14:22)

Riječi Uzvišenog: "kada kaznu budu iskusili i kada se veze koje su ih vezale budu prekinule", tj. kada dožive kaznu Allahovu i kada se spletke i veze da se spase od vatre budu prekinule. Ibn-Abbas kaže: "Kada se ljubav bude prekinula." Riječi Uzvišenog: Tada će sljedbenici njihovi reći: "Da nam je samo da se za trenutak vratimo, pa da se i mi njih odreknemo, kao što su se oni nas odrekli!", tj. da nam je da se vratimo na dunjaluk, pa da ih se odreknemo i samo Allahu se klanjamo. Međutim, oni pritom samo lažu, jer kada bi bili vraćeni, oni ni tada ne bi to napustili, jer oni su lašci, kao što Allah Uzvišeni saopćava. Zato kaže: "Eto, tako će Allah njima pokazati pogubnim djela njihova", tjona odlaze i nestaju, kao što Uzvišeni kaže: "I Mi ćemo pristupiti djelima njihovim i u prah i pepeo ih pretvoriti" (25:23)Zato i kaže: "I oni iz vatre neće izlaziti."

"O ljudi, jedite od onoga što ima na Zemlji, što je dozvoljeno i lijepo, i ne slijedite šejtanove stope, jer vam je on neprijatelj očevidni." /168/ "On vas navraća na grijeh i razvrat, i da o Allahu govorite ono što ne znate."/169/

Nakon što je Allah Uzvišeni istaknuo da nema drugog boga osim Njega i naveo da je On Skrbnik svih stvorenja, ukazuje im na Svoju milost prema njima dozvoljavajući im da jedu sve dopušteno i prijatno, a zabranjujući sve vjerom nedopušteno. U Sahihu Muslimovom navodi se od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: /170/ Allah Uzvišeni kaže: "Svaki imetak koji sam podario Svojim robovima, njima je dopušten." A zatim: "Svoje robove sam stvorio čednim, pa su im poslije toga došli šejtani zavodeći ih i udaljujući ih od njihove vjere, da im je sada zabranjeno ono što sam im bio dozvolio." Hafiz Ebu-Bekr ibn Mirdevejh prenosi od Ibn-Abbasa da je rekao: /171/

Pred Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, proučio sam ovaj ajet: "O ljudi, jedite od onoga što ima na Zemlji, što je dozvoljeno i lijepo." Tada je ustao Sa'd ibn ebi-Vekkas i rekao Allahovom Poslaniku: "Allahov Poslaniče, zamoli Allaha da udovolji mojoj molbi." On mu je odgovorio: "Sa'de, učini da tvoja hrana bude poštena, bit će udovoljeno tvojoj molbi. Tako mi Onoga u Čijoj je ruci život Muhammedov, četrdeset dana neće biti primljena dova čovjeku koji u svoju utrobu unese haram zalogaj. Onaj rob koji bude hranio svoje tijelo nedozvoljenom hranom i kamatom, od onih je koji su najbliži Vatri." Riječi Allaha Uzvišenog: "jer vam je on neprijatelj jasni" predstavljaju vid izazivanja nezadovoljstva i odvraćanja od šejtana, kao što Allah, dž.š., kaže: .. "Šejtan je doista vama neprijatelj, pa ga i smatrajte neprijateljem..(34:6).​

Riječi Uzvišenog: .."i ne slijedite šejtanove stope" znače da je svaki grijeh prema Allahu, i svaka svojevoljna težnja i svaka greška korak šejtanovIsto je i sa zavjetom na grijeh. Eš-Ša'bi kaže: Neki čovjek se bio zavjetovao da zakolje svoga sina, pa mu je Mesruk dao šerijatsko mišljenje da zakolje ovna i rekao: "To spada u šejtanske korake." Abd ibn Humejd, s lancem od Ibn-Abbasa kaže: "Zakletva ili zavjet u srdžbi šejtanski su korak i za to je potreban keffaret (otkup)." Riječi Uzvišenog: "On vas navraća na grijeh i razvrat, te da o Allahu govorite ono što ne znate" znače: vaš neprijatelj, šejtan, doista vas navraća na loša i gnusna djela, kao što je prostitucija i gnusnije od toga, a to je pripisivanje Allahu nečega bez znanja. U to ulazi svaki nevjernik kao i svako ko uvodi novotarije u vjeru.

- A kada im se kaže: "Slijedite ono što je Allah objavio!" oni odgovaraju: "Ne, nego ćemo slijediti ono na čemu smo naše pretke zatekli." "Zar i onda kada im preci nisu ništa shvaćali, niti su na Pravom putu bili?" /170/ "Oni koji ne vjeruju slični su onome koji viče, ali sam ne čuje ništa osim zov i zapomaganje; oni su gluhi, nijemi i slijepi i oni ništa ne shvaćaju."/171/

Uzvišeni Allah kaže: Kada se idolopoklonicima rekne: "Slijedite ono što je Allah objavio Svome Poslaniku i mahnite se zablude i paganstva (neznanja)!, oni odgovaraju: "Nećemo, nego ćemo slijediti idolopoklonstvo, u kojem smo našli pretke naše." Negirajući to, Allah Uzvišeni kaže: "Zar i onda kada im preci nisu ništa shvaćali, niti su na Pravom putu bili", tj. kada nisu imali razuma, niti su na Pravom putu bili. Od Ibn-Ishaka se navodi da je Ibn-Abbas rekao da je "ovaj ajet objavljen u vezi sa židovima, kada ih je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pozvao, a oni su rekli: "Ne, nego ćemo slijediti ono na čemu smo naše pretke zatekli." Nakontoga je Allah Uzvišeni objavio ovaj ajet, a zatim naveo slijedeći primjer: .."Oni koji ne vjeruju slični su...", tj. u pogledu zablude i neznanja oni su poput stoke koja luta na paši i ne shvaća ništa, nego samo čuje glas čobana Riječi Uzvišenog: "Oni su gluhi, nijemi i slijepi" znače da su gluhi da čuju istinu, pa su nijemi i ne mogu izgovarati i slijepi da vide Put istine; "i oni ništa ne shvaćaju", tjništa ne shvaćaju niti razumiju.

"O vjernici, jedite dobra kojim smo vas opskrbili i budite Allahu zahvalni ako doista samo Njega obožavate." /172/ "On vam doista zabranjuje: strv, krv, svinjsko meso i ono što je prineseno kao žrtva u nečije drugo ime, a ne u Allahovo. A onome koji bude primoran bez svoje želje i pohlepe, nije mu grijeh Allah doista prašta i milostiv je."/173/

Allah Uzvišeni naređuje Svojim robovima, vjernicima, da jedu od dobara kojima ih je opskrbio i da mu na tome budu zahvalni ako su oni Njegovi robovi. Dozvoljena, halal hrana je pretpostavka za prihvaćanje dove i ibadeta, kao što je nedozvoljena (haram hrana) brana za prihvaćanje dove i ibadetaU hadisu koji prenosi Ahmed ibn Hanbel od Ebu-Hurejrea stoji: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /172/ "O ljudi, Allah je dobar i On ne prihvaća ništa drugo osim dobro. Allah je naredio vjernicima isto što je naredio i poslanicima, pa kaže: 'O poslanici, hranite se lijepim jelima (dozvoljenim i dobrim jelima) i dobra djela činite, jer Ja dobro znam šta vi radite' (23:51) 'O vjernici, jedite dobra jela, kojima smo vas opskrbili!'" Nakon toga spomenuo je čovjeka koji je uslijed dugog putovanja bio čupave kose i prašnjav. Podigao je ruke prema nebu govoreći: 'Moj Gospodaru, moj Gospodaru!' Pošto mu je hrana bila haram, piće haram, odjeća haram, otkuda da se udovolji toj dovi!?" /Prenosi Muslim u svom Sahihu, kao i Tirmizi na osnovi predanja Fudajla ibn-Merzuka./ Allah Veliki navodi da On njima nije zabranio ništa drugo osim strvine koja je uginula, a nije zaklana, bez obzira da li je udavljena, premlaćena, ubodena ili je rastrgana od divlje zvijeri. Od toga su izuzete uginule morske životinje na osnovi riječi Allaha Uzvišenog: "Dozvoljen vam je ulov iz mora i hrana od toga" (5:96), kao što će, ako Bog da, doći kasnijeU hadisu Anbera u Sahihu, zatim u El-Musnedu, El-Muvetta'u i Sunenima, u vezi sa riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, "O moru" stoji: /173/

"Voda mu je čista, a uginula životinja iz njega je halal." Od Ibn-Omera navodi se merfu' (predanje) direktno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: /174/ "Dozvoljene su nam dvije vrste uginulih životinja i dvije vrste krvi: riba, skakavac, jetra i slezena." To će se šire obrazložiti, ako Bog da, u suri "El-Maide" ("Trpeza"). Šerijatsko pitanje: Šafija i neki drugi pravnici navode da su od uginule životinje jaja i mlijeko nečisti, dok se prema predanju Malika navodi da su čista, ali se onečišćuju dodirom s njomIsto tako, postoje razilaženja i u pogledu sirišta uginule životinje iako je poznato da je nečisto. Međutim, kao protuargument navodi se da su ashabi jeli sir vatropoklonika. Ibn-Madže navodi predanje sa lancem prenosilaca od Selmana, r.a.: /175/ Allahovom Poslaniku je postavljeno pitanje u vezi sa masnoćom, sirom i krznom / kožom, pa je rekao: "Dozvoljeno halal je ono što je Allah dozvolio u Svojoj Knjizi, a zabranjeno haram je ono što je Allah zabranio u Svojoj Knjizi; a ono o čemu nije govorio, to oprašta." Pored toga, zabranio im je svinjsko meso, bez obzira da li je od zaklane ili od uginule životinje. Prevladava mišljenje da u to spada i svinjska mastUsto, zabranio je i ono što je prineseno kao žrtva u ime nekoga drugog, a ne Allaha Uzvišenog, a to je ono što je zaklano za nekog idola, ili nešto drugo što predstavlja čin paganstva, a ne za Allaha, odnosno u Njegovo ime: /176/​

El-Kurtubi navodi od Aiše, r.a., da je njoj postavljeno pitanje u vezi sa klanjem koje obavljaju stranci (nemuslimani) povodom svojih praznika i to poklanjaju muslimanima, pa je odgovorila: "Ono što je zaklano povodom toga dana nemojte jesti, ali jedite plodove sa njihovih voćki." Allah, dž.š., dozvolio je da se to jede u nuždi, pa kaže: 'A ko bude primoran, bez svoje želje i pohlepe', tjbez želje ili pohlepe, 'njemu nije grijeh' u tome. "Allah doista prašta i milostiv je." A riječi Uzvišenog ( ) "bez želje" znače da ga ne smatra halalom i da može pojesti samo koliko mu je nužno da bi došao do halal-hrane. Dozvoljeno mu je da ponese od toga onoliko koliko mu je potrebno da stigne do halal-hrane, koju će baciti kada do nje dođe, na što ukazuju riječi "i bez pohlepe". Šerijatsko pitanje (mes'ela): Ulema je saglasna u tome da je dozvoljeno u nuždi jesti tuđu hranu na koju se naiđe, ali bez prisile i nanošenja štete. U tom slučaju nije mu dozvoljeno jesti uginulo i slično. Međutim, razilaženja postoje u pogledu pitanja da li je dužan nadoknaditi to ili neIspravno je da nije dužan to nadoknađivati, što potvrđuju riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, čovjeku koji je zabranio gladnome da ponese u svojoj odjeći žito koje je izvadio iz klasja, pa ga je udario i uzeo njegovu odjeću: /177/

"Niti si ga nahranio dok je gladan bio i hranu tražio, a niti si ga poučio dok je neznalica bio." Zatim mu je naredio da mu vrati odjeću, te da mu se da izvjesna količina hrane. Prenosi ga Ibn-Madže, a njegov je sened vjerodostojan, jak i dobarA riječi Uzvišenog: "nije mu grijeh, Allah doista prašta i milostiv je", odnose se na onoga koji pojede nešto zabranjeno u nuždi. Ono što upućuje da je jedenje zabranjenih jela u nuždi Allahova odredba, a ne olakšica, jeste predanje Veki'a s lancem prenosilaca od Mesruka, koji je rekao: "Ko bude u nuždi, ali ipak ne bude jeo niti pio, pa nakon toga umre, ući će u Vatru." Ebu-Hasan et-Taberi kaže: "To je ispravno, po našem mišljenju, poput prekidanja posta bolesnika i sličnoAllah to najbolje zna!"

"Doista oni koji taje ono što je Allah u Knjizi objavio i to prodaju za bagatelnu cijenu ti u trbuhe svoje samo vatru trpaju; na Sudnjem danu Allah ih neće ni osloviti, niti ih očistiti; njima pripada kazna bolna." /174/ "To su oni koji umjesto Pravog puta uzimaju zabludu, a umjesto oprosta kaznu; a koliko su samo oni strpljivi na Vatru!" /175/ "To je tako, jer Allah je objavio Knjigu s istinom, a oni koji se o Knjizi razilaze doista su u neslozi velikoj!" /176/

Allah Uzvišeni kaže: "Doista oni koji taje ono što je Allah u Knjizi objavio..." Ove se riječi odnose na židove koji su tajili osobine Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, u Knjigama njima objavljenim, što su potvrđivale njegovo poslanstvo i vjerovjesništvo i to samo zato da ne bi izgubili svoj primat, odnosno poklone koje su dobijali od Arapa kao znak priznanja njihovim pređima. Bojeći se (Allah ih prokleo) da će, ako to pokažu, ljudi njega slijediti a njih napustiti. Oni su krili istinu zadovoljavajući se bagatelnom ovosvjetskom čašću, zbog čega su izgubili i ovaj svijet i ahiret. Na dunjaluku je Allah potvrdio istinitost Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, darujući ga jednim brojem nadnaravnih djela (mudžiza) tako da su mu ljudi povjerovali i pomogli ga u borbi protiv židova, koji su na sebe navukli veliku srdžbu tako da ih i Allah Uzvišeni prekorava u ovom ajetu: "Doista oni koji taje ono što je Allah u Knjizi objavio i to prodaju za bagatelnu cijenu ti u trbuhe svoje samo vatru trpaju", tj. doista je to što oni jedu prikrivanjem istine vatra koja će plamtjeti u trbusima njihovim na Sudnjem danu.

Zatim kaže: "na Sudnjem danu Allah ih neće ni osloviti, niti ih osloboditi; njima pripada kazna bolna." Allah Uzvišeni na njih se srdi zato što kriju istinu nakon što su je upoznali. On ih neće ni pogledati niti pohvaliti, nego će ih kazniti kaznom bolnomU vezi s njima potom kaže: "To su oni koji umjesto Pravog puta uzimaju zabludu", tjumjesto da objave osobine Allahovog Poslanika iz knjiga objavljenih, da navedu da će biti poslan i nagovijeste radosnu vijest o njemu, da ga slijede i potvrde, oni su se prihvatili zablude utjerujući ga u laž, ne vjerujući u njega i tajeći njegove osobine, koje sadrže njima objavljene knjige; "i uzimajući kaznu umjesto oprosta", tj. kupujući veliku kaznu za oprost. "A koliko su samo oni strpljivi na Vatru!", tj. koliko oni ustrajavaju da čine grijehe koji ih vode u vatru i nevjerovatno koliko su u stanju trpjeti vatru iako znaju da u nju dolaze zbog svojih grijeha!; "To je tako jer Allah je poslao Knjigu Istine", tj. oni to zaslužuju neozbiljno uzimajući Allahove ajete, ne pokazujući istinu koju sadrže njima objavljene knjige, i ne vjerujući u poslanike.

Naprotiv, oni su Poslanika u laž ugonili i negirali njegova poslanička svojstva, iako ih je on pozivao istini naređujući im da čine dobro, a odvraćajući ih od zla. Stoga oni zaslužuju kaznu i patnju, pa Allah Uzvišeni kaže: "To je tako, jer Allah je objavio Knjigu s istinom; a oni koji se o Knjizi razilaze doista su u neslozi velikoj!"

"Nije dobročinstvo u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu, nego su dobročinitelji oni koji vjeruju u Allaha, u drugi svijet, u meleke, u knjige, u vjerovjesnike, te oni koji od imetka, iako im je drag, daju rođacima i siročadi, siromasima i putnicima namjernicima, prosjacima, i za otkup iz ropstva, oni koji namaz obavljaju i zekat daju, i koji obavezu svoju, kada je preuzmu, ispunjavaju, te oni koji su strpljivi u neimaštini i u bolesti, i za vrijeme borbe. To su oni koji su iskreni i oni koji se Allaha boje."/177/​

Ovaj ajet sadrži opća pravila ispravnog vjerovanja. Prema predanju Ibn Ebi-Hatima, s lancem prenosilaca od Ebu-Zerra, koji navodi /178/ da je pitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: "Šta je to iman?", a on mu je proučio ajet: .."Nije dobročinstvo da svoja lica okrećete..." itd. Zatim kaže da ga je ponovo pitao, pa mu je ponovo proučio isti ajet, a kada ga je i treći put upitao, rekao mu je: "Kada uradiš neko dobro djelo, srcu ti je drago, a kada učiniš kakvo loše djelo, srcu ti je mrsko." Lanac prenosilaca ovog predanja prekinut je, budući da Mudžahid nije živio u vrijeme Ebu-Zerra, koji je mnogo ranije umro. Značenje ajeta: Kada je Allah Uzvišeni naredio vjernicima da se okreću prema Svetom hramu u Kudusu, a potom ih usmjerio u pravcu Kabe, to je pogodilo jednu skupinu sljedbenika Knjige kao i neke muslimane, pa je Allah dao objašnjenje Svoje mudrosti pokazujući da je cilj toga pokornost Allahu Uzvišenom, izvršavanje Njegovih naredbi, te slijeđenje zakona koji je On postavio, i okretanje strani koju On odredi, pa gdje god to bilo. To je dobročinstvo, bogobojaznost i savršeni iman, a nije dobročinstvo niti pokornost u okretanju u pravcu istoka ili zapada izuzev ako to nije na osnovi Allahove naredbe i Njegovog zakona.

Zato Allah Uzvišeni kaže: "Nije dobročinstvo u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu, nego su dobročinitelji oni koji vjeruju u Allaha, u drugi svijet..itd." U vezi s riječima Allaha Uzvišenog: .. "nego su dobročinitelji oni koji vjeruju u Allaha...", Es-Sevri kaže: "Ovo su sve vrste dobročinstva." On je, r.a., u pravu, jer ko prihvati ono što sadrži ovaj ajet, ušao je u sve predjele islama i prihvatio svako dobro koje sadrži vjera u Allaha, osim Koga drugoga boga nema, prihvatio je vjeru u meleke, koji su posrednici između Allaha i Njegovih poslanika. Riječn"knjiga" je "zajedničke ime koje obuhvaća knjige s neba objavljene vjerovjesnicima. Posljednja od njih je najodabranija, a to je Kur'an, u kojem se nude dobra i ovoga svijeta i ahireta, i kojim se dokidaju sve knjige prije njegaIsto tako, taj vjeruje u sve Allahove vjerovjesnike, od prvoga do posljednjega, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. .. "te oni koji od imetka, iako im je drag, daju...", tj. koji daje njemu drag imetak, koji za sebe želi, kao što se vidi u dva Sahiha iz hadisa Ebu-Hurejre koji direktno navodi od Poslanika: /179/ "Najbolja je milostinja (sadaka) ona koju udjeljuješ kada si zdrav i škrt, kada si zaokupljen bogatstvom, a bojiš se siromaštva." Allah Uzvišeni kaže: "i hranu daju, kada je i sami žele, siročetu, i siromahu, i sužnju" (76:8)

Zatim: "Nećete postići dobročinstvo sve dok ne udijelite od onoga što volite" (3:92), "i daju im prednost nad sobom, mada im je to i samima potrebno" (59:9) Ovo je drugi, viši vid dobročinstva, u kojem oni dijele ono što im je i samima neophodno, dajući i hraneći od onoga što sami vole. "Rođacima" koji su najpreči, treba da se udijeli milostinja, kao što se vidi iz hadisa: /180/ "Milostinja koja se daje siromasima jeste milostinja, a milostinja koja se daje rodbini i milostinja je i rodbinsko dobročinstvo jer oni su ti najpreči, da im učiniš dobro i da im daš." "...i siročadi"To su djeca čiji su očevi umrli još dok su ona mala, slaba, nisu punoljetna i nemaju mogućnosti sebi zaraditi. Abdurrezzak navodi predanje, s lancem prenosilaca od Alije, koji navodi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: /181/ "Nema sirotinjskog statusa nakon što se stekne zrelost." "i bijednicima"To tumači hadis koji se navodi u oba Sahiha od Ebu-Hurejre, koji kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /182/

"Nije bijednik onaj koji obilazi ljude tražeći datulu ili dvije, zalogaj ili dva, nego je bijednik onaj koji nema čime da se prehrani, a za njega se ne zna da bi mu se dala sadaka." "putniku"Misli se na onoga koji je dugo na putu tako da mu je nestalo sredstava, pa mu se daje da bi mogao doći u svoj zavičaj. U to spada i gost. "i prosjacima"To su oni koji prose, pa im se daje od zekata i sadake. Ahmed navodi predanje s lancem od Abdurrahmana Husejna ibn Alija, koji kaže: "Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /183/ "Prosjak ima pravo, pa makar na konju došao." "za otkup iz ropstva" Riječ je o zarobljenicima za koje se traži otkup, a koji nemaju sredstava kojim bi se otkupili. U vezi s ovim pitanjem bit će govora u dijelu o vrstama milostinje (sadake), u Suri Bera'e/Tevba, inšaallah. "i koji namaz obavljaju" To su oni koji namaz sa rukuom i sedždom, sa smirenošću i strahopoštovanjem obavljaju, u njegovo vrijeme i na zadovoljavajući šerijatski način. "i daju zekat" Zekat je godišnji porez na imetak, a davanje milostinje naprijed navedenima stvar je dobre volje, dobročinstva i rodbinskih odnosa. U tom smislu, u jednom hadisu Fatime bint Kajs stoji: /184/ "U imetku postoji pravo drugih osim zekata." Allah to najbolje zna! "i koji obavezu svoju, kada je preuzmu, ispunjavaju", kao što kaže: "koji prema Allahu obaveze ispunjavaju i ne krše sporazum" (13:20)Suprotno ovome svojstvu jeste licemjerstvo, kao što se navodi u sahih (vjerodostojnom) hadisu: /185/

"Tri su svojstva licemjera (munafika): kada govori laže, kada obeća prevari, kada mu se nešto povjeri iznevjeri." .."...te oni koji su strpljivi u neimaštini i u bolesti, i za vrijeme borbe", tj. u vrijeme siromaštva koje predstavlja bijedu, u slučaju bolesti, što predstavlja nevolju veliku, "i za vrijeme borbe", tj. u borbi i susretu s neprijateljem. Riječi: "one koji su strpljivi" ovdje su spomenute u akuzativu kao vid pohvale i poticaja na strpljivost u teškoćama. "To su oni koji su iskreni" oni koji su se okitili ovim svojstvima iskreni su u svom vjerovanju, jer su ostvarili iman srca riječima i djelima, pa su kao takvi iskreni vjernici, "i oni se Allaha boje" budući da su se čuvali zabrana i činili djela pokornosti.​

"O vjernici! Propisuje vam se odmazda za ubijene: slobodan za slobodnog, rob za roba, i žena za ženu. A onaj kome se od njegova brata da neki otkup, neka uzvrati dobrim, a i on neka pokaže dobročinstvo. To je olakšanje od Gospodara vašeg i milost. A ko nasilje i poslije toga izvrši, njemu slijedi bolna patnja." /178/ "U odmazdi vam je život, o razumom obdareni, da biste se Allaha bojali."/179/

Allah Uzvišeni kaže: O vjernici, vama je kroz odmazdu propisana pravednost: slobodan za slobodnog, vaš rob za roba, vaša žena za ženu i ne prekoračujte granice kao što su to činili oni prije vas mijenjajući Allahovu odredbu time. Tako je bio običaj da ako u napadu plemena Benu-Nadir na pleme Kurejzu neko od Nadira ubije Kurejziju, ne bi on bio ubijen, nego bi bio otkupljen, tj. zamijenjen za sto košara datula A, kada bi Kurejzija ubio Nadirca, bio bi ubijen, a ako bi ga otkupljivali, tražili bi dvjesta košara datula, dakle dvostruko više nego za Kurejziju. Stoga je Allah Uzvišeni naredio pravednost pri odmazdi tako da se Allahovi propisi ne mogu iskrivljavati zbog nevjerovanja i mržnje. Allah Uzvišeni kaže: "Propisuje vam se odmazda za ubijene: slobodan za slobodnog, i rob za roba, i žena za ženu." Ebu-Malik navodi da je ovaj ajet derogiran riječima Uzvišenog: "glava za glavu" (5:45), čime je izjednačio u odmazdi muškarce i žene, te robove, za namjeran čin ubistva ili nešto što je manje od toga.

Šerijatsko pitanje: Ebu-Hanife smatra da slobodna treba ubiti za roba na osnovi općeg značenja ajeta u suri El-Ma'ida" (Trpeza), a isto mišljenje zastupaju Es-Sevri, Ibn-ebi-Lejla i DavudIsto tako, navodi se predanje od Alija, Ibn-Mes'uda ibn Musejjeba i nekih drugih, koji se pozivaju na općenitost hadisa Hasana od Semure: /186/ "Ko ubije svoga roba i mi ćemo njega ubiti; ko osakati svoga roba, mi ćemo njega osakatiti; ko kastrira svoga roba i mi ćemo njega kastrirati." U tome se s njima ne slaže većina učenjaka koji tvrde da se ne može slobodan ubiti za roba, budući da je rob roba. Naime, ukoliko bi on bio ubijen greškom, za njega nije obavezan otkup, nego samo odgovarajuća vrijednostIsto tako, većina učenjaka smatra da se musliman ne može ubiti za nevjernika, što se utvrđuje na osnovi hadisa koji navodi El-Buhari od Alije, r.a., koji kaže: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /187/ "Musliman se ne može ubiti za nevjernika." Svaki drugi hadis ili tumačenje koje je suprotno ovome nepouzdano je i netačno. Ebu-Hanife smatra da treba biti ubijen na osnovu šireg značenja ajeta u suri El-Ma'ida. Šerijatsko pitanje El-Hasan i Ata' tvrde: "Na osnovi ovoga ajeta, muškarac ne može biti ubijen za ženu." U tome se s njima ne slaže većina učenjaka, pozivajući se na ajet sure "El-Ma'ida", te na riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: /188/ "Krv muslimana međusobno je jednaka."

Šerijatsko pitanje: Prema mišljenju četverice imama (šerijatskih autoriteta) i većine učenjaka, grupa može biti ubijena za jednoga. Omer je, povodom ubistva dječaka, koga je ubilo sedam ljudi, nakon čega je on njih pobio, rekao: "Da su svi stanovnici Sane ustali da ga ubiju, sve bih ih pobio!" Pošto nije poznato da je u to vrijeme bio i jedan ashab koji mu se suprotstavio, to se smatra konsenzusom (idžmaom). "A onaj kome se od njegovog brata da neki otkup, neka uzvrati dobrim i neka mu dobročinstvo učini" (tj. ko uzme otkup a imao je pravo osvetiti se), to znači riječ (oprost), "neka uzvrati dobrim" jer onaj koji traži krvarinu dužan je da bude dobar kada primi otkupninu i da "prema njemu dobročinstvo čini" , tj. prema ubici, ne čineći mu štetu niti ulazeći dalje u spor. Šerijatsko pitanje: Malik, Ebu-Hanife i njegovi sljedbenici, te Šafija i Ahmed po jednom predanju kažu: "Onaj kome pripada osveta ne može je ostaviti u korist krvarine osim uz saglasnost ubice." Drugi navode: "To on može učiniti bez obzira je li ovaj bio zadovoljan ili ne." Šerijatsko pitanje: Jedan broj pripadnika zdrave tradicije (Selefa) smatra da ženama ne pripada krvarina, ali se u tome ostali učenjaci ne slažu s njima. "To je olakšica od Gospodara vašega i milost" u odnosu na ono što je bilo propisano onima prije vas u pogledu ubistva i krvarine. Od Ibn-Abbasa se prenosi da je rekao: Izraelićanima je bila propisana odmazda za ubijene, a nije bilo krvarine.

Zato Allah Uzvišeni kaže sljedbenicima ovog ummeta: "Propisuje vam se odmazda za ubijene: slobodan za slobodnog, i rob za roba, i žena za ženu. A onaj kome se od njegova brata da neki otkup..." Riječ ovdje znači prihvaćanje otkupnine za namjerno ubistvo. Pošto je to vid olakšice u odnosu na ono što je bilo propisano Izraelićanima koji su živjeli prije njih, potrebno je uzvratiti dobrim i dobročinstvo tome učiniti. Katade kaže: "Allah je pokazao milost prema ovom ummetu određujući im otkupninu, što nije dao nikome prije njih." "A ko nasilje i poslije toga izvrši, njemu slijedi bolna patnja." Dakle, ko ubije nekoga nakon što je uzeo otkupninu, odnosno, prihvatio je, njemu slijedi od Allaha bolna i žestoka kazna i on će biti ubijen nakon što mu se oduzme otkupnina koju je uzeo. Seid ibn Ebi-Urube navodi predanje s lancem od Semura, koji kaže: "Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /189/ "Neću oprostiti čovjeku koji ubije nakon što je uzeo otkupninu", tj. od njega neće primiti otkupninu, nego će ga ubiti. "U odmazdi je vama život." To znači, u ubistvu ubice je velika mudrost.

U tome je opstanak i zaštita ljudskog života jer ukoliko ubica zna da će i sam biti ubijen, on će odustati od toga čina. U tome je, zapravo, život za druge ljude. "..o, razumom obdareni, da biste se Allaha bojali" Ovdje je obraćanje razumnima, jer će se možda okaniti Allahovih zabrana (harama). Riječ "bogobojaznost" jeste imenica koja obuhvata činjenje djela pokornosti i napuštanje loših djela.

"Kada neko od vas na samrti bude, pa ostavlja kakvo dobro, propisano vam je da, kao vid dobročinstva, roditeljima i bližnjima oporuku učinite, što je obaveza onih koji se Allaha boje." /180/ "Ko to zamijeni nakon što je čuo kako glasi, grijeh doista pada na one koji to mijenjaju. A, Allah doista čuje i zna." /181/ "Pa ko se plaši za oporučioca zbog pogreške ili grijeha, pa to valjano između njih uredi, nije pogriješio Allah, doista, prašta i milostiv je." /182​

Prije nego je objavljen ajet o naslijeđu , postojala je oporuka roditeljima i rodbini, što je prema vjerodostojnijem od dva stava bilo obavezno. To je derogirao ajet o dijelovima naslijeđa , koji je učinio nasljedstvo obavezom od Allaha onima koji su spomenuti u odredbama o nasljedstvu bez oporuke i ne zavisi od želje oporučioca. U hadisu koji se nalazi u Sunenima, te drugim zbirkama navodi se da je Amr ibn Haridže rekao: Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako na hutbi kaže: /190/ "Allah je, zaista, dao svakome njegovo pravo, pa nema oporučivanja nasljedniku"Ahmed navodi predanje od Ibn-Abbasa da je on učio suru El-Bekare ("Krava") dok nije došao do ajeta: "pa ako ostavlja kakvo dobro, oporučuje roditeljima i rodbini", pa je rekao: "Ovaj ajet je derogiran." Ima mišljenja, također, da je ovaj ajet derogiran u vezi s onim koji nasljeđuje, a važi za onoga koji ne nasljeđuje/Ja bih rekao:/ Međutim, po mišljenju ovih, to se ne naziva derogiranjem u smislu naše terminologije, budući da "ajet o nasljedstvu" dokida odredbu u vezi s nekim osobama, na što ukazuje općenitost "ajeta o oporuci" Pojam bližnjih općenitiji je od onih koji nasljeđuju i koji ne nasljeđuju, tako da se time dokida odredba u vezi s onim koji nasljeđuje ono što mu je javno precizirano, a drugi ostaju na onome na što upućuje prvi ajet. Međutim, ovo stoji samo kod onih koji kažu: "Oporuka je u početku islama bila samo preporučena, dok nije derogirana."

Što se tiče mišljenja da je bila obavezna, na što ukazuje sadržaj spomenutog ajeta, po njima je bila dokinuta "ajetom o nasljedstvu", kao što kaže većina komentatora i autoriteta među šerijatskim pravnicima, fakihima. Obaveza oporuke roditeljima i rodbini, kao nasljednicima, po mišljenju svih, derogirana je, odnosno čak potpuno zabranjena, prema gore navedenom hadisu ("Allah je, doista, dao svakome njegovo pravo, i nema oporuke nasljedniku"). Prema tome, "ajet o nasljedstvu" predstavlja posebnu odredbu i to je strogo određeno od Allaha prema pojedincima i onima kojima pripada dio naslijeđa, čime se potpuno dokida odredba spomenutog ajeta. Preostali su samo bližnji koji nemaju prava na nasljedstvo, pa je poželjno da se njima oporuči iz trećine na osnovi "ajeta oporuke" i sadržaja koji nosi. U dva sahiha se to potvrđuje predanjem od Ibn-Omera, koji kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /191/ "Čovjek musliman koji ima nešto, nema pravo ni dvije noći provesti, a da mu oporuka kod njega nije napisana." Ibn-Omer kaže: "Nije mi prošla ni noć otkada sam čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da to kaže, a da nisam imao oporuku!" "ako ostavlja kakvo dobro", tj. imetak, što navode Ibn-Abbas i neki drugiUsto, neki kažu: "Oporuka je šerijatski utemeljena, bez obzira bilo imovine malo ili više, poput nasljedstva." Drugi kažu: "Oporučuje se samo ukoliko se ostavlja vrijedan imetak." Pored toga, postoji razilaženje i u pogledu količineIbn Ebi-Hatim prenosi od Hišama ibn Urve, koji navodi od svoga oca da je rekao: "Neko je rekao Aliji, r.a., da je neki čovjek iz plemena Kurejš umro ostavivši iza sebe tri ili četiri stotine dinara koje nije oporučio?"

On je rekao: To nije ništa jer, Allah Uzvišeni kaže: "ako ostavlja kakvo dobro itd." Od njega se također navodi da je čovjeku koji ga je upitao: "Da li da napravim oporuku?" Alija odgovorio: - Allah Uzvišeni kaže: "ako ostavlja kakvo dobro, neka oporuči", a pošto ti ostavljaš nešto malo, to ostavi i svome sinu. Katade kaže: "Bilo je uobičajeno da se kaže: "hiljadu ili preko toga", a ima mišljenja i šezdeset, odnosno osamdeset. "dobrim" znači: dobrotom/nježnošću i dobročinstvom. Hasan kaže: "Da, oporuka je obaveza svakog muslimana koji za dobro, a ne za zlo treba da oporuči kada se nađe na samrti." Smisao riječi "dobrim" jeste da, bez pretjerivanja ili škrtarenja, ostavi oporuku svojim bližnjima tako da ne bude na štetu njegovih nasljednika. U oba Sahiha navodi se da je Sa'd rekao: /192/ "Allahov Poslaniče! Imam imetka, a nasljeđuje me samo kćerka. Hoću li oporučiti dvije trećine svog imetka?" Rekao je: "Ne." "A polovinu?", upitao je on"Ne.", odgovorio mu je"A trećinu?", ponovo je upitao"Trećinu? I trećina je mnogo! Bolje ti je da ostaviš svoje nasljednike bogatima nego da ih ostaviš siromašnim, pa da mole od drugih ljudi." "Ko to zamijeni nakon što je čuo kako glasi, grijeh, doista, pada na one koji to mijenjaju. A, Allah doista čuje i zna", tjko izmijeni oporuku i iskrivi je mijenjajući njen smisao, dodajući u njoj nešto ili oduzimajući grijeh, doista, pada na one koji to mijenjaju, a skrivanje oporuke još je veći grijeh.

Ibn-Abbas i drugi kažu: "Allah će nagraditi umrloga, a grijeh pada na one koji su napravili izmjenu." "A, Allah, doista, čuje i zna", tj. ima uvid u ono što je umrli oporučio, tako da On to zna, kao što zna i ono što su izmijenili oni na koje se oporuka odnosi. "Pa, ko se plaši za oporučioca zbog pogreške ili grijeha..." Ibn-Abbas kaže: znači greška, a ovdje obuhvaća sve vrste pogrešaka kao kada posredništvom dodaju nekog nasljednika ili neko sredstvo, kao u slučaju kada je oporučeno da se za ljubav nekoga nešto proda, ili je oporučeno da se kćerki njegove kćerke nešto doda i slično, bilo to greškom ili namjerno, što ga čini grješnim. Stoga je opunomoćitelj, u ovom slučaju, obavezan popraviti to i oporuku urediti u skladu sa šerijatskim propisima i odstupiti od teksta oporuke kako bi oporuku učinio što bližom nakani oporučioca i uskladio sa Šerijatom, jer ovo uređenje oporuke ne predstavlja čin izmjene. Ibn-Merdevejh prenosi od Ibn-Abbasa da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /193/ "Greška prilikom oporuke spada u velike grijehe." A u pogledu propisivanja ovoga hadisa direktno od Alejhisselama postoje razilaženja...​

"O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste bogobojazni bili." /183/ "Određen broj dana; a onome od vas koji je bolestan ili na putu bude, isti broj drugih dana. Onima koji ga teško podnose, otkup je da siromaha nahrane. A ko drage volje da više, za njega je bolje. A neka znate, bolje vam je da postite."/184/

Allah Uzvišeni ovo kaže naređujući ovom ummetu post koji predstavlja sustezanje od hrane, pića i seksualnih odnosa, s iskrenim nijetom (nam jerom) u ime Allaha Uzvišenog, budući da sadrži čišćenje i zaštitu duša od loših primjesa i ružnih navika. On navodi da im je to naredio kao što je bio naredio i onima prije njih, u kojima imaju uzor i mogu se ugledati na njih. Neka se oni potrude da ovu Allahovu naredbu izvrše potpunije od njih Allah Uzvišeni kaže: Svaka zajednica (ummet) ima svoj zakon i pravac, a da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne zajednice učinio. Jer On hoće da vas iskuša onim što vam propisuje! Zato se natječite da jedni druge u dobrima preteknete!". U tom smislu i ovdje kaže: "O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste bogobojazni bili", jer post pročišćava tijelo i sužava puteve šejtanu.

To se potvrđuje i u oba Sahiha: /194/ "O mladi! Ko je od vas u stanju oženiti se, neka se oženi, a ko ne može, neka posti, jer to mu je zaštita." U početku islama post je bio po tri dana u svakom mjesecu, da bi se to potom derogiralo i zamijenilo postom mjeseca ramazana. Od Muaza, Ibn-Mes'uda i nekih drugih navodi se: "Ovaj post bio je šerijatski određen još od vremena Nuha, a.s., sve dok to Allah nije dokinuo i zamijenio ga postom mjeseca ramazana. Bilo im je propisano: kada neko klanja večernji namaz i ode na spavanje, zabranjeni su mu hrana, piće i žene do istog vremena. Nakon toga, propis posta objašnjen je kao što je bilo u početku islama, pa Allah, dž.š., kaže: "a onome od vas koji je bolestan ili na putu bude, isti broj drugih dana...", tj. bolesnik i putnik (musafir) ne poste nego se mrse, a to nadoknađuju kasnije istim brojem dana. Ali, zdrav čovjek koji je kod kuće, ako hoće, postit će, a ako hoće, nahranit će svakog dana jednog siromaha. Post je, međutim, bolji od hranjenja siromaha. To tvrde Ibn-Mes'ud, Ibn-Abbas i drugi pripadnici zdrave tradicije (selefa) na osnovi riječi Uzvišenog: "Onima koji ga teško podnose, otkup je da siromaha nahrane. A ko drage volje da više, za njega je bolje. A neka znate, bolje vam je da postite."

Zatim je Allah Uzvišeni objavio drugi ajet: .. "U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur'ana pa ko u tom mjesecu od vas bude kod kuće, neka ga posti." Tako je Allah Uzvišeni utvrdio post ramazana kao obavezu za zdravog čovjeka koji je kod kuće, a dao olakšicu bolesniku i putniku, kao što je odredio da stara osoba koja ne može postiti može nahraniti siromahaEl-Buhari navodi predanje od Seleme ibn Ekva' da je, kada je objavljen ajet: "Onima koji ga teško podnose, otkup je da siromaha nahrane", rekao: "Bilo je uobičajeno da onaj ko je htio mrsiti se dâ otkup, dok nije objavljen ajet koji slijedi iza ovoga i koji je to derogirao." Od Ibn-Omera se također prenosi da je to derogirano, dok El-Buhari navodi od Ibn-Abbasa da nije derogirano, nego da star čovjek i stara žena, koji ne mogu da poste, za svaki dan mogu nahraniti po jednog siromaha. Prema tome, u zaključku se može reći da je derogiran u pogledu obaveza zdravog čovjeka koji je kod kuće, pa je on obavezan postiti na osnovi riječi Uzvišenog: "a ko od vas bude kod kuće, neka ga posti" Što se tiče starog i iznemoglog čovjeka, postoje dva mišljenja: ono koje je ispravno dozvoljava da se mrsi, ali da je obavezan za svaki dan dati fidju (otkupninu). U Sahihu El-Buharijevom stoji: "Kada je Enes ostario, on je, godinu ili dvije, hranio za svaki dan posta siromaha hljebom i mesom, a on se mrsio/El-Buhari to prenosi kao mu'allek predanje, a navodi ga i Hafiz Ebu-Ja'la el-Mevsuli u svom MusneduU ovom smislu uzima se i trudna žena, odnosno dojilja, ukoliko se boji za sebe ili djecu.

"U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur'ana, koji je putokaz ljudima, jasan dokaz Pravog puta i razlikovanja dobra od zla. Ko od vas u tom mjesecu bude kod kuće, neka ga posti, a ko bolestan bude ili se na putu zadesi, neka isti broj dana naposti. Allah hoće da vam olakša, a ne da teškoće imate, da određeni broj dana ispunite i da Allaha veličate za uputu koju vam je dao, te da zahvalni budete."/185/

Allah Uzvišeni ističe mjesec posta ispred drugih mjeseci time što ga je odabrao za objavu Kur'ana časnogU hadisu se navodi da je to mjesec u kojem su Božije knjige objavljivane vjerovjesnicima, a imam Ahmed ibn Hanbel, r.h., prenosi od Vaila ibn Eska'a da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /195/ "Suhufi (spisi Ibrahimovi) objavljeni su prve noći mjeseca ramazana, Tevrat je objavljen šeste noći mjeseca ramazana, Indžil trinaeste noći mjeseca ramazana, a Allah je objavio Kur'an dvadeset četvrte noći mjeseca ramazana." Međutim, i suhufi, i Tevrat, i Zebur, i Indžil objavljeni su vjerovjesnicima odjednom, dok je Kur'an odjednom objavljen do Kuće uzvišenosti na Dunjalučkom nebu , što se desilo u Noći sudbine (Lejletul-kadr) mjeseca ramazana, kao što Uzvišeni kaže: "Mi smo ga objavili u Noći blagoslovljenoj" (44:3), te kaže: "Mi smo ga objavili u Noći sudbine." Nakon toga, Kur'an je objavljen Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, u posebnim dijelovima, prema slijedu događaja​

U jednom predanju Ikrime od Ibn-Abbasa navodi se: Kur'an je objavljen na ovo svjetsko nebo odjednom,u Noći sudbine mjeseca ramazanaAllah je govorio Svom Vjerovjesniku što je htio tako da idolopoklonici nisu mogli navesti nijedan primjer na koji im Allah nije odgovorio. U tom smislu Allah Uzvišeni kaže: Oni koji ne vjeruju govore: "Trebalo je da mu Kur'an bude objavljen čitav i to odjednom!" A tako je, da bismo srce tvoje učvrstili, pa ga Mi ajet po ajet objavljujemo." "Oni ti neće nijedan primjer navesti, a da ti Mi nećemo istinu dati i najljepše objašnjenje navesti" (25:32,33) Zatim: "Uputa je ljudima i objašnjenje Pravog puta i razlikovanja istine od neistine."

To je pohvala Kur'ana, koji je Allah objavio kao uputu srcima robova Svojih koji ga vjeruju, prihvaćaju i slijede. "i objašnjenje", tj. dokazi ispravnosti Pravog puta i upute koju donosi razlikujući istinu od neistine, halal (dozvoljeno) od harama (nedozvoljenog). "pa, ko od vas bude kod kuće, neka ga posti!" Ovo je potvrda obaveze za onoga ko bude svjedok početka ovoga mjeseca, tj. ko bude kod kuće na početku mjeseca ramazana, i bude zdrav, obavezan je da posti. Ovim je, za onoga ko bude zdrav kod kuće, dokinuta naprijed navedena sloboda da ne posti, nego daje otkupninu ishranom jednog siromaha za svaki dan. Nakon što je završio s postom, Allah Uzvišeni ponovo ukazuje na olakšicu za bolesnika i putnika koji može da ne posti pod uvjetom da to nadoknadi, pa kaže:

"Allah hoće da vam olakša, a ne da teškoće imate", tj. uz obavezu onome koji je kod kuće, On je dao olakšicu da se ne posti u slučaju bolesti i puta, kao vid olakšanja i milosti prema vama. U vezi s ovim postoji nekoliko pitanja: Prvo: Neki učenjaci smatraju da je ne postiti dopušteno samo onome koji bude putnik na početku mjeseca a da nije dopušteno onome koji bude kod kuće na početku mjeseca, a potom, ode na put, a na osnovi riječi Uzvišenog: "Ko od vas bude kod kuće, neka ga posti!" Međutim, ovo se ne može prihvatiti, jer u ajetu nema dokaza za njega, i jer se potvrđuje u oba Sahiha: /196/ "da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je došao u Kedid, prilikom polaska u pohod na Osvojenje Meke u mjesecu ramazanu, nije postio, te da je i drugima naredio da ne poste." Drugo: Neki tvrde da je na putu obavezno mrsiti se, na osnovi riječi Uzvišenog: "neka nadoknadi isti broj dana".

To je u suprotnosti s praksom Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, utvrđenom u hadisu Ebu-Derda'a: /197/ "Išli smo s Allahovim Poslanikom po velikoj vrućini, u mjesecu ramazanu, pa su neki među nama, zbog vrućine, stavljali ruku na glavu, a među nama su postili samo Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i Abdullah ibn Revaha" Treće: Neki, pak, tvrde da je postiti bolje, iako većina kaže: "...naprotiv, bolje je mrsiti se", uzimajući za osnovu olakšicu, na osnovi riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: /198/ "Vama je dužnost da uzmete olakšicu koja vam je dana." Neki kažu: "Ukoliko je teško postiti, bolje je mrsiti se", na osnovi hadisa Džabira: /199/ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio je nekog čovjeka kojemu je napravljen hlad, pa je pitao: "Šta je s ovim?" Rekli su mu: "Posti", a on je nato rekao: "Nije dobročinstvo postiti na putu." Bilježe ga El- -Buhari i Muslim. Međutim, tačno je mišljenje većine da čovjek može birati između te dvije mogućnosti, zbog toga što su ashabi putovali sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, za vrijeme ramazana, kao što to navodi u hadisu: /200/ "..među nama je bilo onih koji poste i onih koji ne poste.

Oni koji su postili nisu prigovarali onima koji ne poste, niti su oni koji ne poste prigovarali onima koji poste." Međutim, onaj koji se ne drži sunneta i smatra da je ne postiti pokuđeno (mekruh), njemu je obavezno mrsiti se i haram mu je postiti na osnovi hadisa koji se nalazi u Ahmedovom Musnedu, te kod drugih, što se navodi od Omera i Džabira: /201/ "Ko ne prihvati olakšicu od Allaha, ima grijeh poput brda Arefat." Prilikom nadoknađivanja posta koji je s razlogom izostavljen, nije obavezno da se to čini dan za danom u slijedu. Stoga, ukoliko hoće, može rastaviti dane, a ukoliko hoće, može ih nadoknaditi u slijedu. Ovo je mišljenje većine pripadnika tradicije (Selefa) i onih nakon njih (Halefa) a utemeljeno je na dokazima, budući da je slijed obavezan samo u mjesecu ramazanu, zbog nužnosti posta u toku ovoga mjeseca.

Za razliku od toga, nakon isteka ramazana, obavezno je postiti samo određeni broj dana koje čovjek nije postioU tom smislu, Uzvišeni Allah kaže: "neka isti broj dana naposti", a zatim kaže: "Allah hoće da vam olakša, a ne da teškoće imate." Imam Ahmed prenosi od Amira ibn Urveta da su ljudi došli da pitaju Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: "Imamo teškoće u tome i tome !?", a on je rekao: /202/ "Vjera Allahova je doista lahka!", što je ponovio tri putaIsto tako, Ahmed navodi predanje s lancem od Enesa Ibn Malika, koji kaže: "Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /203/ "Olakšajte, a ne otežajte; budite postojani i ne bježite!" /Navodi se u oba Sahiha./ "da određeni broj dana ispunite", tjdoista vam je dao olakšicu da ne postite za što imaju opravdanje bolesnik i putnik jer Allah hoće da vam bude lahko.

Naredio vam je da to nadoknadite i da upotpunite određeni broj dana ovog mjeseca; "da veličate Allaha zbog upute koju vam je dao", tjda Allaha spominjete po isteku vašeg ibadeta, kao što Allah Uzvišeni kaže: "A kad završite obrede vaše, Allaha spominjite kao što svoje pretke spominjete, i još više Ga spominjite!" (2:200) Ibn-Abbas kaže: "Mi nismo znali kada je Allahov Poslanik završio namaz osim na osnovu tekbiraStoga, mnogi učenjaci smatraju da je tekbir na Ra-mazanskom bajramu šerijatski utemeljen, pa ga zahirija Davud smatra obaveznim (vadžibom)Nasuprot njemu, prema mezhebu pravnoj školi Ebu-Hanife, r.h., tekbir na Ramazanski bajram nije obaveza. Drugi ga smatraju lijepim (mustehabb). "da biste bili zahvalni", tjako budete izvršavali ono što vam je Allah naredio da biste bili Njemu pokorni obavljanjem Njegovih strogih dužnosti i izbjegavanjem zabrana (harama), te čuvanjem Njegovih granica, možda ćete time biti od onih koji su zahvalni.​

"A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kada Me zamoli. Zato, neka se i oni na Moj poziv odazovu, neka vjeruju u Mene, kako bi bili na Pravom putu."/186/

Ibn-ebi-Hatim, s lancem prenosilaca od Muavije ibn Hajde el-Kušejrija, navodi: /205/ Neki Arapin je rekao: "Allahov Poslaniče! Je li naš Gospodar blizu, pa da Ga šapatom prizivamo ili je daleko, pa da Ga glasno zovemo?!” Na to je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ušutio, a Allah je, potom, objavio ajet: ِ.. "A kada te Moj rob upita za Mene, Ja sam blizu: odazivam se na molbe molitelja kada Me zove..., tjako sam im naredio da Me zovu, pa neka Me zovu, Ja se odazivam." Imam Ahmed navodi predanje od Ebu Musaa el-Eš'arije, koji je rekao: /206/ "Bili smo sa Allahovim Poslanikom u jednom pohodu. Ni na jedno se brdo nismo uspinjali, na vrh izišli, niti sišli u dolinu, a da nismo glasno tekbire donosili!" Zatim kaže: Poslanik je došao kod nas i rekao: "O ljudi! Suzdržite se! Vi ne zovete nikoga ko je gluh ili odsutan, nego zovete Onoga Koji čuje i vidi. Onaj Koga zovete bliži je svakom od vas od vrata njegove jahalice! Abdullah ibn Kajse! Hoćeš li da te poučim riječi iz dženetske riznice? Nema snage, niti moći, do Allahove!" (Navodi se u oba sahiha, kao i kod ostalih sakupljača šest zbirki.) Malik prenosi od Ebu-Hurejre: da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /207/

Svakome od vas bit će molba uslišana ako to ne požuruje, pa kaže: "Molio sam i nije mi molba uslišana." (Ovo bilježe oba Sahiha od Malika istim tekstom.) Od Enesa se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /208/ "Božiji rob će biti dobro sve dotle dok ne bude žurio." Pitali su ga: "Kako će žuriti?" Rekao je: "Govoreći: molio sam Gospodara, pa mi molbu nije uslišao!" /Prenosi imam Ahmed./ Ibn-Merdevejh prenosi od Kelbija, on od Ebu-Saliha, a on od Ibn-Abbasa: Džabir ibn Abdullah govorio mi je /209/ da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, proučio ajet: ِ.. "A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kada Me zamoli", a zatim je proučio dovu: "Moj Allahu! Ti si naredio dovu i obećao da ćeš je primiti! Odazivam ti se, moj Allahu, Tebi se odazivamTebi, Kome suparnika nema, Tebi se samo odazivam! Tebi pripada i hvala, i blagodarnost, i vlast, Ti nemaš druga! Svjedočim da si Ti Jedan, Neograničeni Gospodar, Koji nije rodio niti je rođen i Kome niko ravan nijeSvjedočim da je Tvoje obećanje istina, da je susret s Tobom istina, da je Džennet istina, da je Vatra (Džehenem) istina, da će Sat suđeni bez sumnje doći i da ćeš Ti oživiti one koji su u kaburima!" Hafiz Ebu-Bekr el-Bezzar prenosi od Enesa da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /210/

Allah Uzvišeni kaže: "Sine Ademov! Jedno pripada tebi, jedno Meni, a jedno između Mene i tebe! Ono što pripada Meni, jeste to da Mi se klanjaš, obožavaš Me i ništa Mi ne pridružuješ; ono što pripada tebi jeste to da ti ništa ne učiniš niti uradiš, a da te Ja za to ne nagradim; a ono što je i Moje i tvoje, jeste da ti moliš, a da Ja uslišavam molbu." Ovaj ajet Uzvišenog, koji potiče na dovu i stoji među propisima o postu upućuje na potrebu dove pri upotpunjenju određenog broja dana, odnosno, pri svakom mršenjuImam Ebu-Davud et-Tajalisi navodi predanje s lancem od Abdullaha ibn Amra koji kaže: Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: /211/

"Prilikom iftara postaču se dova uslišava." Kada bi iftario, Abdullah ibn Amr pozvao bi svoju porodicu i sina, pa bi učio dovu. U Musnedu imama Ahmeda, te u Sunenu El-Tirmizija, En-Nesa'ija i Ibn-Madže navodi se predanje od Ebu-Hurejre, koji je rekao: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /212/ "Trojici se dova ne odbija: pravednom vođi (imamu), postaču dok ne iftari i dova mazluma, koju Allah uzdiže iznad oblaka na Sudnjem danu i otvara joj vrata nebesa govoreći: 'Tako Mi veličine Moje, pomoći ću te, pa makar i nakon toliko vremena!' "

"Dozvoljava vam se da u noćima posta imate odnos sa ženama vašim; one su odjeća vaša, a vi ste odjeća njihova; Allah zna da sami sebe varate, pa je prihvatio pokajanje vaše i oprostio vam; zato se sada sastajte s njima i žudite za onim što vam je Allah odredio; jedite i pijte sve dok budete mogli razlikovati bijelu nit od crne niti zore, a potom upotpunite post, do noći; sa ženama ne općite dok ste u itikafu u džamijama; to su Allahove granice i ne približujte im se; tako Allah ljudima objašnjava znamenja Svoja, kako bi se Allaha bojali." /187/

Ovo je olakšica muslimanima od Allaha Uzvišenog, te ukidanje onoga što je bilo prije islama, kada je bilo dozvoljeno da čovjek, nakon što iftari, jede, pije i sastaje se sa ženom do jacije, ili zaspi prije toga, a nakon što zaspi ili klanja jaciju, bilo je zabranjeno da jede, pije ili se sastaje sa ženom do slijedeće noći, što je predstavljalo veliku teškoću. Riječ ovdje predstavlja sastajanje sa ženom (spolni odnos), što ističu brojni učenjaci, Ibn-Abbas i neki tabiini. "One su odjeća vaša i vi ste odjeća njihova." U vezi s tim Ibn-Abbas i neki drugi tvrde: "One su smiraj vaš i vi ste smiraj njihov." To znači da se muškarac i žena međusobno miješaju, dodiruju i u postelju zajedno idu, pa je stoga bilo normalno da im se da dozvola za spolni odnos u ramazanskim noćima kako ne bi osjećali teškoće i probleme. Povod objavljivanja ovog ajeta je, kao što je naprijed navedeno: /213/ što pojedini ashabi, i to prije ramazana, ako bi postili, pa zaspali prije nego iftare, ne bi jeli do istog vremena slijedećeg dana.​

Tako je Kajs ibn Surme el-Ensari postio radeći toga dana na zemlji. Kada je došlo vrijeme iftara, došla mu je supruga, pa je on upitao: "Ima li što za jelo?", a ona je odgovorila: "Nema, ali ja ću sada otići i potražiti!" Njega su, međutim, oči prevarile i zaspao je. Nakon toga došla mu je supruga, pa kada je vidjela kako spava, rekla je: "Teško tebi, jesi li zaspao?" U podne slijedećeg dana on se onesvijestio. To je spomenuo Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa je nakon toga objavljeno: "Dozvoljava vam se da u noćima posta imate odnos sa ženama vašim" do riječi: "jedite i pijte sve dok ne budete mogli razlikovati bijelu nit od crne niti zore", pa su se jako obradovali. "Allah zna da sami sebe varate, pa je prihvatio pokajanje vaše i oprostio vam; zato se sada sastajite s njima." Povod objave ovog dijela ajeta bio je naprijed spomenuti slučaj Kajsa ibn Surme: /214/ "Usto, bilo je muslimana koji su sami sebe varali, tjkoji su se sastajali (tjspolno općili) sa svojim suprugama nakon jacije u toku ramazana, odnosno nakon što bi zaspali, a jedan od tih je bio i Omer ibn Hattab. Kao što je spomenuto, to je bilo zabranjeno, jer je muslimanima prije toga, nakon što bi klanjali jaciju, bilo zabranjeno sastajati se sa ženama i jesti do istog vremena slijedećeg dana.

Oni su se zbog toga žalili Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa je Allah objavio: .."Allah zna da sami sebe varate...", tj. da se sastajete sa ženama, jedete i pijete nakon jacije. "pa je prihvatio pokajanje vaše i zato se sada sastajite s njima...", tj. obavljajte odnose s njima "i žudite za onim što vam je Allah odredio" (znači djetetom); "Jedite i pijte sve dok ne budete mogli razlikovati bijelu nit od crne niti zore, a potom, do noći postite..." To je oprost i milost od Allaha Uzvišenog, tako da je kao izraz oprosta, milosti i pažnje, dozvolio jelo, piće i bračni život tokom cijele noći. " i žudite za onim što vam je Allah odredio!", tj. žudite za olakšicom koju vam je odredio, a komentar "za djetetom" ispravniji je. "Jedite i pijte sve dok ne budete mogli razlikovati bijelu nit od crne niti zore...", tj. dok se jasno ne razlikuje svjetlo zore od tame noći i nestane zabune u vezi s tim, odnosno "sa zorom". El-Buhari navodi predanje s lancem od Adijja ibn Hatima, koji kaže: /215/ Rekao sam: "Allahov Poslaniče! Šta znači: 'bijelu nit od crne niti?' Je su li to dvije niti?" On je rekao: "Ti to usko gledaš, ako gledaš dva konca", a zatim je rekao: "Ne, nego je to crnina noći i bjelina dana." U dozvoli Allaha Uzvišenog da se jede do izlaska zore nalazi se dokaz da je lijepo obaviti sehur (jesti pred zoru) jer je to olakšica koja je Allahu mila. Na to i sunnet podstiče i u oba sahiha se navodi predanje od Enesa, koji kaže: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /216/

"Sehurite, jer u sehuru je berićet." Postoji i više drugih hadisa: /217/ "Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nazivao ga je 'blagoslovljenim ručkom'." U Sahihima se nalazi predanje hadisa Kasima, koji prenosi od Aiše, r.a., da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /218/ "Ne smeta vam ezan Bilala da sehurite, jer on uči ezan dok je još noć. Jedite i pijte dok ne čujete ezan Ibn Ummi-Mektum, jer on ne uči ezan dok ne nastupi zora." Šerijatsko pitanje: Polazeći od toga da je Allah Uzvišeni učinio zoru kao krajnju granicu do koje se dozvoljava sastajanje sa ženom, jelo i piće, za onoga koji želi postiti, izvodi se dokaz da se onaj koji osvane nečist treba okupati, a zatim postiti, za što nema nikakvih smetnji. To je stav imama sva četiri mezheba, te većine učenjaka selefa i halefa, a temelji se na predanju hadisa koji navode El-Buhari i Muslim od Aiše i Ummi-Seleme, r.a., koje kažu: /219/ "Allahov Poslanik osvitao je nečist od odnosa, a ne od ejakulacije u snu, pa bi se okupao i postio." U hadisu Ummi-Seleme navodi se još: /220/ "i ne bi se omrsio, niti bi nadoknađivao". "a potom, do noći postite!", što pretpostavlja iftar poslije zalaska sunca kao šerijatski propis, kako stoji u predanju u dva sahiha od Omera ibn Hattaba, r.a., koji kaže: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /221/

"Kada nastupi noć i prestane dan, tada postač iftari (mrsi se)." Od Sehla ibn Sa'da es-Sa'idia, r.a., navodi se da je rekao: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /222/ "Ljudi su u dobru sve dotle dok se požuruju iftar!" Prenose ga El-Buharija i Muslim. Pored toga, u sahih hadisima stoji i zabrana spajanja, tjda se spoji dan sa danom i između njih se ništa ne jedeImam Ahmed navodi predanje od Ebu-Hurejre, koji kaže: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /223/ "Nemojte spajati!", na što su mu rekli: "Allahov Poslaniče, ti spajaš." Na to je on rekao: "Ja nisam kao vi. Dok ja noć provodim, moj Gospodar me hrani i napaja." Zatim kaže: I nisu prestali spajati, pa je i Poslanik s njima nastavio spajati dva dana i dvije noći, a potom, kada su vidjeli mlađak, on je rekao: "Da je mlađak došao kasnije, još bih vam dodao", kao vid kazne kojom će ih odvratiti. U oba Sahiha navodi se ovo kao predanje Zuhrija. Utvrđeno je da je ova zabrana bila od njega, sallallahu alejhi ve sellem, da je on u tome jačan i pomagan. Očito je da je to jelo i piće bilo duhovno, a ne fizičko, jer da je stvarno jeo, onda ne bi bilo govora o spajanju. Međutim, nema smetnje da se spoji do sehura, što potvrđuje jedan hadis koji prenosi Ebu-Seid el-Hudri, r.a., koji kaže: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /224/ "Nemojte spajati! A ako neko od vas hoće spojiti, neka to učini do sehura..!?"​

Navode ga u Sahihima El-Buhari i Muslim. "sa ženama ne općite dok ste u itikafu u džamijama!" Naime, oni koji su bili u itikafu običavali su izlaziti iz džamija i sastajati se sa svojim suprugama ukoliko su to željeli, dok nije objavljen ovaj ajet, kojim je to zabranjeno i u toku dana i noći, sve dok traje itikaf. To znači: ne približavajte im se dokle god ste u itikafu u džamijama. Stoga se onome ko je u itikafu zabranjuje sastajati se sa ženom sve dok je u itikafu u džamiji. Čak, ukoliko bude trebao ići kući, treba da se zadrži samo kratko, koliko da obavi nuždu ili jede. U tom slučaju, on ne može poljubiti svoju suprugu, niti je zagrliti, niti bilo što činiti što je suprotno itikafu. U oba Sahiha navodi se da je Aiša, r.a., rekla: /225/ "Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, približio bi meni svoju glavu, a ja sam ga češljala jer sam bila u menstrualnom ciklusu. On ne bi ulazio u kuću osim da bi obavio nuždu." Zatim kaže: "A i ja bih u takvom slučaju, čak i ako bi bolesnik bio u kući, samo u prolazu upitala za njegovo zdravlje." Spominjanje itikafa nakon posta znači uputu i upozorenje na itikaf u toku posta ili krajem mjeseca ramazana, kao što se vidi iz sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem /226/, "koji je bivao u itikafu deset posljednjih dana ramazana, sve do svoje smrti, nakon čega su u itikaf išle njegove supruge"(Navodi se u Sahihima El-Buharije i Muslima.) "To su granice Allahove", tj. ovo što smo objasnili, što smo naredili i sankcionirali u vezi s postom i njegovim propisima, ono što smo dozvolili i zabranili, čije smo krajnje granice naveli, te olakšice i odredbe, to su Allahove granice, koje je On donio i sam objasnio.

Stoga im se ne približujte, ne prekoračujte ih i ne prelazite! "Tako Allah objašnjava ljudima Svoja znamenja", tj. kao što je objasnio post, propise, šerijatske odredbe i detalje u vezi s tim, tako On objašnjava i druge propise jezikom Svoga roba i poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. "ljudima da bi bogobojazni bili", tjda bi znali kako se upućuju i pokoravaju, kao što Allah Uzvišeni kaže: "On robu Svome jasne ajete objavljuje da bi vas iz tmine na svjetlo izveo. Allah je doista prema vama dobar i milostiv" (57:9)

"Ne jedite imovinu drugoga na nepošten način dajući dio sudijama kako biste na grješan način i svjesno dio imovine drugih ljudi pojeli."/188/

Ali ibn Ebi-Talha navodi od Ibn-Abbasa: To se odnosi na čovjeka koji je dužan neku imovinu, ali za to ne postoji dokaz, pa osporava tuđu imovinu i parniči se pred sudom iako zna da nije u pravu, da griješi i jede haramNeki pripadnici zdrave tradicije kažu: "Ne parniči se kada znaš da nepravdu činiš!" U oba Sahiha navodi se predanje Ummi-Seleme, koja kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /227/ "Znajte da sam ja čovjek! Nekada mi dođe parnica, neki od vas budu vještiji u argumentaciji, pa ja presudim u korist njih. Kome ja presudim na račun drugog muslimana, presudio sam mu dio Vatre, pa neka je nosi ili ostavi." Navedeni ajet i hadis pokazuju da presuda sudije ništa u biti stvari ne mijenja, pa ne može dozvoliti haram, koji je od Allaha haram, niti može zabraniti halal, što je od Allaha halal, nego to obavezuje samo formalno (izvanjski). Ako odgovara biti stvari, to je uredu. U suprotnom, sucu pripada nagrada, a onome koji je napravio varku posljedica. Zato Allah Uzvišeni kaže: .. "Ne jedite imetke jedni drugih..svjesno", tjkada znate da nije istina ono što zagovarate dok govorite.

- Pitaju te o mlađacima. Reci: "Oni su ljudima oznake za vrijeme i hadž. Nije dobročinstvo u tome da sa stražnje strane u kuće ulazite, nego je dobročinitelj onaj koji se Allaha boji. U kuće ulazite na vrata njihova i Allaha se bojte da biste uspjeli."/189/

/228/ Ljudi su pitali Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o mlađacima: "Allahov Poslaniče! Zašto su mlađaci stvoreni?", pa je Allah objavio ajet: - Pitaju te o mlađacima. Reci: "To su oznake vremena za ljude...", a on kaže: "Allah ih je učinio oznakama vremena posta i iftara za muslimane, iddeta za žene njihove i terminima za poslove vjere njihove." Abdurrezzak navodi predanje s lancem prenosilaca od Ibn-Omera, koji kaže: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /229/ "Allah je učinio mlađake oznakama za vrijeme ljudima. Zato zapostite kada vidite mlađaka, a prestanite s postom kada ga vidite! Ako bude zaklonjen oblacima, računajte trideset dana!" Predanje navodi El-Hakim od Ibn-ebi-Revada, a zatim kaže: "On je bio pouzdan, pobožan, mudžtehid, časnog porijeklaIma vjerodostojan (sahih) lanac, ali ga El-Buharija i Muslim nisu uvrstili u svoje Sahihe." "Nije dobročinstvo u tome da sa stražnje strane u kuće ulazite, nego je dobročinitelj onaj ko se Allaha boji. U kuće ulazite na vrata njihova." El-Buhari navodi od Berra'a da je rekao: Kada bi ljudi, u vrijeme paganstva, krenuli na hadž, ulazili su u kuće sa stražnje strane, pa je Allah objavio: .."Nije dobročinstvo..itd." Ata ibn Rebah kaže: Kada bi se stanovnici Jesriba (Medine) vraćali s proslava blagdana, u svoje kuće bi ulazili sa stražnje strane smatrajući da je to vid dobročinstva (čestitosti). Allah Uzvišeni kaže: "Nije dobročinstvo u tome da sa stražnje strane u kuće ulazite...", zatim: "Bojte se Allaha da biste spašeni bili" sutra kada stanete pred Njega i bude vas nagrađivao potpuno i precizno."

"I borite se na Allahovu putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali ne prelazite granice. Zaista Allah ne voli one koji prekoračaju granice." /190/ "I ubijajte ih gdje god ih stignete, i progonite ih odakle su oni vas prognali ! A smutnja je teža od ubijanja ! I ne borite se protiv njih kod Hrama časnog dok vas oni tu ne napadnu. Ako vas tu napadnu, onda ih ubijajte! Takva je kazna za nevjernike." /191/ "Ako se prođu, pa Allah doista prašta i milostiv je." /192/ "I borite se protiv njih dok smutnje ne nestane i dok vjera bude Allahova. Pa, ako se okane, onda neprijateljstvo prestaje, a jedino protiv nasilnika ostaje."/193​

U vezi s riječima Uzvišenog: "I borite se na Allahovu putu protiv onih koji se bore protiv vas..." Ebul-Alijje kaže: "Ovo je prvi ajet koji je objavljen u Medini u vezi s borbom. Nakon što je objavljen, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vodio je borbu sa svakim ko je protiv njega borbu vodio, a štedio je onoga ko njega nije napadao, sve dok nije objavljena sura Bera'et ili Et-Tevbe. "I ubijajte ih gdje god ih stignete, i progonite ih odakle su oni vas prognali!..." Znači, budite odlučni u borbi protiv njih kao što su oni odlučni u borbi protiv vas, budite odlučni da ih za odmazdu protjerate iz zemlje vaše, odakle su oni vas protjerali. "i ne prelazite granice jer Allah, doista, ne voli one koji prekoračaju granice", tj. borite se na Allahovom putu, ali ne prelazite granice. U to spada svaki zabranjeni čin, kao što je: zlostavljanje, osveta, ubijanje žena, djece, starih osoba, koje nemaju nikakav poseban stav niti mogućnost borbe, svećenika, monaha u ćelijama, zatim paljenje drveća i ubijanje životinja bez posebnog razloga, što navode Ibn-Abbas, Omer ibn Abdul-Aziz i neki drugiU tom smislu, u Sahihu Muslimovom navodi se predanje od Burejde da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /230/ "Idite u boj na Allahovom putu, borite se protiv onih koji u Allaha ne vjeruju. Borite se, ali ne pljačkajte, ne obmanjujte, ne zlostavljajte, ne ubijajte djecu niti monahe u ćelijama." Budući da se u toku borbe uništavaju i ubijaju ljudi, Allah Uzvišeni upozorava da je nevjerstvo koje oni nose, idolopoklonstvo i okretanje od puta Allahova, daleko veće, jače i opasnije nego ubijanje.

Zato Allah Uzvišeni kaže: "Smutnja je gora od ubijanja." To znači da je idolopoklonstvo veće i gore od ubijanja. "I ne borite se protiv njih kod Hrama časnog." U oba Sahiha, također, stoji: /231/ "Ovu je zemlju Allah proglasio nepovredivom onoga dana kada je stvorio nebesa i Zemlju; ona je Allahovom odredbom nepovrediva, sveta do Sudnjega danaI ovdje borbu nije dozvolio izuzev jednoga sata, a to je ovaj satNepovrediva je Allahovom odredbom do Sudnjeg dana, pa se ne može sjeći drveće u njoj, niti čupati bilje. Ako se neko usudi dozvoliti borbu zato što je bila dozvoljena Allahovom Poslaniku, recite: "Allah je dozvolio Svom Poslaniku, ali nije dozvolio vama!", i to na Dan osvojenja Meke, kada ju je osvojio borbom, tjsilom." "Ako vas tu napadnu, onda ih ubijajte! takva je kazna za nevjernike." Allah Uzvišeni kaže: I ne borite se protiv njih kod Hrama časnog osim ako oni tu započnu borbu protiv vas. U tom slučaju vam se dozvoljava da se protiv njih borite i ubijate ih, kako biste odbili napad. "...a ako se oni okane, Allah doista prašta i milostiv je", tj ako se oni okane borbe protiv vas u Haremu, te izraze privrženost islamu i pokaju se, Allah će oprostiti njihove grijehe iako su ubijali muslimane u Haremu Allahovom, jer nema toga grijeha koji On neće oprostiti onome ko se pokaje. Nakon toga, Allah Uzvišeni naređuje borbu protiv nevjernika: "kako ne bi bilo smutnje", tj. idolopoklonstva, kako ističu Ibn-Abbas i neki drugi; "i dok vjera bude Allahova...", tjdok vjera Allahova ne bude evidentna i iznad drugih vjera. U oba Sahiha stoji: /232/

"Naređeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok ne kažu: Nema boga osim Allaha! Kada to kažu, njihova krv i imovina za mene su nepovredivi osim s opravdanim razlogom, a oni će račun polagati pred Allahom." "Pa, ako se okane, onda neprijateljstvo prestaje, a jedino protiv nasilnika ostaje." Allah Uzvišeni kaže, ako se oni okanu idolopoklonstva u kome se nalaze i borbe protiv vjernika, onda i njih ostavite u miru. Onaj koji se nakon toga protiv njih bude borio, nasilnik je. A nema neprijateljstva osim protiv nasilnika. Ovo je smisao riječi: da se ne bori osim protiv napadača. Ako se napadači okane, time su se riješili nasilja koje predstavlja čin idolopoklonstva i protiv njih poslije toga nema borbe. Pod neprijateljstvom se ovdje misli na kaznu i borbu protiv njih, kao što se navodi u riječima Uzvišenog: "Ako na nepravdu uzvraćate, onda to učinite samo u mjeri u kojoj je to vama učinjeno" (16:126)Zato Ikreme kaže: Nasilnik (zalim) onaj je ko odbije reći: "Nema boga osim Allaha!"

"Sveti mjesec je za sveti mjesec, a i u svetinjama vrijedi nadoknada (odmazda): onima koji vas napadnu, uzvratite istom mjerom i Allaha se bojte; znajte da je Allah na strani onih koji su bogobojazni."/194/

Ikrime kaže da Ibn-Abbas i drugi prenosioci navode: "Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, krenuo na umru u mjesecu zul-kadetu, koji je sveti mjesec, šeste godine po Hidžri, idolopoklonici mu nisu dozvolili ulazak u Meku i dolazak do Kabe, vraćajući ga zajedno s muslimanima koji su s njim bili; dogovorio se tada s njima, pa je to nadoknadio slijedeće godine zajedno s muslimanima koji su s njim bili, čime mu je Allah dao da to nadoknadi. U vezi s tim objavljen je ovaj ajet: "Sveti mjesec je za sveti mjesec, a i u svetinjama vrijedi nadoknada (odmazda)." Imam Ahmed u svom Musnedu navodi predanje od Džabira ibn Abdullaha, koji kaže: /233/ "Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije išao u boj u svetim mjesecima, izuzev ako je napadnut pa bi tada stupio u borbu. Kada bi nastupio taj mjesec, on bi prestao s borbom dok ne bi prošao."

Ovaj je lanac prenosilaca vjerodostojan. Stoga, kada je Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, dok je bio ulogoren na Hudejbiji, došla vijest da je Osman, koga je poslao s pismom idolopoklonicima, ubijen, on se obavezao svojim saborcima ashabima (kojih je bilo hiljadu i četiri stotine), da će se boriti protiv idolopoklonika. Kada mu je došla vijest da Osman nije ubijen, on je od toga odustao, želeći sklopiti ugovor o miruIsto tako, kada je on prestao s borbom protiv plemena Hevazin u Bitki na Hunejnu, pa se njihova jedinica ukopala u Taifu, on je krenuo za njima i opkolio ih. Dok ih je opsjedao s katapultima, počeo je mjesec zul-kade, ali je on, kako navodi Enes, nastavio opsadu četrdeset dana, kao što se navodi u dva SahihaPošto je pritom stradalo dosta ashaba, on je od toga odustao ne osvojivši ga, a zatim se uputio prema Meki idući na umru iz Dži'rane, gdje je podijelio plijen sa Hunejna. Ova njegova umra bila je također u mjesecu zul-kadetu, osme godine po Hidžri. "onima koji vas napadnu, uzvratite istom mjerom"Ovim je Allah naredio pravedan postupak i prema idolopoklonicima, kao što također kaže: "Nagrada za zlo je isto takvo zlo" (42:40)​

Od Ibn-Abbasa prenosi se da su riječi Allaha Uzvišenog: “Ko vas napadne..." objavljene u Meki dok nije bilo ni moći ni borbe, a potom su derogirane ajetom kojim se naređuje borba u MediniIbn-Džerir prenosi od Mudžahida: "Upravo je to medinski ajet objavljen poslije obavljene umre." "Bojte se Allaha i znajte da je Allah uz one koji se Njega boje" znači ovim se ajetom ukazuje naredba pokornosti Allahu i bogobojaznosti, te obavijest da je Allah Uzvišeni uz one koji se Njega boje sa Svojom pomoći i podrškom na dunjaluku i ahiretu.

"I trošite imetak na Allahovom putu, i svojim rukama se u propast ne bacajte, i dobro činite; Allah doista voli dobročinitelje."/195/

El-Buhari navodi predanje od Huzejfe: Ajet: "I trošite imetak na Allahovom putu, i svojim rukama se u propast ne bacajte" objavljen je u vezi s trošenjem. Slično se prenosi od Ibn-Abbasa, i grupe tabiina. Lejs ibn Sad prenosi od Eslema ebi-´Umrana, koji kaže: "Prilikom osvajanja Konstantinopolisa (Istanbula) jedan od muhadžira išao je u napad na neprijateljske redove dok ih nije probio. S nama je bio Ebu-Ejjub el-Ensari." Neki su tada rekli: "Bacio se svojim rukama u propast", a Ebu-Ejjub je kazao: "Mi bolje znamo smisao ovog ajeta, jer on je objavljen u vezi s nama!" Mi smo bili s Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem. S njim smo bili svjedoci mnogih poprišta i pomagali smo mu. Kada se islam proširio i učvrstio, mi, ensarije, sastali smo se zadovoljni i govorili smo: "Allah nas je počastio da budemo ashabi Njegovog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i da mu pomažemo, pa se islam proširio i stekao mnogo pristalica.

Davali smo prednost islamu i Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nad našim porodicama, nad imetkom i djecom. Međutim, kada je rat prestajao, mi smo se vraćali svojim porodicama i djeci, te ostajali da boravimo s njima," pa je u vezi s tim objavljeno: "I trošite imetak na Allahovu putu, i svojim rukama se u propast ne bacajte." Propast je bila u ostajanju s porodicom i imovinom, te napuš tanju borbe (džihada)Prenose Ebu-Davud, Tirmizi i En-Nesa'iEbu-Bekr ibn Ajjaš s lancem od El-berra ibn Aziba navodi da ga je neki čovjek pitao: "Ako sam napadnem neprijatelje pa me ubiju, da li sam se time svojim rukama bacio u propast?" "Ne", rekao je on"Allah je rekao Svome Poslaniku: "Bori se na Allahovom putu i nikoga ne obavezuj osim sebe!" (4:84), a ovaj se ajet odnosi na trošak. Prenosi Ibn-Merdevejh, a navodi ga El-Hakim u svome Mustedreku. On navodi da je sahih (vjero-dostojan) u skladu s kriterijima dvojice autoriteta (šejhova) iako ga ne prenose u svojim zbirkama. Prenose ga, također, Tirmizi i Kajs ibn Rebi' od Ishaka ibn Berra'a. U vezi s riječima: .. "...i nikoga ne obavezuj osim sebe!" on kaže: "Ali je propast da čovjek učini grijeh pa se ne pokaje i tako baci u propast."

Od Numana ibn Bešira navodi se da se to odnosi na čovjeka koji učini grijeh i vjeruje da mu neće biti oprošten i tako se baci u propast, tjpočne više činiti grijehe, pa propadne. Smisao ajeta jeste naredba da se troši na Allahovom putu u različitim vidovima približavanja Allahu i pokornosti, a posebno u trošenju imetka za borbu protiv neprijatelja, korištenju za ono što će ojačati stvar muslimana, odnosno, ajet je upozorenje da je ponašanje suprotno tome propast i katastrofa za onoga ko je to obavezan. Nakon toga slijedi veznik kojim se dodaje naredba da se čini dobročinstvo, koje predstavlja najviši stupanj pokornosti (ihsan), pa kaže: "i dobro činite; Allah doista voli dobročinitelje!"

"Hadž i umru radi Allaha upotpunite! A ako budete spriječeni, onda kurbane što vam se nađu pri ruci zakoljite, a glave svoje, dok kurbani ne stignu do mjesta svoga, ne brijte! A koji se među vama razboli ili nekakav ezijet u glavi ima, neka se postom ili sadakom ili kurbanom iskupi! Kada budete sigurni, ko bude obavljao umru s hadžom kurban do kojeg može doći, neka zakolje! A onaj ko ga ne nađe, neka tri dana posti u danima hadža i sedam dana po povratku, to je punih deset dana. To je za onoga čija porodica nije prisutna u Hramu časnom. Bojte se Allaha i znajte da On žestoko kažnjava!"/196/

Nakon što je Allah Uzvišeni naveo propise posta i uz njih ukazao na džihad (borbu), počeo je s objašnjenjem drugih obreda, naređujući izvršenje hadža i umreIz teksta se vidi da je potrebno dovršiti ih nakon što se počnuU tom smislu, nakon navođenja ovih propisa, Allah Uzvišeni kaže: "a ako budete spriječeni...", tjako budete onemogućeni doći do Hrama i spriječeni ove obrede dovršititi. Stoga se učenjaci slažu da je upotpunjavanje hadža i umre obavezno, bez obzira da li se smatralo da je umra obavezna ili poželjna, kako se ističe u dva mišljenja uleme, koja smo naveli s argumentacijom u našoj knjizi "Propisi" Od Alije se navodi da je u vezi sa ajetom: "Hadž i umru dovršite radi Allaha..." rekao: "da zanijetiš hadž u kući svoje porodice"Ovako navode Ibn-Abbas, Seid ibn Džubejr i Tavus. Sufjan kaže: Pod upotpunjavanjem ovih obreda podrazumijeva se polazak od svoje kuće sa nijetom da obaviš isključivo hadž i umru i to da se odazivaš Allahu (sa Lebbejke...) od Mikata, a ne da ideš radi trgovine ili neke potrebe. Kada dođeš blizu Meke, i onda kažeš: "da obavim hadž ili umru!", što je dozvoljeno, ali potpunost pretpostavlja da se krene radi toga, a ne radi nečega drugog. Mekhul kaže: "Upotpunjavanje znači zajedničko izvršenje počev od Mikata." Abdurrezzak s lancem prenosilaca od Zuhrija navodi: Čuli smo da je Omer u vezi s riječima Allaha Uzvišenog: "Hadž i umru dovršite radi Allaha..." rekao: "U dovršenje spada da se odvoje i da se umra obavlja izvan mjeseci hadža."​

Ovaj je stav teško prihvatiti budući da je utvrđeno da su sve umre Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, obavljene u mjesecima hadža i to u zul-kadetu; "umra Hudejbije" bila je u zul-kadetu šeste godine po Hidžri, "umratul-kada'" u zul-kadetu sedme godine po Hidžri, "umra Džuarana" u zul-kadetu osme godine po Hidžri, a u zul-kadetu desete godine po Hidžri obavio je umru zajedno s hadžom, za koje je istovremeno obukao isti ihram. Nakon toga nije obavio nijednu umru, a rekao je Ummi-Hani: /234/ "Umra u ramazanu jednaka je hadžu samnom", a to je samo zato jer je ona bila odlučila ići na hadž s njim, pa to nije mogla obaviti zbog čistoće. Utvrđeno je, također, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, s jednim ihramom sastavljao i hadž i umru. U sahih hadisu također stoji: /235/ "Umra će ulaziti u hadž do Sudnjeg dana." U dva sahiha od Ja'la ibn Umejje navodi se slučaj čovjeka koji je pitao Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, u Džarani: /236/ "Šta misliš o čovjeku koji je obukao ihram za umru noseći na sebi džube i mirise?" Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ništa odgovorio, a zatim mu je došla objava, pa je podigao glavu i rekao: "Ko to pita?" Čovjek je rekao: "Ja", pa je on odgovorio: "Što se tiče džubeta, trebaš ga skinuti, a miris operi. Nakon toga, što budeš činio obavljajući hadž, isto učini obavljajući umru!" "A ako budete spriječeni, onda kurbane što vam se nađu pri ruci zakoljite..." Navode da je ovaj ajet objavljen šeste godine po Hidžri. To je u godini sporazuma na Hudejbiji, kada su idolopoklonici spriječili Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ne dozvolivši mu da dođe do Harema. Tim povodom, Allah je objavio Suru "El-Feth" (Osvojenje) u cjelini. Objavio im je olakšicu da zakolju za kurban ono što imaju kod sebe, a imali su sedamdeset deva, zatim da obriju glave i skinu ihrame.

Oni to nisu odmah učinili očekujući da to bude derogirano dok on, sallallahu alejhi ve sellem, nije izišao i obrijao glavu, nakon čega su to uradili i svi ostali. Među njima je bilo i onih koji su samo skratili kosu, a nisu je potpuno obrijali, pa je on, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /237/ "Allah obasuo milošću one koji su glavu obrijali!" Oni su rekli: "I one koji su skratili kosu, Allahov Poslaniče?", a on je treći put rekao: "I one koji su skratili." Oni su se pri klanju tog svog kurbana udruživali po sedam, na jednu devu, a bilo ih je hiljadu i četiri stotine, i nalazili su se na Hudejbiji izvan Harema, a ima i mišljenja da su bili pri kraju Harema. Učenjaci se razilaze u pitanju: da li se sprečavanje svodi isključivo na sprečavanje od neprijatelja ili ne..tako da nema opravdanja osim za onoga koga spriječi neprijatelj, dok bolest ili što drugo nije razlog. Postoje dva mišljenja. Jedno je od Ibn-Abbasa, za koga se navodi da je rekao: Nema zapreke, osim zapreke od neprijatelja. Onaj koga pogodi bolest, kakav bol ili zaluta, ne spada u to. Jer je Allah Uzvišeni rekao: "Kada budete sigurni..." Sigurnost ovdje nije prepreka. To potvrđuju mnogi, među kojima su i Ibn-Amr i neki tabiini. Po drugom mišljenju ograničenje ima daleko širi smisao od ograničenja od neprijatelja, bolesti, lutanja na putu i slImam Ahmed navodi predanje s lancem od Hadžadža ibn Omera el-Ensarija, koji kaže: Čuo sam kako Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: /239/ "Ko nešto slomi ili razboli se ili postane hrom, skinut će ihram i dužan je drugi hadž obaviti." Zatim kaže: To sam spomenuo Ibn-Abbasu i Ebu-Hurejretu, pa su na to rekli: "Tako je." Od Ibn-Mes'uda, Ibn-Zubejra, Alkame, Seid ibn Musejjeba i drugih navodi se da su rekli:

"Ograničenje može biti od neprijatelja, bolesti ili loma." U oba Sahiha navodi se predanje od Aiše: /240/ da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ušao kod Diba'e bint Zubejr ibn Abdul-Muttalib, koja mu je rekla: "Allahov Poslaniče! Htjela bih obaviti hadž, ali nisam dobro?" On je odgovorio: "Obavi hadž pod uvjetom da ćeš skinuti ihram tamo gdje te to zadesi." Ima učenjaka koji potvrđuju ovaj vid uvjetovanja. Šafija u svom komentaru potvrđuje ispravnost ovog stava ukoliko je ovaj hadis vjerodostojan, a el-Bejheki i drugi hafizi hadisa kažu: "Vjerodostojan je, Allahu hvala." "kurban do kojeg možete doći, zakoljite!" Alija je govorio: "Ovcu." Ibn-Abbas isto tako, a to kažu i mnogi tabiini, pa je to i stav sva četiri imamaIma, međutim, onih koji smatraju da je to isključivo deva ili govedo. Ja bih rekao: Jasno je da se svi ovi oslanjaju na slučaj na Hudejbiji, i ako nijedan od njih ne navodi da je zaklao ovcu jer su oni zaklali po kravu ili devu, pošto se one kolju na svaku sedmericu, kao što stoji u oba sahiha od Džabira ibn Abdullaha, koji kaže: /241/ "Allahov Poslanik naredio nam je da kod deve ili krave učestvujemo po sedmerica za svaki kurban." Od Ibn-Abbasa navodi se da je rekao: "prema imovini ako je bogat, devu ili kravu, ili pak ovcu "U oba sahiha je potvrđeno da je Aiša, majka vjernika, rekla: /242/

"Jednom je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, zaklao bravče." "A glave svoje, dok kurbani ne stignu do mjesta svoga, ne brijte!" vezuje se za riječi Allaha Uzvišenog: "Hadž i umru radi Allaha dovršite!" zato što nije dozvoljeno klanje kurbana osim u okviru Harema, kada postoji sigurnost. Što se tiče događaja na Hudejbiji, klanje kurbana izvan Harema opravdava se spriječenošću, jer su ih pripadnici Kurejša spriječili da uđu u Harem. Stoga, riječi: "dok kurbani ne stignu do mjesta svoga" tj. dok onaj koji vrši obred ne obavi obrede hadža, i umre, ako to spaja "kiranom", ili dok ne obavi jedno od toga, ako to vrši "ifradom", ili "temettu'om", što se potvrđuje u oba sahiha u predanju Hafse, koja je rekla: /243/ "Allahov Poslaniče! Zašto su drugi skinuli ihram nakon umre, a ti nisi?!" Odgovorio je: "Pošto sam ja obrijao glavu i svezao kurban, neću skidati ihram dok ga ne zakoljem." "A koji se među vama razboli ili nekakvu muku u glavi ima koja ga muči, neka se postom, ili sadakom, ili kurbanom iskupi!" El-Buhari navodi predanje s lancem od Abdullaha ibn Ma'kila, koji je rekao: /244/ Sjeo sam s Ka'b ibn Udžretom u ovoj džamiji (tj. džamiji u Kufi), pa sam mu postavio pitanje u vezi s otkupninom za post. Odgovorio je: Donesen sam jednom prilikom Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a po licu su mi bile uši. Rekao je: "Nisam mislio da te napor doveo u ovu situaciju. Možeš li naći ovcu?" "Ne mogu", odgovorio sam.​

Zatim je rekao: "Posti tri dana ili nahrani šest siromaha i to svakome od njih osiguraj pola sa'a hrane, i obrij se (glavu)!" Zatim je to objavljeno povodom mog slučaja, ali svima vama. Ahmed navodi predanje od Ka'ba ibn Udžre, koji kaže: /245/ Došao mi je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, dok sam ložio vatru pod loncem. Uši su mi bile po licu, ili, kako kaže: "po obrvama", pa je rekao: "Smeta li ti to na glavi?" "Da", odgovorio sam"Onda to obrij i posti tri dana, ili nahrani šest siromaha ili pak zakolji kurbana!" Ja bih dodao: To je stav sva četiri imama i većine uleme, koja smatra da se ovdje može ostaviti pravo izbora: pa ukoliko hoće može postiti, a ukoliko hoće može dati sadaku, tj. može nahraniti tri siromaha osiguravajući svakome od njih pola sa'a (dvije pregršti) hrane (muddan)Isto tako, ukoliko hoće, može zaklati ovcu i podijeliti je sirotinji. Svako od tih djela koje bude učinio, bit će dovoljno. Budući da pri objašnjenju olakšice tekst Kur'ana ide od lahkog ka još lakšem, tako da se može: "otkup učiniti postom ili sadakom ili kurbanom", Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio je to Ka'bu ibn Udžri, upućujući ga da čini ono što je bolje, pa je rekao: "Zakolji ovcu ili nahrani šest siromaha ili posti tri dana." Svako od ovih djela dobro je uz zahvalnost Allahu Uzvišenom. Hišam kaže: Lejs nam prenosi da je Tavus govorio: "Što se tiče klanja to se mora obaviti u Meki, a što se tiče hrane i posta, može gdje god hoće." Allah Uzvišeni kaže: "Kada budete sigurni, obavite umru sa hadžom i kurban do kojeg možete doći, zako ljite!" dakle, kada budete u mogućnosti obaviti obrede hadža, onaj koji bude sastavio umru s hadžom, a tu spadaju oni koji su obukli ihrame radi umre i hadža, odnosno, koji su obukli ihram radi umre, a kada su je izvršili, obukli su i radi hadža. "pa ko obavi umru sa hadžom i kurban do kojeg može doći, zakolje!" Tj. neka zakolje ono što bude mogao, a najmanje ovcu a može zaklati goveče budući da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, za svoje supruge klao goveče El-Evza'i kaže: Od Ebu-Hurejre navodi se: /246/ "da je Allahov Poslanik klao goveče za svoje supruge, a one su sastavljale umru s hadžom "(temettu')"U dva sahiha se navodi od Imrana ibn Husajna da je rekao: /247/

"Ajet o temettu'u objavljen je u Allahovoj Knjizi, pa smo to izvršavali zajedno s Allahovim Poslanikom. U Kur'anu nakon toga nije objavljeno ništa što bi to zabranilo, sve do njegove smrti; a nakon toga je govorio što je ko želio!" El-Buhari navodi kako ima mišljenja da je to Omer branio, a u predanju koje El-Buhari navodi eksplicitno se ističe da je Omer zabranjivao ljudima " temettu' ", pa kaže: Ako to uzimamo po Allahovoj Knjizi, Allah naređuje da se dovrši riječima: "Hadž i umru radi Allaha izvršite!" U vezi s tim, treba reći da to Omer, r.a., nije zabranjivao smatrajući to nedozvoljenim, nego je zabranjivao kako bi se povećao broj ljudi koji hodočaste u Hram ili obavljaju umru, kao što on to decidno i kaže. "A onaj ko ga ne nađe, neka tri dana posti u danima hadža i sedam dana po povratku, to jest punih deset dana." To znači, ko ne nađe kurbana neka posti tri dana u toku hadža, tju danima obredaUčenjaci kažu: "Bolje je da se posti prije Arefata." Međutim, u vezi s ovim postom u danima "tešrika" Bajrama postoje dva mišljenja: da je dozvoljeno na osnovi riječi Aiše i Ibn-Omera u Sahihu El-Buharijinom: /248/
"Nema olakšice u danima "tešrika" Bajrama da se posti, osim za one koji ne nađu kurbana." Od Alije se navodi da bi govorio: "Koga prođe post tri dana u toku hadža, postit će ih u danima 'tešrika'.” To isto kažu Ikrime, Hasan i Urve ibn Zubejr i to u smislu općeg značenja riječi: "neka posti tri dana u toku hadža"Isto tako, ovo je prvotni stav Šafije, da nije dozvoljen taj post u danima tešrika, što je i novi stav šafije na osnovi predanja Muslima od Kutejbe el-Huzlija, r.a., koji je rekao: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /249/

"Dani 'tešrika' su dani jela i pića, te spominjanja Allaha Uzvišenog." "...a sedam kada se vratite", tj. kada se vratite u domovinu i porodici jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže u dijelu hadisa koji navodi El-Buhari od Ibn-Omera: /250/ "..pa ko ne nađe kurbana, neka posti tri dana za vrijeme hadža i sedam kada se vrati svojoj porodici" (navode ga u oba Sahiha). "To je punih deset dana", što potvrđuje riječi Allaha Uzvišenog: "tri i sedam dana", tj. punih deset dana, a i naredbu da se oni upotpune. .." To je za onoga čija porodica nije prisutna u Haremu časnom..." Tumači Kur'ana slažu se da su ovdje apostrofirani stanovnici Harema, te da se na njih ne odnosi obavljanje "temettuom"Katade kaže: Do nas je došlo kako je Ibn-Abbas govorio: "Građani Meke, za vas nema temettua 'sastavljanja', koje je dozvoljeno stanovnicima drugih krajeva vama je zabranjeno. Zato je onaj između vas koji ipak želi to obaviti obavezan prijeći jednu dolinu" (ili je rekao da između njega i Harema bude jedna dolina), pa onda krene na umru. Od Tavusa se navodi da je rekao: Sastavljanje "(temettu‘)" za ljude je izvan Meke, a ne za Mekelije, tjsamo za one čije porodice nisu u Haremu. "Bojte se Allaha", tju svemu što vam je naredio i zabranio, "i znajte da Allah žestoko kažnjava." Odnosi se na one koji se ponašaju suprotno Njegovoj naredbi i krše ono što je On, dž.š., zabranio.

"Hadž je u poznatim mjesecima, pa onaj ko se obaveže u toku njih obaviti hadž ne može imati spolni odnos, ružno što činiti, niti ulaziti u prepirke u toku hadža. A za dobro koje učinite Allah zna. Za put se opskrbite, a najbolja je opskrba bogobojaznost! I Mene se bojte vi, razumom obdareni!"/197/

Poznavaoci arapskog jezika razilaze se u pogledu značenja riječi: "Hadž je u poznatim mjesecima "Neki kažu: "To znači da je hadž u poznatim mjesecima, pa je u skladu s tim nijet za hadž potpuniji u tim mjesecima nego u drugim, iako je i u drugim ispravanMišljenje da je nijet za hadž ispravan u toku cijele godine zastupa mezheb Malika, zatim Ebu-Hanife, Ahmeda ibn Hanbela i drugih..i to na osnovi riječi Allaha Uzvišenog: Pitaju te o mlađacima. Reci: "Oni su ljudima oznake za vrijeme i hadž", odnosno, da je to jedan od dva obreda. Stoga je nijet za hadž ispravan u toku cijele godine, kao i za umru. Međutim, Šafija, r.h., smatra da je nijet za hadž ispravan samo u mjesecima hadža. Zato, ako bi neko zanijetio prije toga, to mu ne bi bilo valjano. Ovaj stav prenosi se od Ibn- -Abbasa i Džabira, a zastupaju ga i Ata', Tavus i Mudžahid, r.h. Dokaz su za to riječi Allaha Uzvišenog: "Hadž je u poznatim mjesecima", pa ne vrijedi prije toga, kao što je slučaj i sa namaskim vremenom. Šafija, r.h., navodi predanje od Ibn-Abbasa da je rekao kako niko ne treba da oblači ihram za hadž osim u mjesecima hadža, jer Allah Uzvišeni kaže: "Hadž je u poznatim mjesecima." Ibn-Merdevejh u svom Tefsiru navodi predanje od Ibn-Abbasa: /254/

"Sunnet je da se ihrami za hadž oblače samo u mjesecima hadža." Ibn-Huzejme u Sahihu prenosi da je Ibn-Abbas rekao: /255/ "Za hadž se ihram oblači samo u mjesecima hadža, jer sunnet je da se ihrami za hadž oblače samo u mjesecima hadža." Ovaj lanac je sahih (vjerodostojan)A riječ ashaba da je sunnet to i to, po većini uleme imaju status hadisa, a posebno Ibn-Abbasa u komentaru Kur'ana, jer je on najveći mufessir. U jednom hadisu koji se direktno navodi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem (merfu'), koji prenosi Ibn-Merdevejh s lancem od Džabira, navodi se da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /256/ "Ne treba niko oblačiti ihram za hadž osim u mjesecima hadža." Njegov sened je prihvatljiv. Međutim, Šafija navodi predanje posredstvom Džabira ibn Abdullaha, prema kojem je postavljeno pitanje: /257/​

"Da li će se početi s telbijjom za hadž prije mjeseci hadža?" Rekao je: "Ne." Ovaj "mevkuf" hadis vjerodostojniji je od navedenog "merfu'" hadisa. Prema tome, ostaje mezheb ashaba ojačan stavom Ibn-Abbasa: "Sunnet je da se ne stupa u ihram za hadž osim u mjesecima hadža"Allah to najbolje zna! "u poznatim mjesecima"; El-Buhari navodi od Ibn-Omera: /258/ "To su mjeseci ševval, zul-kade i deset dana zul-hidžeta." Ovo El- Buhari spominje u muallek predanju u aktivnoj formiSlično tome Ibn-Džerir prenosi od Ibn-Omera u lancu koji je sahih. A El-Hakim to prenosi uz opasku: "u skladu s uvjetima dva šejha"Ja bih dodao da se to prenosi od velike skupine ashaba i tabiina, a predstavlja i stav Šafije, Ebu-Hanife, Ahmeda i drugihIbn-Džerir kaže: Ispravno je kazati u množini za dva mjeseca i dio trećeg, kao što se kaže: "Vidio sam ga ove godine ili vidio sam ga danas, iako se to zbilo u dijelu godine, odnosno dana." Isto tako, Allah Uzvišeni kaže: "A onome ko požuri, pa to učini za samo dva dana, nije grijeh" (2:203), jer žurba je samo za dan i po! "a ko se obaveže da u njima obavi hadž" ; Ibn-Džerir kaže: "Svi se slažu da se pod obavezom ovdje misli na prihvaćanje obaveze i zadaće, tj. ko na sebe uzme obavezu stupajući u ihram da obavi hadž."

Ata kaže: "obaveza jeste stupanje u ihram." Isto kažu i drugi. Od Ibn-Abbasa se navodi da je rekao: "Ne treba da se počne sa telbijjom za hadž, a zatim ostane u zemlji." "..ne može imati spolni odnos niti nevaljalo što činiti". Ata kaže: "Spolni odnos" znači sastajanje sa ženom, snošaj i bestidan govor, a riječi: "niti ružno što činiti", znači činiti grijehe i psovati u Haremu. U sahih hadisu stoji: /259/ "Psovati muslimana nevaljao je (nemoralan) čin, a boriti se protiv muslimana čin je nevjerstva", a u nevaljalost spadaju svi grijesi. U dva "Sahiha" od Ebu-Hurejre navodi se da je rekao: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: /260/ "Ko hodočasti ovaj Hram, a ne sastane se sa ženom, niti što nevaljalo uradi, oslobodio se grijeha kao na dan kada ga je majka rodila." "..niti ulaziti u prepirke u toku hadža.", tj. prekine svaki sukob u vremenu obreda hadža, i odmah nakon toga, što je Allah najbolje objasnio. Naime, dolazilo je do rasprava između pripadnika plemena Kurejš i drugih Arapa, tako da bi Kurejši stajali kod Mešarul-harama na Muzdelifi, a ostali Arapi na Arefatu, pa bi raspravljaliI jedni i drugi su tvrdili da su njihov hadž i mjesto gdje stoje mjesto i hadž Ibrahima, a.s.

Allah je prekinuo ovu prepirku, objasnio sve obrede i zabranio prepirku na tome mjestu i u to vrijemeIma mišljenja, također, da prepirka znači ovdje neprijateljstvo, licemjerje, psovku, svađu i srdžbu, izuzev da ukoriš roba i time ga naljutiš, ali ga ne udariš. Ja bih dodao: Kada bi ga udario, i to bi bilo dopušteno. Dokaz za to jeste da je Ebu-Bekr udario svog slugu zato što je pustio da zaluta deva na kojoj je bila hrana i voda, dok je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, gledao u njega, nasmiješio se i u vidu blagog prijekora rekao: /261/ "Gledajte šta čini ovaj vjernik u ihramu!" Dakle, bolje je to ne činiti, Allah to najbolje zna! U predanju koje navodi Ahmed u skraćenom obliku stoji kako on navodi od Džabira: /262/ "Ko izvrši svoj obred, a muslimani budu zaštićeni od njegova jezika i ruku, bit će mu oprošteni pređašnji grijesi." "A za dobro koje učinite Allah zna..." Nakon što im je zabranio ružan govor i djela, Allah Uzvišeni podstiče vjernike da čine dobra djela, obavještavajući ih da On to zna, te da će ih za to na Sudnjem danu nagraditi najobilnijom nagradom. "Za put se opskrbite, a najbolja opskrba je bogobojaznost!" El-Buhari navodi predanje s lancem od Ibn-Abbasa, koji kaže: Stanovnici Jemena obavljali su hadž, a nisu sa sobom nosili opskrbu i govorili su: "Oslanjamo se na Allaha!"

Zato je Allah Uzvišeni objavio: "Za put se opskrbite, a najbolja opskrba je bogobojaznost!" Tako im je to zabranjeno i naređeno da se opskrbe potrepštinama kao što su brašno i hljeb. Od Mudžahida se navodi da je Ibn-Omer uvjetovao da onaj s kim se druži bude velikodušan i dobar. "...a najbolja opskrba je bogobojaznost!" Naime, pošto im je naredio da se opskrbe za put na ovome svijetu, uputio ih je da se opskrbe i za drugi svijet ahiret, a to je bogo-bojaznost Allah Uzvišeni kaže: "...i raskošna odijela, a odjeća bogobojaznosti, to je ono najbolje" (7:26)A to je strahopoštovanje, pokornost i bogobojaznost, tjopskrba za drugi svijet. Mukatil ibn Hajjan kaže: Kada je objavljen ajet: "Za put se opskrbite", jedan od siromašnih muslimana ustao je i rekao: "Allahov Poslaniče! Ne možemo osigurati opskrbu!", pa mu je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /263/ "Opskrbite se toliko da sačuvate svoj obraz od ljudi, a najbolja opskrba je bogobojaznost!" Prenosi Ibn-Hatim. "I Mene se bojte vi, razumom obdareni!", tj. da ne tražite od njih, tj. čuvajte se Moje kazne i teške patnje! Moja kazna je za one koji djeluju suprotno Mojim zapovijedima vi, pameću i razumom obdareni!

"Nije vam grijeh da od Gospodara svoga tražite neko dobro. A kada pođete s Arefata, Allaha spominjite kod El-Mešarul harama; a spominjite Ga kako vas je On uputio, jer ste prije toga u zabludi bili."/198/

El-Buhari navodi od Ibn-Abbasa: Ukkaz, Medžene i Zul-Medžaz u pagansko su doba bila poznata trgovišta, pa su ljudi smatrali grijehom trgovinu u sezoni hadža, tako da je objavljen ajet: "Ne pripisuje vam se u grijeh da od Gospodara svoga priželjkujete neko dobro u vrijeme hadža." Ahmed prenosi od Ebu-Umame et-Tejmija, koji kaže: Rekao sam Ibn-Omeru: "Mi uzimamo zakupninu, pa je li nam ispravan hadž?" On je kazao: "A zar ne činite tavaf oko Kabe, činite dobro, bacate kamenčiće, brijete glave?!" Odgovorili smo: "Dakako." Nato je Ibn-Omer rekao: /264/ Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, došao je čovjek i upitao ga ovo što si ti mene pitao, pa mu on, sallallahu alejhi ve sellem, nije odgovorio dok mu nije došao Džebrail s ovim ajetom: "Ne pripisuje vam se u grijeh da od Gospodara svoga priželjkujete neko dobro." Isto tako, Ibn-Džerir prenosi s lancem od Ebu-Saliha, sluge Omerovog, koji je rekao: Kazao sam: "Vladaru vjernika, da li ste trgovali na hadžu?"​

On je rekao: "Pa zar su ljudi zarađivali u drugo vrijeme izuzev hadža?" "A kada pođete s Arefata, Allaha spominjite kod El-Mešarul-harama." Arefat je mjesto stajanja na hadžu i jedan od glavnih obreda hadža. U vezi s tim, imam Ahmed i autori zbirki hadisa pod naslovom "Sunen" navode predanje s vjerodostojnim lancem od Abdurrahmana ibn Ja'mura ed-Dejlija, koji kaže: Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: /265/ "Hadž je Arefat", što je ponovio tri puta, a zatim dodao: "...pa ko stigne na Arefat prije početka zore, stigao je na hadž. Tri su dana Mine, pa ko požuri u prva dva dana, nije pogriješio, a ko to učini kasnije, također nije pogriješio." Vrijeme stajanja je od podneva na Dan Arefata, do početka zore na Dan kurbana, budući da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, stajao na Oprosnom hadžu nakon što je klanjao podne pa do zalaska sunca i rekao: /266/ " Vaše obrede uzmite od mene." U ovom hadisu on kaže: /267/

"..pa ko stigne na Arefat prije početka zore, stigao je na hadž"To je stav Malika, Ebu-Hanife i Šafije, r.h., dok imam Ahmed, r.h., smatra da je vrijeme stajanja od početka Dana Arefata. To zasnivaju na hadisu Harise ibn Lam et-Ta'ija, koji kaže: /268/ Došao sam Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, na Muzdelifi kada je kretao da klanja namaz i rekao sam mu: "Allahov Poslaniče! Došao sam s brda Taj'Jahalica mi se iscrpljena, a i ja sam umoran. Tako mi Allaha, nisam prošao brdo na kome nisam zastao! Pa, da li sam obavio hadž?" Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: "Ko je klanjao ovaj namaz i s nama stajao dok nismo krenuli, ukoliko je prije toga stajao na Arefatu noću ili danju, obavio je hadž i očistio se!" Arefat se naziva "Časnim hramom" i "Krajnjim hramom" , odnosno,"Ilalom", od oblika "hilal", a brdo u sredini Arefata naziva se "Brdo milosti". Ibn Ebi-Hatim, s lancem od Ibn-Abbasa, navodi da je on rekao: /269/ "U vrijeme paganstva ljudi su stajali na Arefatu dok sunce ne bi došlo do vrhova brda, što je bilo poput turbana na glavama ljudi, pa bi tada krenuli Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ostavio je pokret s Arefata kasnije, dok sunce ne bi zašlo." To prenosi Ibn-Merdevejh iz hadisa Zem'a ibn Saliha, pa dodaje: /270/

"Zatim je stajao na Muzdelifi, a sabah klanjao u svitanje zore. Kada bi sasvim svanulo, krenuo bi." Ovaj je lanac dobar. Ebu-Ishak es-Sebi'i navodi da je Omer ibn Mejmun rekao: Pitao sam Abdullaha ibn Amra za Časni hram, pa nije odgovorio dok naše jahalice nisu stigle na Muzdelifu. Tada je rekao: "Gdje je onaj što pita za Časni hram? Ovo je Časni hram!" U drugom hadisu Džabira ibn Abdullaha, koji se nalazi u Sahihu Muslimovom, stoji da je rekao: /271/ "Stajao je", znači na Arefatu, "dok sunce nije zašlo, pojavilo se rumenilo, nestalo diska. Usame je stajao iza njega Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, krenuo je potegnuvši jako ular, tako da je glava deve (Kasva) skoro došla do sedla, pokazujući desnom rukom: 'Ljudi, tiho, tiho!' Kako je dolazio do kojeg brda, popuštao je pomalo, kako bi se popela. Tako je došao do Muzdelife.

Tu je klanjao akšam i jaciju s jednim ezanom i dva ikameta, ne učeći između njih ništa. Zatim je legao do početka zore, klanjao sabah-namaz s ezanom i ikametom. Nakon toga je uzjahao devu (Kasva) i dojahao do Časnog hrama. Tu se okrenuo prema kibli, Allahu se obratio dovom, glasno proučio telbijju i šehadet i stajao dok nije sasvim svanulo. Krenuo je odatle prije izlaska sunca." Od Ibn-Omera navodi se: "Časni hram je cijela Muzdelifa." Ja bih rekao: "Svetišta su jasna znamenja. Muzdelifa je prozvana Časnin hramom jer ulazi u Harem." "Spominjite Allaha kako vas je uputio." To je upozorenje na blagodati koje je ljudima Allah podario kroz uputu na pravi put, objašnjenja i ukazivanje na znamenja hadža na način kako je to obavljao Ibrahim, a.sZato Allah Uzvišeni kaže: "iako ste otprije bili zalutali" Ima mišljenja da to znači prije ove upute, prije Kur'ana i Poslanika. Svako od tih značenja je blisko drugom, komplementarno drugom i tačno.

"Zatim krenite odakle kreću ljudi i od Allaha oprosta molite Allah, doista prašta i milostiv je."/199/

Riječ "zatim" ovdje predstavlja veznik kojim se veže predikat za predikat prema redoslijedu. Kao da tako Allah Uzvišeni naređuje onome koji stoji na Arefatu da krene prema Muzdelifi, kako bi tamo na Časnome mjestu Allaha spominjaoIsto tako, naređuje mu da sa svojim ljudima bude zajedno sa svima drugima na Arefatu, i stoji kao što to svi čine, izuzev pripadnika Kurejša koji nisu izlazili iz Harema ostajući da stoje pri kraju, nedaleko od vanjskog dijela i govoreći: "Mi smo Allahovi, stanovnici Njegova Grada i Njegova Harema." El-Buhari navodi predanje s lancem od Aiše, koja kaže: /272/ "Pripadnici plemena Kurejš i njihovi istomišljenici stajali bi na Muzdelifi i nazivali su se El- Hums, dok bi drugi Arapi stajali na Arefatu. Kada je došao islam, Allah Uzvišeni je naredio Svom Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, da dođe na Arefat, da tu stoji, a zatim odatle krene. Na to se odnose riječi Uzvišenog: "odakle kreću drugi ljudi" Ovako navode Ibn-Abbas, Mudžahid, Ata' i drugiZa to mišljenje se opredijelio i Ibn-Džerir, a prihvaćeno je i konsenzusom. Imam Ahmed navodi predanje s lancem od Muhammeda ibn Džubejra ibn Mut'ima, koji navodi da je njegov otac rekao: /273/ Izgubio sam devu na Arefatu, pa sam krenuo da je tražim. Naišao sam na Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, kako stoji. Kazao sam: /274/​

"Ovo je običaj ljudi El-Humsa, šta će on ovdje?" Hadis bilježe El-Buharija i Muslim u svojim zbirkama, a El-Buhari navodi predanje od Ibn-Abbasa, po kojem se pod izrazom "ovdje" misli na kretanje od Muzdelife do Mine radi bacanja kamenčića. Od Muzahima se navodi da je rekao: "Pod izrazom 'ljudi' misli se na Ibrahima, a.s.!" Ibn-Džerir kaže: "Da suprotan dokaz nije konsenzusom prihvaćen, to mišljenje bi bilo prihvatlljivije!" "i od Allaha oprost moliteAllah doista prašta i milostiv je." Allah često naređuje da se spominje (zikr čini) nakon završetka obreda ibadeta. U tom smislu, u Sahihu Muslima stoji /275/ "da se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi završio namaz Allahu obraćao za oprost tri puta." U oba Sahiha, također, stoji /276/ da je on preporučio da se nakon namaza uči tesbih, tahmid i tekbir/"subhanallah", "elhamdulillah" i "Allahu ekber"/po trideset i tri putaEl-Buhari navodi predanje od Šeddada ibn Evsa, koji kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /277/

Najbolji istigfar (dova za oprost) jeste da rob uči: "Allahu moj! Ti si Gospodar moj! Nema boga osim Tebe! Ti si me stvorio i Tvoj sam rob; Tebi sam obavezan i odan koliko god mogu! Utječem Ti se od zla onog što sam počinio! Priznajem tvoje blagodati prema meni i priznajem ti svoje grijehe! Oprosti mi, jer samo Ti grijehe opraštaš!" Ko to prouči navečer, pa te noći umre, ući će u DžennetIsto tako, ko to prouči u toku dana, pa tog dana umre, u Džennet će ući! U oba Sahiha navodi se od Abdullaha ibn Omera da je Ebu-Bekr rekao: /278/ Allahov Poslaniče! Nauči me dovu kojom ću moliti Allaha u namazu! On mu je rekao: Uči: "Allahu moj! Mnogo sam nepravde sebi učinio, a niko ne prašta grijehe osim Tebe! Oprosti mi Svojim oprostom i smiluj mi se! Ti si doista Onaj Koji prašta i Milostivi!" U vezi sa istigfarom postoje brojni drugi hadisi.

"A kada završite obrede vaše, Allaha spominjite kao što spominjete pretke vaše, pa i više od toga! Ima ljudi koji govore: 'Gospodaru naš, daj Ti nama na ovome svijetu!', a na drugom svijetu neće imati ništa!" /200/ A ima i onih koji govore: "Gospodaru naš, daj nam dobro i na ovom i na drugom svijetu i sačuvaj nas od kazne paklene!" /201/ "Tim pripada nagrada koju su zaslužili! Allah doista brzo sviđa račune."/202/

Allah Uzvišeni naređuje da se spominje (zikr čini) i to u većoj mjeri nakon završetka obreda "kao što spominjete pretke vaše" Od Ibn-Abbasa se navodi: "U vrijeme paganstva ljudi bi stajali u sezoni hadža, a pojedinci bi govorili: 'Moj je otac davao hranu, jamčio, plaćao dugove...' ne spominjući nikoga drugoga osim svoje očeve." Zato je Allah Uzvišeni objavio Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem: "Allaha spominjite kao što spominjete pretke vaše, pa i više od toga!" Slično se prenosi od Enesa i velikog broja tabiina te drugih autoritetaIsto navodi Ibn-Džerir prenoseći to od jedne skupine tabiina. Allah to najbolje zna! Riječca "ili" ovdje je u funkciji potvrde usporedbe kao što je u riječima: "Ona su kao kamen ili još tvrđa" (2:74), odnosno riječi: "Oni se pobojaše ljudi kao što se Allaha boje, ili još više!"

Ovaj veznik ovdje nije nikako u funkciji izražavanja sumnje, nego je u funkciji potvrde da je ono što se navodi takvo ili više od toga. Nakon toga Allah Uzvišeni ukazuje na potrebu upućivanja molbe (dove) Njemu nakon samog čina zikra, što je pretpostavka odgovora. Stoga On, dž.š., prekorava onoga koji mu se ne obraća izuzev u stvarima ovoga svijeta zapostavljajući drugi svijet, pa kaže: - Ima ljudi koji govore: "Gospodaru naš, daj Ti nama na ovome svijetu!", a na drugom svijetu neće imati ništa!, tj. nikakva dobra niti sreće. To je isto kao kada čovjek moli: "Allahu moj, učini ovu godinu kišnom, plodnom, godinom obilnog roda..." ne spominjući ništa od drugog svijeta. U vezi s tim, Allah Uzvišeni je objavio riječi: .. "Ima ljudi..itd." Drugi su, međutim, dolazili kao vjernici, govoreći: "Gospodaru naš, daj nam dobro i na ovome i na drugome svijetu i sačuvaj nas kazne paklene!", pa je Allah objavio slijedeće: "Tim pripada nagrada koju su zaslužili! Allah doista brzo sviđa račune." Stoga je On, dž.š., izrazio pohvalu onima koji Ga mole i za ovaj i za drugi svijet, pa kaže: - Ima onih koji kažu: "Gospodaru naš, daj nam dobro i na ovome i na drugome svijetu i sačuvaj nas od kazne paklene!". Naime, ova dova sabira svako dobro i udaljava svako zlo, budući da "dobro" obuhvaća svako ovosvjetsko dobro, kao što su zdravlje, dom, žena, opskrba, korisno znanje, dobro djelo, fino prijevozno sredstvo i lijepa pohvalaSve to spada u dobra ovoga svijetaŠto se tiče dobara drugog svijeta, najviše je ulazak u Džennet, a slijedi zatim osiguranje od Velikog straha i olakšanje pri polaganju računa. Spas od vatre pretpostavlja više stvari na ovome svijetu, kao što su: izbjegavanje zabrana i grijeha te napuštanje sumnjivih stvari i harama. Kasim ebu-Abdurrahman kaže:

"Kome je dano zahvalno srce, jezik koji zikr čini i strpljivo tijelo, dano mu je dobro na ovome svijetu i sačuvan je od kazne vatrom. Stoga sunnet podstiče na ovu dovu." Imam Ahmed navodi predanje od Enesa: /279/ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, posjetio je jednog muslimana koji je izgledao kao pile, pa mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Da li ti moliš Allaha za nešto ili to od Njega tražiš?" On je odgovorio: "Da. Govorio sam: 'Allahu moj, ono čime ćeš me kazniti na drugom svijetu, daj mi na ovome svijetu!' Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Subhanallah! Ti to ne možeš izdržati!, nego si trebao moliti riječima: "Gospodaru naš, daj nam dobro i na ovome i na drugome svijetu i sačuvaj nas od grijeha!"​